Kratak životopis

Mirza Abdulkadir Bidel je jedan od najznačajnijih persijskih pjesnika iz kasnijeg razdoblja persijske književnosti i najznačajniji je predstavnik indijskog stila (sebk-i hindi) unutar persijske literarne tradicije. Rođen je u Azimabadu (Patni) 1644. godine. Njegova porodica je turskog porijekla, od plemena Čagataj i doselila se u Indiju iz Afganistana. Njegov maternji jezik je bio bengali, ali je takođe poznavao urdu, sanskrt, turski kao i arapski i persijski jezik. Oba njegova roditelja su umrla kada je bio dijete te je ostao da živi sa svojim amidžom koji se zvao Mirza Kalender. Njegov amidža, kao što nam i njegova nadimak kazuje pripadao je derviškom redu, a također je pisao i poeziju. U njegovom društvu mladi Bidel je upoznao veliki broj šejhova, derviša i pjesnika. Još iz ranog djetinjstva Bidel je izučavao persijsku književnost pa je i sam počeo pisati poeziju na persijskom slijedeći stil velikih persijskih majstora, no kada se preselio u Delhi 1664. godine počeo je sve više u svojoj poeziji upražnjavati indijski stil. U Delhiju je služio u armiji Muhammeda Azama, ali ju je napustio kada je od njega zatraženo da napiše kasidu u slavu princa. Bidel je kasnije oformio kružok svojih učenika i često je putovao Indijom. Mmeđu njegovim poznanicima i prijateljima je bilo i pripadnika drugih religija, ponajviše hindusa. Postoji predanje koje nam kazuje da je Bidel čak znao cijelu Mahabharatu napamet, ali ta priča nije potvrđena. Abdulkadir Bidel je na bolji svijet preselio1721. godine u Delhiju. Na njegovom kaburu je bilo podignuto velelepno turbe koje se zbog mnogih ratova koji su opustošili podkontinent u sljedećih nekoliko stoljeća nije očuvalo. Njegov tarikat se po svemu sudeći takođe nije očuvao u Indiji, ali je i dalje ostao aktivan u Afganistanu u kojem je Bidelova persijska poezija popularnija od Hafizove, dok je u Iranu ona praktično nepoznata. Njegova sabrana djela se sastoje od 147.000 stihova štampana u tri toma. Njegov korpus se sastoji od gazela, kasida, terdžibenda, rubaija i nekoliko mesnevija. Od njegovih mesnevija najduža, najpoznatija i najkompleksnija je mesnevija “Irfan” u kojoj Bidel izlaže svoju viziju tesavvufa i obrađuje većinu tema koje su bile aktuelne u filozofiji njegovog vremena. On je, također, napisao i nekoliko proznih djela od kojih je najpoznatije Čahar-i Unsur (Četiri elementa) što je ustvari njegova autobiografija. Bidelova poezija je izvršila veliki utjecaj na literarne tokove persijske književnosti, posebno na Indijskom podkontinentu, pa je bio inspiracija mnogim velikim pjesnicima, a posebno Mirzi Galibu i Muhammedu Ikbalu. Također, i veliki broj kasnijih pakistanskih pjesnika koji su pisali na urdu jeziku slijedio je Bidelov stil. Njegova poezija je jako kompleksna i bremenita značenjem no istovremeno i jako lijepa u svom izrazu. Čast mi je da po prvi put predstavim ovog izvanrednog pjesnika ljubiteljima sufijske poezije s ovih područja. Iako je ovaj izbor od tridesetak rubaija samo jedna kap iz mora njegove cjelokupne pjesničke zaostavštine ali i preko njih može se osjetiti nešto od Bidelovog duha. Nadam se da će poslužiti i kao podsticaj za dalje istraživanje Bidela kod nas.

Rubaije

1.

More se preko talasa na neprilike bisera smije

More za ništa drugo sem za slobodu briga nije

Prosvietljeni nije očaran bojama ovog svijeta

More za pletenice talasa svoje srce ne vezuje

2.

Koliko ćeš nas sa žudnjom za rajem razdraživati?

Ili nas sa pričom o paklenim mukama rastuživati?

Bivajući ašici mi moramo cio život sebe trpjeti

Gospodaru, nemoj nas sa svojih vrata otjerati

3.

Riječ je ovdje, ja sam je tamo čuo i shvatio

Ogledalo je bilo preda mnom, ja sam se tamo odrazio

Poput nebeskog točka, moj pokret nije izvan mene

Nikad nisam stigao tamo gdje još nisam bio

4.

Bidel, dođi da bi Božanske tajne shvatio

Tajnom poznavanja Istine da bi sebe opio

Druženje s’ ljudima te za Boga nemarnim učine

Ostani sam na trenutak da bi Božju Bit otkrio

5.

Ljepota koja je ogledalo stvaranja ukrasila

I svaku česticu sa sto hiljada svjetlosti ugladila

Uprkos svemu iza nevidljivog zastora je bila

I sebe nije znala dok se ljudska bića nisu pojavila

6.

O ti koji svojim čarima raj potresao si

I čijom kosom se najveća ljepota ponosi

Iako je Božje Lice u svim pravcima svijeta

Ti drži svoje lice k’ sebi, ti znaj sebe ko si

7.

O ti koji si pijan od vina oklijevanja

Teško je osloboditi te od tvojeg navaljivanja

Jer ti si onaj stvor koji čak ni u djetinjstvu

Mira nije imao bez ljuljanja i ninanja

8.

Bez imenica i pridjeva tvoje srce bi ti stranac ostalo

Bez boja i mirisa o proljeću bi se samo pričalo

Svijet postoji zbog tvog i mog postojanja

Bez talasa i mjehurićani more ne bi postojalo

9.

Bidel, nisi svjestan ko u tvome srcu stanuje

I čiji fenjer je ovaj zvuk i glas koji se čuje

Ne bi trepuno nijednom do Sudnjega

Dana Kada bi znao postojanje čiju priču kazuje

10.

“Gdje je mjesto Voljenoga?” zašto se pita srce tvoje

“I gdje je ta ljepota koja nije pokazala lice svoje?”

Ako ti tvoje trepavice ne zastiru pogled

U kući sunca gdje to zidovi stoje?

11.

U svakom korijenu postoji gradinar vremena

U svakom krilu je mogućnost leta skrivena

Ne dozvoli opsjeni da te suzi kao mladi mjesec

U krivini tvojeg ključa postoje vrata otvorena

12.

Na skali našeg instrumenta ima mnogo tonova

Ima puno vrlina i poroka, radosti i bolova

Bilo da dobiješ pjenu ili nađeš bisere

Mi smo more i imamo mnogo valova

13.

Od ovog mora na kom bure “ja” i “mi” nađu ispunjenje

Neki ljudi se jako trude da nađu spasenje

Nema nikog čiji teret druga pleća mogu nosit

Svaki talas je most za svoje sopstveno nadilaženje

14.

Ako misliš o korijenu, njegov izvor je iz sjemena

Ako misliš o sjemenu njegov izvor je iz korijena

O novi upoznavaoče starih poslova

Svaki novi posao je iz drevnih vremena

15.

Danas miris mog Voljenog doljeće meni

Miris moje očekivane ruže sljeće u meni

Došlo je to vrijeme pokazivanja slave

Ja sam ogledalo i dođe moje proljeće meni

16.

Niko svoju želju iz pehara postojanja nije napojio

Niko nijedan cvijet u ovoj bašti obmane nije uzgojio

Odkloni svoje pohlepno oko sa opsjene mogućnosti

Niko nikada sa česme ogledala nije vodu pio

17.

Ovu dražesnu gozba ljubavi dođi otkriti

Postoji proživljenje koje će metež stvoriti

Ne idi duboko u misli Mensurovog glasa

Svaki komarac ima svoj eho vlastiti

18.

Kada je moja uzda u dlan nepostojanja stala

Dobio sam kutak daleko od svjetskih zala

Kao svijeća, tragao sam za svojom dobrobiti

Bio sam pokazan sebi ispod svojih stopala

19.

Sve dok stopalo potrage halje srca ne dostigne

Nije ostvarilo svoj cilj ma gdje god da stigne

Čuvaj se, iz ovog okeana koji nema granice

Niko nije došao na obalu osim talasa suštine

20.

Ako imaš žudnju za dostojanstvo i silu

Moraš prvo očistiti srce i dušu milu

Izglačaj svoje ogledalo, jer u okeanu čistoće

Svaka kap ima nebo na svom krilu

21.

Ako trčati po dolini ljubavi hoćemo

Put drugosti moramo potpuno da pređemo

Mi putujemo kao kompasi koji vuku linije

Gdje god da dođemo, u sebi stignemo

22.

Bidel, nekoliko riječi kojih se sjećaš

Ljudima iz prošlosti duguješ to što znaš

Danas ti o svojoj prirodi piši po prašini

Vjetre na tebi je da to pročitaš

23.

Ko spise temeljno prostudirao je

Vidi da se svi redovi od tački sastoje

Mnoštvo stvorenog jedinstvo pokazuje

More ima kapljice k'o djeliće svoje

24.

Arif koji livadu savršenstva želi da nađe

Osim u kafezu srca, nek’ se nigdje ne pronađe

Bez obzira koliko koraka more čini s’ talasima

Nemoguće je za more da izvan sebe izađe

25.

Svaki događaj iz kojega se priča rodila

Dokolica ljudi je poznatom učinila

Čak i sada Musa rascjepljuje more

I Faraon zaranja u dubine Nila

26.

Negirajući sebe, Tvoju potvrdu smo dobili

Prođosmo kroz ružičnjak, a slomljeni smo bili

Kada je vjetar podigao naš pepeo u svitanje

Ogledalo sunca mi smo potpalili

27.

Bidel je jednog jutra svoje halje podigao

I zajedno sa suncem se nebom prošetao

Vidjeh da je ljudski trud bespomoćnost na kraju

Sunce nastavi da zalazi a ja sam zaspao

28.

Bidel se s’ visokim položajem ne uzdiže

Moć i spretnost za sebe on ne traži više

Ja imam jedan svijet u kutku pokornosti

Ja imam nebo koje je od zemlje niže

29.

Juče je moj um u ružičnjak otišao

Izgubih se u Tebi dok sam ruže brao

Trepavica se otvori, poput repa pauna

Hiljadu zadivljenih očiju ja sam ugledao

30.

Iz talasa opsjene vodom se napajati je nemoguće

Iz čaše mjehura vodu ispijati je nemoguće

Sa trpeze nebesa, budi zadovoljan iluzijom

Kugle sunca i mjeseca progutati je nemoguće

31.

O ti koji umireš čekajući proživljavanje

Šteta što živiš svoj život za očekivanje

Pogledaj dobro u lice postojanja, jer ovdje

Svaki dan je proživljenje, svaka noć umiranje

32.

O ti koji si se izgubio u dolini neznanja

Kako o Alijinom znanju postavljaš pitanja?

Čovjek koji je objasnio tajnu otkrovenja

Bio je onaj koji je vidio prije gledanja

33.

Sve dok poput dječjeg ne postane tvoje stanje

Bit ćeš vezan školom bez mogućnosti za oslobađanje

Učenost i smirenost su neprijatelji jedno drugom

Mudrače pazi da ne izbegneš svoje odučavanje

34.

Ti si more, ako te svakakve bure ne preobraze

Ti si sunce, ako tvoju svjetlost zvijezde ne ugase

U ovom obmanjujućem svijetu moći i slave

Ti si čovjek, ako se ne izgubiš u hitanju mase

35.

Meni zlato i srebro ne uzrokuju radost

Ja nemam šta ponuditi osim posvjećenost

Poput cvijeta koji se savija na vjetru

Pozdrav od Prijatelja, od mene predanost