(nastavak o uzrocima koji dovode do ogovaranja)
4. Zavist
Među uzroke koji dovode do ogovaranja spada i zavist. Da bi se od nje izliječio, čovjek bi trebao donekle razmisliti o težini ovoga grijeha, budući da onaj ko ogovara potaknut zavišću, čini zapravo dva grijeha, navodeći na sebe jednim činom dvije kazne: jednu za zavist, a drugu za ogovaranje – a obje su veliki grijesi. Zavidan čovjek zavidi drugima na blagodatima kojima ih je Bog obdario, a samo osjećanje zavisti uzrokuje duševnu patnju. Ta patnja se neće okončati na Ovome svijetu, nego će joj biti dodata i onosvjetska patnja, te će čovjek na oba svijeta biti na gubitku. Jer namjera zavidnika je da ogovaranjem uništi osobu kojoj zavidi, ali on, zapravo, uništava sebe, zato što činom ogovaranja predaje sva svoja dobra djela na dar onome koga je ogovarao. Prema tome, zavidnik je sebi neprijatelj, a prijatelj onome o kome ružno govori, jer grijesi onoga kojeg ogovaraju bilježe se u knjigu djela onoga ko ga ogovara, dok se dobra djela onoga ko ogovara pišu u knjigu djela onoga koga ogovaraju. Ukratko, ogovaranje iz zavisti pokazatelj je krajnjeg neznanja i zaglupljenosti, budući da zavist i kuđenje često učine kod ljudi vrlim i omiljenim osobe kojima se zavidi. Bilo koja vrsta kuđenja i ogovaranja neće poljuljati njihov uspjeh, već se može desiti da im upravo prekoravanje i traženje nedostataka kojim se bave grješnici i bezbožni i pokvareni ljudi pribavi naklonost i još veći ugled u društvu. Neka zlonamjernici govore šta im je volja, kao što kaže jedan pjesnik:
Dok psi laju, Mjesec svjetlom sja:
Po prirodi svojoj svako tka.
Iskustvo je pokazalo da u ovakvim slučajevima, umjesto da prihvate izjave zlonamjernih zavidnika, ljudi se uglavnom priklanjaju osobama koje su nepravedno uzete na njihov nišan:
إذا أرَادَ اللهُ نَشْرَ فَضِيلةٍ طُوِيَتْ أتَاحَ لَهَا لِسَانَ حَسُودٍ.
“Kada Bog hoće razglasiti neku skrivenu vrlinu, podari joj jezik zavidnika”[1]
5. Ismijavanje i izrugivanje
Dalje se kao jedan od uzročnika ogovaranja može navesti ismijavanje i izrugivanje. (O ovome ćemo potanko raspravljati.) O liječenju ove bolesti pisac Mehedždžetu-l-bejda'a kaže: “Tvoja namjera je da ismijavanjem uniziš nekoga u očima drugih ljudi, dok ti, ustvari, unižavaš i ponižavaš samoga sebe kod Boga, meleka i poslanika. A kada bi samo jedan trenutak razmislio o žalosti svojoj na Danu sudnjem i o zlodjelima koje si na Ovom svijetu počinio te o stidu i sramu koji ćeš na Danu okupljanja osjećati; i kada bi samo pomislio na sramotu kojoj ćeš toga dana biti izložen, tako što ćeš biti primoran uprtiti grijehe onoga koga si ismijavao i njegovih grijeha breme na vratu vlastitom nositi te još kaznu za njih podnositi, tjeran prema Džehennemu, to bi te – bez ikakve sumnje – odvratilo od ismijavanja i ponižavanja drugih ljudi.”
Kada ismijavaš nekoga da bi mu se drugi smijali i da bi on u njihovim očima ispao jadan i bijedan, ukoliko pažljivo o tome promisliš, shvatit ćeš da si ti sam, više nego drugi, bliži stanju zbog kojeg bi te trebalo ismijavati. Znaj da ćeš, ako se ti danas izruguješ nekom muslimanu pred nekoliko osoba, na Sudnjem danu biti ismijavan pred svim ljudima.
Ovdje, ukoliko čovjek sagleda nutrinu svojih djela, ostavit će se grijeha i dići ruke od svih ružnih i nedoličnih postupaka, budući da svijet ima svoju vanjštinu, ali i svoju nutrinu te sliči listu papira koji ima dvije strane: ko gleda u jednu, ne vidi onu drugu, ali to ne znači da na onoj drugoj strani nema ničega.
Prema tome, sva djela koja činimo postoje u nutrini svijeta, a pokazat će se na Sudnjem danu, kada bude okrenuta druga strana lista. Pored toga, Uzvišeni Bog i Poslanik Njegov i Njegovi dobri prijatelji, s.v.s.a., prisutni su i prate naša djela, upravo onako kako Kur'an poručuje:
وَقُلِ اعْمَلُواْ فَسَيَرَى اللهُ عَمَلَكُمْ وَرَسُولُهُ وَالْمُؤْمِنُونَ وَسَتُرَدُّونَ إِلَى عَالِمِ الْغَيْبِ وَالشَّهَادَةِ فَيُنَبِّئُكُم بِمَا كُنتُمْ تَعْمَلُونَ
“I reci: ‘Radite! Bog će djela vaša vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici, i vi ćete biti vraćeni Znalcu nevidljivog i vidljivog svijeta, pa će vas o onome što ste radili obavijestiti.’” (Et-Tevbe, 105)
(nastavlja se…)
[1] Mehidždžetu-l-bejda’, sv. 5, str. 267.
