Adabi učenika za vrijeme predavanja 6.

U ovo spada sljedeće:

Prvo: Najvažnije je otpočeti hifzom Allahove Knjige i dobro je utvrditi, jer je to temelj svih znanosti. Dobri prethodnici nisu nikoga podučavali fikhu ili hadisu dok ne bi naučio Kur'an. A kada ga nauči, ne bi ga smjele druge stvari od Kur'ana odvajati pa da zaboravi dio Kur'ana ili da se izloži zaboravu, nego mu je obaveza zauzeti se da ga uči svaki dan, sedmično, dok god je živ, a nakon hifza uzima na sebe obavezu usavršiti poznavanje tefsira i ostalih disciplina.

Zatim treba napamet naučiti u svakoj disciplini neko skraćeno djelo (metn) i otpočeti od značajnijeg pa naniže, čije objašnjenje slijedi na kraju knjige. A zatim se treba zauzeti da nauči pred šejhovima komentar onoga što je naučio od skraćenih djela i da u svakoj disciplini nađe šejha koji je u toj disciplini stručniji, sa više znanja i preciznosti.

Drugo: Kad čita, treba se zadovoljiti onim što može shvatiti, čemu se razum lahko povinuje i što nema za posljedicu uzrujavanje. I neka se čuva onoga od raznolike literature što opterećuje razum i zbunjuje jer je to samo gubljenje vremena i živaca.

Neka se sav preda knjizi ili disciplini koju izučava sve dok je dobro ne savlada i neka se pazi sputavanja i preskakanja koji vode gubljenju vremena i neuspjehu.

Od primjera za takvo nešto je bavljenje razmimoilaženjem u knjigama koje obrađuju racionalne tematike (aklijjat) i sl., prije nego mu se objelodani istina i prije nego učvrsti stav na istini te sazrije do te mjere da shvati odgovore vezane za tu problematiku. A to opet dolazi vremenom, različito od osobe do osobe.

Treće: Na predavanje mora sa sobom redovno nositi potreban pribor i precizno bilježiti i prepravljati ono što šejh govori jezički i gramatički. Pa ukoliko šejh ponovi neku riječ, a on pomisli ili bude siguran da je pogriješio, neka je ponovi sa onim što je prethodilo ili neka je izgovori na ispravan način u smislu pitanja. Ako je, pak, riječ o pismenoj formi u obliku traženja fetve, postavljanja pitanja, a onaj koji je postavio pitanje je stranac,[1] ili je izdaleka,[2] ili se obraća na drzak način, neophodno je šejhu nekim gestom to naznačiti ili jasno kazati. Ne učiniti tako, značilo bi iznevjeriti šejha. Stoga je obaveza biti dobronamjeran prema njemu koliko god je moguće.

Četvrto: Neka rasporedi vrijeme kada će šta raditi. Najbolje vrijeme za pamćenje je pred zoru, za izučavanje poslije zore, za pisanje polovina dana, a za čitanje i ponavljanje noć i ostatak dana. Od onoga što je rečeno po ovom pitanju – a što je praksa dokazala – jeste da je pamćenje noću korisnije od pamćenja tokom dana, u vrijeme gladi korisnije je nego u vrijeme sitosti, na udaljenim mjestima korisnije je od mjesta na kojima se nalaze stvari koje skreću pažnju kao glasovi, zelenilo, priroda, rijeke, guste raskrsnice, zato što sve te pojave sprječavaju usredsređenost misli i srca.

Peto: Treba poraniti sa predavanjem zbog hadisa: “Mom ummetu je dat blagoslov u ranoranilaštvu.”[3] I zbog hadisa: “Poranite sa sticanjem znanja, jer ja sam od Allaha tražio da mom ummetu podari blagoslov u ranoranilaštvu.”[4] I neka dan za otpočinjanje bude četvrtak,[5] a u nekim od predaja stoji subota ili četvrtak.[6] U drugoj predaji od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem, stoji: “Tražite znanje ponedjeljkom jer je tim danom znanje učinjeno olakšanim.”[7] A u jednoj predaji se spominje i srijeda: “Nema tog posla koji će biti započet u srijedu, a da neće uspjeti.”[8] Neki učenjaci su odabrali nedjelju za otpočinjanje, ali za takvo nešto nisam naišao na izvor.

Šesto: Neka dok je još mlad otpočne sa hadisom i ne zanemaruje bavljenje njime i naukom koja ide uz njega, kada je u pitanju izučavanje lanaca prenosilaca i samih prenosilaca te njegovih značenja, propisa, koristi, jezika, historije, vjerodostojnosti, slabosti, zatim šta je musned, mursel i ostale podjele i podvrste u hadiskoj nauci, jer je hadis jedno od dvaju krila islamskog učenjaka koji tumači vjeru. Drugo krilo je Kur'an.

Neka se ne zadovolji od hadisa samo time što će slušati predavanja iz njega, nego se treba zauzeti za njega tako što će o njegovom sadržaju razmišljati (dirajeten) više nego što će se samim načinom prenošenja baviti (rivajeten), jer upravo to i jeste suština prenošenja hadisa.

Sedmo: Neka ulaže krajnji napor u sticanju znanja i istraživanju. Neka se od miraza Poslanika ne zadovolji malim dijelom. I neka iskoristi slobodno vrijeme, mladost i zanos prije nego pred njega stanu prepreke godina i službi jer to je bolest svih bolesti i najhroničnija boljka.

Osmo: Neka se dobro čuva stanja da umisli da je upotpunio znanje i da nema potrebe za šejhom. Jer to je bit neupotpunjenosti, suština neznanja, adresa gluposti i dokaz pomanjkanja znanja, samo kada bi dobro promislio. Stoga je na njemu da bude istrajan na šejhovim predavanjima, čak da bude na svim sijelima ako je u stanju. To je zato što će mu sve to koristiti i samo mu dobro donijeti, bilo od znanja, bilo od edeba, novih i rijetkih saznanja koja neće naći u knjigama. Kao što reče Imam Ali, ‘alejhis-selam: “Neka ti ne dosadi dugo sijeljenje sa njim jer on je poput palme, čekaš kada će na tebe pasti plod.”[9]

Deveto: Kada dođe na neko sijelo sa šejhom, neka prisutnima nazove selam, a neka šejhu posebno naglasi kao dodatni znak poštivanja. Pa kada dođe i selam nazove, neka ne gazi preko ljudi da bi došao do šejha, ako nije njegovo da pored šejha sjedi: neka sjedne tamo gdje ima prazno mjesto, kao što stoji u hadisu. Pa ako mu šejh jasno da do znanja da želi da prođe naprijed, ili to budu od njega zahtijevali prisutni, ili položaj, ili ako zna da šejh i džemat to vole, a u tome bude očevidna korist, kao npr. da podsjeća šejha pa da svi od toga imaju koristi, ili zbog godina, ugleda, bogobojaznosti, onda nema smetnje.

Neka vodi računa o tome da sjedi blizu toliko da može jasno čuti bez ikakvih poteškoća, kao što se spominje u hadisu, ali neka se ne približava puno na način da bi djelovalo nekulturno.

Znajte dobro da kad god neko stigne na neko mjesto da sjedne, on na njega polaže najveće pravo, pa nema neko drugi pravo da ga na tom mjestu remeti, makar bio i zaslužniji za takvo mjesto, kako to nalaže fino ponašanje (edeb). Neki su rekli da i poslije toga najviše prava ima nad tim mjestom, poredeći to sa zanatlijom (ili prodavačem) koji je uobičajio biti na određenom mjestu na pijaci ili na ulici tako da njegovo pravo ne prestaje biti važeće ako ga privremeno napusti, pa čak i ako ne bude u stanju dolaziti na predavanja dan ili dva, ako se poslije toga opet pojavi.

Pouke radi: Neki su uvrstili vrijeme dok predavanje teče u ona vremena kada se ne naziva selam. To mišljenje je odabrala skupina uglednika, a pod tim se podrazumijeva da bi prisutne odgovor na selam omeo od teme i usredsređenosti, kako to obično biva.

Naročito ovo važi ako bi predavač bio zauzet predstavljanjem problematike, pa ako bi ga neko prekinuo, bila bi veća šteta nego što biva u mnogim drugim prilikama za koje se navodi da se ne naziva selam.[10]

Međutim, ako ovako želi postupiti onaj ko se priključio dersu, neka onda sjedne podalje od šejha, da šejh ne primijeti da je ušao dok ne završi, ako je ikako moguće, kako bi sastavio dva dobra, lijepo ponašanje prema šejhu i pravo znanja da ne bude ometano.

Deseto: Na najljepši način se treba odnositi prema prisutnima na sijelu i poštovati šejhove bliže prijatelje, a naročito one starije među njima,[11] jer je lijepo postupanje sa njima od lijepog postupanja prema šejhu i poštivanje sijela u njegovom društvu.

Neka nikoga ne potiskuje na sijelu i neka ničije ustajanje ne prouzrokuje da mu se ustupi mjesto, pa i ako bi mu neko ponudio da sjedne na njegovo mjesto, neka to ne čini zbog zabrane Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem, da čovjek ustane sa mjesta kako bi na njega sjeo drugi. Rekao je, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem: “Nego, napravite prostora i proširite sijelo.”[12] Svakako, ukoliko bi u tom njegovom sjedanju bila opća korist za sve prisutne, a zna se za onoga koji mu je dao prednost da je od one vrste ljudi koji vole drugima dati prednost, onda nema smetnje. I neka ne sjeda u sredini halke niti ispred nekog od prisutnih, osim ako je to neizbježno. I neka ne sjeda između dva brata, sina i oca, dva rođaka ili bliskih prijatelja, osim ako se obojica s tim slažu, zbog toga što se bilježi da je zabranio Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem, da čovjek sjeda između dvojice, osim uz njihovo dopuštenje.”[13]

Jedanaesto: Obaveza je prisutnih da onome ko im se pridruži požele dobrodošlicu i prošire sijelo tako što će se zbiti i da mu ukažu počast kako priliči. Pa ako mu naprave mjesto na sijelu, a bude tijesno, neka se i on stisne i neka ne strši iz halke naprijed ili natrag.

Dvanaesto: Ukoliko bi se neki učenici loše ponijeli jedni prema drugima, neće ih upozoriti niko drugi doli šejh ili onaj kome on dozvoli, a ako ih već upozori učenik, onda neka to bude učinjeno nasamo. Ako bi, pak, jedan od prisutnih loše nastupio prema šejhu, obaveza je svih da ga ukore i odvrate od takvog postupka i da stanu na stranu šejha u granicama potrebe, pa čak i kada bi šejh pokazao da ne zamjera zbog špostupka. Sve to zbog obaveze prema pravima šejha.

Trinaesto: Kada bude čitao neko djelo pred šejhom, neka vodi računa o redoslijedu, poslije koga i prije koga će čitati, i neka ne istupa prije nego dođe red na njega, osim uz dopuštenje onoga čiji je red. Bilježi se da je neki od ensarija došao Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem, da ga nešto pita, pa je došao čovjek iz plemena Sekif, a Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi, reče: “O brate iz Sekifa, ensarija te pretekao sa pitanjem, sjedi da čujemo prvo šta treba ensarija, pa ćemo onda čuti tvoju potrebu.”[14]

Rečeno je također: Neka ne daje drugom prednost kada dođe njegov red, jer je davanje prednosti u pobožnim djelima slabost. Ali ako šejh bude smatrao da je to korisnije za uštedu vremena, postupit će po njegovom nalogu, vjerujući u zrelost njegovog mišljenja i ispravnost njegova odabira.

Također je rečeno da je pohvaljeno da se da prednost gostu, strancu ili onom kojeg čeka neka obaveza.

Četrnaesto: Učenik sobom treba ponijeti knjigu iz koje čita i prati i nikog ne smije zadužiti da mu je ponese nego je mora sam donijeti. Ne bi je smio dok čita držati otvorenu na podu, nego bi je trebao držati u ruci i ne čitati dok ne dobije dozvolu od šejha, a kada mu šejh da dozvolu, neka se Allahu utječe od prokletog šejtana, zatim prouči Bismillu, zahvali se Allahu i donese salavat na Poslani-ka i njegovu porodicu, neka je na njih salavat i selam. Zatim treba učiti dovu za šejha, roditelje, ostale svoje šejhove, ulemu, sebe i ostale muslimane. Pa ako bi u dovi naznačio i autora knjige, bilo bi još bolje. Ako učenik izostavi spomenutu dovu na početku iz zabora-va ili neznanja, šejh će ga podsjetiti i podučiti jer to uistinu spada u najvažnije edebe ponašanja. A u hadisu je zabilježena naredba da se značajne stvari otpočnu Bismillom i zahvalom Allahu (hamd), i to je najvažnije u svemu.[15]

Petnaesto: Bilo bi neophodno obnavljati i sa nekim prijateljem međusobno se podsjećati na znanje stečeno kod šejha i međusobno ponavljati naučeno jedan pred drugim, jer takav način učenja može biti mnogo korisniji od pukog učenja napamet.

Ovaj način učenja trebali bi primijeniti odmah nakon predavanja, dok još misli nisu zauzete drugim stvarima i dok nije iščezlo ono što su čuli. Zatim neka to obnavlja u drugim prilikama, jer učeniku nema ništa korisnije od obnavljanja. Ako, pak, učenik ne bude imao s kim obnavljati, neka to onda čini sam. Neka pokuša u sebi ponavljati značenje i riječi onoga što je čuo, kako bi to i učvrstio, jer obnavlja-nje znanja u sebi ima isti rezultat kao i obnavljanje riječima, a malo je uspjelo onih koji su se zadovoljili samo prisustvom i pažnjom na predavanju, koje  su zatim napuštali, ne obnavljajući ono šta su čuli.

Neka međusobno podsjećanje bude izvan predavanja ili za vrijeme predavanja nakon što drugi dođe pred šejha, ali tako da ne ometa glasom prisutne i šejha, jer bi suprotno značilo pomanjkanje edeba i drskost, osim – kao i u prethodnim slučajevima – ako bi to šejh smatrao korisnim i dao za to dopuštenje.

Dodatak: Učenicima je obaveza da se pridržavaju navedenih edeba ili njima sličnih sa svojim starijim i odgajateljima, kao što je obaveza da oni među njima koji steknu nešto od znanja i lijepog ponašanja isto tako upućuju svoje prijatelje i podstiču ih na znanje i druženje radi znanja. Upućivanjem drugih Allah, dž.š., dat će berićet u njihovom znanju i svjetlost u srcu te će naučeno biti utvrđeno uz lijepu nagradu od Allaha Uzvišenog, milost i naklonost. A ako bi škrtario sa znanjem, učinci bi bili suprotni i ne bi uspio održati znanje, a ako bi ga i zadržao, ne bi urodilo nekim plodom, niti bi Allah dao u njemu ikakve blagodati. Sve navedeno je praktično potvrđeno na skupini učenjaka iz prvih naraštaja i onih kasnijih.

I neka niko od njih ne zavidi nekom drugom među njima, neka ga ne ponižava, neka se nad njim ne uzdiže, neka se ne obmanjuje svojim mišljenjem i nadarenošću, jer je i on bio poput ostalih pa mu je Allah ukazao počast. Neka mu bude zahvalan zbog toga i traži još više tako što će uvijek biti zahvalan. Pa ako tako postupi te se njegova upućenost upotpuni i ugled pročuje, neka se penje na veće stepene, a Allah je Onaj Koji vodi uspjehu.