Život

U istoriji persijske književnosti teško da postoji zagonetnija ličnost od Baba Tahira Urjana, ne samo zbog oskudnosti podataka o njegovom životu, već i zbog toga što je poezija koja je iza njega ostala zaista specifična, po svom obliku kao i po idejama koje izražava. O njegovom životu postoji samo nekoliko referenci razbacanih tu i tamo, po djelima raznih istoričara i književnika. Ovdje ćemo ukratko razgledati nekoliko njih:

{gallery}/media/jw_sigpro/users/0000000062/Baba Taher{/gallery}Na slici Babab Taher i njegovo mauzolej u Hamedanu.

Riza Kuli Kan u svom djelu ‘Medžmua'u-l fusaha’, kao uvod u deset rubaija od Baba Tahira kaže sljedeće: “Tahir Urjan Hamadani, poznatiji kao Baba Tahir, bio je jedan od najpoznatijih arifa svog vremena. Mišljenje pojedinih autora da je on bio savremenik seldžučkih sultana je pogrešno. On je jedan od najranijih šejhova koji je živio za vrijeme dajlemitske dinastije i koji je preselio je na ahiret prije 410 hidžretske godine. To znači da je preselio prije Unsurija, Firdusija i drugih savremnenika. On je autor rubaija velike ljepote koje su pisane drevnim jezikom i još su nam dostupne. Takođe se govori da se još mogu pronaći njegove poslanice na koje su učenjaci pisali komentare.”

Lutfi Ali Beg Azar kao uvod u dvadeset pet rubaija od Baba Tahira je napisao sljedeće:

“Urjan, čije ime je bilo Baba Tahir, bio je jedan od stanovnika Hamadana opijen božanskom ljubavlju i veoma učen u svim stvarima. Njegov životpis je zabilježen u nekoliko knjiga a njegova djela i karakter su dobro poznati među onima koji traže duhovni put. Bio je opijen božanskom ljubavlju (medžzub). Njegova duša se može osjetiti u njegovoj poeziji koju je pisao u ‘radži’ metru i u kojoj ima veoma mnogo dobrobiti.”

Nepoznat je datum njegovog rođenja iako Mirza Mehdi Kan, jedan od stručnjaka za Baba Tahirovo djelo, tvrdi da je on rođen 326 hidžretske godine, odnosno 937 godine po miladi, a tu tvrdnju potkrepljuje proračunom ebdžeda¹ na du-bejt koji se u ovom prijevodu nalazi pod brojem dvadeset i osam, budući da u ovom du-bejtu Baba Tahir govori o sebi i svom duhovnom ozbiljenju Mirza Mehdi Kan je došao do zaključka da je baš u njemu pjesnik sakrio godinu svojeg rođenja.

Većina autora se slažu da je Baba Tahir preselio prije 410 hidžretske godine što pada u 1019 godinu po miladi, te ga to čini jednim od najranijih persijskih pjesnika.

Za Baba Tahira se vezuje takođe jedna, u Iranu veoma poznata priča, u kojoj nam se kazuje da je Baba Tahir bio drvoseča koji je živio u nekom selu u blizni Hamadana. Budući da je imao veliku želju za vjerskim znanjem i spoznajom, kada bi završio svoje poslove otišao bi u medresu i tamo slušao predavanja pokušavajući da nauči što više o vjeri, međutim nikako nije mogao razumjeti stvari koje je slušao. Učenici medrese su mu se često izrugivali. Jednog zimskog dana, u svoj svojoj iskrenosti, Baba Tahir je prišao jednom od učenika i upitao ga šta oni to čine da shvate sva ta predavanja i tekstove u koje on nikako ne može proniknuti? Učenik mu je, s’ podsmjehom rekao da učenici odu u ponoć do jezerceta koje se nalazilo u blizini medrese i zarone u njega četrdeset puta te da poslije toga mogu razumjeti sve čemu ih u medresi uče.

Te iste noći Baba Tahir je otišao do jezerceta te iako je bila velika hladnoća zaronio je u njega četrdeset puta. Čim je izašao iz jezera nur je zasijao i ušao u njegovo tijelo kroz usta. Sutra dan je Baba Tahir otišao u medresu i uključio se u teološke i filozofske diskusije, te je svojom pronicljivošću i znanjem zadivio sve. Kada su ga upitali šta se to s’ njim dogodilo, on im je odgovorio da je ‘omrknuo kao kurd a osvanuo kao arap’.

Takođe se za njega prenosi da je velika toplota zračila iz njegovog tijela tako da je bilo teško sjediti u njegovoj blizini, te još i to da je stalno lutao planinama i šumama. Jedinu istorijsku referencu o Baba Tahiru Urjanu pronašao je poznati orijentalista E. G. Brown u jednoj ranoj istoriji seldžučke dinastije koja nosi naslov ‘Rahatu-s sudur’ a koja je napisana od strane Nedžmudina Ravandija i završena 1206 godine. U ovoj istoriji se spominje da je Tugril beg (koji je vladao od 1037 do 1063 po miladi) jednom prilikom posjetio Hamadan i pritom sreo Baba Tahira koji je bio poznati medžzub i evlija iz tog grada. Baba Tahir je Tugril begu na poklon dao prsten koji je Tugril beg od tada stalno nosio sa sobom u znak sjećanja na ovog svetog čovjeka.

Djelo

Baba Tahirova poezija je sastavljena od četveraca pisanih u dubejti metru. Iako se dubejti stihovi po pjesničkom metru razlikuju od rubaije ipak se radi o četvercima te stoga često Baba Tahirovu poeziju nazivaju rubaijama. Baba Tahirova poezija je i dan danas veoma popularna širom Irana i izvodi su uz pratnju tradicionalnih instrumenata. Broj njegovih dubejtija varira od izdanja do izdanja, najčešće se nalaze razbacani kroz razne medžmue rubaija. Ovaj prijevod se temelji na Herron-Allenovom kritičkom izdanju u kojem je on sakupio Baba Tahirovu poeziju iz njemu dostupnih sedam zbirki persijske poezije, da bi na kraju dobio cifru od šezdeset i dva dubejtija. Nekoliko dubejtija koji su bili sporne atribucije nisam uvrstio u ovaj prijevod iako se nalaze u Herron-Allenovom izdanju.

Sadržajno Baba Tahirova poezija je jako direktna, jednostavna, iskrena u izražavanju duševnih stanja pjesnika. U njegovim dubejtijima je takođe naglašen pesimizam sličan pesimizmu koji nalazimo kod Hajjama a koji se temelji na svijesti o prolaznosti i ništavnosti ovosvjetonog bivanja. No za razliku od Hajjama koji kao rješenje za svjetsku bol nudi epikurejski hedonizam Baba Tahir lijek nalazi u samo-poništenju, u odbacivanju želja i negiranju (samo)volje.

Tesavvufsko učenje o fenaa-u, to jest o utrnuću i dokidanju sebe je osnovna karakteristika Baba Tahirove poezije. Nasuprot Hajjamovog, Baba Tahirov pesimizam ima još jednu dodatnu nijansu, a ta nijansa je metafizičke prirode, pesimizam odvojenosti od Vječnog Voljenog kojeg zaljubljenik stalno traži iz dubine svojeg bića. Svaka metafora, svaki znak, oblik, upućuje na Voljenog, stoga je za one ljude koji ne poznaje ovaj vid persijske poezije veoma teško razlučiti dali je pjesnikova ljubav duhovna ili svjetovna.

Za Baba Tahira se takođe vezuje i jedno prozno djelo na arapskom jeziku koje nosi naslov ‘Kelamat-ul kesar’ i sastoji se od preko četiri stotine mudrosti (hikmet) koje je Baba Tahir izgovorio u različitim prilikama. Ovo djelo je bilo mnogo puta komentarisano od strane učenjaka a između ostalih na njega je komentar napisao i Ajn ul kudat Hamadani, no na žalost taj se komentar nije sačuvao.

Baba Tahirova poezija ima još jednu veoma bitnu karakteristiku za one koji se bave istorijom islamske misli i duhovnosti. A to je da je ona prvi vjesnik a ujedno i spomenik duhovnog pokreta koje će svoj puni procvat doživjeti u trinestom i četrnestom stoljeću. Radi se o pokretu kalendera koji su žargonski poznati kao ‘lutajući derviši’. Upravo se naziv ‘kalender’ po prvi put javlja u jednom od Baba Tahirovih dubejtija koji je ovde preveden pod brojem dvadeset i jedan. Celosan sadržaj Baba Tahirove poezije odaje atmosferu kalenderizma – odbacivanje svijeta, lutanje, bezkućništvo, čak i Baba Tahirov nadimak ‘Urjan’ što u bukvalnom prijevodu znači ‘onaj koji nema odjeće’, ‘nagi’, dodatno govori u korist ove tvrdnje.²  Čak su i dublje poruke Baba Tahirove poezije u potpunom skladu sa onim što je kasnije postalo duhovno učenje kalenderijskog pokreta, no uzelo bi previše prostora kada bi to sada ovde u detalje razmatrali.

Samo ćemo još reći da je Baba Tahir bez sumnje jedan od začetnika kalenderizma.

A to dali je Hamadan možda bio početni centar kalenderija kao što je Nišapur bio početni centar melamatija ostaje da bude tema za neka buduća istraživanja.

Poezija

1.

Trnovit je ovaj put kojim srce skita

Putanja mu je iznad nebeskog zenita

Ako možeš sa sebe svoju kožu skini

I olakšaj dio od svoga tereta

2.

Bez Tebe, u bašti neka ruža ne cvati

A ako već procvjeta nek’ je miris ne prati

Ako se bez Tebe srce nasmije i otvori usne

Neka nikada svoj obraz ne može oprati

3.

Oni kojima je Bog Prijatelj sretni su svakada

 Uvjek su zaoukpljeni učenjem ihlasa i hamda ³

Zaista su sretni oni koji su uvjek u namazu

Vječni džennet je za njih pravedna nagrada

4.

Ako su moja patnja i žalost dugi – šta me briga?

Ako imam samo mali udio u tugi – šta me briga?

Pozovi na moj divan prijatelja ili dušmanina

Ako su ništa i jedan i drugi – šta me briga?

5.

Danju i noću u pustinji bdijem

Danju i noću gorke suze lijem

Nemam groznicu, niti bolujem

Samo znam da dan i noć tugujem

6.

Bez doma ostah, kome da se obratim?

Bezkućnik, lutalica, kamo da svratim?

Okrenuh se od svih vrata i dođoh Tebi

Ako me i Ti odbiješ, gdje da se vratim?

7.

Ako ubiješ mene jadnika – od koga se Ti bojiš?

Ako prognaš mene bijednika – od koga se Ti bojiš?

Iako sam stvor s’ pola srca, ničeg’ se ne bojim

Tvoje srce je oba svijeta – od koga se Ti bojiš?

8.

Iako pijanci opijeni smo – Ti jesi naša vjera

Nestabilni, slabi, svi smo – Ti jesi naša vjera

Iako smo muslimani, medžusije i kršćani

U kojoj god vjeri mi smo – Ti jesi naša vjera

9.

Ko ovu bol osjeti, njen poziv on zapamti

Kao što zlatar čisto zlato umije raspoznati

Samo onaj čije je srce sasvim sagorjelo

Zna stanje onoga ko u ovoj vatri pati

10.

Kada preko zida bašte grane popadaju

Tada gorki jadi čuvara bašte hvataju

Mora ih saseći, do korena ako treba

Čak i da plod od bisera i rubina daju

11.

Sretni su oni koji Te stalno posmatraju

Koji s’ Tobom žive i s’ Tobom pričaju

Iako nemam snage da dođem i vidim Tebe

Otići ću da vidim one koji Te gledaju

12.

Dođite vi sagorjelih srca, haj'mo se skupiti

Priču započeti, svoje jade ostaviti

Donesite tereziju da našu tugu merimo

Što više gorimo teži ćemo biti

13.

O vi s’ sagorjelim srcima, dođite sa mnom tužni biti

Za odlsakom one najljepše ruže suze proliti

Požurimo kao opijeni slavuj ka ružičnjaku

Iako ona nas ne žali, mi ćemo žaliti

14.

Ja sam soko, kojem je, dok je svoj plijen jurio

Vrh strijele crnooke ljepotice krilo probio

Pazi se o nemarni, visinama ne lutaj

Strijela pogodi svakoga ko je nemaran bio

15.

Ovaj nebeski točak se stalno trudi da me zabrine

Moje ranjene oči su uvjek slanih suza pune

Svakog trena jedri dim mojeg očajanja u nebesa

Od mog plača i jecaja čitav univerzum trne

16.

O Bože, koliko me ovo moje srce namučilo

Danju, noću, zimi, ljeti, stalno me tlačilo

Toliko često tugujem, čak i za svojom tugom

Oslobodi me od ovog srca jer mi je dosadilo

17.

Gospodaru, ko sam ja i kom društvu pripadam?

Koliko dugo ću krvave suze iz ovih očiju da sipam?

Kada sva utočišta propadnu ja se Tebi okrenem

Ako me i Ti napustiš, krenuti gdje nemam

18.

Kuga je ovo srce, kuga je, kuga je

Šta god oči vide to se u srcu poznaje

Ako oči nikad nisu vidjele lijepo lice

Kako bi srce znalo šta to ljepota je?

19.

Pod nasiljem očiju i srca ja sam suze lio

Svaki prizor koji oči vide u srce se uselio

Iskovaću jedan lijepi nož od čelika ja

I izvadiću svoje oči kako bih srce oslobodio

20.

U mom srcu nema zdravlja, nek se pravo zbori

Kako god ga savetujem ono se ne pokori

Bacim ga u vjetar, vjetar ga ne nosi

Bacim ga u vatru a ono ne gori

21.

Ja sam taj raspusnik kojeg kalender zovu

Nemam kuću, nemam zaklon, niti državu

Danima ja bez cilja ovom zemljom lutam

A kada padne noć na kamen spustim glavu

22.

Na ovom svijetu poput mene ima li grješnika?

U ovom svemiru poput mene ima li zaluđenika?

Čak i zmije i mravi imaju svoje jazbine

Ali nijedna ruševina ne zaklanja mene jadnika

23.

Na livadi moje misli ne raste ništa sem kajanja

U mojoj bašti cvjeta samo cvijet tugovanja

Toliko je suha postala pustinja mog srca

Da na njoj ne raste čak ni trava očajanja

24.

Moje srce nežno je kao čaša iz koje se pije

Bojim se za njega svaki put kad uzdah izbije

Nije čudno što su mi suze tako krvave

Ja sam drvo kojem koren u krvi je

25.

Riječi ‘oni rekoše da’ ne prestaju me plašiti 4

Imam više grijeha nego što lišća na drveću može biti

Kad’ na zadnjem danu svak sa svojom knjigom dođe

Ja imam takav zapis koji će mi vrat slomiti

26.

Srce mi posta kao nej zbog jadikovanja

Tuga odvojenosti od Tebe me stalno proganja

Do sudnjeg dana ja ću biti obuzet tugom

A kad je taj dan sem Boga niko nema znanja

27.

Proljeće je, u svakoj bašti se ruže otvore

Na svakoj grani hiljade slavuja zbore

Nema livade kojom ja mogu hoditi

Neka nikoga poput mene ne sagore

28.

Ja sam taj okean okružen testijom

Ja sam tačka suštine sa svakim slovom

U svakoj epohi jedan čovjek je ko elif

Ja sam taj elif u vijeku ovom

29.

Ja sam Anka ptica koja takva svosjtva ima

Cijeli svijet se zapali kada zamahnem krilima

Ako me slikar bude na zidu kuće naslikao

Od moje slike će kuća izgorjeti u plamenovima

30.

Ako je voljena moje srce, kako ću je zvati?

A ako je moje srce voljena, kako ga imenovati?

Njih dvoje su se tako prisno isprepleli

Da ne mogu jedno od drugoga raspoznati

31.

Ako me žudnja odnese da tražim Lice Voljenog

Nemoj me zadržavati, jer ja sam rob srca svog

Ah, kamilaru, tako ti Boga nemoj toliko žuriti

Jer ja sam onaj koji se vuče iza karavana tvog

32.

Slika Tvoje Ljepote, ljubavi, u srcu se nađe

Slika Tvojeg bena, ljubavi, nema ništa slađe

Zašiću očne kapke na mojim očima

Da kroz suze tvoja slika nikad ne izađe

33.

Večeras ne mogu ništa raditi osim suze liti

Večeras nemam strpljenja, ne mogu se osvijestiti

Prošle noći mi je jedan sahat tako sladak bio

Večeras ću za tu radost od prošle noći platiti

34.

Više od hiljadu srca si Ti opustošio

Više od hiljadu ljudi Ti si u tugu bacio

Više od hiljadu rana od Tebe pobrojah

A više je onih kojih nisam izbrojio

35.

Svoju kovrdžavu kosu nemoj još više razbarušiti

Svoje lijepe oči nemoj krvavim suzama mutiti

Savijena si sečući svoju ljubav od mene

Vrijeme će je samo saseći – nemoj se žuriti

36.

Tvoja ljubav moje srce zbuni i ushiti

Ako očne kapake dignem potoci će izbiti

Znaj da ašikovo srce nije poput panja

Dok jedan završi izgoren, drugi će iskrvariti

37.

Bez Tebe se moje srce uvjek u nemiru patilo

A kad’ bih vidio Tvoje Lice u sreći bi se ozarilo

Kada bi svi ljudi imali udio u osjećajima mog srca

Svako srce na svijetu bi tada tužno bilo

38.

Svoje kovrdžave zulufe Licem razasuo Ti si

Divnu ružu s’ narcisima pomiješao si

Ako bi nekada raspleo svoje pletenice

Vidjelo bi se da na svakoj dlaci srce visi

39.

O, neka Tvoje sunčano Lice postane još svjetlije

Neka strijela Tvoje ljubavi rascijepi moje srce na dvoje

Dali znate zašto je ben Njegovog obraza tako crn?

Kada se suncu približe sve se stvari u crno oboje

40.

Vjetar koji je međ’ Tvoje kovrdže duvao

Za mene je ljepši miris od narcisa imao

Cijelu noć sam Tvoju slika na prsa držao

U zoru mi je krevet kao ruža mirisao

41.

  Sa dvije dlake Tvoje kose ja ću svoj rebeb žičiti 5

U ovom svom jadnom stanju šta mogu ja sebi biti?

Budući da nemaš želju da budeš moja ljubav

Zašto mi onda svake noći u snove dolaziš Ti?

42.

O Ti čije divne oči surma zasenjuje

O Ti čiji vitki stas moje srce rascepljuje

Zašto pored mene prođe ne osvrćući se

Zar se moj duboki uzdah ne čuje?

43.

Ljubav ne bi bila slatka ako obostrana nije

Od neuzvraćene ljubavi srce je još bolnije

Ako srce Medžnuna bijaše očajno za aškom

Lejlino srce je bilo još očajnije

44.

Dođi i moju odaju za jednu noć osvijetli

Ne ostavljaj da me dan odvojenosti sneveseli

Kunem se u dva luka, Tvoje obrve i zulufa

Odkad me ostavi samo tuga moj krevet dijeli

45.

Lav ili tigar, šta je? – ovo srce, ovo srce

Pa stalno sa mnom ratuje – ovo srce, ovo srce

Ako mi padneš u ruke prosuću ti krv

Da vidim koje boje je – o srce, o srce

46.

Moj Lijepi, Ti imaš moje srce i bivstvovanje

Ti imaš svo moje biće, vanjsko i unutarnje

Je ne znam zbog čega sam ovoliko tužan

Ja samo znam da je kod Tebe moje izlečenje

47.

Ako dođeš, života mi, poljupcima ću Te prekriti

A ako ne dođeš ja ću se kao svijeća istopiti

Svaku bol što možeš zadati Ti na moje srce spusti

Pa ili ću umrijeti ili ću ih hrabro podnositi

48.

Srce moje je uvjek tužno za Tobom žaleći

Cigla je moj jastuk, na zemlju ću leći

Moj jedini grijeh je što Te ovoliko volim

Zar će svi Tvoji ašici poput mene proći?

49.

Kad’ si daleko oči su mi preplavljene suzama

Neplodno je drvo nade kada nisi s’ nama

Bez Tebe, dan i noć, u kutku samoće

Ja sedim dok me i život ne ostavi sama

50.

O srce, ja tugujem sve zbog lijeta tvog

I držim se svoje tuge k'o nosač tereta svog

Kao što zora hvali sunce Tvoju ljubav ću hvaliti

Sve dok Israfil ne puhne u svoj rog 6

51.

Puno mi je srce vatre i žara ljubavnoga

Posudu mojeg života ispunjava tuga

Ali mrtav, oživjet ću za Tvojim mirisom

Ako Ti radostan prođeš pored groba moga

52.

Usud je zlo koje niko nije izbegao

Nad svima se svojom sabljom razmahao

Kralj koji je juče svijetom vladao

Danas je i sam hrana za crve postao

53.

Crna je moja sudbina, šta sam od nje dobio?

Moje blago je upropašteno, sreću sam izgubio

Ja sam trn, ja sam korov na planini ljubavi

Po djelima svog srca ja sam se u krv udavio!

54.

Tuga vremena ove naše duše prožima

Moć da oslobodi dušu alhemija ima

Svima na kraju dođe neki lijek za bol

Poništenje je jedini lijek našim srcima

55.

Ja idem, ja odlazim, naš svijet ostavljam

Po dalekim zemljama bez prestanka lutam

I putujući tako, pitam one koje sretnem:

‘Jeli ovo kraj puta ili i dalje putovati moram?’

56.

O moja tek rođena vizijo ljepote, gdje si?

Ti sa surmom preko očiju divote, gdje si?

Duh života koji je došao u Tahirove grudi

Kao da hoće da ode: Voljeni gdje si?

57.

O čovječe koji nisi učio nebesko znanje

Niti si svojom nogom prešao prag mejhane

Ne znaš šta si propustio niti šta si zadobio

Avaj, kako možeš ući među izabrane?

 

Bilješke

1. Ebdžed je sistem u kojem slova imaju numerološku vrijednost te se po broju slova u slogovima mogu izračunati godine rođenja i smrti. Ovaj metod se koristio na epitafima, te se preko stiha zapisanog na nišanu dobija godina smrti osobe koja je tu ukopana.

2. Neki od kalenderijskih derviša nisu nosili odjeću, osim isječaka kože kojim bi zaklanjali svoja stidna mjesta.

3. Ihlas i hamd su sure el-Kulhuvallah i el-Fatiha

4. Odnosi se na iskonski zavjet koji je ljudski rod uzeo pred Allahom dž.š., ujedno taj zavjet predstavlja i odgovornost ljudskog roda pred svojim Gospodarem.

5. Rebab je orijentalni gudački instrument.

6. Sa puhanjem u rog meleka Israfila započinje Sudnji Dan.