Uvod u logiku – Vrijednost dedukcije (treći dio) 14.

Na prethodnom predavanju smo naveli kritike koje su bile upućene na korisnost Aristotelove logike. Sada ćemo navesti kritike koje su logiku predstavili kao praznu i pogrešnu nauku. Naravno, važno je da istaknemo sve kritike upućene logici da bi studenti odmah na početku svog izučavanja stekli uvid sa kakvim prigovorima se logika suočila, ali budući da odgovor na neke od ovih kritika zahtijeva znanje filozofije mi ćemo se osvrnuti na samo neke od tih kritika, a ostale prigovore ostavljamo kasnijim govorima u filozofiji.

1. Vrijednost logike je zbog vrijednosti dedukcije, zato što pojašnjava pravila valjane dedukcije. Povezana dedukcija je, uglavnom, ta koja može imati četiri figure, pri čemu je prva figura najpraktičnija, jer su ostale tri zasnovane na prvoj figuri. Prva figura, koja je glavni stub i prvi oslonac u logici, jeste zatvoren krug i kao takva ne može biti prihvaćena. Zato je i logika iz temelja netačna.

Objašnjenje: Kada govorimo u prvoj figuri:

Svaki čovjek je životinja. (manja premisa)

Svaka životinja je tijelo. (veća premisa)

Dakle, svaki čovjek je tijelo. (zaključak)

Pošto je sud “Svaki čovjek je tijelo” proizašao i izveden iz druga dva suda (premise), mi ćemo doći do njega tek kada prije njega saznamo premise, među kojima jeste i veća premisa. Drugim riječima, znanje zaključka je zasnovano na znanju veće premise. S druge strane, zato što je veća premisa univerzalan sud, bit će nam poznata kada upoznamo sve partikularne jedinke u njenom opsegu. To znači da mi možemo upoznati “svaki čovjek je tijelo”, kada saznamo da su sve životinje, uključujući i čovjeka, tijela, i zato možemo zaključiti da je znanje veće premise zasnovano na znanju zaključka.

Zaključak je to da je znanje veće premise zasnovano na znanju zaključka, a znanje zaključka na znanju veće premise, i to je jasan krug.

Odgovor: Ovaj prigovor je isti onaj što je Ebu Sa'id Ebul-Hajr, kako se prenosi u knjizi Nameje danešvaran [نامه دانشوران – Pismo naučnika], uputio Ibn Sini kada su se sreli u Nišaburu. Ibn Sina je tada odgovorio na ovaj prigovor. Pošto izgleda da je Ibn Sinaov odgovor previše kratak, moguće je da neki ne shvate te stoga mi ćemo ga prvo malo pojasniti, a potom navesti odgovor Ibn Sinaovo. Naš odgovor je:

Kao prvo, i ova kritika je upućena dedukciji prve figure, zato što izgleda na sljedeći način:

Prva figura je “krug” (ciklična u zaključivanju, vraća se na samu sebe).

“Krug” je netačan.

Dakle, prva figura je netačna.

S druge strane, zato što je prva figura netačna, i zbog dedukcije koja glasi: sve što je zasnovano na netačnom je netačno, i ostale figure koje su zasnovane na istinitost prve figure, jesu netačne.

Kao što vidite i Ebu Sa'idov dokaz za netačnost prve figure, je dedukcija prve figure.

Sada kažemo, ako je prva figura netačna, ni Ebu Sa'idov dokaz neće biti tačan, zato što je izveden na temelju prve figure. Ebu Sa'id je htio da negira istinitost prve figure posredstvom prve figure, a to je kontradikcija.

Kao drugo, to što poznavanje veće premise zahtijeva i zasnovano je na znanju svih njenih partikularnih jedinki, moramo više analizirati. Ako mislimo time da znanje veće premise zahtijeva detaljno poznavanje njenih partikularnih jedinki, što znači da moramo jednu po jednu partikularnu jedinku proučiti induktivno da bi dobili univerzalno poznavanje, nije tačno. Zato što poznavanje jedne univerzalne stvari ne mora biti samo preko induktivnog sagledavanja partikularnih jedinki. Mi neke univerzalije poznajemo bez prethodnog empirjskog ili induktivnog znanja, kao što znamo da je “krug” netačan. Neke univerzalije stičemo pomoću empirijskog poznavanja određenih partikularnih jedinki, i nema potrebe da i ostale jedinke spoznamo iskustveno, kao znanje medicine o utjecajima lijekova i zdravlju pacijenata. Kada dobijemo jednu univerzaliju pomoću indukcije nekih jedinki, uopštavamo svoje znanje na ostale partikularne jedinke sa jednom dedukcijom.

Kada kažemo gore navedenu rečenicu i pritom podrazumijevamo da znanje veće premise zahtijeva sažeto poznavanje partikularnih jedniki i zaključak kao jednu od njih, namjerili smo tačno značenje. Međutim, ono što je poželjno u dedukciji i ona zbog toga i ostaje naglašena jeste detaljno poznavanje zaključka, a ne njegovo sažeto poznavanje. Zato možemo reći da je kod svake dedukcije detaljno poznavanje zaključka zasnovano na sažetom poznavanju zaključka kroz veću premisu i to nije krug zato što se radi o dvije vrste znanja.

Odgovor koji je ponudio Ibn Sina Ebu Sa'idu je bio isti ovaj. On je rekao: Znanje zaključka u zaključku je detaljno znanje, a znanje zaključka u većoj premisi jes sažeto i upleteno znanje, i to su dvije vrste znanja.

2. Svaki silogizam mora biti jedno od ovo dvoje: ili je jasno ponavljanje ili je počinjanje zaključkom, zato što mi kada uspostavljamo dedukciju, kažemo:

Svaki čovjek je životinja.

Svaka životinja je tijelo.

Dakle, svaki čovek je tijelo.

Ili dok govorimo znamo da je svaka životinja tijelo, i da čovjek kao jedna vrsta životinja jeste tijelo, ili ne znamo. Ako znamo, onda je zaključak već u većoj premisi pojašnjen, a u zaključku to samo ponavljamo, te je stoga i zaključak ponavljanje istog onog što je već rečeno u većoj premisi, a ništa novo. Ako ne znamo veću premisi, onda smo je koristili kao nepoznatu da bi dokazali nju samu i zaključak smo unaprijed pretposatvili u većoj premisi, a to je počinjanje zaključkom, što znači da nepoznata stvar bude sama dokaz za sebe. Ovu kritiku je uputio poznati engleski filozof Stjuart Mil koji je živeo u 18-om stoljeću.[1]

Kao što vidimo, ovi dokazi nemaju ništa novo u svojoj kritici, isti su kao i Ebu Sa'idov prigovor, a to da je znanje veće premise prisutno tek nakon znanja zaključka (zbog indukcije).

Odgovor je ono što smo već rekli. To što pitaju da li je zaključak, pošto je uključen u većoj premisi, poznat ili nepoznat, odgovaramo kako je i Ibn Sina odgovorio Ebu Sa'idu da je zaključak poznat sažeto, a detaljno nepoznat. Zato dedukcija nije ni ponavljanje poznatog, ni počinjanje sa željenim zaključkom.

3. Aristotelova logika je logika dedukcije a njezina osnova je kretanje uma silazno, tj. krećući se od gore prema dolje, odnosno od univerzalnog prema partikularnom. Ranije su mislili da čovjek prvo shvaća univerzalije i putem univerzalija može da opaža partikularne jedinke, ali su kasnija istraživanja pokazala da je istina potpuno suprotna i da se uma uvijek kreće uzlazno, od partikularnog prema univerzalnom. Po današnjim preciznim psihološkim proučavanjima, metod dedukcije je osuđen i odbačen. Drugim riječima, dedukcijsko razmišljanje nije po principima i jedini način sticanja znanja ostaje indukcija.

Ova primjedba je naučni oblik izgovaranja istih prigovora koje smo do sada vidjeli. Odgovor na ovu primjedbu je taj da nije tačno ograničiti kretanje uma na uzlazni kretanje, zato što, kao prvo, već smo mnogo puta rekli empirija i naučno zaključivanje kod empirijskih opažanja najbolji su svjedoci da um ima i uzlazno i silazno kretanje. Zato što um stiže do univerzalnog zakona kada eksperimentiše sa nekoliko primjera i time čini uzlazno kretanje, ali kasnije se taj univerzalni zakon uopći dedukcijom i kreće se silazno i silogistički.

Pored toga, nisu sve čovjekove sigurne osnove u umu empirijske i senzualne. Presuda uma da je “krug” (ciklično zaključivanje) nemoguće ili nemoguće je da jedno tijelo u jednom vremenu bude na dva mjesta i slični primjeri, gdje presuđujemo nužnost ili zabranjenosti nekog predikata, nipošto ne mogu biti senzualni, empirijski, ili induktivni.

Začuđujuće je! Sam ovaj dokaz: “dedukcija je kretanje od univerzalnog prema partikularnom, i kretanje od univerzalnog prema partikularnom je natačno i nemoguće” jeste argument dedukcije, i on je kretanje od univerzalnog prema partikularnom. Na koji način želi onaj koji navodi dokaz, ako smatra da je dedukcija netačana, sa dedukcijom da pokvari istinitost dedukcije? Ako je dedukcija netačna i ova dedukcija je netačna, te stoga nema ni dokaza o netačnosti dedukcije.

4. Aristotelova logika je prihvatila da je uvijek odnos dvije stvari u sudu uključenost (povezanost). Zato je dedukcija ograničena na dvje vrste: povezana i rastavljena. Rastavljena dedukcija je ograničena na četiri poznate figure, dok postoji i druga vrsta odnosa između dvije stvari u sudu pored uključenosti, a to su pojmovi koji se često koriste u matematici, kao “jednako”, “veće” i “manje”. Kao kada kažemo:

Ugao a je jednak uglu b.

Ugao b je jednak uglu c.

Zato, ugao a je jednak uglu c.

Ova dedukcija nije sačinjenja ni po jednoj figuri od onih četiri figura, zato što se srednji pojam ne ponavlja.

U prvom sudu je predikat “jednak”, u drugom sudu, subjekat je “ugao”, a ne “jednak”, ali pored ovoga dedukcija je ispravna.

Ovu kritiku su smislili novovremeni matematički logičari, kao što su Bertrand Rasel i ostali.

Odgovor je to da su logičari, bar islamski logičari, definisali i ovu vrstu dedukcije i nazvali su je “dedukcija jednakosti”, ali oni veruju da je ova dedukcija ustvari sastavljena od nekoliko povezanih dedukcija koje imaju uključen odnos između dvije strane suda. Detaljnija objašnjena potražite u knjigama logike kao što je Išarat [اشارات]od Ibn Sine i u ostalim knjigama.

5. Logika je nepotpuna čak i po formi zato što nije napravila razliku između stvarnih kategoričkih sudova i nestvarnih sudova, kao što su: “svaki čovjek ima srce”. Nestvarni sudovi imaju potenciju da se preoblikuju na drugi način, tj. da kažemo: “Ako neko biće nastane i to biće bude čovjek mora imati srce.” Ovo nerazlikovanje je prouzrokovalo velike greške u metafizici.

Odgovor je to da su islamski logičari posvetili pažnju ovom pitanju i razlikovali su ove dvije vrste suda, i s obzirom na tu razliku pojasnili su uvjete dedukcije. Pošto ovo pitanje zahtijeva duže predaje, nećemo ih ovdje spomenuti.

6. Aristotelova logika je zasnovana na umnim pojmovima i univerzalijama, dok univerzalni pojam nema zbilju, i svi umni pojmovi su partikularni, a univerzalija nije ništa više od same riječi i naziva.

Ova kritika je upućena od strane Stjuart Mila. Ovo mišljenje je poznato kao filozofija “nominalizma”.

Odgovor na ovu primjedbu je pojašnjen u filozofiji.

7. Aristotelova logika je uspostavljena na osnovi identiteta, i smatra da je svaka stvar uvijek ista ona. Zato su pojmovi u logici, stalni i nepokretni, dok vladajući zakon među stvarima i pojmovima jeste kretanje, što znači samo kretanje, i mjenjanje stvari u nešto drugo osim sebe. Zato logika ne odgovara stvarnim istinama. Jedina pravilna logika je ona koja stvori kretanje u pojmovima i udalji ih od osnove identiteta, a to je dijalektička logika.

Ovu kritiku uvode Hegelovi sljedbenici, a posebno pristalice dijalektičkog materijalizma. Mi smo u knjizi Osule falsafe [اصول فلسفه – Osnove filozofije] u prvom i drugom svesku te knjige detaljno govorili o ovome.

Opširnije izlaganje na ovu temu je izvan okvira ovih predavanja.

8. Logika je uspostavljena na osnovi nemogućnosti protivrečja, dok je kontradikcija najvažniji zakon koji vlada nad istinama i mislima.

Odgovor na ovu kritiku, kao i prethodnu, smo dali u prvom i drugom tomu knjige Osule falsafe [اصول فلسفه – Osnove filozofije]. Na prethodnim predavanjima smo govorili o nekim stvarima o nemogućnosti kontradikcije, a i u nastavku će biti još riječi u poglavlju o generalnim pitanjima filozofije.