Predgovor:

Rekao je Imam Sadik: “Imam Ali znao bi reći: ‘Od prava učenjaka je da ga mnogo ne zapitkuješ, niti da ga za odjeću vučeš, pa ako uđeš kod njega i zatekneš sijelo, sve ih redom poselami, a za njega sačuvaj selam posebno. I sjedi ispred njega, nikako iza. Nemoj očima namigivati, niti rukama išaretiti, niti puno pričati: Rekao je taj, rekao je taj, suprotno od onoga što on tvrdi. I nemoj da ti bude dosadno sa njim dugo sijeliti. Imaj na umu da je učenjak poput palminog stabla ispod kojeg čekaš kada će na tebe pasti neki od njegovih plodova. Učenjak ima veću nagradu od postača, onoga koji noću na molitvi bdije i borca na Allahovom putu.’”[1]

U dužoj predaji o pravima od velikana pobožnih (Sejjidul-abidin), Imama Sedžda, mir s njime, pored ostalog se kaže: “…I pravo tvoga upući-vača je da ga cijeniš, poštuješ njegovo znanje, pažljivo slušaš, trudiš se da budeš u njegovom prisustvu, da ne dižeš glas iznad njegovog i da ne odgovaraš na postavljeno pitanje dok on ne odgovori, niti se na njegovom predavanju obraćaš drugom. Nikoga ne ogovaraj kad si u društvu s njim. I obaveza ti je da ga braniš ukoliko ga neko u tvome društvu spomene po lošem te da prikriješ njegove mahane i izneseš njegove pohvaljene osobine. I nemoj sjediti sa njegovim protivni-kom, i ne iskazuj bilo kakvo neprijateljstvo spram njegovih prijatelja. Kada postupiš po navedenom, posvjedočit će za tebe meleci Allaha Uzvišenog da ti je samo On bio cilj i da si sticao znanje samo radi Allaha, uzvišeno bilo Njegovo ime, a ne radi ljudi.”[2]

Allah, neka je uzvišen i slavljen, u Kur'anu nam spominje Musaove, ‘alejhis-selam, riječi Hidru: (هلْ أَتَّبِعُكَ عَلىَ أَنْ تُعَلِّمَنِ مِمَا عُلِّمْتَ رُشْدًا) “Mogu li te pratiti”, upita ga Musa, “ali da me podučiš onome čemu si ti ispravno podučen.” I njegove riječi: (سَتَجِدُنيِ إِنْ شَاءَ اللهُ صَابِرًا وَ لَا أَعْصِي لَكَ أَمْرًا) “Vidjet ćeš da ću strpljiv biti, ako Bog da!”, reče Musa, “i da ti se neću ni u čemu protiviti.”[3] Ovo predstavlja sa-vršeni primjer kakav treba biti odnos između onoga koji uči i onoga koji podučava. Pored činjenice da je Musa, ‘alejhis-selam, jedan od najvećih Božijih poslanika, poznatih u Kur'anu kao ulul-‘azm (poslanici odluke), to ga nije spriječilo da se učtivo, sa edebom odnosi spram onoga od kojeg uči, iako je u ovom slučaju učenik savršeniji od učitelja po drugim osnovama.[4]

Zatim, pogledajte da je i pored ovog vrhunskog edeba i poniznosti Musaa, ‘alejhis-selam, te Hidrovog znanja o Musau, Hidr odgovorio sa distance i upečatljivo, ne obazirući se na edeb prema Musau, štaviše, pripisavši mu slabost i nestrpljenje riječima: (إِنَّكَ لَن تَسْتَطِيعَ مَعِيَ صَبْرًا) “Ti sigurno nećeš moći sa mnom izdržati.”[5]

Ova kratka rečenica također je obuhvatila mnoge pouke kada je riječ o učenjaku, cijenjenju znanja i njegove uloge te ukazuje da takav učenjak zaista zaslužuje da bude slijeđen.[6]

Nakon što smo ovo pojasnili, navest ćemo i adabe učenika u odnosu prema šejhu, onako kako su to učenjaci u svojim djelima opisali, izvodeći ih iz šerijatskih izvora, a ti adabi su slijedeći:

Prvo: Prije svega, za učenika je najvažnije da dobro sagleda od koga će sticati znanje i primati odgoj i ponašanje. Šejhov odgoj učenika i njegovo otklanjanje pokuđenih svojstava, a usađivanje pohvaljenih namjesto njih jeste poput posla zemljoradnika koji čupa korov i ukrašava svoj bostan.

Međutim, ne krase svakog šejha ovakve sposobnosti. Naprotiv, veoma ih je malo jer takav šejh u osnovi zamjenjuje ulogu Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem, te, bez sumnje, ne doseže svaki učenjak takav stepen. Zato onaj koji traži znanje treba pronaći šejha dostojnog tog zvanja, čija je bogobojaznost dokazana i znanje pro-vjereno, poznatog po čednosti, za čiji se ugled i marljivost čulo nadaleko, čije dostojanstvo nije upitno i koji posjeduje prefinjene metode pri prenošenju znanja i čija su tumačenja razgovjetna.

Ne smije se obmanuti onima koji posjeduju mnogo znanja, ali imaju velike nedostatke u bogobojaznosti, vjeri i moralu. Šteta koju takav pojedinac može nanijeti onome koji traži znanje mnogo je veća od neznanja od kojeg ovaj bježi. Rekla je skupina učenjaka dobrih prethodnika (selef): “Ovo znanje je vjera, pa dobro pazite od koga stičete znanje!”

Ono što također uvećava pouzdanje u nekog šejha jeste njegovo druženje sa drugim šejhovima-savremenicima, bilo putem knjiga, bilo radova ili sastanaka, te njihove pohvale njega, njegovog morala i njegovog rada. I neka se učenik dobro čuva one vrste znalaca koji su uzeli znanje iz knjiga, ne iščitavajući djela pred valjanim šejhovima, stoga što takvi vrlo jednostavno i često prave greške, bilo u čitanju, bilo u razumijevanju. Rekli su neki od dobrih prethodnika: “Ko bude sticao znanje (fikh) samo iz knjiga, upropastit će vjerske propise.” A jedan drugi je rekao: “Dobro se čuvajte onih što uče samo iz knjiga jer takvi naprave više nereda nego što donesu koristi.” Također je rečeno: “Najveća je nedaća knjigu za šejha uzeti.”

Onaj koji traži znanje morao bi paziti i na to da se ne veže u sti-canju znanja samo za poznate, odbacujući uzimanje od manje aktiv-nih, jer je to uzdizanje nad znanjem i sama suština ahmakluka. Budući da je mudrost izgubljena stvar vjernika, gdje god da je nađe, treba je uzeti,[7] njome se okoristiti kad god na nju naiđe, a pritom mora biti zahvalan onome koji mu ju je dostavio. Možda je ovaj drugi od one vrste uz koju se može steći blagoslov Božiji i korist od njega može biti obuhvatnija i potpunija.

Ako proučite halove prvih naraštaja i onih kasnijih (halef), vidjet ćete da u većini prikjera nije bilo koristi od šejha, osim pod uvjetom da je šejh imao velikog udjela u bogobojaznosti, iskrenosti i samilosti spram onih koji su kod njega učili. Isti je slučaj i sa djeli-ma. Vidjet ćete da su djela bogobojaznih mnogo korisnija i da postu-panje po njima polučuje veće uspjehe, sasvim suprotno od djela onih koji samo nose titulu učenjaka.

Drugo: Šejha treba uzeti za istinskog oca i duhovnog roditelja, čija je uloga veća od uloge biološkog roditelja. Zato neka učenik mnogo pazi na prava roditelja i izvršava obaveze kojima je odgojem obavezan. Upitan je Eliskender[8] “Šta je s tobom, poštuješ više svoga učitelja nego svoga oca?” On reče: “To je stoga što je učitelj uzrok moga vječnog života, a moj otac je uzrok moga prolaznog života.”[9]

Treće: Učenik treba imati o sebi predstavu kao o nekom duševnom bolesniku, jer duhovna bolest i jeste skretanje sa prirodne staze. A u prirodi duše je spoznaja, ali ona je skrenula sa svoje prirodne putanje zbog toga što je materijalni, tjelesni utjecaj nadvladao nad duhovnim. Stoga učenik treba vjerovati kako je šejh liječnik za njegovu bolest, budući da je njegov zadatak vratiti ga u prirodno stanje. Zato mu se ne bi smio suprotstavljati u onome što mu šejh savjetuje, kao naprimjer kada bi mu rekao: “Čitaj tu i tu knjigu”, ili: “Za ovaj put toliko od dersa”, jer ako bi mu se suprotstavio, bio bi poput bolesnika koji se ne slaže sa svojim ljekarom u načinima liječenja.

Prema tome, kao što je bolesniku obaveza kloniti se onoga što će mu štetiti i u prisustvu, i odsustvu ljekara, tako se i učenik treba kloniti duhovnih nečistota koje učitelj želi odstraniti, poput mržnje, zavisti, srdžbe, zlobe, oholosti, umišljenosti i drugih pokuđenih svojstava.

Četvrto: Na svoga šejha učenik mora gledati sa krajnjim pošto-vanjem. Rekao je jedan od dobrih prethodnika: “Listao sam pred svojim šejhom knjigu tako polahko iz poštovanja prema njemu da ga ne ometalo listanje.” A drugi je rekao: “Tako mi Allaha, stidio sam se pred svojim šejhom i vodu piti.”

Učeniku je obaveza sjediti pred svojim šejhom pristojno, mirno i dostojanstveno, oborene glave, ponizno i skrušeno. Najbolje bi bilo da sjedi na koljenima ili na “turski” način i da se navikne prekriti ili saviti stopala kada sjedi te nositi dužu košulju. U prisustvu šejha ne bi se trebao naslanjati na zid ili jastuk i tome slično, niti upadljivo ispružiti ruke prema šejhu, niti ih držati postrani ili za leđima, niti se u njegovu prisustvu naslanjati na ruku, bilo nastranu, bilo za leđima. Ne bi trebao ni rukom dirati nešto od šejhovog tijela ili odjeće, ruku, nogu, niti nešto od odjeće ili tijela stavljati na šejhovu odjeću, jastuk ili prostirku.

Rekli su neki: “Od poštivanja šejha je i to da ne sjedi pored njega, na mjestu gdje on klanja ili na njegovom šiltetu. Čak kada bi šejh to od učenika i zatražio, neka ovaj ne sjeda, osim ako bi šejh istrajavao na način da bi bilo neugodno odbiti, pa neka se u tom slučaju povinuje, ali neka se opet vrati starom postupanju kojeg nalaže edeb (lijepo ponašanje).”

Također ne bi trebao svoje laktove oko pojasa vezati, ni rukom upirati u šejha, niti se igrati rukom, nogom ili nekim drugim dijelom tijela dok sjedi, niti se držati za bradu ili ruke na usta stavljati, niti dirati nos i držati usta otvorenim, niti kuckati zubima ili dlanovima lupkati po podu, niti prstima prelaziti po ruci ili zaplitati ruke, niti se odjećom poigravati, niti nokte čačkati, niti se bespotrebno nakašlja-vati, niti pljuvati ili šmrkati  ili kihati koliko god je u stanju suzdržati se. Nipošto ne smije nos ispuhivati igdje drugo, osim u maramicu. Ne smije izazivati povraćanje, niti se protezati. Neka ne zijeva puno, a kada ga savlada, neka ruku na usta stavi, te kada kihne, neka suzdrži glas koliko može i prekrije lice maramicom ili nečim. I neka ne podiže glas bez potrebe.[10] Također, neka se ne šali u društvu šejha, niti bi trebao bilo koga izazivati, niti puno pričati bez potrebe. Ne bi trebao nasmijavati govorom, niti bestidno govoriti ili činiti nešto slično što bi se moglo okarakterizirati kao ružan govor ili nekulturno ponašanje. Čak neka uopće ne govori ako se to od njega ne zahtijeva i neka ne govori dok ne zatraži dozvolu da nešto kaže. Neka se ne smije bespotrebno, a i ako je nešto smiješno, ne bi trebao smijati se ukoliko se ni nije šejh u društvu nasmijao, a ako ga savlada, neka se osmjehne, ali nipošto da pušta glas.

Neka učenik dobro zna da je poniznost šejhu ponos, povinovanje njemu počast i skrušenost pred njim jedna vrsta uzdizanja, držanje do njegovog ugleda dobro djelo, a trud da mu se hizmeti čast i ugled. Rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem: “Učite, a zbog znanja se učite smirenosti i dostojanstvu i budite ponizni pred onim od koga učite!”[11]

Također je rekao Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem: “Ko nekoga poduči jednoj mes'eli (vjerskom propisu), posjeduje njegovu slobodu.” Bi upitan: “Da li to znači da ga može prodati i kupiti?” Reče: “Ne, nego mu može naređivati i zabranjivati.”[12]

Peto: Učenik ne smije protivrječiti šejhu, niti mu raditi iza leđa ili se protiviti njegovom mišljenju nekim drugim mišljenjem za koje šejh bolje zna šta je ispravno. Treba se pokoriti šejhu u svim stvarima i u cijelosti mu predati svoje uzde, potčiniti se njegovim savjetima i nastojati ga odobrovoljiti, makar to bilo i suprotno ličnom mišljenju učenika. I neka ne pretiče šejha u mišljenju ili izboru i neka se sa njim savjetuje u svim stvarima i postupa po njegovom naređe-nju. I neka ne odstupa od njegovog mišljenja riječima ili srcem. Rekli su neki učenjaci: “Greška upućivača (muršid) je korisnija onome koji traži uputu (musteršid) od ispravnog mišljenja koje je on sebi sam zacrtao.”[13] A u priči o Musau i Hidru nalazi se naznaka za ovu tvrdnju.

Šesto: Mora cijeniti šejha u njegovom govoru i odgovoru bilo u prisustvu, bilo u odsustvu. Neka mu se ne obraća kao jedinki, nego neka ga persira i neka ga ne doziva sa udaljenosti. A kada mu se obraća, neka to bude riječima: moj vlasniče,moj učitelju islično. I neka pazi da mu se stalno obraća riječima: “Šta mislite o ovome”, “Šta kažete za ovo”, “Rekli ste, Allah bio zadovoljan sa Vama”, “Allah Vas nagradio”, ili “Allah Vam se smilovao.”

Pa i kada je odsutan, neka ga ne spominje samo po imenu, nego nečim što upućuje na poštivanje, poput riječi: Rekao je šejh, učitelj, naš šejh ili šejhul-islam i slično.

Sedmo: Treba poštovati šejha kao ličnost, uzimati ga za uzor i držati se njegove upute u njegovom odsustvu i nakon smrti. Neka mu ne zaboravi dovu činiti dok god je živ i neka ga brani ako ga neko po lošem spomene i zbog toga ljutnju više nego obično iskaže, a ako ne bude to u stanju, neka ustane i napusti mjesto gdje je takvo šta rečeno.[14]

I neka ukazuje pažnju članovima njegove porodice za vrijeme života i nakon njegove smrti, kao i svim njegovim prijateljima, simpatizerima, bližnjim i svima onima koji su ga voljeli i koje je on volio. A nakon šejhove smrti treba uzeti na sebe obavezu da zijareti njegov mezar, da traži za njega milost i oprost, kao i da daje sadaku pred njegovu dušu.

I neka kroči kroz život po njegovoj uputi i onako kako je on živio i hodio. I neka pazi u znanju i vjeri na njegove običaje i okiti se onakvim edebom kakvim se bio okitio njegov šejh. Ovdje biva jasno zašto je najvažnije odabrati dobrog šejha, dostojnog da bude slijeđen. A zatim, ako bude u mogućnosti prevazići šejha u plemenitim svojstvima, neka tako i postupi, a ako ne, neka se onda na njega ugleda.

Osmo: Neka bude zahvalan šejhu što ga je uputio na plemenita svojstva i što ga je ukorio zbog nedostataka. Pa ako mu šejh ukaže na neku pohvaljenu osobinu ili mu skrene pažnju na mahanu, a znao je za to i ranije, neka ne govori da mu je to bilo poznato, nego neka zanemari svoje znanje i zahvali se šejhu na tome što je bio plemenit pa ga uputio na plemenito svojstvo i što se za njega brine. A sve to s ciljem da ga šejh ponovo posavjetuje kada to bude potrebno. Međutim, ako bi kojim slučajem vidio da bi mogla kakva šteta proizaći iz šutnje, onda neka progovori i kaže ono što mu je bilo poznato. U takvim prilikama to mu je obaveza.

Deveto: Neka bude strpljiv ako šejh sa njim grubo ili loše postupi, neka to ne bude povod da prekine svoje druženje sa njim i izgubi vjeru u njega i njegovu kompetentnost. Neka u najboljem svjetlu protumači postupke čija je vanjština ružna, a ko ne postupi tako, osuđen je na neuspjeh.

Neka učenik bude onaj koji će se prvi izviniti, zatražiti oprost, grešku prisvojiti sebi i ukor na sebe primijeniti. Jer, samo tako će postići trajnu ljubav šejhovu i samo tako će imati ključeve do šejhovog srca, a bez sumnje, to je korisnije za učenika i na Dunjaluku i na Ahiretu. Prenosi se da su neki od dobrih prethodnika rekli: “Ko ne bude imao strpljenja u poniženjima prilikom sticanja znanja, ostat će cijelog života u tami neznanja, a ko bude imao strpljenja, postići će ponos i Dunjaluka i Ahireta.”[15]

Neki su spjevali stihove:

Budi strpljiv zbog bolesti ako je ljekar i osoran.

Budi strpljiv zbog neznanja ako je učitelj i osoran.[16]

A među dobrim prethodnicima postoje brojne priče o tome kako su sticali znanje i kako su na tom putu bili strpljivi prema svojim šejhovima. Kada bismo ovdje navodili te priče, odužili bismo sa temom, a razumnom je i ovo dovoljno.

Deseto: Učenik se mora truditi da na predavanje stiže prije šejha tako što će na to primoravati samoga sebe. A ako bude u stanju čekati ga pred kućnim vratima pa onda sa njim ići, to je još bolje, ako okolnosti takvo nešto dopuštaju. A neka se čuva toga da kasni na predavanje pa da šejh bude primoran njega čekati. Onaj ko tako postupi bez neke opravdane prepreke zaslužuje da bude ukoren i pokuđen.

Jedanaesto: Neka učenik ne ulazi kod šejha bez njegove dozvole, osim ako je riječ o javnom predavanju, bez obzira na okolnost da li je šejh sam ili u društvu. Ako zatraži dozvolu tako da bude siguran da ga je šejh čuo, a ne dobije odgovor, neka ne traži ponovo. A ako posumnja da li ga je šejh čuo, neka tri puta zatraži i ne ponavlja više. Također, može umjesto traženja dozvole riječima pokucati tri puta na vrata ili kucnuti tri puta halkom na vratima. Ako kuca na vrata, neka to bude blago noktima, zatim prstima, a nakon toga može lagahno kucnuti halkom. Ako je šejh daleko od vrata, nema smetnje da učenik malo povisi glas, toliko da ga šejh može čuti. Pa ako šejh da dopuštenje za ulazak, a učenik bude sa društvom, neka prvo propusti najučenijeg među njima, pa onda najstarijeg, da uđu prvi i poselame šejha, a zatim neka redom po godinama i ugledu uđu i nazovu selam preostali.

Dvanaesto: Kada ulazi pred šejha, neka uđe krajnje dotjeran, bez briga, aktivan, širokih prsa, sabran, a nikako pospan, srdit, gladan, žedan i sl. Neka ulazi čist, dotjeran, nakon što je upotrijebio misvak, podšišan, obrezanih noktiju te nakon što je odstranio eventualne uznemiravajuće mirise i obukao najljepše što ima od odjeće. Naro-čito ako je otišao na sijelo gdje se govori o znanju, jer to je sijelo zikra i okupljanja radi ibadeta, a sve navedeno spada u adabe ibadeta i zikra.

Trinaesto: Neka ne izučava neko djelo pred šejhom kada je ophrvan brigama, dosadom, snom, glađu, žeđu, boli itd., što samo otežava izučavanje, osim ako šejh to od njega zatraži. U tom slučaju neka se odazove, pa kako god da bude.

Četrnaesto: Ukoliko bi ušao kod šejha privatno, mimo predavanja, a zatekao ga kako sa nekim priča pa se prisutni ušute, ili kada bi ušao a šejh sam klanja, čita, zikr čini, istražuje ili piše, pa napusti to što radi zbog učenikovog ulaska, a ne uključi se u razgovor s njim, neka nazove selam i što prije izađe, izuzev ako šejh bude istrajavao da ostane. Pa i kada ostane, neka ne dulji, izuzev, opet, ako to šejh od njega zatraži, iz straha da ne bude upisan među one koji su omeli Allahom zaokupljenog pa ih snašla srdžba u trenu.

Petnaesto: Kada dođe na mjesto gdje šejh treba doći, a ne zatekne ga, neka ga sačeka, jer propušteno predavanje ne može ništa nadomjestiti. Učenik ne bi smio kucati na vrata šejhu kako bi ga požurivao da izađe. Bude li šejh spavao, neka sačeka dok se probudi ili neka prošeta pa se vrati, jer je u strpljivosti svako dobro. Ne bi ga smio buditi ili od njega tražiti da ustane. Tako su postupali ispravni prethodnici.

Šesnaesto: Učenik ne bi trebao zahtijevati od šejha da ga podučava nekom djelu u vrijeme kada to ovom pravi poteškoće ili kada on to nema običaj činiti. I neka ne zahtijeva od šejha da za njega posebno, mimo ostalih učenika određuje termin, pa makar bio i predsjednik, zbog toga što je u tome naznačeno uzdizanje nad šejhom i ostalim učenicima, a to je ahmakluk. Možda se šejh i postidi pa zbog tog zahtjeva ostavi neke značajnije obaveze te učenik zbog nanošenja neugodnosti šejhu izgubi blagoslov znanja i ne postigne uspjeh.

Sedamnaesto: Treba pažljivo slušati šejha kada govori gledajući u njega i posvetivši mu se svim svojim bićem, tako da sav njegov govor razumije,  bez potrebe da mu se ponavlja. Neka se ne obazire lijevo niti desno i neka ne obraća pažnju na buku i galamu ako bi je bilo dok šejh govori. Ne bi smio podbacivati u posvećenosti i poima-nju, niti mu razum smiju obuzimati kakve misli ili govor, pa da onda zahtijeva od šejha da mu ponovi ono što je govorio. To je stoga što to predstavlja pomanjkanje edeba. Zato treba – kako je već naglašeno – svim svojim bićem biti predan govoru, razuma prisutnog za ono što sluša. Neki ugledni šejhovi nisu ponavljali govor kada bi se to od njih tražilo i smatrali su to jednom vrstom ukora učeniku. Međutim, ako učenik ne bude čuo šejhov govor zbog udaljenosti ili ga ne bude razumio i pored toga što je pažljivo slušao, onda ima pravo šejha zamoliti da mu ponovi ono što je rekao, nakon što objasni razlog zbog kojeg nešto nije shvatio. Ne bi trebao ponavljati pitanje na koje već zna odgovor ili tražiti pojašnjenje onoga što je već razumio jer takvo šta je beskorisno i samo oduzima vrijeme, a može i šejha učiniti mrzovoljnim.

Osamnaesto: Neka dobro pazi da bilo koga ne bi ogovarao u prisustvu šejha, da mu ne prenosi tuđe riječi koje vode razdoru, da ne izazove svađu između šejha i nekoga čije riječi prenosi šejhu, a koje šejha vrijeđaju, o njemu ružno govore ili pobijaju ono što on naučava. Neka šejha nikako ne navodi da mu posveti pažnju riječi-ma: “Taj i taj bi volio da pred njim učim…”, ili: “Želio sam da učim pred tim i tim, ali sam ga ostavio zbog tebe”, i slično tome. Onaj koji tako postupa, pored toga što je počinio pokuđenu stvar, haram, veliki grijeh, također zaslužuje ukor, poniženje i udaljavanje zbog gluposti i licemjerstva.

Devetnaesto: Svoj govor pred šejhom treba što više dotjerivati, a ne obraćati mu se riječima: Zašto? Ne slažem se! Ko je to prenio? Gdje se to nalazi? Općepoznato ili zabilježeno je suprotno tome što tvrdiš! A ako zaista želi znati gdje je nešto rečeno ili ko je to zabilježio, onda neka učtivo upita, dajući do znanja da mu je cilj okoristiti se. A bilo bi opet najbolje da to uradi nekom drugom prili-kom. Također, ako bi zaista postojala kod njega dvojba zašto, ne sla-žem se i tome slično, neka to zamijeni riječima: “A kako ćemo odgovoriti ako nam neko kaže tako i tako”, “A šta ako bi nas to i to spriječilo”, “Ako bi nas neko upitao ovako”, “Šta ako se dogodi tako i tako”, ili nešto poput ovoga, što liči na pitanje i traženje odgovora na najljepši način, učtivim riječima.

Ostane li šejh pri svome stavu ili argumentu, a učeniku ne bude dovoljno uvjerljivo, ili nastavi li greškom nenamjerno zastupati pogrešno mišljenje, neka učenik ne mijenja izraz lica i ne koluta očima, dajući time znak drugima da se nije složio sa šejhom, nego neka ga najdobronamjernije shvati, jer bezgrešnost među ljudima pripada samo Božijim poslanicima i odabranim, alejhimus-selam.[17]

Ako bi šejh pitao učenika na način da pojašnjava ono što je učenik htio reći, na način koji zahtijeva konkretan odgovor, kao npr.: “Zar nisi rekao tako i tako”, ili: “Nije li ono što si ciljao ovo”, neka ne žuri sa odgovorom ne i sl.

Neka radije šuti ili izbjegne takav odgovor lijepim govorom, a da šejh razumije ono što je namjeravao kazati. Ako, pak, bude ne-ophodno da pojasni šta je namjeravao kazati, onda neka kaže ovim riječima: “Sada kažem tako i tako”, ili: “Od onog što sam rekao ovo mi je bio cilj”, pa ponovi šta je rekao. A ne da kaže: “Rekao sam to i to”, ili: “Ciljao sam to i to”, jer takav način odgovora sadrži u sebi, na neki način, suprotstavljanje šejhu.

Neka se uzdrži od toga da se šejhu obraća – poput nekih osoba – uličnim žargonom – na način koji nije prikladan, poput: “Šta je ba s tobom?”, “Kontaš?”, “Jes’ ba čuo?”, “Znaš ba!”, “O mubarek čovječe!”, i sl.

Dvadeseto: Ukoliko bi šejh pojasnio neko pravilo ili propis, a vezano za to pravilo ili propis bude postojalo još dodatno obrazlože-nje, propis vezan za njega ili neka vrsta problematike koja zahtijeva pojašnjenje, a šejh ne otvori širu raspravu, neka učenik ne širi temu, a ne bi trebao ni šejhu sugerirati da je izostavio neku pojedinost. Ono što može jeste da se učtivo obrati šejhu, kao npr.: “Kada biste se dodatno osvrnuli na problematiku”, ili sl. Pa ako se šejh sjeti, dobro i jest, a ako ne, preče je da učenik šuti, osim ako šejh dozvoli ili bude znao da šejh voli da ga učenik podsjeti.

Ako bi se šejh sapleo pri govoru pa nenamjerno iskrenuo neku riječ tako da poprimi smiješno značenje ili sl., neka se ne smije, niti ismijava, niti je ponavlja, niti drugog nasmijava ili skreće pažnju na šejha, nego neka o tome uopće ne razmišlja. Ne bi smio dozvoliti da to nađe mjesta u njegovom srcu pa da nekome kasnije prepričava, jer jezik je brzoplet, a čovjek nije bezgrešan, naročito u onome u čemu ima opravdanja. A onaj koji bi nešto od navedenog učinio izlaže sebe mogućnosti da bude uskraćen od blagodati znanja i da bude iskušan nedaćom i propašću. Pored toga što zaslužuje srdžbu Allaha, meleka, poslanika i odabranika, takav pojedinac zaslužuje ukor i kaznu.

Dvadeset i prvo:Ne bi smio prestizati šejha u pojašnjenju nekog pitanja ili davanju odgovora na pitanje, bilo da ga postavi on ili neko drugi, a naročito ako je pitanje postavio neko drugi. Također ne bi smio usmjeravati šejha u odgovoru ili iskazivati da poznaje odgovor na postavljeno pitanje prije nego šejh odgovori, osim ako bi znao da šejh to voli ili ako bi šejh od njega tražio da on dâ odgovor na postavljeno pitanje te u tom slučaju ne bi bilo smetnje.

Dvadeset i drugo:Šejha ne smije prekidati u govoru, ma šta želio reći. Nego, neka se strpi dok šejh ne završi svoj govor, pa neka onda kaže. I neka nipošto ne priča sa nekim drugim dok šejh govori s njim ili sa prisutnima na sijelu. Štaviše, na sijelu ne bi smio imati druge brige, osim da sluša šejha i trudi se da ga razumije.

Dvadeset i treće:Ako bi slušao šejha kako govori o nekom propisu, zanimljivom podatku, kako priča neku priču ili navodi stihove, a on to sve i odranije zna, obaveza mu je da bude prisutan i pažljivo sluša, kao da to po prvi put čuje. Rekli su neki od dobrih prethodnika: “Zaista mlad čovjek nekad govori nešto pa ga sa pažnjom slušam kao da to nikada nisam čuo, a čuo sam to prije negoli se on i rodio.” Ako bi ga šejh – prije nego bi počeo o nečemu govoriti – upitao da li mu je to poznato, neka ne odgovara da jeste zbog toga što takav odgovor na neki način sadrži nezavisnost od šejha. Ali, neka ne odgovara ni da nije jer to liči na laž. Zapravo, treba reći: “Volio bih to čuti od šejha, da se okoristim”, ili: “Nije mi baš na umu”, ili: “Vi ćete to bolje objasniti”, i tome slično. Međutim, ako bi znao da šejha više raduje kada neko pamti ili ako bi zapravo šejh pitanjem želio provjeriti znanje i pamćenje učenika ili da na taj način izađe na vidjelo njegovo znanje, onda nema smetnje da slijedi šejhovu volju, kako bi stekao njegovo zadovoljstvo i naklonost.

Dvadeset i četvrto: Neka ne pita o nečemu izvan teme, jer takav pitalac ne zaslužuje odgovor, osim ako zna da je šejh od onih osoba kojima tako nešto ne smeta. Ali, i pored toga, bolje je da ne postupa tako. Također, ne bi smio do te mjere dosađivati sa pitanjima šejhu da ga učini mrzovoljnim da odgovara, niti da mu, ako se negdje zaputio, postavlja pitanje dok ne obavi ciljano. Zato bi učenik trebao birati priliku kada je šejh raspoložen i slobodan. Rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem: “…Učtivo pitanje je pola znanja.”[18]

Dvadeset i peto: Neka se ne stidi da upita o onome što mu nije jasno. Čak bi trebao do u tančine razjasniti ono što mu nije jasno. Jer, čije lice bude blijedo od stida da pita, blijedo će mu biti i znanje. Rekao je Imam Sadik: “Zaista su nad ovim znanjem katanci, a ključevi su u pitanju.”[19]

Dvadeset i šesto: Ako bi ga šejh upitao: “Da li razumiješ”, neka ne odgovara da razumije, prije nego mu bude u potpunosti jasno, kako ne bi slagao pa mu promakla prilika da razumije. I neka se ne stidi riječi: “Ne razumijem”, jer će mu utvrđivanje znanja pružiti kako trenutne, tako i dugoročne koristi. Od onih trenutnih koristi jeste razumijevanje pitanja, a sačuvat će se laži i licemjerstva time što nije tvrdio da je razumio ono što nije razumio, a steći šejhovu naklonost i poštovanje, jer će ga doživjeti kao razumnu, bogobojaznu i zrelu osobu koja se trudi i vodi brigu o znanju. A od trajnih koristi jeste činjenica da će shvatiti ispravno značenje propisa, što će ostati u njegovom srcu za stalno, s jedne, a steći će jednu pohvaljenu osobinu i naviknuti se na ovakav način postupati, s druge strane,. Rekao je Halil ibn Ahmed El-Arudi, radijallahu ‘anhu: “Dom neznanja je među stidljivima[20] i oholima.”

Dvadeset i sedmo: Neka ne baca ništa šejhu – knjigu, papir, olovku ili nešto drugo. Ne bi trebao, također, istezati ruku prema šejhu ako bi bio udaljen, a ne bi trebao ni šejha dovoditi u položaj da se isteže kako bi od njega nešto uzeo, nego treba ustati i dati, i ne bi smio do njega puzeći doći da mu preda. A kada ustane i dođe do šejha, ne bi se trebao previše približavati.

Ako bi mu šejh nešto dodao, trebao bi to uzeti desnom rukom, a ako bi on nešto šejhu dodavao, također bi to trebao dodavati desnom rukom. Pa ako je riječ o knjizi, a šejh traži određenu stranicu, trebao bi je prethodno otvoriti pa tek onda šejhu knjigu predati, osim ako zna da šejh voli upravo suprotno. Ako bi pak on od šejha uzimao neku knjigu, pristojno bi bilo da je nastoji uzeti otvorenu onako kako mu je šejh predaje. Zatim, kada šejhu bude predavao neku knjigu, neka to bude tako pripremljeno za čitanje da šejh sam ne traži ili priprema, a to podrazumijeva da nađe stranicu i pokaže na mjesto ako eventualno želi nešto određeno pročitati. Također, ukoliko bi mu predavao neko sredstvo za pisanje, trebao bi ga prethodno pripremiti, kako bi moglo pisati. Također bi trebao izabrati ono najbolje što može ponuditi. Isto tako, bilo koje sredstvo za rad da preda šejhu, trebao bi ga prethodno pripremiti. Ako mu dodaje nož, neće prema njemu usmjeriti oštricu, niti će je usmjeriti prema sebi, nego će uzeti za kraj drške koji slijedi trup noža, okrenuvši oštru stranu udesno, tj. prema sebi. Ne bi trebao u prisustvu šejha sjediti na sedžadi niti na njoj klanjati, ako je mjesto čisto, izuzev ako je adet u tom kraju da se sedžada prostire kada se klanja. Ako bi mu šejh pak dao sedžadu da klanja, prethodno će je prostrijeti, a najbolje bi bilo da je iz adaba prostre pred šejha. Rekli su neki učenjaci: “Ako bi prostro sedžadu radi sjedenja, a na njoj bila slika mihraba, poželjno bi bilo da je koliko je u mogućnosti okrene prema Kibli.” Kada šejh ustane sa sijela, muridi bi trebali požuriti i ponijeti sedžadu ako je šejh uza se nosi, uzeti ga pod ruku i ramena ako je neophodno i pripremiti mu obuću, makar mu to i ne predstavljalo poteškoću. A cilj svega toga trebalo bi biti približavanje Allahu Uzvišenom kroz služenje svome šejhu i udovoljavanje njegovim potrebama. Rečeno je: “Četiri stvari ne bi smio ugledan odbiti, pa makar i vladar bio: da na sijelu ustane svom ocu, da služi učenjaku od kojeg uči, da pita o onome što ne zna i da posluži gosta.”

Dvadeset i osmo: Učenik treba ustati kada i šejh ustane, ne sjediti dok šejh stoji, niti ležati dok šejh sjedi ili stoji. Štaviše, ne bi smio uopće ležati u prisustvu šejha, osim ako je vrijeme spavanja, a šejh mu dopusti. I u tom slučaju pristojnije je da ne legne dok šejh ne zaspe, izuzev ako bi to od njega šejh tražio te mu se on pokorio.

Dvadeset i deveto: Ako se sa šejhom bude kretao, neka noću ide ispred njega, a po danu iza njega, izuzev ako okolnosti tako nešto ne dopuštaju, kao npr. gužva i sl., ili ako bi mu šejh nešto naredio pa on to trebao izvršiti. Obaveza je učenika da ide ispred šejha na nepoznatim mjestima, bilo zbog opasnosti, bilo zbog smetnji na putu. I neka pazi da ne uprlja šejhovu odjeću. Ako bi pak šejh išao kroz gužvu, treba ga štititi sprijeda ili straga. Ako bi išao ispred šejha, neka se često okreće. Ako bi sam išao sa šejhom, a šejh mu se obraćao, neka bude sa njegove desne ili lijeve strane, idući malo ispred njega i gledajući u njega. Također bi trebao upoznati šejha sa značajnim ljudima na koje bi naišli ili se njima uputili, a šejh ih ne poznaje. Neka ne ide šejhu sa strane, osim ako bi on od njega to zahtijevao, a ne bi se sa njim trebao u hodu ili vožnji potiskivati. Ako bi u ljetnom razdoblju išli zajedno, za šejha bi trebao osigurati hladovinu, a zimi sunčanu stranu, a ako idu pločnikom, stranu koja je do zida. Također, ako bi se šejh obraćao učeniku, neka izabere stranu gdje sunce neće udarati u oči šejhu dok mu se obraća.[21] Neka ne ide između šejha i osobe sa kojom šejh vodi razgovor, nego neka ide malo ispred ili malo iza, i neka se ne osvrće i ne prisluškuje, a ako se od njega bude tražilo da se uključi u razgovor, neka prođe sa druge strane i ne razdvaja ih.

Trideseto pravilo: Ako bi išao ulicom i sticajem okolnosti naišao na šejha, neka prvi nazove selam, a neka ga ne doziva ili mu selam naziva iz daljine ili iza leđa, nego neka se približi pa onda nazove selam. I neka mu ne daje znak da želi nastaviti da ide, prije nego ga priupita i žurno izvrši ono što mu šejh nalaže, izuzev ukoliko bi bio primoran iznijeti svoje razloge ili ako bi šejhovo mišljenje bilo pogrešno. Tada će svoje m išljenje obrazložiti na lijep i učtiv način, kao npr. riječima: “Čini se da je korist u ovome”, a ne da kaže: “Ja mislim ovako”, “Ovako je ispravno”, i slično tome.

Budite sigurni da je na ove adabe ukazao sam Šerijat, štaviše oni glavni su jasno naznačeni u Šerijatu, a ostali su izvedeni iz šerijatskih tekstova na način kako to stoji u metodologiji izvođenja propisa, od kojih je npr. osvrtanje na ustanovljene običaje i kodekse ponašanja vezano za navedeno. A Allah je oslonac svakog uspjeha.

[1]El-Kafi, 1/38.

[2]Biharul-envar, 2/42.

[3]El Kehf, 66-67.

[4]Vratite se na osnovu ovog djela i naći ćete dvanaest pojedinačnih adaba izvedenih iz prvog navedenog ajeta.

[5]El-Kehf, 67.

[6]Pogledajte osnovu i naći ćete osam tačaka, zaključaka, koje je Šehid, rahimehullah, izveo iz navedenog ajeta.

[7]Vidjeti: Nehdžul-belaga, mudrost 80.

[8]Eliskender u arapskom označava Aleksandra za kojeg neki kažu da je bio Zulkarnejn spomenuti u Kur'anu u suri Kehf. ( Prim. prev. )

[9]Zeri‘atun ila mekarimiš-šeri‘a, str. 199.

[10]Pogledati 15. adab učenika za vrijeme dersa.

[11]Kenzul-‘ummal, 10/141, hadis 28717.

[12]Biharul-envar, (bejrutsko izdanje, 1403.) 105/16.

[13]Pogledati: Ihjau ‘ulumid-din, 1/45.

[14]Pogledati 12. adab učenika za vrijeme predavanja.

[15]‘Uddetud-da‘i, str. 71.

[16]Zadnji dio bejta zabilježen je i ovako: Zadovolji se neznanjem ako izdaš muallima.

[17]Pogledati treći adab učenika za vrijeme predavanja.

[18]Biharul-envar, 1/224.

[19]El- Kafi 1/40.

[20]Ovdje se misli na pokuđeni stid, a to je onaj stid koji sprječava da se stekne znanje i pita, ne stid općenito, jer je on u osnovi pohvaljeno svojstvo, kao što se u hadisu kaže: “Stid je svako dobro”, ili: “Stid je sve dobro.” (Prim. prev.)

[21]Možda će neki zbog pomanjkanja edeba ili znanja u svemu ovome vidjeti pretjerivanje. Međutim, ko je imao priliku učiti pred šejhovima, vrlo dobro zna da je to jedini način da se stekne šejhova naklonost i postigne ono korisno znanje. Treba svemu dodati još i to što su sve ove stvari duboko utemeljene u Kur'anu i Sunnetu i da je to bila praksa uglednih ashaba sa Poslanikom, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem, i njegovim Ehli-bejtom, i tradicija muslimana sa njihovim učenjacima  iako danas mnogi u ovakvim i sličnim adabima vide neki oblik pretjerivanja .  (Prim. prev.)