Opisujući na Miradžu posvećene Ovom svijetu Allah, dž.š., je Poslaniku, s.a.v.a., rekao: “…Malo šta da razumiju.”
Kur’an
“Ma gdje bili, stići će vas smrt, pa kad bili i u visokim kulama. Ako ih stigne kakvo dobro, oni vele: ‘Ovo je od Allaha!’, a snađe li ih kakvo zlo, govore: ‘Ovo je zbog tebe!’ Reci: ‘Sve je od Allaha!’ Pa šta je tim ljudima?! – oni kao da ne razumiju ono što im se govori! Sreća koja ti se dogodi od Allaha je, a nesreću koja te zadesi sam si zaslužio. Mi smo te, kao poslanika, svim ljudima poslali, a Allah je dovoljan svjedok.”[1]
“Mi smo za Džehennem mnoge džinnove i ljude stvorili; oni pameti imaju– a njima ne shvaćaju, oni oči imaju– a njima ne vide, oni uši imaju– a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.”[2]
“Kad čitaš Kur’an između tebe i onih koji u onaj svijet ne vjeruju Mi zastor nevidljiv stavimo, a na srca njihova pokrivače da ga ne bi razumjeli, i gluhim ih učinimo. I kad ti spomeneš Gospodara svoga u Ku’anu, Njega jedinog, oni se preplašeni daju u bijeg.”[3]
“Vjeru Ibrahimovu izbjegava samo onaj koji ne drži do sebe. A Mi smo njega na ovom svijetu odabrali, i na onom će biti među dobrima.”[4]
“Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete?”[5]
Predaje
Imam Sadik, mir s njime, je rekao: “Onaj ko radi ali nije na jasnoj uputi, poput je onoga što se zaputio u pogrešnom pravcu. Brzina kojom ide povećava mu samo udaljenost od puta kojim je trebao ići.”[6]
Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Čuvajte se pobožnjaka neznalica i učenjaka grješnika, jer oni su izazov sa pravog puta bili svakom ko je sa njega skrenuo.”[7]
Imam sedžad, mir s njime, je rekao: “Nema značaja kurejšija niti arap, osim ako je skrušen. A nema plemenitog porijekla osim sa bogobojaznošću, niti djela što mu neće prethoditi namjera zbog čega je, niti ibadeta bez znanja. Zar ne, najprezreniji čovjek kod Allaha je onaj ko se izjašnjava da slijedi tradiciju imama, ali se ne povodi za njegovim djelima.”[8]
Imam Ali., mir s njime, je rekao: “Pobožnjak bez znanja, poput je magarca na mlinu, okreće se, ali ne zna zašto. Dva rekjata učenjaka bolja su od sedamdeset rekjata neznalice. Jer učenjak zapadne u iskušenje, ali se na kraju ipak izbavi svojim znanjem. Dok iskušenje snađe neznalicu i zbriše ga kao da ga nikad nije ni bilo. Malo rada uz dosta znanja, bolje je od dosta rada uz malo znanja pomiješanog sa sumnjama i nejasnoćama.”[9]
Imam Sadik, mir s njime, je rekao: “Dobro proučite one teme gdje vam nije dopušteno neznanje i budite iskreni prema sebi. Odgajajte dušu da traži ono znanje za čije nepoznavanje nemate opravdanja. Božija vjera ima stubove, nema koristi za onoga ko ih ne poznaje u tome što se mnogo trudi u iznalaženju vanjskih formi ibadeta, niti ima štete za onoga ko ih poznaje i njima se podvrgnuo to što finu sredinu traži. A niko ništa od navedenog ne može postići da mu nije Božije – neka je uzvišen – pomoći.”
Pojašnjenje
Kažem: UzvišeniAllah stvorio je čovjeka u neiskvarenoj prirodi (fitretu). Ta neiskvarena priroda je tevhid (ispovijedanje Božije jednoće), o čemu govore Božje riječi: “Božije stvaranje po kojem je on ljude načinio.”[10]
S druge strane temelj njegovog materijalnog stvaranja postavio je na neznanju na što upućuju riječi Ali ibn Husejna, mir s njime: “Sačinio ih je kao figuru od neznanja.”[11]
Tako svi osim poslanika i evlije (Božijeg prijatelja), mir s njima, zbog svog potpunog uranjanja u svijet materije, postali su zaklonjeni od fitreta zastorima neznanja. Što se tiče poslanika i evlije, mir s njima, oni nisu iskušani ničim od ovih zastora. Jer njihova glina od koje su stvoreni potiče iz ilijjuna (viših sfera), a i zato što je Božija volja htjela tako da nisu zastri od fitreta svojim materijalnim izlaskom na svijet, i to u cilju kako bi bili vodiči ljudima ka njihovoj iskonskoj prirodi (fitretu).
Stoga izlazak iz tmina neznanja odvija se ili putem znakova u horizontima i u samoj duši kako to Allah, dž.š., kaže: “Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina.”[12]
Ili se odvija upućivanjem od strane poslanika i Božijih prijatelja, mir s njima.
Međutim, s obzirom da prvi način nije moguć osim za one čiji fitet nije zastrt, onda je obaveza da onaj ko želi da dosegne savršenstvo i da ide putem zbilje čvrsto se drži puta i upute poslanika i njihovih zastupnika, mir s njima, ili da se drži upute onih ljudi koji se vode po njihovoj uputi kako bi uz Božiju pomoć dosegao savršenstvo koje nije ništa drugo do povratak čovjekovoj iskonskoj prirodi (fitretu), nakon što je od nje bio zastrt zastorima neznanja. Ovakav način upute zove se obrazovanost i znanje o vjeri.
Pa ko se nije vjeri podučio ili je njegovo znanje malo kao da je sam izabrao tamu pod zastorima neznanja i nižu razinu života. Ovakve osobe se sa pravom mogu nazvati dunjalučarima i sinovima ovog svijeta.
