Kaderije

U predajama su kaderije oštro ukorene od strane Plemenitog Vjerovjesnika i Ehli Bejta i oni su ih nazvali medžusijama umeta.[1] S druge strane, u istim hadisima dvije različite skupine se nazivaju kaderijama: ponekad su to oni koji vjeruju u Božije predodređenje i sudbinu u čovjekovim djelima, a ponekad su to poricatelji Božijeg predodređenja i sudbine u čovjekovim djelima ili oni koji vjeruju u čovjekovu apsolutnu moć i slobodnu volju u njegovim djelima.[2] Ovaj problem je uzrokovao da obje spomenute grupe onu drugu naziva kaderijama i da smatraju da se postojeći hadisi odnose na njihove protivnike.[3] Izgleda da se u početku riječ kaderije više odnosila na sljedbenike teorije o Božijem predodređenju, ali da se malo-pomalo ovo ime uobičajilo za poricatelje Božijeg predodređenja. Stoga je u knjigama koje govore o sljedbama i pravcima ta riječ upotrebljavana u ovom drugom značenju i danas, također, kada se kaže kaderije upravo ta sljedba i njihovo učenje imaju se u vidu. Prema tome, uzrok neslaganja predaja o značenju riječi kaderije bila je upravo promjena njezinog značenja tokom prvih stoljeća. U svakom slučaju, u ovoj knjizi se, također, riječ kaderije koristi u drugom značenju, tj. odnosi se na poricatelje predodređenja i pristalice teorije o apsolutno slobodnoj volji čovjeka (مفوضه – mufevvide – prepušten).

Naziv mufevvide (مفوضه) koristi se za pristalice teorije prepuštanja. Leksičko značenje riječi tefvid je prepuštanje posla drugome i njegova vladajuća uloga u tom poslu. Ali, ovdje riječ tefvid znači da je Bog ljudima prepustio moć izvršenja poslova i da On ne koristi ovu moć, tako da On nema moć nad čovjekovim poslovima i Božije predodređenje ne obuhvata čovjekova voljna djela.

U knjigama o sljedbama i pravcima termin kaderije ili mufevvide odnosi se na dvije skupine. Jedna su mutezilije, a druga su prethodnici mutezilija, tj. prve kaderije. Vjerovanje mutezilija o ovome bit će razmatrano u poglavlju o mutezilijama i ovdje ćemo se samo baviti prvim kaderijama.

Prve kaderije su upravo murdžije kaderije i ubrajaju se u jednu od sljedbi murdžija. Oni su imali dva važna vjerovanja: jedno je vjerovanje u irdža (odgađanje), a drugo je vjerovanje u tefvid (prepuštanje) i negiranje Božijeg predodređenja u čovjekovim djelima. Gajlan Dimeški, Muhamed ibn Šebib, Ebi Šemr, Salihi i Halidi spomenuti su kao pristalice ove sljedbe.[4]

Među kaderijama Ma'bed Džuheni i Gajlan Dimeški su važniji od drugih i ova dvojica se spominju kao prve osobe koje su istaknule vjerovanje u predodređenje.[5] Gajlan Dimeški je bio predvodnik kaderija Šama, a Ma'bed Džuheni je predvodio kaderije Basre. Prenosi se da je Ma'bed Džuheni vjerovanje o predodređenju preuzeo od jednog kršćanina čije je ime bilo Ebu Junus Senusije Asvari, a Gajlan Dimeški je vjerovanje u predodređenje (kader) preuzeo od Ma'beda.[6]

Većina orijentalista smatra da su kaderije svoje vjerovanje preuzele od kršćanskih apologetičara i grčkih filozofa jer je jedan od centara kaderija bio Šam i Damask, a tamo je bilo kršćanskih i grčkih filozofa. Naprimjer, oni kažu da je Gajlan svoje vjerovanje preuzeo iz knjige Jenbu’-l-hikmeti[7] Ivana Damaščanskog. Ali neki drugi, kao što je naprimjer Montgomeri Vat (William Montgomery Watt) sumnjaju u ovo jer su knjige Ivana Damaščanskog pisane dvadeset do trideset godina nakon spora između Gajlana i Dža'da ibn Dirhema o determinizmu i slobodnoj volji. [8] Vjerovatnije je da se u vjerskoj i političkoj kulturi muslimana može pronaći dovoljno korijena i motiva za isticanje pitanja determinizma i slobodne volje i da nema potrebe za istraživanje spoljnjih i stranih korijena ovog pitanja. Naprimjer, u Časnom Kur'anu postoje brojni ajeti koji kažu da Bog upućuje, dok s druge strane, postoje ajeti koji naglašavaju čovjekovu slobodnu volju i njegovu ulogu u vlastitoj sreći. Prirodno je da muslimani čitajući ovakve ajete postavljaju ovo pitanje ako je uputa u ruci Božijoj kakva je onda čovjekova uloga u ovome, iako je sam Kur'an u nekim ajetima dao odgovor na ovo pitanje, a odgovor je također dat u hadisima.[9] S druge strane, Plemeniti Vjerovjesnik, s.a.v.a je, kao što vidimo, bio predvidio nastanak kaderija. Od svega je važnije da je Muavija da bi opravdao svoju vlast pripisao je sudbini i izričitom Božijem predodređenju, a svoja djela je karakterizirao kao volju Božiju. Prema tome, prirodno je da protivnici emevijskog nasilja i tiranije, među kojima je, također, bilo i prvih kaderija, zbog suprotstavljanja Emevijama poriču sudbinu i Božije predodređenje, barem onakve kakvim su ih tumačili Muavija i Emevije i da smatraju kako božansko predodređenje iziskuje prisiljenost čovjeka.

Važno pitanje o prvim kaderijama na čijem čelu su bili Gajlan i Ma'bed je da li su oni negirali svaku vrstu božanskog predodređenja u čovjekovim djelima ili su negirali onu vrstu predodređenja koje ne ostavlja mjesta za čovjekovu slobodu i slobodnu volju i rezultira determinizmom. Najvažniji dokument koji je ostao o vjerovanjima kaderija je Gajlanovo pismo emevijskom halifi Omeru ibn Abdu-l-Azizu. Prenosimo onaj dio pisma koji se odnosi na vjerovanje u sudbinu:

O Omere! Da li si vidio da neko mudar traži nedostatak u onome što je učinio ili da uradi nešto nedostatno? Ili da nekoga kazni zbog djela koje mu je već predodredio ili da nešto naredi što zaslužuje Njegovu Kaznu? Da li si vidio onoga koji upućuje kako poziva uputi, a zatim odvodi ljude od upute?Da li si vidio milostivog koji svoje sluge opterećuje više od njihovih sposobnosti ili ih kažnjava zbog poslušnosti? Da li si našao nekog pravednog koji ljude podstiče na nepravdu i međusobno tlačenje? I da li si vidio istinoljubivog koji ljude podstiče na izmišljanje i međusobno laganje?[10]

Ono što se može zaključiti iz ovog pisma je negiranje prisile i potvrđivanje čovjekove slobode i slobodne volje na temelju Božije pravednosti i mudrosti, racionalnog dobra i zla i nikako se ovome ne može pripisati negiranje Božije sudbine i predodređenja i potvrđivanje teorije o prepuštanju. Gajlan u ovom pismu nastoji da prikaže ishode determinističke teorije i svaka rečenica iz navedenog odlomka je jedan od ishoda teorije o determinizmu, sudbini i neopozivom Božijem predodređenju tako da negira čovjekovu slobodu.

Prenosi se da je Gajlan učenik Hasana ibn Muhameda Hanefije, a da je Ma'bed Džuheni učio hadis kod Ibn Abasa.[11] Znamo da su Muhamed Hanefija, sin Imama Alija, i Ibn Abas bili učenici škole Imama Alija i upravo ta činjenica osnažuje ovu pretpostavku da su Gajlan i Ma'bed, slijedeći svoje učitelje, samo negirali determinističko učenje.

S druge strane, i Gajlan i Ma'bed Džuheni su bili žestoki protivnici Emevija i širili su propagandu protiv njihovih nasilničkih djela i njihovog promoviranja determinističke teorije. Zbog toga su po naređenju emevijskih halifa mučeni, a potom ubijeni. Kazi Abdu-l-Džebar prenosi od svog učitelja Ebu Alija Džubbaia da su neki ljudi kao Gajlan zbog borbe protiv determinizma ubijeni od strane Emevija.[12]

Primjeri koje smo naveli mogu potvrditi da su prve kaderije samo bile protivnici determinizma, a nisu negirali svaku vrstu sudbine i Božijeg predodređenja. Međutim, u knjigama o akaidskim sljedbama i pravcima njima se pripisuje da su pobornici vjerovanja u prepuštanje i da negiraju božansko predodređenje. Naprimjer, prenosi se kako je Ma'bed Džuheni rekao: „Nema sudbine, djelo je od početka.“ (لا قدر و لامر أَنف)[13]. Znači da ništa nije ranije određeno od Boga.

Šahrestani smatra da je jedno od Ebu Šemrovih mišljenja, jednog od prvih kaderija, pripisivanje dobra i zla čovjeku i negiranje bilo kakve vrste božanskog predodređenja u ovome.[14]

Ali, treba imati u vidu da su pisci ovih knjiga obično ehlu-l-hadis i ešarije, a oni su na neki način pristalice teorije determinizma i prirodno je da dokazivanje slobodne volje poistovjećuju sa negiranjem predodređenja. Zato se ne može u potpunosti pouzdati u njihove izvještaje o njihovim protivnicima. U svakom slučaju, što se tiče prvih kaderija postoje tri mogućnosti:

1. Oni su samo bili protivnici determinizma i ako su negirali sudbinu i predodređenje onda su negirali onu vrstu sudbine i predodređenja koja rezultira negiranjem slobode i potvrđivanjem determinizma.

2. Glavni cilj ove skupine je bio borba protiv Emevija i vjerovanja u determinizam, te dokazivanje čovjekove slobode, ali pošto nisu mogli združiti čovjekovu slobodu i Božije predodređenje onda su negirali Božije predodređenje.

3. U osnovi, ova sljedba nastojala negirati sudbinu i božansko predodređenje i dokazivati da sloboda proizlazi iz negiranja predodređenja.

Izgleda da je rangiranje mogućnosti tri spomenute pretpostavke upravo prema redoslijedu kako su napisane. To znači da se doima kako se prva pretpostavka više podudara sa povijesnim svjedocima i naučnim dokumentima, dok je posljednja pretpostavka malo vjerovatna i nije u skladu sa pretpostavkama.[15]

 

Sažetak

1. U početku se ime kaderije pripisivalo pristalicama teorije o sudbini i božanskom predodređenju, ali se postepeno počelo koristiti za one koji negiraju sudbinu i predodređenje i danas se koristi upravo u tom značenju. Nazivaju se i mufevvede, a riječ tefvid znači prepuštanje izvršenja poslova samom čovjeku.

2. Prve kaderije su upravo murdžije kaderije koji su imali dva važna vjerovanja: vjerovanje u erdža (odgađanje) i vjerovanje u tefvid (prepuštanje) i negiranje božanskog predodređenja. Najvažnije osobe ove skupine su Ma'bed Džuheni i Gajlan Dimeški.

3. U političkoj i religijskoj kulturi muslimana bilo je dovoljno poticajnih okolnosti za isticanje pitanja determinizma i slobodne volje i zato se ne može smatrati da porijeklo pojavljivanja kaderija potiče od kršćanskih apologetičara i grčkih filozofa.

4. U pogledu prvih kaderija postoje tri mogućnosti:

a) Oni su negirali samo ono božansko predodređenje i sudbinu koji su za konačni ishod imali negiranje slobode i potvrđivanje prisile.

b) Njihov glavi cilj je borba protiv Emevija i vjerovanja u determinizam, ali pošto nisu mogli spojiti čovjekovu slobodu i božansko predodređenje onda su negirali božansko predodređenje.

c) Bili su, općenito, na stanovištu negiranja božanskog predodređenja i sudbine.