Proživljenje

Općenito o pitanjima proživlenje

Naša rasprava posvećena je pitanju proživljenja. Odmah nakon pitanja tevhida najznačajnije ‘vjersko i islamsko pitanje je pitanje Proživljenja. Poslanici (i posebno ono što se iz Kur'ana može saznati o našem Poslaniku) došli su da ljude upute da vjeruju u dvije istine: prvo – u Boga (Početak i izvor svega) i drugo – u Drugi svijet ili, prema našoj uobičajenoj terminologiji, u Proživljenje. Pitanje Proživljenja je nešto u što jedan musliman treba vjerovati. Šta to znači? Znači da nije u rangu pitanja koja su nužnosti islama kao što je nužno vjerovati u Poslanika, pa je, shodno tome, vjerovanje u njega kao posljedica vjerovanja u Poslanika nužnost. Postoje stvari u koje treba vjerovati u smislu da je vjerovanje u njih neodvojivo od vjerovanja u Poslanika. “Treba” je u ovom značenju, a ne u značenju dužnosti, to znači da je neodvojivo i čovjek ne može vjerovati u Poslanika i islam a u te stvari ne vjerovati. Naprimjer, kažu da je post mjeseca ramazana jedna od nužnosti islama, ako neko ne posti i mrsi se bezrazloga, on je grješnik (Jasik), ali ako neko negira post, onda je on izvan islama.

Zašto? Zato što je islam vjera u Božije jedinstvo i vjera u Poslanika i nemoguće je da neko vjeruje u riječi Poslanika a da negira post. Jer je post u ovoj vjeri jedna od nužnih i jasnih stvari. Znači ne može čovjek u svojim mislima odvojiti pnhvatanje riječi Poslanika od posta. Ali samo vjerovanje u pitanje posta nije odvojeno pitanje vjerovanja i ubjedenja znači u Kuranu nigdje nije navedeno “Oni koji vjeruju u post”. Ali i pored toga što su pitanja Proživljenja i Sudnjeg dana, kao i post, nužnosti islama (znači ne može neko vjerovati u Poslanika, a negirati Proživljenje), u kur'anskom tekstu se nalaze formulacije vjera u Proživljenje, vjera u Sudnji dan, znači da je Poslanik pitanje Proživljenja postavio tako da ljudi, kao što uzvjeruju i steknu ubjedenje u Boga treba da uzvjeruju i postanu ubijedeni u Drugi svijet. To znači da, kao što treba poznavati Boga (dakle čovjek do određene granice, nezavisno, treba svojim razumom upoznati Boga) u pitanju Proživljenja čovjek treba ostvariti spoznaju Prema tome Poslanik nije došao da u vezi s pitanjem Proživljenja kaže: “Pošto ja kažem da postoji Proživljenje i vi recite postoji Proživljenje. Naprimjer, kao da sam rekao – post je dužnost, i vi recite – post je dužnost”. Ne, on je, ustvari uputio i vodio i pozvao misli da upoznaju Proživljenje i da steknu spoznaju i vjeru u Proživljenje.

Proživljenje kao jedan od principa vjere

Upravo na ovom osnovu islamski učenjaci su Proživljenje uvrstili medu principe vjere dok druge nužnosti nisu stavili u taj rang. Kao što nam mnogi postavljaju ovo pitanje i kažu, svjedočenje, prema kojem čovjek postaje musliman obuhvata samo dvije, a ne više stvari: “Svjedočim da nema boga osim Allaha i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i Njegov Poslanik”, prema tome zašto je pitanje Proživljenja svrstano u principe vjere? Dobro, čovjek koji vjeruje u Poslanika povjeruje i u sve što je Poslanik rekao (ako mu se dokaže da je to Poslanik rekao, posebno ako dokazivanje dostigne granicu nužnosti i očitosti).

Prema tome, mi treba da kažemo da vjera ima samo dva principa:2 Jedinstvo (tevhid) i poslanstvo, a Proživljenje je posljedica vjerovanja u poslanstvo, jer pošto vjerujemo u poslanstvo, a Poslanik nas je obavijestio o Proživljenju, onda vjerujemo i u Proživljenje, isto kao što je Poslanik rekao namaz je obavezan, onda vjerujemo i u namaz, namaz je također jedna od nužnosti, post je također jedna od nužnosti kao, i hadž.

Ali ovaj prigovor ne stoji, jer su muslimani Proživljenje uvrstili u principe vjere zato što je islam u vezi s Proživljenjem od nas tražio dodatnu obavezu. Nije tražio da ga prihvatimo kao jednu od nužnosti vjere, naprimjer, da kao posljedicu prihvatanja poslanstva prihvatimo i vjeru u Proživljenje, nego je tražio da neovisno povjerujemo i steknemo ubjedenje u njega, naprimjer, ne vjerujemo u poslanstvo, ali vjerujemo u Proživljenje. Ovo “naprimjer” ne kažemo kako bismo jedno isključili, nego želimo istaći da se radi o principu u koji neovisno treba da ostvarimo ubjeđenje. Pored toga, Kur'an dokazuje Sudnji dan, ali ne dokazuje post, post se propisuje, ali Sudnji dan se zaključivanjem obrazlaže i dokazuje, kako dokazima u čijem se osnovu nalazi Jedinstvo (tevhid), tako i dokazima koji su utemeljeni na poretku stvaranja.

Kur'anski dokazi o Proživljenju

U Kur'anu postoje dvije vrste dokaza o Proživljenju. Jedna vrsta dokaza je zasnovana na Božijem jedinstvu (tevhidu) u kojima Kur'an kaže da nije moguće da Bog bude Bogom ako ne postoji Proživljenje, dakle, ako nema Proživljenja, onda je stvaranje besmisleno. Ovo je samo po sebi jedan dokaz. Kur'an na osnovu ovog pitanja izvodi dokaz: “Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete vratiti?” (Sura “Vjernici”, ajet: 115.) Naravno, mi ćemo o ovim dokazima kasnije više govoriti, ali sada želimo reći na čemu je zasnovana naša tvrdnja da je “Proživljenje jedan od principa vjere”. Kur'an, ustvari, ovako govori: Ili trebate reći da nema nikakvog boga i prema tome stvaranje je nepotrebno i beskorisno, ne treba tragati za mudrošću u stvaranju i neće biti nikakve smetnje da stvaranje bude beskorisno i bez svrhe, ili, ako postoji Bog koji je stvorio svijet, onda treba postojati i Proživljenje jer Proživljenje zaokružuje stvaranje, upotpunjuje stvaranje, dio je stvaranja i ukoliko ne postoji, stvaranje je nepotpuno, stvaranje će biti besmisleno i nepotrebno.

U Kur'anu postoji još jedan niz dokaza koji postojeći i vidljivi poredak postavlja kao potvrdu Sudnjeg dana. Na početku sura “Hadž” i “Vjernici” stoji: “0, ljudi! Ako sumnjate u Sudnji dan, pa pogledajte kako ste stvoreni”, zatim govori o našem stvaranju: “Mi smo vas stvorili od kapi sjemena, sjeme smo stvorili od zemlje, zatim smo kap sjemena pretvorili u ugrušak, a ugrušak u grudu mesa, potom smo od grude mesa kosti napravili, a onda kosti mesom zaodjenu-li, i poslije vas kao dijete oživljujemo,4 “Vi ćete, poslije toga, pomrijeti, zatim ćete, na onom svijetu, oživljeni biti”s Dakle, nastavit ćete ovaj put kojim ste došli dok se ne skonča na Sudnjem danu. Prema tome, razlog zbog kojeg je Proživljenje uvršteno u principe vjere nije samo zbog toga što je Proživljenje jedna od nužnosti i potreba vjere i posljedica poslanstva, nego zato što je Proživljenje jedno pitanje za koje je put dokaza i zaključivanja bio otvoren i Kur'an je htio da ljudi steknu uvjerenje o Sudnjem danu6 kao jednom neovisnom pitanju.

Povezanost života na ovom i na drugom svijetu

Čovjek će na drugom svijetu biti onakav kakvim sebe ovdje izgradi. Ukoliko se ovdje upotpuni, tamo će biti potpun, ako se degradira, bit će degradiran, ako se učini slijepcem, tamo će biti slijep, ako se učini gluhim, tamo je gluh, i ako napusti svoj ljudski oblik i pretvori se u jednu od životinja, tamo će biti prepoznat kao ta životinja. Ovo je upravo treća karakteristika, znači veoma čvrst odnos i povezanost između života na ovom i na drugom svijetu. Kao što je rečeno: “Ovaj svijet je njiva za drugi svijet”.(hadis) nije samo ova rečenica, postoji hiljade rečenica. Općenito sve što je navedeno o Proživljenju u kontekstu je ove rečenice “Ovaj svijet je njiva za drugi svijet”. U osnovi poredak tamo razlikuje se od poretka ovdje. Naš poredak ovdje je društveni poredak, u smislu da su ljudi zaista saučesnici i utjecajni u sreći i nesreći drugih, znači moje dobro djelo može vas usrećiti, dok moje loše djelo utječe na vašu nesreću i članovi jedne zajednice imaju zajedničku sudbinu. Međutim, tamo sudbine uopće nisu zajedničke, sretni su sa sretnima, a nesretni s nesretnima. Međutim, to biti zajedno ne podrazumijeva saučesništvo u sreći, u osnovi nema saučesništva, svako ima svoju poziciju i stanje, bez utjecaja na poziciju i stanje drugog. Ovo su jasne i nepobitne činjenice i Poslanici su došli da ljude pozovu ovoj istini, s posebnim akcentom na ovaj posljednji dio jer ima izraženu odgojnu vrijednost i više je vezan za pitanje poslaničkog poziva.

Mi vidimo da Kur'an, na prvom mjestu, a zatim i ostala naša vjerska literatura insistiraju na ovoj temi, da je drugi svijet mjesto obračuna, kuća nagrade i kuća kazne, zato pazite šta činite na ovom svijetu. U Kur'anu postoji formulacija za koju neki smatraju da se ne radi ni o kakvoj alegoriji te da je treba doslovno razumijevati. Radi se o kur'anskom iskazu u kome se kaže: “Djela koja vi činite na ovom svijetu, bit će poslana ispred vas na drugi svijet.” Neki kažu da je ova formulacija alegorijska i metaforična i da se naša djela ovdje ne šalju na drugi svijet. Moje djelo znači rad, a taj rad je pokret koji se skončava i iščezava. Međutim neki smatraju da sve što se pojavi na ovom svijetu poprima formu i na drugom svijetu, znači obistinjuje se na drugom svijetu. Dakle, ova formulacija Kur'ana je istinita, da svojim djelima na ovom svijetu i na onom svijetu nešto stvaramo, prema tome nešto sa ovoga svijeta šaljemo na drugi svijet.

Interpretacija Kur'ana

Pogledajte ovu kur'ansku formulaciju. Ajeti o Proživljenju su također veoma dobri i za poduku. Pred kraj sure “Progonstvo” se kaže: “0 vjernici, Mlaka se bojte”. Riječ “takva” (koja se nalazi u ovom ajetu) obično se prevodi kao bogo-bojaznost, mada nema uvijek takvo značenje. Ali u osnovi podrazumijeva čuvanje od Božije srdžbe, čuvanje od protivljenja Božijim naredbama. “I neka svaki čovjek gleda staje za sutra pripremio”* veoma čudna formulacija “jte)\ 9” (vel-ten-zur) je naredba: “i svaka duša, svaki čovjek treba da pazi na ono što je za sutra pripremio”. Ovo je najjasnija formulacija koja se može izreći o ovom pitanju. Kada nam se kaže: “Budite pažljivi u svojim djelima i svom poslu,” govori nam se na sljedeći način:”Budite pažljivi sa onim što šaljete za sutra,sa onim što šaljete ispred sebe.” Poput čovjeka koji se nalazi u jednom gradu i koji priprema i šalje robu u drugi grad u kojem se namjerava nastaniti. Njemu se kaže da obrati veliku pažnju na ono što šalje ispred sebe. Zatim se po drugi put kaže: “Mlaka se bojte”, čuvajte se izbjegavanja Božijih naredbi: “On dobro zna šta radite” Pošto se u prvom dijelu obraća onome koji šalje, u drugom dijelu se govori o djelu: On dobro zna šta radite, pa prema tome i vi budite potpuno svjesni kako biste poslali dobro.

Sada sam se prisjetio jednog događaja, bit će dobro da vam ga ispričam. Ja sam osam godina pohađao predavanja kod gospodina Borudžerdija (rahmet mu duši) i uistinu sam imao povjerenja u njegovu ličnost, znači mnogo sam mu vjerovao i smatrao sam ga jednim duhovnim čovjekom. Neki su upućivali kritike na njegov račun, pa čak i ja, ali to na stranu, ja sam imao povjerenja u njegov karakter, smatrao sam ga jednim potpuno duhovnim čovjekom, bogobojaznim vjernikom.

Za vrijeme njegove srčane bolesti koja je rezultirala njegovom smrću i koja nije trajala više od tri-četiri dana kažu da je jednom veoma potišten rekao: “Mnogo sam tužan što odlazim, a nisam ništa učinio.” Oni koji su se nalazili oko njega smatrali su da ga, u takvoj situaciji, treba utješiti, rekli su: “Gospodine, šta to govorite, vi ste ostvarili veliki uspjeh? Toliko toga ste učinili što drugi nisu. Kamo sreće da smo mi poput vas! Vi ste, hvala Bogu, uradili mnogo sjajnih i velikih stvari.” Ne obraćajući posebnu pažnju na njihove riječi, on im je odgovorio predajom: “Djelo čuvaj čistim jer Onaj ko ga prima ima precizna mjerila.” On sve zna i vidi. Njemu ne izmiče ni najmanja sitnica. Dakle, šta govorite, da sam ja radio? Kako ćemo znati da je ono što smo radili potpuno čisto i iskreno? Kako vi znate da je to dovoljno za Boga? Kur'an u svojem tekstu upravo to govori: “0 vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda staje za sutra pripremio”, zatim ponavlja: “I Allaha se bojte”. U dva navrata, prije i poslije ove rečenice u kojoj govori da pazimo šta šaljemo ispred sebe, ukazuje se na Boga kao na kritičara, na Onog koji pazi, kao na Onoga koji ima veoma jasna i precizna mjerila, “On (Allah) dobro zna šta radite”. Kur'an zatim kaže: “I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su pravi grješnici.” Ne budite od onih koji su zaboravili Boga, jer Bog čini da oni sami sebe zaborave.

I ovo je veoma zanimljiva interpretacija. Kur'an u jednoj od svojih interpretacija kaže da svako ko Boga zaboravi za posljedicu ima zaborav samog sebe, znači gubi realnog sebe. Između sebe i “sebe” uspostavlja razmak, tako da kasnije, kakav god posao da čini, ne čini ga za sebe, ne čini uslugu sebi, nego na sebe navlači nesreću. Naprimjer, čovjek koga zahvati velika pohlepa i škrtost i koji radi prema toj pohlepi i škrtosti, gomila imetak na svaki način dozvoljeno, zabranjeno, na svaki mogući način), takav čovjek koji misli na sebe, ukoliko izvrši obračun, vidjet će da ima za sljedećih stope-deset godina, mada zna koliko je star i da neće živjeti više od deset godina. To je čovjek koji je zaboravio samog sebe. On

misli da radi za sebe, ali ne shvata da, ukoliko hoće da radi za sebe, to ne treba činiti na taj način: “I ne budite kao oni koji su zaboravili Mlaka, pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su pravi grješnici.”

Ovaj smo ajet spomenuli kako bismo pokazali da Kur'an posebno insistira na odnosu ovog i drugog svijeta i na tome da je tamo mjesto obračuna, a ovdje mjesto djela, ovdje je njiva, dan sjetve, a tamo dan žetve.

U biti, osnov i duh poslaničkog učenja je upravo u tome i, kada uspostavljaju poredak na ovom svijetu, on podrazumijeva povezanost ovog i drugog svijeta. Dakle, ako poredak na ovom svijetu ne bude ispravan i pravedan, ni drugi svijet neće biti kako treba, jer ova dva svijeta su povezana i komplementarna, a ne u međusobnom konfliktu. Sa stanovišta Kur'ana, istinska čovjekova sreća na ovom i njegova stvarna sreća na drugom svijetu isprepletene su i neodvojive. Ono što je sa stanovišta drugog svijeta grijeh i što uzrokuje nesreću na tom svijetu identično je onome što, sa stanovišta ovoga svijeta, narušava i kvari cjelokupni poredak života na ovom svijetu i, ako i pretpostavimo da će usrećiti jednu osobu, čak i tada će iskvariti cjelokupni poredak ljudskog roda.

Bile su ovo specifičnosti u koje nema nikakve sumnje. Postoje druge karakteristike o kojima treba raspravljati i, naravno, svaka grupa ih je smatrala sto posto definitivnim i konačnim. O njima treba posebno raspraviti.

(Arapsku riječ “mead” koja se koristi i u perzijskom jeziku prevodimo kao “Proživljenje” i “uskrsnuće” ali u ovom prijevodu koristimo izraz “Proživljenje” pošto se izraz “uskrsnuće” uglavnom koristi u kršćanskoj tradiciji za “Proživljenje” Isusa nakon raspeća, dok se “Proživljenje” u ovoj knjizi odnosi na oživljavanje svih ljudi na Sudnjem danu. (Op. prev.))