Adabi učenjaka za vrijeme predavanja 9.

Ovi adabi su sljedeći:

Prvo: Da se obavezno na predavanju pojavljuje dotjeran, na način koji izaziva poštovanje drugih kada je u pitanju odijevanje, vanjski izgled, odjeća i čistoća tijela. Bilo bi poželjno da izabere bijelu odjeću. Nije potrebno da teži skupocjenoj, nego je dovoljno da odjeća odiše čistoćom, dostojanstvom i privlačnošću, dakle, onakva kako se u predajama navodi da bi trebala biti kod onoga koji je imam na skupovima, džumama, bajramima i u drugim prilikama. U ha-diskim zbirkama, kao npr. u poglavlju o odijevanju i dotjerivanju u El-Kafiju, navodi se pregršt vjerodostojnih predaja da nije potrebno više, a obradom tih predaja mogla bi se napisati cijela poslanica o ovoj temi.

Ovo dotjerivanje trebalo bi za cilj imati veličanje znanja i pošti-vanje Šerijata. Neka vodi računa također o tome da izlazi namirisan, počešljane brade, uklonivši sve što bi mu kvarilo izgled. Neki dobri prethodnici, kada bi im dolazili učenici da slušaju predavanja iz hadisa, prethodno bi se okupali, namirisali, obukli novu odjeću, stavili turban na glavu, sjeli na ćurs, zapalili ugodan miris i rekli: “Volim da ukažem počast hadisima Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve alihi.”

Drugo: Prilikom izlaska na predavanje učit će dovu koja se bilježi od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve alihi:

الَّلهمَّ إنّيِ أعُوُذبِكَ أن أضِلَّ أو أُضِلَّ ، و أزِلَّ أو أُزلَّ ، أو أظلِمَ أو أظلِمَ ، أو أجهَلَ أو يُجهَلُ عَليَّ ، عَزَّ جارُكَ ، و جَلَّ ثَناءُكَ ، و لا إله غَيْرُك َ ثمَّ يَقوُلُ: بِسم ِ الله ِ ، حَسبِيَ الله ُ ، تَوَكَلت عَلىَ الله ِ ، و لا حَولَ وَ لا قُوَّةَ إلاَّ باِللهِ العَليِّ العظِيم ، اللهمَ ثَبِّت جَناني و أدِرِ الحَقَّ على لِساني.

“Allahu moj, ja Ti se utječem od toga da u zabludu budem dove-den ili da ja druge u zabludu odvedem, da posrnem ili druge nave-dem da posrnu, da nepravdu nekome počinim ili da mi se nepravda nanese, da iz neznanja prema nekome pogriješim ili  da neko iz neznanja prema meni pogriješi. Vlast Tvoja je veličanstvena i slava Tvoja je uzvišena. Nema boga, osim Tebe!” Zatim će reći: “U ime Allaha, Allah mi je dovoljan, na Allaha se oslanjam, i nema moći niti snage, osim sa Allahom Uzvišenim, Veličanstvenim. Allahu moj, učvrsti moje srce i učini da mojim jezikom poteče istina!”[1]

Nastavit će sa zikrullahom, sve dok ne dođe do mjesta predavanja.

Treće: Poselamit će prisutne na sijelu i klanjati dva rekata tehijjetul-mesdžida, ako predavanje bude u džamiji. A ako ne bude u džamiji nego na nekom sijelu u kući i sl., nijetit će dva rekata zahvale Allahu na uspjehu i što mu je omogućio sve to, ili će klanjati hadže-namaz (namaz radi potrebe) da ga Allah učvrsti i sačuva od grijeha, ili može klanjati bilo koja dva rekata. Jer, “namaz je najbolja stvar”. Što se tiče pohvaljenosti namaza baš tim povodom, nije zabilježena nikakva vjerodostojna predaja, iako su neki učenjaci to svrstali u posebne povode. Poslije namaza neka moli Allaha za uspjeh, pomoć i da ga sačuva od grijeha.

Četvrto: Sjest će mirno, dostojanstveno, skrušeno i pognuto, na koljenima, a neće prekrstiti noge ili jednu saviti, a drugu uspraviti i slično, ako je u mogućnosti da bira.[2] Neće ispružiti noge ili samo jednu nogu, osim ako nema bolje rješenje, niti će se naslanjati na stranu, na leđa i sl. Svakako, ovo važi samo za vrijeme predavanja, a izvan predavanja nema smetnje jer su učenici poput njegove vlastite djece.

Peto: Rečeno je: sjest će okrenut licem Kibli zato što je takvo sjedenje dostojanstvenije zbog riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve alihi: “Najbolja su ona okupljanja gdje se okrenulo prema Kibli.”[3] A moglo bi se reći da je također pohvaljeno okrenuti leđa Kibli, kako bi učenici bili okrenuti liciem prema Kibli, jer je njihov broj veći.

Šesto: Prije nego počne sa predavanjem, čak i prije nego izađe iz kuće, zanijetit će širenje znanja i promicanje vrjednota islamskih znanosti, dostavljanje vjerskih propisa koji su mu na amanet ostavljeni, a za koje mu je naređeno da ih tumači ljudima. Pored toga, zanijetit će uvećanje znanja ponavljanjem, obznanu istine i po-vratak njoj, okupljanje na zikrullahu, dovu učenjacima koji su prethodili kao i ispravnim prethodnicima i sve ono čega bi se od suštinskih ciljeva znanja mogao sjetiti. Što je god više ovakvih stvari na umu, nagrada je veća jer se djela cijene prema namjerama. Allah Svojom plemenitošću i darežljivošću popravio naša stanja, ispravnim učinio naše riječi i očistio našu unutrašnjost i naše namjere! Molimo Ga Njegovom dobrotom i plemenitošću.

Sedmo: Dok drži predavanje treba djelovati koliko god je moguće više smireno i ujednačeno, tako što će se suzdržavati od pomicanja sa mjesta na mjesto, nervoze, preplitanja prstiju, bespotrebnog igranja rukama, iskolačivanja očiju itd. Također će se suzdržavati da ne pretjera u smijehu i šali, jer to umanjuje dostojanstvo, ruši granice, potiskuje stid i ustručavanje te otklanja strahopoštovanje iz srca. Ipak, malo šale nije naodmet, kao što je to činio Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem,[4] i upućeni Imami nakon njega, mir s njima.[5] A sve s ciljem da okrijepi prisutne i zbliži njihova srca. Sličan propis važi i za smijeh. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem, znao se nasmijati da bi mu se kutnjaci ukazali,[6] ali ne bi podizao glas, a srednji put, tj. mjera je osmijeh.

Osmo: Sjest će na vidno mjesto tako da ga svi prisutni mogu vidjeti, a kako govor bude zahtijevao, tako će se okretati i pojedi-načno. Gledat će u sve prisutne, a posebno u osobu sa kojom razgo-vara ili ga ta osoba nešto pita ili istražuje zajedno s njim, pa makar bila i mlađa ili dijete.

Deveto: Naročito lijepo i sa naglašenijom pažnjom postupat će prema svojim stalnim posjetiocima te dodatno poštovanje ukazati učenijim, starijim, bogobojaznijim i uglednijim među njima. Također će ustupiti mjesto među njima prema rasporedu koji važi za prednost u predvođenju namaza i biti ljubazan sa ostalima, uz osmijeh i vedar izraz na licu, kao što će iz poštovanja ustati kada to zatreba, za šta ne postoji nikakva smetnja, iako neke predaje na takvo nešto aludi-raju.[7] Podrobnijem pojašnjenju nije ovdje mjesto.[8]

Deseto: Prije predavanja neka predvidi malo vremena da se prouči nešto od časnog Kur'ana, radi blagodati i općeg dobra. Neki učenjaci imali su običaj izabrati suru El-A‘la, imajući na umu da rade po ajetima Svevišnjeg (الأعلى), Koji je odredio i na Put upućuje (قدر فهدى)i Koji je rekao: Mi ćemo te naučiti da izgovaraš pa nećeš ništa zaboraviti (سَنُقرئكَ فلا تنسى). Iti podučavaj (فذكِّر), ana umu se ima da to znanje vodi porijeklo i potječe još iz drevnih vremena, iz listova Ibrahimovih i Musaovih (صحف إبراهيم و موسى).

Poslije proučenih ajeta iz Kur'ana, zamolit će Allaha za dobro sebi, prisutnima i svim muslimanima. Nakon toga će proučiti Euzu, Bismillu, zahvaliti se Uzvišenom Allahu i donijeti salavat na Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem, na njegovu porodicu i ashabe, pa će moliti za ulemu prijašnjih naraštaja i dobre prethodni-ke, a naročito za svoje šejhove, roditelje i prisutne. A ako bi predava-nje bilo u nekoj medresi, onda će uputiti dovu i za vakifa toga mje-sta. Ovakvo postupanje, iako nema izričit predložak na kojem se te-melji, bez sumnje je veliki hajr i blagoslov jer vrijeme i mjesto jesu od onoga za šta predaje svjedoče da se u njima dova uslišava, kao što je u tome i slijeđenje učenjaka selefa koji su takav čin dove smatrali pohvaljenim i poželjnim.

Jedanaesto: Učenjak se mora potruditi u pripremi predavanja, pojednostaviti tematiku što je više moguće te izabrati najljepše izraze tako da se nižu rasvjetljujući razmatrane sadržaje. Neka ono što bi trebalo biti osnova stavi na početak, a ono što bi trebalo kasnije doći ostavi za kraj, redajući postavke jednu za drugom tako da dovede stvar do pred sam zaključak. Trebao bi zastajati gdje je potrebno više objašnjenja i žustro prelaziti gdje je dovoljno, ponavljajući manje jasne izraze i značenja, primjereno potrebama prisutnih ili jednog dijela njih. Pa kada završi sa obradom neke od mes'ela, neka za trenutak zastane kako bi neko progovorio u vezi sa izloženim ako ima potrebu.

Na predavanju neće nipošto nametati temu koja izaziva sumnju u vjerovanju, a zatim odgoditi raspravu do sljedećeg predavanja, nego će cijelu tematiku odgoditi ili će je cijelu obraditi, naročito ako predavanje obuhvata posebno i opće, na šta se vjerovatno neće vraćati, pa da se tako uvuče sumnja za koju ne nađe primjeren odgo-vor i bude uzrokom odvođenja u zabludu.

Dvanaesto: Ako bi medžlis obuhvatio više od jednog predavanja, neka krene od časnijih znanosti pa redom važniju temu za važnijom. Naprimjer, prednost će dati usuli-dinu (temeljima vjere – akaidu, apologetici), zatim tefsiru, potom hadisu, usuli-fikhu, zatim fikhu, gramatici, stilistici i retorici. Po ovom mjerilu redat će ostale zna-nosti i discipline na temelju njihovog stepena i potrebe za njima.

Ovo ćemo još podrobnije pojasniti u posebnom poglavlju koje uz Božiju pomoć slijedi.[9]

Trinaesto: Neka ne rasteže sa izlaganjem koje bi moglo preći u dosadu ili spriječiti da se tema obuhvati ili precizno shvati stoga što je cilj da se okoriste i precizno shvate, pa ako im pređe u dosadu i sl., suština neće biti postignuta. Također ga neće previše ni skratiti pa da promaknu neka objašnjenja, pojedinosti, poruke jer bi i to remetilo suštinu.

Četrnaesto: Neka se ne prihvata predavanja ako bi bilo kod njega nešto od onoga što remeti mir i zaokuplja misao, kao bolest, glad, žeđ, trpljenje nužde, prevelika radost, briga, srdžba, pospanost, strah, hladnoća, nesnošljiva vrućina, budući da sve to remeti posvećenost sadržaju koji se obrađuje ili čak prouzrokuje grešku u davanju fetve.

Petnaesto: Da vodi računa o tome da na predavanju ne bude stvari koje remete mir drugih kao dim, prašina, neprijatni zvukovi, sparina zbog izloženosti Suncu ili nešto drugo što remeti normalno predavanje. Zato će povesti računa o tome da sve bude u najboljem redu i zaštititi od stvari koje obuzimaju misli i remete sabranost, kako bi ono što želi od predavanja mogao i postići.

Šesnaesto: Da vodi računa o tome koje vrijeme u toku dana najbolje odgovara džematu koji posjećuje predavanja, ako to za njega ne predstavlja dodatno opterećenje ili ako nema nekih drugih važni-jih obaveza. A od obaveza koje bi trebale biti važnije jeste i čitanje i pisanje u vrijeme dobrog raspoloženja, što je preče i od samog predavanja.

Sedamnaesto: Da ne povisuje glas više nego što je to potrebno, niti da govori tiho tako da ga svi prisutni ne mogu potpuno razumjeti. Bilježi se od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem: “Zaista Allah voli tihi glas, a prezire povišen.”[10]

Osamnaesto: Da sačuva medžlis od buke jer buka može dovesti do greške u govoru, da pazi da ne dođe do žešćeg tona i nepriličnog ponašanja dok traje naučna rasprava, kao i da spriječi razjedinjenost pristupa tematici i skakanje sa teme na temu dok se jedna ne dovrši. Pa ukoliko bi opazio kod nekog od prisutnih nešto što naslućuje takvo ponašanje, ljubazno će ga odvratiti prije nego to uzme maha i prije nego se usplahire duše. Skupu će skrenuti pažnju na ne-umjesnost spomenutog prebacivanja i ukazati na činjenicu da to može biti sjeme neprijateljstva i mržnje, koji opet vode zbunjenosti i gubljenju vjere, a da je obaveza da skup bude iskreno radi Allaha Uzvišenog, kako bi dao svoje plodove na Dunjaluku i postigao vječnu sreću na Ahiretu.

Devetnaesto: Da ukori one koji u svom radu prekorače granice, ispolje inad i loš odgoj, ostave postrani pošteno postupanje, nakon što im se objelodani istina, povise ton bespotrebno, loše postupe spram nekog od prisutnih ili odsutnih, ili se uzdignu nad nekim ko je stariji, ugledniji, učeniji, ili ako neko od njih zaspe, ako na predava-nju razgovara sa nekim drugim o čemu ne bi trebao razgovarati, ili se nasmije, ismijava nekog, ili učini nešto za vrijeme predavanja što ne dolikuje učeniku – sve to će ukoriti, ako se ne boji da će izazvati još veće nesporazume.

Dvadeseto: Samilost bi trebala biti njegova stalna odlika u govoru i slušanju. Pa ako bi pitalac bio nespreman obrazložiti ono što želi pitati ili nemoćan riječima pojasniti, što zbog stida, što zbog nedovoljno znanja, a učitelj shvati suštinu značenja, parafrazirat će ga i pojasniti šta je on zapravo želio reći te mu zatim odgovoriti. Ako mu, pak, ne bude sasvim jasno šta je zapravo ciljao, pitat će ga o onome što pretpostavi da je želio pitati. Naprimjer, reći će: Želiš zapravo kazati tako i tako? Pa ako kaže da, odgovorit će mu, a ako kaže ne, navest će mu neku drugu mogućnost. Ukoliko bi pitao o nečemu besmislenom, neće ga ismijavati niti ponižavati. Tako mora postupiti bez dvojbe, a neka se sjeti da su nekada svi bili kao on, pa su naučili i stekli znanje.

Dvadeset i prvo: Da se približi gostu koji po prvi put posjećuje predavanje i ukaže mu pažnju, kako bi se pridošli ugodno osjećao, zato što nova osoba uglavnom osjeća tremu, naročito pred ulemom. Zbog toga neće previše upirati pogled u njega zapitkujući se ko je, jer bi ga to postidjelo i spriječilo da se uključi u dijalog i pitanja vezana za tematiku i pored toga što je možda izrazito pripremljen progovoriti o temi koja se razmatra

Dvadeset i drugo: Ako bi se neko od uglednika pojavio na predavanju, a on upravo otvorio pitanje, zastat će dok pridošli ne sjedne. A ako bi novi došao, a on već zašao u temu, ponovit će mu sve ili samo suštinu rečenog. Također, ukoliko bi se neko takav pojavio pred sam kraj predavanja, odgodit će kraj dok gost mirno ne sjedne, a zabavit će se tom temom ili nekom drugom, pa kada sjedne, ponovit će rečeno ili dovršiti ostatak teme. To je sve s ciljem da se gost ne dovede u neugodan položaj njihovim ustajanjem dok on sjeda.

Dvadeset i treće: Ovo je jedan od najvažnijih adaba, a to je da kada ga neko upita o nečemu što ne zna ili ako iznese na predavanju nešto što mu nije poznato, neka kaže da ne zna, da nije siguran, da mu nije poznato, ili da će odgovoriti nakon što se obavijesti o tom pitanju. I neka mu to ne bude teško. Od znanja znalca je da kaže da mu nije poznato ono što ne zna, a da Allah najbolje zna.

Rekao je Imam Ali, mir s njime: “Kada budete pitani o onome što ne znate, izgubite se.” Upitaše: “Kako da se izgubimo?” Reče: “Recite: ‘Allah najbolje zna.’”[11]

Rekli su neki od velikana: “Učenjak bi trebao svojim sljedbeni-cima oporučiti ne znam.” Značenje ovih riječi je da istrajava na njima kako bi im postale lagahne, kako bi se na njih privikli te kako bi ih, kada dođe vrijeme, znali i upotrijebiti.

Dobro znajte da učenjakove riječi ne znam neće umanjiti njegov ugled nego ga samo povećati i u srcima ljudi izazvati strahopoštova-nje iz Allahove dobrote prema njemu, koja mu pripada kao nadokna-da za dosljednost na istini.

A zaista su uskraćeni za riječi ne znam samo oni kojima je uskra-ćeno znanje, čija su bogobojaznost i vjera zbrisani. Takav se boji zbog svoje nedoraslosti da padne u očima ljudi, što je samo po sebi još jedno neznanje.

Dvadeset i četvrto: Ukoliko bi neko pitanje pogrešno obradio ili dao pogrešan odgovor pa zatim uočio grešku, upozorit će na nju prisutne prije negoli se raziđu. Nikako ga stid ili nešto drugo ne bi smjeli u tome spriječiti. I neka ne dopusti nefsu da ga navede pa odgodi jer, bez sumnje, to je jedna od duševnih obmana i spletki šejtanskih, neka je Allahovo prokletstvo na njega, čije se štetne posljedice mogu sagledati sa više aspekata.

Dvadeset i peto: Skrenut će pažnju da je predavanje završeno ili da ga želi privesti kraju ako onaj koji čita pred njim sam to ne zaključi. Običaj je još od vremena selefa da se tada kaže: Allah najbolje zna.

Rekao je jedan dio učenjaka: Bolje bi ipak bilo da prije toga progovori nešto što upućuje na završetak predavanja, kao da kaže: “Ovo ćemo posljednje”, ili: “Ono što slijedi doći će na red”, i sl. A riječi “Allah najbolje zna” trebaju biti sa nijjetom spominjanja Allaha i namjere upravo izrečenog. Stoga treba svako predavanje otpočeti Bismillom, kako bi zikrullah bio i na početku, i na kraju.

Dvadeset i šesto: Da zapečati predavanje nečim od suptilnih tema, mudrosti, poučnih priča, čišćenja unutrašnjosti, kako bi se razišli u stanju skrušenosti, poniznosti i iskrenosti, jer čisto naučna tema u srcu rađa čvrstinu, a možda iza nje slijedi i tvrdoća te slušaoca treba s vremena na vrijeme pokrenuti da pohrli Stvoritelju i nadopuni se, a najbolji trenuci za to su oni pobrojani.

Dvadeset i sedmo: Završit će sijelo dovom kao što je i započeo. Štaviše, on je sada bliži i preči da mu se dova usliši zbog milosti koja ih je natkrila i nagrade koja im se ukazuje. Pa neka dova obuhvati Imame, koji su na Uputi, ranije učenjake i muslimane općenito, te neka moli da im djela učini iskrenim, Allahovog zadovoljstva radi, koja će ih približiti Njegovom zadovoljstvu.

Dvadeset i osmo: Nakon što džemat ustane, ostat će jedno vrijeme na svome mjestu jer se u tome krije velika korist i adab za njega i njih, a među tim adabima su: Ako bi neko od njih imao pitati još nešto što nije stigao dovršiti u ranijem pitanju, ukoliko bi neko trebao od njega nešto, ali nije želio pitati dok ne završi, ili izbjega-vanje gužve i olakšavanje njima samima jer bi izlaskom prije njih one koji ga trebaju primorao da žure za njim, što je samo po sebi ružan čin i može označavati opaku duhovnu boljku, ili ukoliko bi zajedno išli nekim prijevoznim sredstvom, izbjeći će gužvanje sa njima dok se ne smjeste itd.

Dvadeset i deveto: Da postavi prisutnima pronicljivog nadzornika, čija će uloga biti da dočekuje prisutne i načini im mjesto kako im priliči, da budi ako bi neko eventualno zaspao, da upozori nemarnog, skrene pažnju šta bi trebalo činiti ili ostaviti, kao i da skrene pažnju na predavanje i pažljivo slušanje onome ko ne zna. Također će im postaviti i drugog mentora koji će podučiti one manje učene i ponoviti predavanje onome ko to bude želio, kome se mogu vraćati u mnogim pitanjima sa kojima se ustručavaju susresti učenjaka, bilo u vezi sa predavanjem, bilo uvezi sa nekim drugim pitanjem. To nesumnjivo predstavlja dobitak vremena učenjaku i, s druge strane, veliko dobro za učenika.

Trideseto: Kada ustane sa predavanja, reći će: Subhaneke allahumme ve bihamdike, ešhedu en la ilahe illa ente, estagfiruke ve etubu ilejke. (Uzvišen neka Si, Allahu moj, Tebi neka je hvala, nema Boga,  osim Tebe. Od Tebe oprosta tražim i Tebi se kajem.)

سُبحانَ رَبِّكَ رَبِّ العِزةِ عَمّا يَصِفوُنَ وَ سَلام ٌ عَلىَ المرسَليِن وَ الحَمدُ لله رَبِّ العالَمِين

Veličanstven je Gospodar tvoj, Dostojanstveni, i daleko od onoga kako Ga oni predstavljaju. I mir poslanicima. I hvaljen neka je Allah, Gospodar svjetova.[12]

Ovakav postupak bilježi više njih od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem.[13]

U nekim predajama[14] kaže se da su ova tri ajeta[15] kefaret (iskup) od grijeha za cijeli medžlis, te kao što je pohvaljeno da to alim prouči, pohvaljeno je i za sve prisutne na sijelu, s tim da je za samog alima potvrđeno i naglašeno.