s perzijskog preveo: Ibrahim Avdić
Jednoća Božija izvor je svih ljepota i vrlina, a lijep ahlak izvor je svih lijepih djela i svakoga dobra, kao što je širk izvor svih negativnosti, ružnih djela i postupaka. Kur’an ovo pitanje analizira na sljedeći način: Čovjek svojim djelovanjem i ponašanjem ostvaruje direktan kontakt sa svijetom oko sebe, koji je djelo Božije, a kako je i sam dio tog svijeta, on je i sam djelo Božije. Djelo Božije je lijepo, pa iz toga proizlazi da je i čovjekova priroda lijepa ako nije ničim ukaljana.
Čovjekova sklonost ka lijepom potaknuta je njegovom prirodom sklonom ljepoti u bilo kom obliku. Lijep ahlak inspiriran je prirodom čovjeka, a ne nametnut nekim vanjskim utjecajima. Ovdje se javlja problem, odnosno pitanje koje na izvjestan način dovodi u pitanje ono što smo do sada kazali.
Naime, ako kažemo da je svijet djelo Božije i ako je čovjek dio svijeta, onda je i on djelo Božije. S obzirom na to da je Uzvišeni Allah Apsolutno Dobro, onda je i sve ono što On stvara lijepo i dobro. Budući da je čovjek direktan i neposredan uzrok svome djelu, te da je on sam djelo Božije, iz toga bi se moglo zaključiti da je i svako čovjekovo djelo indirektno djelo Božije. Iz ovoga proizlazi zaključak da u Univerzumu nema zla, a s obzirom da u stvarnosti ima, mogli bismo zaključiti da bi Bog Uzvišeni trebao biti saučesnik u njemu.
Ovdje se javlja nova dilema: Znamo da zlo postoji, a isto tako znamo da je od Boga samo ljepota. Kakvo je, onda, rješenje ovog problema? Radi iznalaženja njegovog rješenja treba napraviti razliku između dviju vrsta zla: prirodnog i stečenog zla. Šta se, zapravo, smatra zlom u prirodi?
Kada naprimjer promatramo ubistvo nožem kao jednu manifestaciju zla, njegovom analizom doći ćemo do zaključka o relativnosti zla. Šta je sve potrebno za takvo ubistvo? Potrebni su: snaga, volja za ubistvom, sredstvo kojim se ubija (npr. oštar nož) i podložnost tijela ubodu (njegovo svojstvo da se može ubiti). Sada se postavlja pitanje da li je oštrina noža dobra ili loša osobina, da li su čovjekova snaga, čvrstina volje i svojstvo mesa da se može sijeći vrline ili mahane. U suštini, sve su to dobre i poželjne osobine.
Znači, da bi ovakav čin bio ocijenjen lošim, potrebno mu je dodati sastojak koji će svemu što je dotada smatrano dobrim dati boju zla, a to je smrt žive osobe. Zlo je zlo tek sa stanovišta onoga ko je izgubio život i sa stanovišta porodice ubijenog, dok je sa stanovišta ubice to djelo dobro (jer je ubio svog dušmana).
Prema tome, u Univerzumu ne postoji apsolutno, već samo relativno zlo, a svi relativni pojmovi nemaju svoj stvarni bitak. Ono što postoji u zbilji svijeta dobro je, a zlo nastaje kada se dobro koje stvarno postoji dovede u vezu sa nečim, kada se relativizira. Čitav je svijet djelo Božije, a sve što On stvara lijepo je, i ništa drugo osim lijepog ne postoji u zbilji svijeta.
Stečeno zlo podrazumijeva kršenje šerijatskih propisa. Čovjek posjeduje slobodu izbora i dato mu je da se može suprotstaviti prirodnim zakonima. Ta sloboda također je lijepa jer je djelo Božije.
