Ovdje spadaju sljedeći postupci:

Prvo: Učenike postepeno odgajati i upućivati na uzvišenim načelima pohvaljenoj ćudi i vježbanju duha, vjerskom moralu i du-hovnim tajnama skrivenim od pogleda te podučiti ih čednosti u svim postupcima, i javnim, i tajnim. Posebno ako se kod njih uoči zrelost.

Prvo što treba učiniti jeste navikavanje učenika u svim njegovim postupcima na iskrenost prema Bogu Uzvišenom i na to da na Allaha misli u svakom trenutku i ustraje u takvom ponašanju sve do svoje smrti. I neka mu dobro da do znanja da će mu se takvim postupanjem otvoriti vrata spoznaja, raširiti prsa i ponići iz srca izvori mudrosti i pronicljivosti te da će biti obdaren napretkom u životu i znanju kao i uspjehom u govoru, radu i donošenju odluka. Nadalje, neka mu spo-minje predaje koje o tome govore i kojwe na to upućuju. Neka ga učini skromnim na Dunjaluku i odgoji tako da neće biti vezan za nje-gove ukrase, podsjećajući ga da je Dunjaluk prolazan, a Ahiret vje-čan. A put odlučnih i bogobojaznih jeste predavanje sebe vječnom, a bacanje prolaznog za leđa.

Treba ga učiti da je Dunjaluk učinjen baščom za usavršavanje duše, sticanje znanja i rada po njemu, kako bi se ubrali njegovi plo-dovi – dobra djela – u kući koja nam predstoji.

Drugo: Učitelj učenike podstiče na znanje tako što će im govoriti o njegovim vrijednostima i vrijednostima učenjaka, o tome kako su oni nasljednici vjerovjesnika, salavatullahi ‘alejhim, i da će biti na prijestoljima od svjetla na kojima će im poslanici i šehidi zavidjeti. Govorit će im sve što se o znanju i ulemi navodi u ajetima, hadisima, eserima, pjesništvu i mudrim izrekama.

Treće: Ukorit će ih zbog lošeg ponašanja, ako učine kakav haram, mekruh ili nešto slično što vodi lošem odgoju, besposlici, bezobrazluku, beskorisnom brbljanju, itd., ali na način koji više liči na ukazivanje nego jasan ukor, ako bez njega može proći, blago, samilosno, bez grdnje, jer jasan ukor cijepa zastor strahopoštovanja i uzrokuje pojavljivanje smjelosti da se napadne u suprotnom pravcu i izaziva nastojanje da se na grešci istraje.

Ako učenik ustukne na dati mu znak zbog bistrine razuma, dobro je, a ako ne, zabranit će mu tajno, pa ako se ni tada ne okani, onda neka mu zabrani javno i bude strog ako bude trebalo kako bi se dozvao pameti i on i ostali i kako bi uzeli pouku svi prisutni. Ako ni to ne bude dovoljno, onda nema smetnje da ga odbaci i okrene mu leđa dok se ne vrati na Pravi put, naročito ako se bude bojao za neke od učenika da bi mogli krenuti njegovim stopama.

Također bi ih trebao podučiti da steknu naviku da se međusobno selame i razgovaraju na najljepši način te da se vole u ime Allaha i međusobno potpomažu u dobročinstvu, bogobojaznosti i onom u čemu su trenutno. Općenito rečeno, kao što ih podučava dobrobiti njihove vjere, kako da se ophode sa Allahom, tako ih podučava do-brobiti njihovog Dunjaluka, kako da se ophode sa ljudima, da bi im se u oba slučaja upotpunila blagodat.

Četvrto: Učitelj se ne uzdiže nad učenicima nego je prema njima blag i ponizan. Rekao je Uzvišeni Allah:

وَاخْفِضْ جَنَاحَكَ لِمَنِ اتَّبَعَكَ مِنَ الْمؤْمِنِينَ

I budi ljubazan prema vjernicima koji te slijede.[1]

Rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi: “Uistinu mi je Allah objavio da budete međusobno ponizni jedni prema dru-gima.”[2]

I rekao je, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem: “Neće sadaka umanjiti imetak, neće Allah robu koji prašta drugima povećati bilo šta, osim ponosa, i neće se niko pred Allahom poniziti, a da ga Allah neće uzdignuti.”[3]

Ove predaje govore o poniznosti među ljudima općenito, a kako je tek sa onima koji su mu kao vlastita djeca time što su uz njega stalno i što se na njega oslanjaju u sticanju znanja, uz sve njihovo pravo kao iskrenih prijatelja koji ga stalno posjećuju i iskreno vole.

Od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve alihi: “Budite blagi prema onima koje podučavate i prema onima koji vas podučavaju!”[4]

Stoga je obaveza učenjaka da lijepo postupa sa svima, a naročito sa učenicima. Pod tim se podrazumijeva blagost, osmijeh, radost pri susretu, iskrena ljubav i saosjećanje, činjenje dobročinstva svojim znanjem i ugledom, u skladu sa mogućnostima.

U ovo svakako spada običaj da – ukoliko bi neko od učenika ili onih koji posjećuju predavanja izostao neko vrijeme više nego je to uobičajeno –  pita za njega, njegovo stanje i razloge izostanka. Pa ako mu niko ne bude znao odgovoriti, onda neka mu nekoga pošalje ili neka sam ode, a to je još bolje jer je tako postupao Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi, sa svojim ashabima.[5] Ako odsutni bude bolestan, treba ga posjetiti, ako je u poteškoćama, treba mu na neki način olakšati, a ako je na putu, onda treba voditi brigu o njegovoj porodici i njegovim bližnjim, pitati za njih i njihove potrebe i pomoći im koliko može, pa i ako im ništa ne bi bilo potrebno, neka iskaže pažnju i čini dovu.

Potom, treba se raspitati o učenicima, njihovim imenima, pori-jeklu, nadimcima, gdje stanuju, kako žive i učiti često dove za njih. U predaji koja se prenosi kao muselsel,[6] gdje se pita o imenu, kun'jetu,[7] mjestu i gdje će se živjeti sadržano je sve potrebno.

Muallim bi trebao svakog svoga učenika, a posebno istaknutog i vrijednog, zvati po najljepšem imenu ili nadimku, jer takav vid obraćanja označava pažnju i poštovanje. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem, imao je običaj zvati svoje ashabe po kun'jetima, ukazujući im na taj način počast. Takvo postupanje ima za posljedicu raspoloženje, opuštenost, ljubav i davanje dodatnog motiva onima koji žele uspjeti i dokazati se. Stoga, neka postupi po oporuci Posla-nika, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem, kada je rekao: “Uistinu će vas ljudi slijediti i dolazit će vam iz svih krajeva zemlje da se poduče vjeri, pa kada vam dođu, ostavljam vam u amanet da se sa njima lijepo ophodite.”[8]

Učenjak je učeniku kao ljekar bolesniku, pa neka upotrijebi svaku stvar koja bi pomogla ozdravljenju, jer duhovne bolesti neznanja teže su od tjelesnih.

Nekad nešto sasvim suprotno od gore spomenutog može biti lijek i dobro, što se samo po sebi razlikuje od osobe do osobe, shodno prirodi i psihi pojedinca.

Peto: Učenjak bi trebao biti darežljiv i požrtvovan u prenošenju znanja, učtiv spram učenika, blago ih savjetovati i upućivati na ono što je značajno u životu. Trebao bi ih podsticati na pamćenje korisnih stvari koje od njega čuju i ne bi smio kriti od njih ništa što bi im moglo koristiti ili o čemu pitaju ako su dorasli odgovoru.

Međutim, ako nisu dorasli nekim temama, trebao bi ih zaobići dok ne nauče zbog činjenice da takve stvari imaju za posljedicu rastresenost i remete psihu. Ako bi ga, pak, neko od učenika pitao takvo nešto, upozorit će ga da je to štetno po njega samog te da mu to ne uskraćuje zbog tvrdičluka nego za njegovo dobro, a zatim neka ga podstakne na trud i sticanje znanja, kako bi postao obaviješten o takvim i drugim pitanjima.

Bilježi se kod tefsira kur'anskih riječi rabbanijjun[9] da je to onaj koji odgaja ljude jednostavnijim znanjem, prije nego pređe na ono složenije.[10]

Šesto: Neka odvraća učenika od navade da se bavi nečim što nije obaveza prije nego izvrši obaveze, ili kifaje-farzom prije ajn-farza. A jedan od ajn-farzova je očistiti srce i unutrašnjost takvalukom. I neka pri tome krene od ukora sebe samog, kako bi učeniku bio uzor, pa tek onda neka uči iz njegovih riječi. Također, neka mu skrene pažnju na obavezu da vodi računa o redoslijedu nauka koje će učiti, onako kako ćemo to pojasniti u jednom od sljedećih poglavlja.

Sedmo: Neka bude marljiv u podučavanju, potpuno predan u objašnjavanju i pojednostavljivanju materije koju predaje. Neka vodi brigu o tome i daje prednost tim bavljenjima nad vlastitim brigama i potrebama – ako i same nisu krajnja neophodnost – i neka ne odgađa savjet bilo koje vrste. Svakom pojedincu treba objasniti primjereno njegovom znanju i poimanju: nadarenom i istaknutom kratko i u naznakama, a ostalima podrobno.

Osmo: Treba ih podsticati na stalnu aktivnost i s vremena na vrijeme tražiti od njih da ponove naučeno te ih ispitivati o lekcijama o kojima je bilo govora na predavanjima. Pa koga od njih uoči da pamti i zna, ukazat će mu počast, pohvaliti ga i raširiti to, ukoliko se za njega ne boji da će se pokvariti, umisliti i sl. A koga zapazi kao nemarnog, ukorit će ga nasamo ili pred svima ako u tome bude veća korist za sviju. Iskusan ljekar zna da lijek treba upotrijebiti samo tamo gdje će dovesti do željenog učinka.

Deveto: Pred učenike od osjetljivih i neuobičajenih slučajeva iznosi ono što misli da bi im moglo koristiti, kako bi ih stavio na ispit i kako bi se nadareni među njima istakli i stekli naviku razmišljanja. Ne bi trebao biti grub sa onim koji pogriješi među njima ni na koji način, osim ako bi ukor bio od opće koristi.

Bilježi se od Ibn Omera da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi, rekao: “Ima jedna vrsta drveta sa kojeg lišće ne pada. To drvo je po-put muslimana. Recite mi koje je to drvo?” Ljudi počeše spominjati neko od drveća u pustinji pa na kraju rekoše: “Reci nam, o Allahov Poslaniče, koje je to drvo?” Reče: “To je palma!”[11]

Također, kada završi sa tumačenjem nekog predavanja, nema smetnje da pred učenike izloži neka pitanja vezana za predavanje te da ponovi neke teže stvari, kako bi ispitao koliko su precizno razumjeli ono što im je govorio. Pa čije bi poimanje izašlo na vidjelo tako što ponovi u odgovoru tačno ono što je on ispredavao, neka mu se zahvali, a ko ne bude razumio, neka bude ljubazan prema njemu i ponovo mu objasni.

Šejh će narediti učenicima da se okupe na predavanju jer je to mnogo korisnije od pojedinačnog podučavanja,[12] a i njihov među-sobni razgovor o predavanju će učvrstiti već spomenuto.

Deseto: Mora biti pravedan među učenicima u izučavanju i pohvaliti nekog od učesnika zbog naučne koristi koju iznese, pa makar pohvaljeni bio i mlad, jer je u tome blagodat znanja. Rekli su neki od selefa: “Od blagoslova znanja i njegovih adaba je i pravednost. Ko ne bude pravedan, neće druge urazumiti niti će drugi imati razumijevanja za njega.” Neka ovu činjenicu ima stalno na umu u svome govoru i istraživanju i neka pažljivo sluša pitanje onoga ko mu se obraća, makar to bilo dijete, a neka se nipošto ne uzdiže nad njim.

Ne bi smio zavidjeti bilo kome od učenika zbog prednosti u znanju nad nekim od njegovih bližnjih ili njegovim djetetom jer je zavist haram. A kako tek ako se zavidi nekome ko je poput vlastitog djeteta, čija vrijednost se opet na kraju krajeva vraća baš njemu kao učitelju, najzaslužnijem za učenikov uspjeh, zato što je on njegov odgajatelj i učitelj, a za to učenje i odgoj ima veliku nagradu na Ahiretu te stalnu dovu i iskrenu zahvalnost na Dunjaluku. Nikad nisam čuo za da je neki šejh dao prednost svome djetetu nad učenikom i da je pritom uspio. To je zato što je odluka u Allahovim rukama, kao i znanje.

 فَضْلُ اللَّهِ يُؤْتِيه ِ مَنْ يَشَاءُ وَ اللَّهُ ذُوا الْفَضْلِ العَظِيمِ

To je Allahova milost koju On daje onome kome On hoće – a u Allaha je milost svaka.[13]

Jedanaesto: Neka pred učenicima ne iskazuje simpatije prema nekima od njih dok god su jednakih godina, znanja i ugleda. Takav postupak često ima za posljedicu da rastuži srce i rastrese misli onih koji su prikraćeni. Ako bi neki od učenika bio marljiviji, uzornijeg ponašanja pa mu kao takvom ukazao veću počast, objasnit će iz kojih je to razloga i u tom slučaju nema smetnje jer takav postupak ima za posljedicu veće zalaganje i podstiče ostale da se ukrase istim odlikama.

Dvanaesto: Ako primijeti da učenik ulaže trud u sticanju znanja preko svojih mogućnosti i potreba, a poboji se da bi mu to moglo preći u dosadu, preporučit će mu samilost prema samom sebi i podsjetiti ga na riječi Božijeg Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem: “Uistinu onaj koji požuruje jahalicu niti će put preći, niti leđa sačuvati.”[14] Reći će mu nešto što bi ga moglo podstaći na brigu o sebi i umjerenost. Također, ako bi na njemu uočio znakove dosade, mrzovolje ili naznake o tome, treba da mu naredi odmor i opuštanje.

Zabranit će mu od znanja, knjiga, tema i sl. ono što njegov razum ili godine još ne mogu shvatiti.

Pa ukoliko bi ga neko čije znanje i shvatanje ne poznaje upitao da ga uputi na neko djelo ili disciplinu, ne bi ga uputio dok ne provjeri njegovu razinu poimanja i znanja.

Trinaesto: Ako učitelj bude usavršavao neke od disciplina, ne bi smio kuditi učenika koji traga za nekom drugom disciplinom, kao što to čine neke neznalice od učitelja, jer je čovjek uistinu neprijatelj onome što ne poznaje.

Stoga bi učitelj trebao otvoriti učeniku puteve učenja onih znanosti i disciplina koje nisu pri njemu. Zatim, ako bi uočio da u nekoj disciplini kasni za nekim drugim učenjacima, neka uputi učenika na one koji prednjače u određenim disciplinama. Takvo postupanje spada u one vjerske obaveze od kojih je željeti dobro muslimanima i čuvanje vjere i znanja. A to je u isto vrijeme najbolji dokaz zrelosti učenjaka i dobrog odabira učenika.

Četrnaesto: Nikakvu smetnju ne treba da mu predstavlja činjenica da neki učenik uči pred njim, a u isto vrijeme uči i kod drugih učenjaka, ako je u tome korist za učenika. Ovakvim bolestima obično budu iskušane neznalice među onima koji podučavaju i oni koji svojim znanjem ne žele Allahovo zadovoljstvo zbog svog glu-posti i duševnih bolesti, a to je najveći dokaz da takvi svojim zna-njem ne žele Allahovo zadovoljstvo i Njegovu nagradu. Uloga uče-njaka je poput uloge sluge kojem njegov poslodavac naredi da uruči poruku. Ne bi bilo razumno srditi se zbog toga što je poslodavac naredio drugom da je uruči. Takav postupak neće umanjiti njegov značaj kod njegovog Gospodara nego će mu samo povećati ugled i veličinu sve dok se on potčinjava zahtjevima svoga Gospodara, upućenim njemu ili drugima.

To se svakako podrazumijeva u slučaju ako je drugi učenjak oba-viješten na valjan način. Međutim, ako je riječ o neznalici, grješniku, onom koji uvodi novotarije u vjeru ili o osobi koja u svojim za-ključcima i rješenjima ima brojna odstupanja i sl., tako da bi učenik stekao lošu podlogu, koja bi nadvladala i samu korist znanja, u tom slučaju pohvaljeno je upozoriti na njega, ako se na umu ima ispravna namjera koja će polučiti korisne učinke. A Allah raspoznaje pokvarenjaka od dobročinitelja.[15]

Petnaesto: Kada se učenik upotpuni znanje i stekne obaviješte-nost i neovisnost, učenjak treba povesti računa o njegovom organizi-ranju i pohvaliti ga na javnim skupovima te uputiti ljude na njega, da se njemu obraćaju za znanje, jer onaj koji ga ne poznaje nema sigurnosti u učenikovo znanje dok na njega ne uputi onaj čije je stanje poznato. Zato će skrenuti pažnju jasno i podrobno na njegovo stanje, znanje, bogobojaznost, poštenje, i slično, što bi ljude navelo da od njega uče. U tome je uvezivanje znanja i duhovna čvrstoća.

Ukoliko kod učenika primijeti da teži djelovanju i podučavanju, a zna da još nije dosegao taj stepen i da treba još učiti, obavezan je strogo ga ukoriti, ali nasamo, a ako to ne urodi plodom, neka to učini javno, ali na ispravan način, da se vrati sticanju znanja i upotpunja-vanju obaviještenosti.

Sve rečeno upućuje jednoj filozofiji – da je položaj učenjaka naspram učenika poput položaja ljekara naspram bolesnika, gdje je potrebno stalno imati na umu koji lijek u kojem slučaju ili etapi i na koji način vodi izlječenju. Pametnom i razumnom se i ne bi mogle odrediti tačne i precizne naznake kako da postupa, jer za svaku priliku ima rješenje, kao i za svaku bolest lijek, a kod Allah je svaki uspjeh.

[1]Eš-Šu‘ara, 215. U ajetu se doslovno kaže: I spusti krila svoja vjernicima koji te slijede. Ovo je metafora za: Budi ljubazan, a nemoj biti ohol prema vjernicima. Ili, kako kod nas kažu: Nemoj visoko letjeti da ne bi nisko pao. Rekao je Imam Ali: “Čuvaj se lahkog uspinjanja ako mu je strmoglavo spuštanje.” Biharul envar 47/89, rivajet 20.  (Prim. prev.)

[2]Sunenu Ebi Davud, 4/274, hadis 4895.

[3]Musned Ahmeda, 2/386.

[4]Ihjau ‘ulumid-din, 3/153.

[5]Pogledati: Mekarimul-ahlak, str. 29.

[6]Hadis čiji lanac prenosilaca ide ovako: “Pričao mi je taj i taj moj šejh i pitao me o imenu, kun'jetu, mjestu i gdje ću stanovati, i rekao: ‘Pričao mi je taj i taj moj šejh i pitao me o imenu, kun'jetu, mjestu i gdje ću stanovati, rekavši…’”

[7]Kun'jet nije uobičajen za muslimane nearape, dok Arapi do njega drže kao i do imena. Riječ je o nazivanju po prvom djetetu koje neko dobije. Npr. Otac Abdullahov ili Ebu Abdullah bio je kunjet hazreti Husejna i hazreti Dža'fera Es-Sadika Ovdje u knjizi pod Ebu Abdullah misli se na Imama Dža'fera Es-Sadika selamullahi alejh. (Prim. prev.)

[8]Kenzul-‘ummal, 10/246, hadis 29314.

[9]Ali ‘Imran, 79: Budite Božiji (rabbanijjin) jer vi Knjigu znate i nju proučavate.

[10]Bilježi Buhari, 2/31.

[11]Buharija, 2/11.

[12]Siguran sam da mnogi neće razumjeti većinu ovih adaba ili će im se učiniti da sadrže neke oblike pretjerivanja, čisto iz razloga što je, nažalost, kod nas ovakav vid tradicionalnog izučavanja znanosti zamro prije više od pola stoljeća. Svakako, ove metode su jednako važeće i za profesore u medresama, i na fakultetima, i u srednjim i osnovnim školama. Međutim, tradicionalne metode izučavanja nekih od znanosti za one koji bi imali volju da tako nešto čuju i uče kod nas još nisu zaživjele u pravoj mjeri ili ih nikako i nema. Prije ili kasnije, ova praksa, koja nikad nije iščezavala širom islamskog svijeta, oživjet će i kod nas. To se nameće kao neophodnost u podučavanju odraslih osoba jer je činjenično stanje takvo da potrebe muslimana koji želi primjenjivati vjeru u svim segmentima svoga života nadilaze mektebsku edukaciju, u kojoj mnogi koji se njome diče ne nauče ni farzove abdesta kako treba, a da ne govorimo o propisima onoga koji kasni na neki od rekata. A gdje su ostala islamska naučavanja? (Prim. prev.)

[13]El-Džumu‘a, 4.

[14]El Kafi, 2/87

[15]El-Bekare, 220.