Adab poslanika u svakodnevnom ophođenju sa ljudima

8.

Sljedeći adab koji su poslanici provodili jeste onaj u svakodnevnom op­ho­­đenju i razgovoru sa ljudima.

 Jedan od primjera rečenog su rasprave koje su poslanici vodili sa ne­vjer­nicima, a zabilježene su u Kur’anu, kao i razgovori sa vjernicima. Ako razmotrite različite razgovore koje su poslanici vodili sa nepokornim i neznalicama, ne možete naći ništa što bi u odnosu na nevjernike pred­stav­ljalo nedoličan, uvredljiv i neprimjeren govor. Pored svih protivljenja i otpora, ismijavanja, ponižavanja, psovki koje su poslanici trpjeli od njih, u odgovorima se može naći jedino najljepši govor i najdobrostivija pri­di­ka. Od njih nisu odlazili, osim sa selamom: …a kada ih neznalice oslove, od­go­varaju: “Mir vama!”[1]

Jedan od razgovora koje Kur’an prenosi vođen je između hazreti Nuha i njegova naroda: Glavešine naroda njegova, koji nisu vjerovali, govorili bi: “Mi smatramo da si ti samo čovjek nama nalik, i smatramo da tebe sli­­jede samo oni među nama prezreni, kratke pameti! Mi ne vidimo da vi pre­d­njačite nad nama ikakvom vrednotom, čak vas i lažljivcima sma­tra­mo!” Pa bi Nuh govorio: “O narode moj! Zar mislite – ako sam ja na do­ka­zu od Gospodara svoga i ako mi je On od Sebe milost vjerovjesništva po­dario, a vi opet slijepi za to – zar mislite da ćemo vas prisiliti na to, a va­ma je to još i odvratno?!”[2]

Ili razgovor između hazreti Huda i njegova naroda Ada: “Mi tvrdimo da je tebe neko naše božanstvo zlom pogodilo!” A Hud reče: “Ja za svje­doka pozivam Allaha, a budite i vi svjedoci da ja nemam ništa s tim što vi Allahu druge smatrate ravnim pored Njega.”[3] 

Kur’an prenosi Azerove riječi: “Zar ti, o Ibrahime, mrziš moja bo­žan­­stva?!” – povika otac njegov – “Ako se ne okaniš, zbilja ću te ka­me­no­va­ti, zato me zadugo napusti!” “Mir tebi!” – Ibrahim odgovori. “Mo­liću Go­spodara svoga da ti oprosti, jer je On doista dobar prema me­ni.”[4] 

Kur’an za narod Šuajbov prenosi: Glavešine iz naroda njegova, koje nisu vjerovale, govorile bi: “Mi te doista u ludilu vidimo i doista sma­­tra­mo da si ti od onih koji su lašci!” “O narode moj” – odgovarao bi on – “kod mene ludila nema nikakva, nego sam ja poslanik Go­spo­da­­ra svih svjetova! Do­sta­vljam vam poslanice Gospodara moga, i po­uz­dan sam vam savjet­nik.”[5] 

Kur’an u vezi sa faraonom saopćava: Pa faraon upita: “A ko je Go­spo­dar svjetova?” Musa reče: “Gospodar nebesa i Zemlje i onoga što je iz­­među njih, ako vjerujete!” “Čujete li?” – faraon reče onima što bijahu oko njega. “Gospodar vaš i Gospodar vaših predaka drevnih!” – reče Mu­­sa. “Zbilja, poslanik vaš ovaj, koji vam je poslat, uistinu, lud je!” – po­­vika faraon. A Musa reče: “Gospodar Istoka i Zapada, i onoga što je iz­­među njih, ako pameti imate!”[6]

Kur’an u vezi sa narodom Merjeminim saopćava: I noseći ga, dođe ona narodu svomu, a oni povikaše: “O Merjemo, učinila si nešto ružno! O sestro Harunova, otac ti nije bio nevaljao, a ni mati tvoja nije bila blud­­nica!” A ona im na njega pokaza. “Kako da govorimo djetetu u bešici?” – upitaše. A ono reče: “Ja sam Allahov rob! Meni će On Knjigu dati i vje­rovjesnikom me učiniti!”[7]

Kur’an kao podršku Poslanika, s.a.v.a., spram nepriličnih mu pri­pi­si­va­nja kaže: Pa ti opominji! Jer nisi ti, milošću Gospodara svoga, ni pro­ri­catelj niti lud! Zar oni da govore: “On je pjesnik! Čekat ćemo mu sud­bi­nu nestalnu!” Ti reci: “Čekajte vi! I ja ću zajedno sa vama čekati!”[8]

Također, Kur’an kaže: I nevjernici još govore: “Ne slijedite vi dru­go­ga doli opčinjena čovjeka!” Pogledaj kako o tebi oni primjere iznose, pa potom lutaju i Pravi Put naći ne mogu![9]

Pored navedenih primjera, Kur’an prenosi mnoštvo drugih izrečenih kle­veti i pogrdnih riječi od strane nevjernika, a istovremeno nećete naći da je ijedan poslanik pored takvih grubih i nedoličnih ispada rekao jednu ruž­nu riječ, osim logična odgovora i istinite riječi popraćene lijepim po­na­šanjem.

 Ovi velikani ljudskoga roda slijedili su odgoj koji ih je poučio naj­ljep­šem adabu i najboljem govoru. Upravo u ozračju ove Božije pouke je i ona zapovijed koju Kur’an prenosi: Idite vas dvojica faraonu, on je u zlu prevršio svu mjeru, pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao![10] 

Allah, dž.š., Svome Poslaniku, s.a.v.a., kaže: Ako se od njih moraš okrenuti, u želji da od Gospodara svoga stekneš samilost kojoj se nadaš, ti im opet reci koju lagodnu riječ, jer i sam od Gospodara svoga milost tra­žiš i njoj se nadaš, onda im barem koju lijepu riječ reci.[11]

Od poslaničkih adaba je i onaj da su u razgovoru sa ljudima uvijek sebe smatrali pripadnikom naroda i jednim od njih. Sa svakim od njih su raz­govarali u srazmjeri njihova razumijevanja. Ovo se razgovijetno može vi­djeti u kur’anskim ajetima koji bilježe takve razgovore. I šije i sunije pre­nose hadis od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., da je rekao: “Mi, skupina po­slanika, razgovaramo sa ljudima u srazmjeri njihova razumijevanja.”

 Svakako treba znati da se slanje poslanika u temelji na upućivanju ka isti­ni, tumačenju istine i njenom pomaganju. Prema tome, poslanici, neka je mir svima njima, neizbježno moraju kod promicanja istine sami biti is­ti­na i daleko od laži te se ustezati od svega što može odvoditi u zabludu i za­­stranjenje, bilo da to odgovara željama ljudi ili ne, bilo da to potiče sklo­­nost i želju ili odbojnost. Pored toga, Uzvišeni Bog je radi učvršći­va­nja istine iz­rekao najstrožije opomene poslanicima u pogledu zahtjeva da ne slijede laž, bilo u govoru, bilo u djelu, jer je jasno da je laž, čak i da se de­si na pu­tu istine ili izvan nje, opet samo laž i ništa drugo. Pozivanje is­ti­ni nije sp­­o­ji­vo sa odobravanjem laži, kolikogod da se laž nađe na putu is­­ti­ne.Up­ravo zato Allah, dž.š., kaže: Za pomagače nisam uzimao one ko­ji na kri­vi put od­vode.[12] Također, On je rekao: A da te nismo učinili čvr­stim, go­tovo da bi im se malo priklonio, i tad bismo ti doista dali da is­kusiš dvo­struku pa­tnju u životu i dvostruku patnju nakon smrti! Tada ne bi nikoga na­šao ko bi ti protiv Nas pomogao.[13] Dakle, kada su stvari ova­ko po­stav­lje­ne, ne priliči da se spram istine pristupa i sa najne­znat­ni­jim oblikom ne­ma­ra ili prevare, kao što ne priliči da se iskazuje i naj­ma­nji oblik uva­ža­vanja laži.

 Upravo zato vidimo da je Uzvišeni Bog opremio Svoje poslanike onim osobinama koje olakšavaju slijeđenje puta istine i pomaganje istine, kao što je i rekao: Vjerovjesniku nema teškoće nikoje u onome što je njemu Allah naredio, jer takav je Allahov običaj bio i za one koji su bili i nestali prije – a naredba Allahova je odredba čvrsto određena! – za one koji su Alla­ho­ve poslanice dostavljali, i od Njega strepili, i koji se nikoga, osim Alla­ha, nisu bojali. A dovoljno je to što će se pred Allahom račun polagati![14]

Ovim je rečeno da Božiji poslanici nisu bili izloženi naporu u onome što im je učinjeno obaveznim, a kod ispunjenja Božijih propisa nisu stra­ho­vali ni od koga, osim Njega. Iz rečenog se može shvatiti da ovi velikani na putu ispoljavanja istine nisu vidjeli nikakvu prepreku, kolikogod da je bilo utemeljeno pretpostaviti da ih je ovaj posao dovodio u različite ne­prilike i opasnosti.

Uzvišeni Bog im je obećao pomoć na putu promicanja istine: A Riječ Na­ša je davno rečena o robovima Našim, o poslanicima: “Oni će biti, do­i­sta, potpomognuti, a Naša vojska – ona će biti pobjednička!”[15] Ta­ko­đer je rekao: Mi ćemo, doista, pomoći Naše poslanike.[16]

Dokle, historija bilježi događaje i vidimo da poslanici, neka je mir svi­ma njima, nisu imali nikakvog straha kod iskazivanja istine, nudeći je ogo­ljenu, ničim prikrivenu, kolikogod da je bila ljudima neugodna i ka­ko­god nije odgovarala njihovim prohtjevima. Allah, dž.š., govoreći o Nuhu, a.s., pre­nosi njegove riječi: Ali, ja vas zbilja smatram narodom neznalač­kim.[17] Dok je Hud, a.s., rekao: …vi samo potvore iznosite.[18] Također, hazreti Hud je drugom prilikom svome narodu rekao: A Hud bi odgovarao: “Već je na vas pala srdžba i gnjev od Gospodara vašeg, zar da se vi sa mnom ra­spravljate o imenima koje ste vi i vaši preci dali božanstvima, i o koji­ma Allah ne objavi nikakva dokaza?!”[19] Za hazreti Luta, a.s., prenosi se da je rekao: Vi ste narod koji u zlu svaku mjeru prelazi![20] Hazreti Ibra­him, a.s., u Kur’anu svome narodu kaže: Teško vama i onima kojima se, umjes­­to Allahu, klanjate! Zašto ne razmislite?[21] Hazreti Musa, a.s., je – u odgo­vo­ru na faraonove riječi: “Ja mislim, o Musa, da si ti doista opčinjen!”– re­kao: “Pa ti znaš da ovo nije objavio kao znamenja neporeciva niko dru­gi nego Gospodar nebesâ i Zemlje! Ja mislim da ćeš ti, o faraone, si­gur­no nastradati.”[22]

Isto tako, postoje brojni drugi primjeri koji svjedoče slijeđenje adaba u po­gledu istine. Ovdje se mora primijetiti da ni jedna stvar nije draža, vo­lje­nija, cjenjenija, plemenitija i vrjednija, od istine. Ako se u ovim pri­mje­rima može vidjeti neki adab koji je u očima ljudi suprotan onom koji je prisutan u njihovim životima, ipak ih ne treba smatrati lišenim adaba, jer se ne može oslanjati na mišljenje i stanovište ljudi čija se zgrada života po­diže na temeljima slijeđenja i povinovanja prohtjevima duše, mije­ša­njem sa ljudima neistine, poniznošću i ulagivanjem pokvarenjacima i koji na takav način priskrbljuju svoje životne potrebe.

Ukratko, kao što je rečeno na početku ovog ogleda, adab se ozbiljuje je­dino u dozvoljenom, lijepom i dobrom govoru i djelu, s tim da se mje­ri­lo pohvaljenog i lijepog adaba razlikuje prema školama mišljenja i život­nim praksama iz kojih izrastaju različita društva. Međutim, u vjerskoj za­jed­nici, budući da se ona oslanja na Božiji poziv, a Božiji poziv u djelu i vje­rovanju slijedi jedino istinu, istina se nikad ne miješa sa laži i ne te­me­lji se na njoj te zato i ne traži od nje pomoć. Zbog svega iznesenog, neupitno je da se u ovakvoj zajednici istina uvijek slijedi i u punom smislu ispo­lja­va. Zajednica vjernika kao takva u slučaju različitih puteva kretanja ka istini i njenog svjedočenja primijenit će najbolji i najljepši oblik adaba. Napri­mjer, ako bude mjesta da se razgovara i otresito, i obazrivo, tada je adab da se primijeni drugi oblik. Ako bude moguće posao obaviti i brzo, i sporo, jas­no je da će prvi oblik biti bliži adabu. Primjer iznesenog je dat u Kur’an kada je naređeno uvažavanje oba oblika, ali je za slijeđenje ljepšega re­čeno: I Mi mu na pločama napisasmo pouku za sve i objašnjenje za sve. “Pri­mi ih svojski, a narodu svome zapovjedi da se pridržava onoga što je u njima najljepše!”[23] Također: Pa, ti obraduj robove Moje, koji Govor slu­šaju i slijede ono najljepše u njemu. To su oni koje je Allah na pravi put uputio, takvi su, zbilja, umni ljudi![24]

Ovim je postalo očito da kod laži i istine pomiješane sa laži nema ada­ba. Sve što nije čista istina zabluda je, a Vladaru Istine se ona ne dopada, kao što je i Sam rekao: Zar poslije istine ima išta osim za­blude?[25]

Upravo zbog rečenog poslanici su pozivali istini jasno, otvoreno i is­ti­ni­tim govorom, iako se to u nekim slučajevima protivilo običajima i laž­nim adabima nevjerničkih zajednica, čiji su pripadnici ispoljavali nezadovolj­stvo zbog toga.

Od poslaničkih adaba u njihovom odnosu prema ljudima jeste i onaj da su iskazivali jednako poštovanje prema bogatim i siromašnim, a više od uo­bi­čajenog prema ljudima znanja i bogobojaznosti. Budući da su po­­sla­ni­ci svoje djelovanje temeljili na pokornosti i odgoju duša, oni zb­og toga nisu pravili razliku između bogataša i siromaha, stara i mlada, mu­škarca i že­ne, slobodna i roba, zapovjednika i potčinjenog, vladara i ob­ičnog svi­je­­ta. Ovdje logika poslanika, neka je mir Božiji njima, do­ki­da lažne druš­tve­ne statuse i društvene povlastice koje silnici i jaki sm­atraju svojim pri­rod­nim pravom. U poslaničkom shvatanju uživanje društvenih povlastica i uskraćenost istih, ukratko: blagostanje i nesreća ljudi ne ovisi o njiho­vom bogatstvu ili siromaštvu, moći ili nemoći. U islamskom vrednovanju ovih pitanja ne smatra se da bogataš i moćnik, primjereno mjestu u dru­štve­noj hijerarhiji treba da na isti način, treba da koristeživotne pogod­nosti u kojima nema ni teških napora i poslova, ni velike odgovornosti. Zapravo, svi ljudi su jednaki u pogledu povlastica i pogodnosti.Kur’an Čas­ni u vezi sa ovim pitanjem kaže: O ljudi! Mi smo vas od muškarca i žene stvorili i plemenima i narodima vas učinili, da biste se upoznali! Naj­ugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji![26]

U logici ovog pogleda ona oholost – koju moćni imaju spram svoje moći i bogati spram svoga bogatstva – ustupa mjesto poniznosti, istra­ja­va­nju u traženju oprosta i milosti, natjecanju sa drugima u dobročinstvu, bor­bi na Božijem putu i traženju Njegova zadovoljstva. Kao posljedica re­če­nog, i prema siromasima se iskazuje poštovanje kao i prema bogatim. Pro­vodi se adab prema siromašnim kao što se provodi i prema moćni­ci­ma. Štaviše, prema siromasima se iskazuje suptilniji adab i poštovanje. Allah, dž.š., odgajajući Svoga Poslanika u adabu, kaže: Strpljiv budi s onima koji mole jutrom i večerom svoga Gospodara, želeći naklonost Njegovu, i ne ski­daj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovom svijetu, niti sli­jedi onoga čije smo srce da Nas spominje nemarnim učinili, i koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.[27] Također, Uzvišeni je rekao: I ne tjeraj od sebe one koji se ujutro i navečer Gospodaru svome mole želeći naklonost Njegovu! Ti nećeš svoditi njihov račun, a ni oni neće tvoj račun sviđati. I, ako bi ih odgonio od sebe, ti bi tada silnik bio.[28] Također, Uzvišeni je rekao: Ne pružaj poglede svoje na ono što Mi da­jemo na uživanje nekim od njih i zbog njih ne žali, a vjernicima svoje kri­lo nježnosti prostri! I reci: “Ja sam opominjatelj otvoreni!”[29]

Kur’an Časni prenosi razgovor između hazreti Nuha i njegova naroda koji je protkan iznesenim adabom: Glavešine iz naroda njegova, koje nisu vje­rovale, govorile bi: “Mi smatramo da si ti čovjek samo nama nalik, i sma­tramo da tebe slijede samo oni među nama prezreni, kratke pameti! Mi ne vidimo da vi prednjačite nad nama ikakvom vrednotom, čak vas i laž­ljivcima smatramo!” Pa bi Nuh govorio: “O narode moj! Zar mislite – ako sam ja na dokazu od Gospodara svoga i ako mi je On od Sebe milost vje­rovjesništva podario, a vi opet slijepi za to – zar mislite da ćemo vas pri­siliti na to, a vama je to još i odvratno?! O narode moj, za sve to od vas ja ne tražim nikakvo blago. Moja je nagrada u Allaha, i ja nisam onaj koji vjernike tjera, oni će svog Gospodara susresti. Ali, ja vas zbilja sma­tram narodom neznalačkim. O narode moj, ko bi me od Allaha zaštitio ako bi vjernike otjerao, zar se nećete opomenuti?! Ne velim ja: ‘U mene su riznice Allahove’, niti vam velim: ‘Ja Nepoznato znam!’, ne velim vam: ‘Melek sam’, niti ja govorim o onima koje vi prezrenim držite u svo­jim očima: ‘Neće njima Allah dati nikakva dobra!’ Pa, Allah najbolje zna šta je u njihovim dušama! A ako bih to govorio, tad bi ja međ’ silnicima bio!”[30]

Slično izloženom, vođen je i razgovor između Šuajba i njegova na­ro­da, a u njemu možemo uočiti zabranu povlastica nekim slojevima društva. Kur’an o tome kaže: Ja ne želim činiti ono što vama zabranjujem, želim samo da dobro činim onoliko koliko mognem! Samo je u Allaha uspjeh moj. U Njega se uzdam i Njemu se obraćam.[31] Također, Kur’an kaže: Do­šao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete na muke uda­ri­ti, on silno želi da pravim putem pođete, a prema vjernicima je blag i mi­lo­stiv.[32] Također, Kur’an kaže: Ima ih koji vrijeđaju Vjerovjesnika go­vo­re­ći: “On vjeruje što god čuje!” Reci: “On čuje samo ono što je dobro po vas, vjeruje u Allaha i povjerenja ima u vjernike, i milost je onima između vas koji vjeruju.”[33] Također, za Poslanika kaže: Ti si, doista, najljepše ću­di![34] Sve ono što Kur’an kaže u opisu Poslanika, s.a.v.a., sažeto je u aje­tu: A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali![35]

Iako se po svom značenju odnose na lijep moral Poslanika, ovi ajeti ka­zuju o njegovom adabu kao izvanjskoj manifestaciji lijepog morala. Kao što smo već prije rekli i objasnili, adabi proizlaze iz morala, ali je i po­red toga sami adab jedna od grana i lišća stabla morala.

S perzijskog preveo: Amar Imamović