Adabi učenjaka vezani za njega lično 7.

Adabi svojstveni učenjaku

Znajte da je podučavanje temelj na kojem se vjera održava i da je to od najvažnijih ibadeta. I adabi učenjaka se dijele na tri skupine: adabi učenjaka sa samim sobom, njegovi adabi sa učenicima i adabi za vrijeme nastave i predavanja.

1. Adabi učenjaka vezani za njega lično

Prvo: Neka ne počinje predavati dok ne upotpuni obaviještenost i dok ne posvjedoče o njegovom znanju najbolji od njegovih učitelja. U poznatoj predaji kaže se: “Ko se diči onim što nije pri njemu, taj je poput lažno odjevenog.”[1] Rekli su neki od uglednih i pobožnih ljudi: “Ko se izloži predvođenju prije nego sazrije, izložio se poniženju.” A neki drugi je rekao: “Ko bude tražio poglavarstvo dok mu još nije vrijeme, dok je živ ostat će u poniženju.”

Neki spjevaše stihove:

Ne okušavaj se na visinama prije nego se upotpune alatke i sredstva, uistinu plodovi su gorkog ukusa prije nego sazriju, a kada sazriju, okus im je sladak.

Drugo: Neka ne ponižava znanje tako što će ga izložiti pred one koji mu nisu dorasli, osim da to zahtijeva neka neophodnost ili jasna korist po vjeru.

Treće: Treba više od ostalih postupati po znanju. Rekao je Allah, neka je uzvišen:

أَتأمًرُونَ النَّاسَ بِالْبِرِّ وَ تَنْسَوْنَ أَنْفَسَكَمْ

Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate.[2]

Od Ebu Abdullaha, mir s njime, prenosi se da je rekao o Allahovim riječima:

إِنَّمَا يَخْشَى اللهَ مِنْ عِبِادِهِ الْعُلَمَاءَ

Zaista se Allaha boje od Njegovih robova samo učeni.[3]

“…Pa čija djela ne potvrđuju riječi, nije od učenih.”[4]

Od njega, mir s njime, također se prenosi: “Znanje ide uz djelo, pa ko zna – on i radi po znanju, a ko radi – taj i zna. Znanje poziva na djelo, pa ili će mu se djelo odazvati, ili će znanje nestati.”[5]

Od njega, mir s njime, također: “Ako učenjak ne radi po znanju, njegov vaz će skliznuti iz srca kao kiša niz liticu.”[6]

Rekao je Imam Ali, mir s njime: “Leđa mi slomiše dvije vrste ljudi: nemoralan učenjak i neznalica pobožnjak.”[7]

Četvrto: Krajnje lijepo ponašanje, potpuna blagost i požrtvo-vanje na putu savršenstva duše. U današnje vrijeme bogobojazan učenjak je na poslaničkom stepenu. S obzirom da je stanje kakvo jeste, na njemu je velika odgovornost. Rekao je Isa sin Merjemin, ‘alejhis-selam: “O skupino učenika (havarijjun), imam jednu potrebu kod vas, učinite nešto za mene!” Rekoše: “Računaj da je izvršena, o dušo Božija!” On je ustao i oprao im stopala. Rekoše: “To je naše da radimo, o Božija dušo!” Reče: “Najpreči ljudi da poslužuju su učenjaci. Uistinu sam ponizno postupao sa vama kako biste vi sa ljudima ponizno postupali poslije mene kao što sam ja postupao sa vama.” Zatim reče Isa, ‘alejhis-selam: “Mudrost se gaji poniznošću, a ne ohološću, kao što usjev niče u ravnici, a ne u brdima.”[8]

Peto: Neka ne uskraćuje znanje nikome zbog toga što mu je možda loš nijjet. Mnogim početnicima je teško nijjet učiniti ispravnim zbog duhovne slabosti i nemoći da se spozna odgođe-no zadovoljstvo te zbog pomanjkanja osjećanja za neophodnošću takvog nečega. Pa ako bi čovjek odustao od toga da ih podučava, puno bi znanja bilo uskraćeno, naročito dok god ima nade da se uz blagoslov znanja i sam nijjet popravi, pod uvjetom da učenik zavoli znanje. Neki su kazali: “Tražili smo znanje zbog nečega drugog, pored Allaha, pa je odbilo da nam se preda, osim da bude radi Allaha.” Drugim riječima, krajnji učinak je ipak bio da je bilo radi Allaha.

Međutim, na učenjaku je, ukoliko u učenikovom nijjetu uoči stranputicu, da ga postepeno popravlja lijepim savjetima te da ga opomene na opasnost znanja kojem nije cilj Allah i da mu s vremena na vrijeme navodi zabilježene predaje, kako bi poste-peno sam uočio greške u svojim namjerama. Ukoliko i poslije svega ne bi uspio, rekli su: Ostavit će ga i uskratiti mu znanje, budući da mu u takvom slučaju znanje neće povećati ništa, osim zlobe.

Šesto: Davanje znanja onome koji ga zaslužuje bez škrtare-nja. Allah Uzvišeni je sklopio sa učenjacima isti onaj ugovor koji je sklopio sa poslanicima: da ljudima tumače istinu i da je ne skrivaju. Od Ebu Abdullaha, mir s njime, prenosi se da je ka-zao: “Allah nije sklopio sa neznalicama ugovor da traže znanje, sve dok nije obavezao učenjake da troše znanje na neznalice. To je stoga što je znanje postojalo prije neznanja.”[9]

Od Džabira El-Džufija, od Ebu Džafera, mir s njime, prenose se riječi: “Zekat na znanje je da podučiš Allahove robove.”[10]

Sedmo: Neka se pričuva toga da mu se djela kose sa rije-čima, makar nekad za neke postupke imao i šerijatsko oprav-danje, npr. da za nešto kaže da je haram, a da zatim to i sam uradi; da kaže da je nešto farz, a zatim isto to ne učini, ili da je nešto pohvaljeno činiti, a da to sam ne čini, pa makar imao i šerijatsko opravdanje za nečinjenje istog. To je stoga što se šerijatski propisi razlikuju shodno razlikama među ljudima. Zato je obaveza učenjaka da – kada postupi suprotno svojim riječima – pojasni zbog čega je tako postupio, s ciljem da šejtan ne nađe put svojim došaptavanjima do srca slušalaca. Slično se dogodilo Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem, kada ga je jedan od ashaba ugledao kako noću ide sa jednom od svojih žena njenoj kući. Poslanik se pobojao da bi mu šejtan mogao došapta-vati i da bi on mogao pomisliti kako žena koja ide s njim nije jedna od njegovih supruga pa ga je dozvao i rekao: “O ti i ti, ovo je ta i ta, moja supruga.”[11] Obaveza je onoga koji sluša da se od samog početka ne osvrće ukoliko mu je nešto sumnjivo, naročito ako sebi može predstaviti okolnosti koje bi određeni postupak opravdale, izuzev ako bi šutnja prouzrokovala veću štetu.

Općenito, primjer učenjaka i učenika je kao primjer papira i pečata. Neće se utisnuti na papiru ništa, osim onoga što je već urezano na pečatu. Ovakav odnos učenjaka i učenika lično sam viđao među mnogim skupinama koje su sticale znanje pred svojim šejhovima, skupinama različitih ćudi i stremljenja.

وَلَا يُنَبِّئُكَ مِثْلَ خَبِير ٍ

I niko te neće obavijestiti kao Onaj Koji zna.[12]

Osmo: Obznanjivanje istine u skladu sa mogućnostima, bez ustručavanja zbog bilo koga od stvorenja. Pa ako nekoga zapazi da je zastranio ili da je nepokoran Allahu, neka je Uzvišen, lijepo će ga posavjetovati, a tek ako od toga ne bude koristi, onda će to učiniti na nešto otresitiji način. Ako ni od toga ne bude kakve koristi, neka se sa njim jedno vrijeme ne druži, a ako opet ne bu-de željenog učinka, odvraćat će ga i zabranjivati mu postepeno, kako nalažu stepeni naređivanja dobra i odvraćanja od loših postupaka.

Jer, budite sigurni, nikada nije došlo do nemara, neznanja i zakazivanja u izvršavanju vjerskih obaveza i uspostavljanju šerijatskih normi, čistih uputstava o obavljanju namaza onako kako je naređeno, osim zbog zakazivanja uleme na polju obzna-njivanja istine onako kako to treba, truda u odgoju i obrazovanju Božijih stvorenja te vraćanja onih koji griješe na stazu ponašanja na način kako vjera nalaže – mudrošću i lijepim savjetom.

Rekli su neki učenjaci – a divno li su rekli: “Svako ko sjedi u kući, ma gdje bio, nije bez obaveze da odvraća od lošeg zato što sjedi ili da ljude podučava znamenjima vjere i naređuje da čine dobro. Naročito se ovo odnosi na učenjake. To je zato što su ljudi većinom neznalice u vjeri kada je riječ o obavezujućim dužnostima, kao što su namaz i njegovi šartovi, posebno oni na selima i zabačenim mjestima.”

Dakle, neophodno bi bilo da u svakom manjem gradu ili selu bude barem jedna osoba koja će ljude podučavati vjeri, potpuno predana upućivanju i podučavanju na lijep i blag način. Takva osoba, koja će svojim moralom i blagošću pridobijati ljude, a prije svega time što će biti u potpunosti oslobođena požude za imetkom i bogatstvima onih koje podučava. Oni koji primijete kod učenjaka ovakvu požudu bez sumnje će biti skromnih želja prema znanju takve osobe. Međutim, ako se učenjak svojim radom bude povinovao Allahovim naredbama, osjetit će to i ma-se i predvodnici te će tada biti spremni potčiniti se Njegovim naredbama i ustrajati na ispravnom putu.