U vezi definicije teologije dovoljno je reći da je teologija nauka koja govori o načelima vjere islama na način da raspravlja koje predaje su osnova vjerovanja i kako i kojim dokazima ih priznajemo, i šta su odgovori na sumnje i smutnje koje su postavljene protiv tih vjerovanja.
U logici i filozofiji se raspravlja o tome da svaka nauka ima predmet zanimanja svojstven toj nauci, te da je razlika između pitanja svake nauke zbog razlike predmeta istraživanja tih nauka.
Naravno, ovo je tačna tvrdnja. Nauke u kojima su pitanja zbiljski jedinstvena upravo su takve [imaju jedan predmet]. Međutim, postoji nauka čija su pitanja o sekundarno jedinstvenoj temi, dok zbiljski ima različite i razdvojene predmete, ali imaju svi jedan zajednički cilj, i to je početak sekundarnog jedinstva u pitanjima tog znanja.
Nauka teologije je nauka druge vrste, znači da jedinstvo teoloških pitanja nije bitno i vrsno jedinstvo, nego je sekundarno jedinstvo. Zbog toga, nema potrebe da tražimo jednu bitnu i esencijalnu temu za teološka pitanja.
Nauke koje imaju u pitanjima esencijalno jedinstvo nemoguće je da sadrže isprepletena pitanja, što znači da im neka pitanja budu zajednička, dok s druge strane nauke koje su sekudarno jedne, ili one koje imaju sekundarno jednu temu budu isprepletene u pitanjima sa drugom naukom koja posjeduje esencijalno jedinstvo u pitanjima te nauke. Uzrok isprepletenosti filozofskih i teoloških pitanja, kao i pitanja teologije i psihologije ili pitanja sociologije i teologije je upravo ova činjenica.
Neki islamski naučnici su pokušali da odrede predmet nauke teologije i ponude definiciju za ovu znanost, kao što i filozofija ima predmet i definiciju. Oni su iznjeli različita mišljenja u vezi ovog pitanja, ali je to bio pogrešan posao. Zato što tačno određen predmet imaju one nauke u kojima postoji bitno jedinstvo u pitanjima te nauke, dok nauke i znanja u kojima pitanja imaju sekundarno jedinstvo ne mogu da imaju jedan predmet. Ovom prilikom ne možemo više od ovoga ponuditi pojašnjenja.
Imenovanje ove naukom “kelamom”
Sljedeće pitanje u vezi ove nauke je to zašto se ona naziva “kelam” [کلام–doslovno znači govor] i kada je dobilo ovaj naziv? Neki smatraju da je ova nauka nazvana kelam, pošto ojačava spremnost učenjaka te znanosti za govor i dokazivanje. Neki misle da je nazvana kelam zato što su raniji naučnici i poznavaoci ovog znanja obično imali naviku da svoje rasprave počinju sa izrazom “El-kelam fi keza” [الکلام فی کذا – govor o tom i tom pitanju]. Neki govore da je ova nauka nazvana kelam, zato što su tradicionalisti vjerovali da je ta nauka rasprava o onim pitanjima za koje moramo prećutati. Drugi su rekli da je ovaj naziv nastao kada je počela rasprava o stvorenosti ili pravječnosti Božijeg govora [reči] kod muslimana. Tada su nastale velike podjele i ubijeni su mnogi ljudi. Taj period naziva “period teškoće” [mihnet]. To znači da budući da je u periodu teškoće veći dio vjerskih rasprava bio u vezi stvorenosti ili pravječnosti Božijeg govora, i znanje o vjerskim načelima je nazvano “ilmu el-kelam” [علمالکلام– znanje o govoru]. Ovo su razlozi imenovanja nauke teologije kao kelam.
Teološki pravci i sekte
Muslimani, kao što se po pravnim pitanjima dijele u različite pravce i škole, i zato su svrstani u različite sljedbe: kao džaferijska, zejdijska, hanefijska, šafi'ijska, malikijska, hanbelijska i bilo koja druga i svaka od njih ima sebi posebno pravno znanje, također, i po pitanju stvari koje su povezane sa vjerovanjem i ubeđenjem muslimana, podijeljeni u različite pravce, i svaki pravac zastupa svoje specifične vjerske osnove i načela. Najvažniji teološki pravci su: ši'e, mutezile, ašarije i murdžije.
Moguće je da se nametne pitanje i da se javi žaljenje kod muslimanima što su u teološkim i pravnim pitanjima toliko razjedinjeni da su izgubili jedinstvo u teologiji i pravu? Nesaglasnost u teološkim pitanjima je uzrok da muslimani nemaju jedinstvo u islamskom pogledu, a nesaglasnost u pravnim pitanjima je uzrok da izgube jednolikost ponašanja.
Ovo pitanje kao i žaljenje je na svom mjestu ispravno, ali moramo istaknuti dvije tačke. Prva stvar je to što nesuglasice muslimana u teološkim i pravnim pitanjima nisu toliko mnogobrojne da bi temeljno uništile jedinstvo vjerskog gledišta i praktičnog delovanja. Zajednička vjerovanja i ponašanja kod muslimana su mnogo veća od toga da nesuglasice unesu jak udarac islamskom svijetu.
Druga stvar je ta što su misaone i teoretske nesuglasice u društvu pored svih saglasnosti i jedinstva u načelima mišljenja, neizbježne i sve dok porijeklo i izvor tih nesuglasica budu interpretacije, a ne [zla] namera, one će biti i korisne, što znači da će nesuglasice stvoriti intelektarno pregnuće, radoznalost, rasprave, istraživanja i napredak. Da, tamo gde nesuglasice budu popraćene sa strastvenošću i nelogičkim podržavanjem jedne strane ili prepuštanje emocijama, ljudi će se truditi da ponize, potvore i opovrgnu druge, a neće se posvetiti ispravljanju svojih metoda. To je uzrok propasti.
U ši'ijskom pravcu, ljudi su obavezni da slijede živog mudžtehida [pravnika][1]. Mudžtehidi su dužni da razmišljaju samostalno o pravnim pitanjima i da se ne zadovolje onim što je preneseno od predaka i velikana. Idžtihad [trud za otkrivanje islamskih propisa] i samostalnost u razmišljanju, samo po sebi rađa mnoštvo razmišljanja, ali ovo mnoštvo i ove nesuglasice su darovale ši'ijskom pravu život i energiju kretanja.
Zato nesuglasice nisu apsolutno osuđene. Ona nesuglasica je osuđena koja potiče od zlih namjera i podmuklosti ili ona koja je u vezi pitanja koja razdvaja generalna usmjerenja muslimana, kao što je pitanje vođstva i imameta, a ne bilo koje sporedno pitanje.
Razmatranje historije misli muslimana radi toga je da vidimo koje nesuglasice potiču od zlih namjera i zasljepljenosti, a koje nesuglasice su potekle po prirodnom toku muslimanskog racionalnog mišljenja, kao i pitanje da li su sva teološka pitanja temeljna i važna pitanja, a pravna pitanja nevažna i sporedna, ili nije tako i moguće je da neko teološko pitanje ne bude primarno, dok su neka pravna pitanja značajna u islamskoj misli, pitanja su i detalji koji su izvan dometa ove knjige.
Prije nego što predstavimo teološke pravce, važno je da ukažemo na jednu skupinu u islamskom svijetu, a to je skupina islamskih učenjaka koji su se temeljno usprotivili racionalnoj raspravi o islamskim osnovnim pitanjima. Oni smatraju da je ova vrsta studija novotarija i zabranjena. Oni su poznati kao i tradicionalisti [اهل حدیث]. Ahmed ibn Hanbel jedan je od imama sunijskog prava i prvi je predstavnik ovog mišljenja. Hanbelije su uopšte protiv teologije, bilo mutezilijske ili ašarijske, a kamo li ši'ijske, a posebno se protive filozofiji i logici. Ibn Tejmija Hanbeli, jedan od istaknutih ličnosti sunijske misli je izdao fetvu da su teologija i logika zabranjene. Dželaludin Sijuti još jedan od tradicionalista je napisao knjigu “Očuvanost misli (mantik) i govora (kelam) od logike (mantik) i teologije (kelam)” [صون المنطق و الکلام عن المنطق و الکلام]. Malik ibn Enes, sunijski pravni imam ne priznaje bilo kakvo razgovaranje i istraživanje u vezi pitanja o vjerovanju. Mi smo u uvodu petog toma knjige “Osnova filozofije i metod realizma” [اصول فلسفه و روش رئالیسم] naveli i razjasnili stav ši'ijskih autoriteta po ovom pitanju.
Najvažniji teološki pravci, kao što smo već rekli, jesu ši'ijski, mutezilijski, ašarijski i murdžijski pravac. Neki ubrajaju još i havaridžije[2] i batinije tj. ismailije u islamsko-teološke pravce[3]. Međutim, po našem mišljenju, nijedan od ova dva pravca ne možemo spomenuti kao islamsko-teološke pravce. Havaridže iako imaju posebna mišljenja u načelima vjere i možda su pitanja o načelima vjere po prvi put oni pokrenuli, znači da su oni zagovarali neke predaje o vođstvu i nevjerništvu grješnika. Oni su smatrali za nevjernika osobu koja ne vjeruje u ova načela, ali pored svega toga, oni kao prvo nisu napravili jednu misaonu i dokazanu [teološku] školu, i drugim riječima, nisu stvorili misaoni sistem u islamskom svetu, a kao drugo po našem mišljenju, tj. po ši'ijskom mišljenju, havaridži su imali toliko krivoverja da ih je teško svrstati u grupu muslimana. Ono što nama olakšava posao jeste to što je mišljenje havaridža nestalo, i samo jedna mala sekta po imenu “ibadije”ima tu i tamo sledbenike. Ibadije je najblaži oblik sekte havaridža, i upravo zato još nije iskorijenjena.
Batinije su, također, toliko izmijenjale islamska mišljenja zbog batinijeta (obraćanje unutrašnjosti) da se može reći da su pretvorili islam u nešto drugo. Zato zbog svega toga muslimani ih ne uvrštavaju u islamske sekte.
Prije 30 godina kada je u Kairu osnovan “Centar za zbližavanja islamskih pravaca” [daru et-tekrib bejne el-mezahibi el-islamije] svaki od ši'ijsko-imamijskog, zejdijskog, hanefijskog, šafi'ijskog, malikijskog, i hanbelijskog pravaca imali su svoje predstavnike u tom udruženju, dok ismailije i pored mnogo truda da pošalju svog predstavnika, nisu uspijele da dobiju svog predstavnika zbog odbijanja ostali muslimani.
Pored velikog odstupanja, suprotno havaridžijma koji nisu imali misaoni sistem i školu, batinije su napravili ugledan teološko-filozofski sistem. U njihovo zajednici pojavile su se mnoge uvažene ličnosti koje su napisale poznate knjige. U zadnje vreme su orijentalisti pokazali veliku radoznalost prema njihovim mišljenjima i knjigama.
Od istaknutih ličnosti ismailijskog učenja je Nasir Hosrov Alavi, poznati persijski pesnik koji je umro 481. hidžretske godine. Njegove poznate knjige su “Džami'u el-hukmejn” [جامع الحکمین], “Vadžhe din” [وجه دین] i “Hane Ahavan” [خوان اخوان]. Sljedeći učenjak je Ebu Hatem Razi autor knjige “A'lamu en-nubuvvet” [أعلام النبوة] koji je umro 332. godine. Još jedan od ismailijskih naučnika je Ebu Jakub Sidžistani autor knjige “Kešfu el-mehđub” [کشف المحجوب] koji je umro u drugoj polovini četvrtog stooljeća. Persijski prijevod njegove knjige je u poslednje vreme odštampan.
Sljedeća poznata ismailijska ličnost je Hamidudin Kermani učenik Ebu Jakub Sidžistanija. Hamidudin je napisao mnogo knjiga u vezi ismailijskog pravca. Još jedan od njih je Ebu Hanifa Nu'man ibn Muhamedov poznat po kraćem nazivu “Kazi Nu'man”, a čuveno mu je i ime “Ebu Hanifa ši'i”. Ovaj učenjak je imao dobr uvid u pravo i hadis. Njegova poznata knjiga “De'aimu el-islam” [دعائم الإسلام] je prije mnogo godina izdata u Tehranu u litografskom izdanju.
[1]Mudžtehid doslovno znači onaj koji se trudi. Pravnici su nazvani mudžtehidi, zato što je posao istraživanja propisa iz njegovih izvora, kao što će biti opisano u poglavlju o pravu, vrlo težak posao. Upravo zbog toga, pravnike nazivaju tim nazivom, znači ljudi koji se trude da bi došli do stvarnih propisa. Prevodilac.
[2]Havaridž znači oni koji su izašli iz zajednice. Ovaj naziv su dobili u vreme hilafeta hazreti Alija (37. hidžretske godine), kada su se pobunili protiv njega i odcjepili se od društva, napravili svoju vojsku i stupili u rat protiv muslimanske vlade. Većina njih je u tom ratu na Nahravanu (38-e hidžretske godine), pobijena, ali jedan haridžija od malog broja preživelih je ubio hazreti Alija – neka je mir s njim! – kada je došao na jutarnji namaz u Kufansku džamiji. Prevodilac.
[3]El-Mezahibu el islamijin [المذاهب الإسلامیین], Abdurahman Badvi, tom 1., str. 34.
