Oni se, poput prethodnih, dijele na tri podskupine: adabe svojstvene učeniku kao ličnosti, adabe u ophođenju sa šejhom i adabe vezane za vrijeme predavanja.

1) Adabi vezani za učenikovu ličnost

Prvo: Učenik treba imati iskrenu namjeru i čisto srce, kako bi bio spreman primati znanje, pamtiti i na tome ustrajati. Rekli su neki od onih koji su upotpunili svoj hal: Priprema srca za znanje je kao priprema zemlje za sijanje. Bez pripreme niti će sjeme proklijati, niti rasti, niti će se uvećavati berićet: poput sjemena na neplodnoj i neobrađenoj zemaljskoj površini.

Neki spjevaše stihove:

Požalih se učitelju na slabost pamćenja,

a on me uputi na ostavljanje nepokornosti.

I reče: Znaj da je znanje svjetlo,

a Allahovo svjetlo se ne daje nepokornom.

Drugo: Učenik treba iskoristiti priliku da se posveti znanju dok je mlad, snažan i dok ima slobodnog vremena, dok pamćenje i osjetila služe i dok srce nije izloženo brigama i poteškoćama. Naročito prije nego se zadobije položaj i prepoznatljivost po ugledu i znanju, jer kada se zadobije spomenuto, to postaje najveća prepreka da se upotpuni čovjek; štaviše, to je glavni uzrok pomanjkanja i manjkavosti.

Neki su rekli: Učite prije nego zadobijete položaj i ugled kako se ne bi zbog položaja i ugleda ustručavali ili stidjeli sticati ga pa da vas tako zaobiđe blagodat znanja.

Također je rečeno: Uči prije nego stekneš položaj, jer kad ga stekneš, onda više nema vremena za učenje.

U jednoj predaji stoji: “Primjer onoga koji u mladosti uči je kao primjer onoga koji kleše u kamenu, a primjer onoga koji uči u starosti je kao primjer onoga koji piše po vodi.”[1]

Od Ibn Abbasa, radijallahu ‘anhuma: “Učenjak nikad nije stekao znanje, osim u mladosti. A Allah je na to skrenuo pažnju riječima: A dadosmo mu mudrost još dok je dječak bio.”[2] Ovo sve što smo naveli u kontekstu je preovladavajućeg pravila, ali to ne znači da onaj koji ostari ne treba ni pokušavati, budući da je Božija plemenitost neograničena i da se stalno spušta, a vrata milosti i darovanja neprestano su odškrinuta, pa ako objekat bude u stanju primati, blagodat će se upotpuniti i željeno postići. Rekao je Allah, neka je Uzvišen:

وَاتَّقَوا اللهَ وَ يُعَلِّمُكُمُ اللهُ

I bojte se Allaha, i Allah će vas podučiti.[3]

I rekao je, neka je Uzvišen:

وَ لَمَّا بَلَغَ أَشُدَّهُ وَ اسْتَوَى آتَيْنَاهُ حُكْمًا وَ عِلْمًا

I kada se on opasa snagom i stasa, dadosmo mu mudrost i znanje.[4]

Tako se, naprimjer, skupina učenjaka iz vremena dobrih prethodnika posvetila znanju u poznim godinama i uspjela na tom putu, da bi na kraju postali stubovi vjere i imali značajnog udjela u fikhu i drugim naukama. Zbog toga, neka razuman iskoristi svoje godine i obrati pažnju na svoju mladost da je ne izgubi u besposlicama.

Treće: Koliko god je u stanju, učenik treba presjeći put prepre-kama i pesimizmu, koji stoje na putu usavršavanja i ulaganja truda, treba biti zadovoljan propisanom nafakom, makar bila i oskudna, i zadovoljiti se neophodno potrebnom odjećom, u skladu sa svojim mogućnostima, makar bila i slabije kakvoće. Uistinu se samo iz-držljivošću u suočenju sa životnim tegobama stiče veliko znanje i postiže odlučnost srca na raskrsnicama života. Neki dobri pret-hodnici su rekli: Nema tog čovjeka koji će tražiti ovo (vjersko) zna-nje uzdignutog nosa, a da će uspjeti. Zbog toga su mudri kazali: Znanje ti neće dati dio sebe dok mu se ti sav ne predaš.

Četvrto: Ako je u stanju, odgodit će ženidbu dok ne završi studije koje je odabrao, jer ona predstavlja najveću prepreku. Zapravo, to je prepreka od koje se granaju druge prepreke. To je općepoznata, provjerena i jasna stvar. Za ovu tvrdnju nisu potrebni nikakvi dokazi jer i kada se bračni drugovi najbolje slažu, briga za djecom i nafakom je neizbježna. Poznata poslovica veli: “Ako ti je pamet obuzeta crvenim lukom, nećeš razumjeti nikakvo pitanje.”[5]

Učenik se ne bi smio obmanjivati predajama koje podstiču na brak jer se njihova primjena podrazumijeva tamo gdje nisu u suprotnosti sa nekom većom obavezom. A nema ništa obaveznije, značajnije ni neophodnije od sticanja znanja. Naročito u ovom našem vremenu, jer ako je u nekim ranijim razdobljima to bilo farz-kifaje, u ovo naše vrijeme[6] ta obaveza ima mjesto farzi-ajna. To je stoga što farz-kifaje, ukoliko ga ne obavi skupina koja bi bila dovoljna, postaje farzom svakog pojedinca i svi podliježu grijehu, kao što je pojašnjeno u knjigama usuli-fikha.[7]

Peto: Treba napustiti prijateljevanje sa onima koji ga odvraćaju od njegovog cilja. Napuštanje takvih je od jedna od najvažnijih stvari za učenika. Naročito se ovo odnosi na suprotni spol, a posebno na one slabih nastojanja i opskurnih ciljeva, jer ćud je kradljivac. A od najvećih nesreća takvog prijateljevanja je beskorisno gubljenje godina i iščezavanje časti i vjere zajedno sa onim ko nije dostojan prijateljstva. Učenik se treba družiti samo sa onim od koga će nešto naučiti ili ako će taj od njega nešto naučiti. Pa ako osjeti potrebu za prijateljem, neka izabere bogobojaznog, iskrenog, koji će ga, ako zaboravi podsjetiti, kada se sjeti, potpomoći ga, ako bude u potrebi, olakšati mu, a kada se uznemiri, strpljivost mu preporučiti, tako da od prijateljstva stekne jedno pravo moralno bogatstvo. Ne nađe li ovakvog prijatelja, onda mu je samoća preča od lošeg društva.

Šesto: Učenik treba biti ambiciozan u sticanju znanja, ustrajan na njemu u svim okolnostima, u svako doba dana i noći, na putu i kod kuće, treba paziti da ne izgubi nijedan trenutak u nečemu drugom, osim na neizbježne potrebe, kao što su jelo, piće, san i kratki predah s ciljem da se spriječi dosada, dočeka gost, stekne nafaka i slične stvari koje život nameće. Ili zbog jake boli koja bi spriječila da se predano posveti znanju, jer ono što je ostalo od života nema cijene.

Zato je rečeno: “Čija dva dana su ista (bez pomaka u postignućima), taj je obmanut.”[8]

A nije razuman čovjek koji bude u prilici uspeti se na stepene vjerovjesničkih nasljednika pa tu priliku izgubi. Otuda je i rečeno: “Ne postiže se znanje rahatlukom.” Također je zabilježeno: “Džennet je prekriven neugodnostima.”[9] I rekao je pjesnik: “Ko pod saćem meda traži, nek’ na ubod bude spreman.”[10]

I rečeno je: “Nemoj misliti da je slava kao hurme jesti, ne postiže ti slavu dok sabura ne okusiš!”[11]

Sedmo: Treba biti visokih nastojanja i ne smije ga zadovoljavati malo znanja dok god je pred njim mogućnost da ga stekne znatnijoj mjeri. Također, u svome poslu ne bi trebao ništa odlagati, niti kada je riječ o naučnoj koristi, odgađati je. Neko može reći da je ona uvijek dostupna, ali čak i ako je dostupna, makar je i za samo sahat odgodio, to vrijeme je izgubljeno, a novo vrijeme treba iskoristiti za nova saznanja. Čak i ako ga nešto spriječi pa ne bude prisutan na predavanju, ne bi smio gubiti vrijeme: treba se posvetiti čitanju, ponavljanju i zapamćivanju, a nikako po tom pitanju vezati jednu stvar za drugu.

I neka se zna da ako bude odgađao stvari, čekajući slobodno vrijeme – načekat će se. To je zato što svako vrijeme nosi sa sobom nedaće i prepreke. Zato treba pregaziti vrijeme koliko god je moguće prije nego ono pregazi nas, kao što je rečeno u predaji: “Vrijeme je sablja; ili ćeš ga presjeći, ili će te presjeći.”[12]

Rekoše neki od evlijaullaha odabranih:

Budi oštar kao vrijeme jer propast je u “bit će”

I čuvaj se “uradit ću”, to je boljka najveća.[13]

Osmo: Kada se krene sticati znanje, kreće se od najvažnijih stvari ka onim nešto manje važnim. I neka se učenik ne opterećuje krajnjim postignućima, prije nego spozna uvodnu problematiku, niti razmimoilaženjem među učenjacima u razumskim i tradicionalnim pojmovima, prije nego dobro savlada samu dogmatiku (akaid), jer to ima za posljedicu zbunjenost u mozgu i rasplamsalost razuma.

A ako se krene baviti nekom disciplinom, neka ne prelazi na drugu dok je ne upotpuni, tako što će dobro vladati nekom od temeljnih knjiga u toj oblasti ili više njih, ako je u mogućnosti. Neka se pripazi brzog prelaska sa knjige na knjigu, sa oblasti na oblast, jer je to može voditi mrzovolji i neuspjehu. Potom, kada ovlada nekom od disciplina, najbolje bi bilo da prostudira i druge preporučene oblasti, tako da u svaku disciplinu ima kakav-takav uvid kada su u pitanju njeni svrha i ciljevi, jer su naučne oblasti u većini slučajeva usko povezane. Zatim, ako ga posluže godine i postigne uspjeh, neka se posveti dubljem proučavanju, a ako ne, neka se usredsredi na ono važnije.

Budite sigurni da je život prekratak da bi se obuhvatile sve oblasti. Umijeće je uzeti od svake nauke ono najljepše, a onda usmjeriti svu snagu na znanje koje je od najčasnijih znanja, jedino korisno znanje na Ahiretu, koje neizbježno vodi savršenstvu duše i njenom uzdizanju vrhunskim moralom i dobrim djelima, a to znanje je poznavanje Kur'ana i Sunneta te savršenog morala i onoga što on podrazumijeva.

[1]Džamius-sagir, 2/154.

[2]Merjem, 12.

[3]El-Bekare, 282.

[4]El-Kasas, 14.

[5]Drugim riječima, ako si zauzet obavezama i sticanjem nafake, nećeš imati vremena razmišljati o znanju. Kao što se kod nas kaže: “Brak i đak ne idu zajedno.” (Prim. prev.)

[6]Autor je živio i radio u 10. hidžretskom stoljeću. Šta bi tek rekao da je doživio 15. hidžretsko stoljeće u kojem mi živimo? Vjerovatno bi osjećao još mnogo više razočarenja u muslimane i njihove poglavare. (Prim. prev.)

[7]Obratite pažnju na autorove riječi u dodatku knjige: A gdje je danas broj onih kojima je obaveza da steknu ovo znanje od stvarnih potreba. I ne samo to, kroz cijelu historiju muslimana u odnosu na potrebe postojao je nedostatak onih koji stiču šerijatsko znanje.

[8]Biharul-envar, bejrutska štampa (1403. po H.) 67/173.

[9]Nehdžul-belaga, hutba 176, kao i Muslim u svome Sahihu.

[10]Divanod Mutenebbija, str. 214:Želiš slavu lahko steći, ko pod saćem meda traži, nek’ na ujed bude spreman.

[11]Šerhu Divan Hamaseti, 3/1511.

[12]Nije zabilježeno u zbirkama kao hadis, nego se kao izreka pripisuje nekolicini učenjaka.

[13]Ovo su riječi Ibn Farida u njegovom Divanu.