Adab poslanika kod promicanja vjere ljudima

S perzijskog preveo: Amar Imamović

7.

Sljedeći oblik adaba od Gospodara poučeni poslanici provodili su u raz­go­vorima sa svojim narodom. Ovaj oblik adaba je po sebi veoma obuhva­tan i o njemu kao takvom treba govoriti uporedo sa adabom poslanika ko­ji su slijedili u svojim obraćanjima Bogu Uzvišenom. Istovremeno, tre­ba ga posmatrati kao djelatno promicanje vjere, koje nije manje važno od pro­mi­canja govorenjem, štaviše, riječ je o djelotvornijem obliku promicanja. Čas­ni Kur’an je pun ovih adaba, a jedan od njih je onaj koji se može vi­dje­ti u razgovoru koji je vođen između hazreti Nuha i njegova naroda.

 A glavešine mu rekoše: “O Nuhu, s nama si raspravu vodio i dugo si s nama raspravljao! Deder dođi s time čime nam prijetiš, ako istinu go­vo­riš!” Pa Nuh reče: “Allah će vam kaznu dati ako On htjedne, a vi ne­ćete biti u stanju umaći! I savjet moj neće vam biti ni od kakve koristi, kad bih vas ja i htio savjetovati, ako vas Allah htjedne u zabludi ostaviti! Pa, On je Gospodar vaš, Njemu ćete se vi vratiti!”[1]

Kada je narod u ovom govoru tražio od Nuha, a.s., da provede kaznu, misleći da je to u njegovim rukama i želeći time dokazati njegovu nemoć, on to niječe kod sebe, pripisujući to istovremeno Allahu, dž.š. Hazreti Nuh riječima ako On htjedne, a potom a vi nećete biti u stanju umaći, do­vo­di adab do njegovih krajnjih granica. Nadalje, rekao je Allah, a ne Go­spo­dar moj, zato što riječ Allah ukazuje na biće u Kojem okončava svaka lje­pota i sva čast. Hazreti Nuh se nije zadovoljio samo nijekanjem moći kod sebe da kažnjava i da to potvrdi i pripiše Uzvišenom Bogu, već na sve to dodaje da – ukoliko Bog ne htjedne da se okoriste njegovim sa­vje­tom to nikad neće moći ni učiniti. Ovim je on upotpunio nijekanje moći od sebe i potvrđivanje istoga kod Uzvišenog Boga. Na kraju, on svoje nijekanje uvjetuje rečenicom: Pa, On je Gospodar vaš, Njemu ćete se vi vratiti!

Cijenjeni čitaoče, ako obratiš pažnju na ovaj razgovor, uvidjet ćeš da je cijeli razgovor ispunjen adabom kao što su život i djelovanje svih po­sla­nika prepuni tako suptilnih i zadivljujućih adaba. Da, ovi velikani ljud­sko­ga roda su sve svoje radnje, mirovanja i govorenja uobličavali prema ada­bu i svijesti o Njegovoj prisutnosti, iako ponekad izvana gledano nji­ho­ve radnje, govorenja i ponašanje izgledaju kao i kod onog čovjeka koji je udaljen od svoga Gospodara i od koga je njegov Gospodar daleko. A oni koji su kod Njega ne ohole se da Mu robuju, niti se dosađuju, slave Ga noću i danju, ne malaksavaju![2]

Uzvišeni Allah navodi mnoštvo primjera u kojima su poslanici Hud, Sa­lih, Ibrahim, Musa, Šuajb, Jusuf, Sulejman, Isa, Muhammed, neka je Bo­žiji blagoslov na sviju njih, vodili sa svojim narodom u različitim sta­nji­ma kao što su teškoća i spokoj, rat i mir, skriveno i javno, prijeteći i do­noseći radosne vijesti i sl.

Cijenjeni čitaoče, pažljivo pogledaj sljedeći ajet koji govori o Musau, na­kon što se vratio sa planine Tur svome narodu u stanju potpune rasr­đe­nos­ti i ljutnje, ali i pored toga, pri samom spomenu Uzvišenog Boga, on pri­mjenjuje adab. Pa se Musa vrati svome narodu, srdit i žalostan. “O na­rode moj” – reče on – “zar vam Gospodar vaš nije dao lijepo obe­ća­nje? Zar vam se ugovoreno vrijeme oduljilo, ili pak hoćete da vas zadesi srdž­ba od vašega Gospodara, pa se stoga niste držali obećanja meni da­to­ga!”[3]

Ili adab u sljedećima ajetima: I poče da ga zavodi ona u čijoj kući on bī, pa sva vrata pozatvori i reče: “Hodi!” A on reče: “Ne daj Bože! Doi­sta me Gospodar moj lijepo pazi, a silnici nikada neće nikakva uspjeha po­lučiti!”[4] I Jusuf reče: “Ja vas sada neću koriti, Allah će vam opros­ti­ti, On je od svih samilosnih najsamilosniji!”[5]

Zastanimo kod hazreti Sulejmana, a.s., i pogledajmo šta Kur’an o nje­mu kaže: Pa kada vidje pred sobom prijesto postavljen, Sulejman reče: “Ovo je blagodat od Gospodara moga, da bi me izvrgao kušnji hoću li za­hvalan ili nezahvalan biti! A ko je zahvalan, u svoju je korist zahvalan, a ko je nezahvalan – ta, Gospodar moj je neovisan i plemenit.”[6] Treba zna­ti da hazreti Sulejman izgovara ovu zahvalu Uzvišenom Bogu u tre­nut­ku kada on raspolaže sa ogromnom vlašću, posjeduje neuobičajene moći i snagu upravljanja. Na njegovu zapovijed u roku kraćem od trep­ta­ja oka njemu se donosi u Palestinu prijestolje Belkise, vladarice Sabe. Ha­zreti Sulejman, ni pored svega pobrojanog, ne pokazuje ni najmanji ob­lik uznositosti ili oholosti. Štaviše, u jednom takvom trenutku on, u pri­sus­tvu svih svojih velikaša sa dvora, na najljepši način izriče hvalu Uzvi­še­nom Gospodaru, a da se ni na trenutak ne premišlja da to učini.

Cijenjeni čitaoče! Nakon kratkog pregleda i uvida u adab poslanika, neop­hodno je osvrnuti se na kur’anske ajete koji govore adabu Nemruda i fa­raona i drugih, te uporediti njihovo ponašanje i govorenje sa po­sla­nič­kim ponašanjem i govorenjem. Pogledajmo kazivanje o hazreti Ibrahimu i Nemrudu: Zar ne znaš o onome, koji se sa Ibrahimom o njegovu Go­spo­da­ru prepirao, onda kada mu je Allah carstvo dao? Kad Ibrahim reče: “Go­spodar moj je Onaj Koji život i smrt daje!” – taj reče: “Pa i ja život i smrt dajem!”[7] Nemrud je dao ovaj odgovor kada su mu doveli dvojicu za­tvo­renika, da bi pokazao kako on daje život i smrt: jednog oslobodi, a na­redi da drugog pogube.

Kur’an o faraonu i njegovom govoru kaže: A faraon je razglasio na­ro­du svome rekavši: “O narode moj! Zar meni ne pripada vlast nad Mi­si­rom i ovih rukavaca rijeke koji teku ispred mene?! Zar to ne vidite?! Zar ja ni­sam bolji od ovog bijednika koji jedva da jasno zbori?! Zašto mu nisu date na­ruk­vice od zlata…?!”[8]

Faraon se diči svojom vlašću, rijekama i zlatom koje posjeduju on i nje­­gove pristalice i ne proteče mnogo, a on pored svega ovog imetka reče: Ja sam vaš vrhovni Gospodar! Ovo su onaj isti faraon i njegove pri­sta­lice čiji je urod uništio siloviti vjetar te krilati i beskrilati skakavci, ko­ji­ma su žabe život učinile nemogućim i zajedno sa drugim Musaovim ču­di­ma nji­ho­va se moć iz dana u dan umanjivala, a niskost se uvećavala.

Od poslaničkih adaba je i onaj ajet koji kazuje o Poslaniku i njegovom dru­gu u pećini: …kada su njih dvojica bila u pećini i kada je on rekao drugu svome: “Ne strahuj! Doista, s nama je Allah!”[9] Tegobe i veličina stra­hote toga dana Poslanika nije spriječilo da bude svjestan Uzvišenog Boga i Njegova prisustva.

Od tih ajeta je i slijedeći: A kada je Vjerovjesnik jednoj od svojih žena taj­nu povjerio, pa je ona odala, a Allah je to njemu otkrio, on je bio dio tajne kazao, a ostalo prešutio, pa kad joj on to obznani, ona upita: “Ko tebe o tome izvijesti?” On reče: “Izvijesti me Sveznajući, o svemu Oba­vi­ješ­teni!”[10] Božiji Poslanik, s.a.v.a., slijedio je adab prema Gospo­da­ru i u osami, kao u ovom primjeru, kada je otkrivao tajnu jednoj od svo­jih su­pru­ga.

Sva ostala kazivanja o poslanicima u Kur’anu nose na isti način u sebi naj­bolje oblike adaba i najplemenitije stečevine. Da se ne bojimo da će naš govor o svim ovim primjerima biti predug, naveli bismo sve koji se ja­vljaju u Kura’nu i o njima bismo opsežno raspravljali.