Adab hazreti Junusa i Hazreti Ejuba

S perzijskog preveo: Amar Imamović

Adab hazreti Junusa

Također, jedna od dova koja svjedoči adab poslanika jeste i ona ha­zre­ti Junusa, a.s., izrečena u danima dok se nalazio u stomaku ribe:“I Zun-
-Nu­nu, kada srdit ode i pomisli da mu Mi ništa ne možemo učiniti, pa po­tom u tminama poče zazivati: ‘Nema božanstva osim Tebe! Slavljen Si Ti! A ja sam bio od onih koji su nepravdu prema sebi počinili!’”[1]

Kako prenosi Kur’an, hazreti Junus molio je Allaha, dž.š., da kazni nje­gov narod, kojem traženju mu je On i udovoljio. Hazreti Junus je time opo­minjao svoj narod sve dok se nije približilo vrijeme spuštanja kazne. U tim trenucima narod se pokajao, što je uklonilo kaznu. Kada je Junus to vi­dio, napustio je svoj narod, uputivši se prema pustinji. Na tom putu do­šao je na morsku obalu, gdje se ukrcao na brod. Međutim, jedna ve­li­ka riba ispriječila se brodu u njegovoj plovidbi na način da je postalo jas­no da se neće ukloniti dok ne proguta nekog od putnika. Kako bi oda­brali ko će biti taj među njima odluče se na izvlačenje listića te izvukoše onaj sa Junusovim imenom. Junus bi bačen u more i riba ga proguta. Ha­zreti Ju­nus bi zaokupljen slavljenjem Boga sve dok, Allah, dž.š., nije na­re­dio ribi da ga izbaci na obalu mora. Ovo je bilo kazivanje koje Kur’an do­nosi o Junusu, a.s.

Ovaj događaj govori o tome kako Allah, dž.š., odgaja svoje poslanike su­kladno njihovim različitim stanjima, kao što je i rekao u Kur’anu: “A da nije bio od onih koji slave Allaha, sigurno bi ostao u utrobi njenoj do Da­na kad će svi biti proživljeni!”[2] Dakle, stanje Junusa koji je napustio svoj na­rod, nastavio svoje putovanje, ne vrativši se svome narodu, govori o robu ko­jem se ne dopadaju neki od poslova njegova Gospodara, pa se i srdi na Nje­ga i napušta Njegovu kuću i službu. Međutim, obaveza njegova polo­ža­ja kao roba nije značila takvo ponašanje. Budući da se Allahu, dž.š., nije dopao njegov ovakav postupak, On odluči da ga odgoji i poduči ada­bu. Zato ga je On stavio u iskušenje i zatočio ga u utrobi ribe, gdje je bilo to­liko tijesno da nije mogao ispružiti ni prst noge. To je bio zatočenje u za­tvo­ru koje je samo bilo obujmljeno sa nekoliko tmina. U takvom bez­iz­laz­­nom položaju Junus zavapi: “Nema božanstva osim Tebe! Slavljen Si Ti! A ja sam bio od onih koji su nepravdu prema sebi počinili!”

Sve ove tegobe desile su se samo zato da hazreti Junus u potpunosti os­jeti ono o čemu je do tada samo pretpostavljao. Zapravo, da se on iz­rav­no osvjedoči da je Allah, dž.š., moćan sve učiniti, kao što je i učinio sa njim. Uzvišeni Allah raspolagao je s njim kako je htio, zatočio ga je gdje je htio i izložio ga nevolji koju je On htio, a Junus nije imao nikakva uto­čiš­ta niti spasa, osim u Allahu, dž.š. Učinak svih ovih događaja i Božijeg pla­na bilo je ostvareno stanje duše hazreti Junusa, zatočenog u stomaku ribe, stanje koje ga potaknu da potvrdi da nema boga, osim Njega i da ne­ma izlaza niti bijega iz položaja robovanja Njemu. Zato je i uzviknuo: Ne­ma božanstva osim Tebe!

Zbog svega rečenog nalazimo u Kur’anu da među svim poslanicima je­dino hazreti Junus svoju dovu ne započinje sa riječju Gospodaru. Nakon po­tvrde Njegove Božanstvenosti i Gospodstva, hazreti Junus se prisjeća do­gađaja spuštanja kazne na njegov narod, njihova pokajanja i činjenice kako ih je napustio. Hazreti Junus pripisuje sebi čin nepravde, a Njega drži čistim od svakog oblika manjkavosti i nedostatka: “Slavljen Si Ti! A ja sam bio od onih koji su nepravdu prema sebi počinili!” Junus, a.s., u ovoj mo­litvi ne iskazuje svoju unutrašnju želju da se vrati u svoj prijašnji polo­žaj robovanja. Kao da sebe nije vidio dostojnim da to traži te je zato nije ni izrekao. Ukratko, htio je ispoštovati adab svoga stanja i položaja po­sti­đe­nosti i posramljenosti.

Potvrda procjene da je hazreti Junus imao takvu unutrašnju želju jesu rije­či Gospodara koje slijede nakon istom navedenog ajeta: “Odazvasmo se i tegobe ga spasismo.”[3] A dokaz u prilog činjenici da mu je ta želja bila po­vratak u prijašnji položaj jesu riječi Allahove: “Pa ga izbacismo na jed­no pusto mjesto, a bio je bolestan, i iznad njega dadosmo da iznikne vri­je­ža tikve, i kao poslanika poslasmo ga stotini hiljada ljudi ili i više! Pa su oni uzvjerovali, a Mi smo im dali da uživaju do roka određenog.”[4]

Adab hazreti Ejuba

Adab poslanika svjedoči i dova hazreti Ejuba, a.s., nakon što se nje­go­va bolest otegla, a imetak mu se sav istopio: “A Ejubu, kada je Gospodara svo­ga pozvao: ‘Doista me nevolja zadesi, a od svih samilosnih Ti Si Naj­sa­milosniji!’”[5]

Oblici adaba koje nalazimo u ovom govoru su jasni na temelju već do­sa­da izloženog. Ejub, a.s., poput Adema, Nuha, Musaa i Junusa, neka je mir Božiji njima svima, nije doslovno naveo svoju potrebu koja je bila oz­dravljenje. Hazreti Ejub je također htio da pređe preko želje svoje duše jer je sebe vidio neznatnim da bi to tražio od Uzvišenog Boga. Kao što je već rečeno, nijedan od poslanika, neka mir svima njima, nikad nije iz­ri­či­to tražio ni molio nešto ako se to ticalo ovosvjetskih potreba, iako im na­mje­ra te molbe nije bila slijeđenje prohtjeva duše.

Slijedeći adab koji možemo vidjeti u ovom primjeru tiče se ne­na­vo­đe­nja uzroka molbe, koji je zapravo teška bolest, kao i spominjanja svojstva ko­je se nalazi kod onoga kome se upućuje molba, koje ohrabruje mo­li­te­lja i potiče ga na traženje, naprimjer: “od svih samilosnih On je Najsamilosniji”, kao i nespominjanje same potrebe. Ovo je najbolji i najrječitiji oblik uka­zi­va­nja, nakon kojeg nema potrebe za doslovnim spominjanjem potrebe. Jer doslovno navođenje potrebe proističe iz pretpostavke da navedeni či­nio­­ci nisu dovoljni u poticanju samilosti kod Onoga Koji je Najmi­lo­sti­vi­ji, te za­to postoji potreba za naglašavanjem i pojašnjenjem kroz do­slov­no traženje.