Položaj medicine u islamskom zakonu (šerijatu)

Iz uvoda knjige “Enciklopedija islamskih predaja iz medicine”.

Na području ljudskih znanosti medicina zauzima istaknuto prvo mjesto, a to zahvaljuje činjenici da je smisao svih ostalih znanosti da osiguraju čovjeku korištenje ljudskim dobrima, a što nije moguće ostvariti bez zdravog tijela. Upravo zato Imam Bakir, mir s njim, je rekao:

“I znaj da zaista nema nauke kao što je traženje zdravlja, a niti zdravlja kao što je zdravlje srca.”

Ovaj govor jasno obznanjuje stav da je po islamu najvažnije duhovno zdravlje, a da je nakon toga poznavanje medicine vrednije od poznavanja ostalih znanosti.

Mada riječ ṭibb (tj. medicina) u arapskom jeziku u svom leksičkom značenju podrazumijeva i duhovnu i tjelesnu medicinu,[1] i premda postoji veoma jaka i bliska veza između tjelesnog i duhovnog liječenja – jer snagom duhovnog mogu se izliječiti brojene tjelesne bolesti, kao što se liječenjem tijela mogu izliječiti neke duhovne bolesti – ipak, tjelesna i duhovna medicina su u islamskim tekstovima potpuno neovisne teme. Duhovnim izlječenjem bavi se nauka ahlak (moral) i za njega se ne koristi izraz medicina.

Filozofija i smisao islamskih zakona jeste materijalno i duhovno uzdizanje čovjeka i društva. U islamu, najveća Božija blagodat je tjelesno zdravlje, a veće od toga je duhovno. Isto tako, najveća nesreća je tjelesna bolest, a veća od nje je duhovna. O ovome Imam Ali, mir s njim, kaže:

“Jedna od nesreća je neimaština, teža od neimaštine je tjelesna bolest, a teža od nje je bolest srca. Jedna od blagodati je obilan imetak, veća od nje je tjelesno zdravlje, a veća od toga je bogobojaznost srca.”[2]

Postavlja se pitanje: ako je bolest najveća nedaća, a zdravlje jedna od najvećih blagodati, posebno ako se uzme u obzir netom istaknuta činjenica da islam za svoj cilj ima čovjekovo usavršavanje, koji je program islam predvidio za borbu protiv bolesti i osiguravanje zdravlja za cijelo društvo? Drugim riječima, koje mjesto medicina zauzima u islamskim zakonima?

Analizom islamskih tekstova može se shvatiti da je jedan od osnovnih ciljeva i važnih mudrosti islamskih propisa na ovom području preventivna medicina. Uzvišeni Bog jasno kaže da Kur'an i njegovi svijetli propisi, koji daju istinski život čovjeku, čovječanstvo vode ka putevima koji daju sigurnost.

“Allah upućuje posredstvom Knjige na puteve spasa one koji nastoje da steknu zadovoljstvo Njegovo.”[3]

Na ovaj način čovjek može vežući se za Gospodara i program koji je On predstavio čovječanstvu ostvariti najveću Božiju blagodat i to ne samo na Budućem svijetu, već može ostvariti zdravlje i sigurnost i na Ovom svijetu.

“Onaj ko želi nagradu na Ovom svijetu – pa, u Allaha je nagrada i Ovoga i Onoga svijeta.”[4]

Na temelju ovoga u islamu je ono što je za čovjekovo zdravlje štetno i opasno ili zabranjeno ili pokuđeno, a ono što je korisno i potrebno ili je obavezno ili pohvalno. A ono što je neutralno po ovom pitanju tretira se kao mubah, odnosno dozvoljeno, ali bez da se prednost daje jednoj strani, tj. bez potvrđivanja ili osuđivanja.

O mudrosti Božijih propisa koji neke stvari određuju kao zabranjene ili dozvoljene, Imam Rida, mir s njim, je rekao:

“Mi smo našli da je u svemu onom što je Allah, dž.š., dozvolio dobrobit za robove i njihov opstanak, i oni za tim imaju potrebu, koju ne mogu izbjeći. Također, našli smo da za onim što je zabranjeno robovi nemaju potrebu i našli smo da je to štetno i stvara preduvjete za stradanje i nestanak.”[5]

U ovim riječima vidimo da Imam Rida, mir s njim, jasno stavlja do znanja da je ono što Božiji propisi na različitim poljima – kao što su jedenje, pijenje, brak, itd. – definiraju kao dozvoljeno, upravo ono o čemu ovisi čovjekovo zdravlje, ugodan i miran život, i obrnuto, ono što je zabranjeno jeste ono za čim čovjek ne samo da nema potrebu, već mu nanosi i štetu.

Opća analiza medicinskih hadisa

Prije same analize medicinskih hadisa potrebno je odgovoriti na nekoliko pitanja:

Da li medicina kao nauka ima božanski izvor i dolazi li od Božije objave ili početak medicine počinje sa čovjekovim iskustvom?

Čini se da je potreba prvih ljudi iziskivala da putem Objave budu upoznati s nekim iskustvenim znanjima koja su bili neophodna za ljudski život. Potvrda ovoga su riječi Sejjida Ibn Tavusa: “Zaista je Allah, dž.š., spustio Adema iz Dženneta i podučio ga znanju o svakoj stvari, a među znanjima kojima ga je podučio su i astronomija i medicina.”

Prema tome, može se reći da je početak znanja o medicini božanska Objava. Naravno, iskustvo naučnika je uvećalo to znanje i ono je se s vremenom sve više i više širilo. Mišljenje da je jedini put ostvarenje ovog znanja put Objave je pogrešno, što je i iskustvo dokazalo.

Znanje Ehli-bejta o medicini

Svaka tema o kojima se govori u časnom Kur'anu i ostalim islamskim djelima i koja se našla na raspolaganju naučnicima u sebi sadrži duboka znanstvena pitanja do kojih su djelimično došli i samo neka od njih shvatili istraživači budnog srca.

U tim raspravama nisu korišteni termini koji su u upotrebi u današnjem savremenom svijetu, ali istraživači znaju da je jedini razlog toga nespremnost umova ljudi tog vremena da ih razumiju. Cijenjeni predvodnici islama su duboke znanstvene teme predstavili na takav način da su ljudi tog vremena imali snagu donekle ih shvatiti i razumjeti.

U vrijeme kada još nije bio napravljen teleskop, kada nije postojao opservatorij i kada niko nije imao saznanja o prostranom kosmosu; u vrijeme kada nije bio otkriven mikrob, kada mikroskop nije bio poznat nauci i kada niko nije znao za ta sićušna bića; u vrijeme kada naučnici nisu vladali snagom električne energije i kada nije postojao nijedan izum koji je bio u vezi sa njom; u takvom vremenu nije bilo pogodnog tla za iznošenje znanstvenih zbilja. U tom vremenu jedino je putem nagovještaja ili korištenjem izraza svojstvenih tom vremenu bilo moguće ukazati na znanstvene zbilje, njihove smislove i značenja.

Upravo zbog toga u djelima čiste Poslanikove porodice i među čistim Imamima Ehli-bejta sva znanstvena pitanja su izrečena na način da ih razumiju ljudi tog vremena, služeći se njima shvatljivim izrazima i terminima.