Dok je jahao prema Medini, srce mu je još uvijek bilo ustreptalo, puno uzburkanih osjećanja. Poslanikov glas iz sna od prije nekoliko noći još je ječao u njegovim ušima i odjekivao mu u grudima; i ponavljao se, kao šum vode. “Šta je to s tobom, Bilale”, govorio je glas, njegov glas, s jasnim izgovorom svakoga slova. “Zar si me zaboravio, Bilale!… Zašto mi te nema u posjetu?!” Glas je u njemu pobudio sve što je godinama držao prigušenim u sebi. Oživio je brojne trenutke provedene s voljenim Poslanikom, i u njemu ubio želju da razgovara sa bilo kim drugim. Zato se odmah dao na put i krenuo prema Medini, da posjeti Poslanika. Jahao je u tišini, zaustavljajući se tek ponekad, da se životinja odmori i predahne. Uspomene su bile sve življe i življe, nahrćale su sa svih strana i javljale se u sve življim bojama. Sjetio se kako je među prvima primio islam, kako ga je Ebu Bekr oslobodio ropstva i učinio ga slobodnim čovjekom… Sjetio se kako ga je dočekao Poslanik, na nogama, kao da je bio princ, kako ga je privio uzase i potapšao po plećima, kako je u tim trenucima bio ponosan, kao nikad prije, kako je zadivljeno gledao u lice Odabranikovo i kroz suze upijao svaku njegovu crtu…
Autor: Mr. Mustafa ef. Prljača