Dobrota Božija

S obzirom na činjenicu da se nalazimo u danima Hadža, Ka­be, Poslanika, srca su nam nekako drugačija. Da bi suština Ha­dža za nas bila jasna, navest ću dvije predaje. Od Imama Reze pre­nosi se da je razlog obavljanja Hadža stizanje do Boga, što bi značilo da je onaj čovjek koji nađe Boga uspio obaviti Hadž. Šta da mi koji nemamo novca radimo da bismo našli Boga? Da li to znači da smo zbog besparice uskraćeni od na­laženja Boga. Kur’an nam u 205. ajetu sure A‘raf kaže da nije tako:

وَاذْكُر رَّبَّكَ فِي نَفْسِكَ تَضَرُّعًا وَخِيفَةً

“Spomeni Gospodara svoga u sebi skrušeno i sa stra­ho­po­što­vanjem.” Nije potrebno da glasno vičemo. Trebamo Ga se sje­titi bilo kada – ujutro, navečer – samo je važno potruditi se da ne budemo od gafila. Na jednom mjestu u Kur’anu se kaže da se Allah postavlja između čovjeka i njegova srca (El-Enfal, 24). Iz rečenog se zaključuje da jedna skupina lju­di, koja ima sredstva da obavi Hadž, posjećuje Kuću Bo­ži­ju, a ova druga skupina, koja nema sredstva za to, po­sje­ću­je Gospodara Kuće. Jedna skupina traži Boga negdje vani u Objektivnom svijetu, a druga skupina Ga traži u sebi. Zato ha­zreti Sadik kaže: “Srce je harem Božiji, zato nemojte u ha­rem Božiji nastanjivati nikoga osim Boga.” To zna­či da ako bismo se malo posvetili svome srcu, pa ga po­če­li nad­zi­ra­ti, mogli bismo naći Boga. Molimo Uzvišenoga Gospo­da­ra da nam pomogne da zaista nađemo Boga u sebi i u našim sr­ci­­ma jer ćemo jedino na taj način biti sačuvani od ok­re­ta­nja na razne strane i povođenja za nekim stvarima.

Sada ćemo govoriti o stihovima jedne Iranke, Parvine Ete­­sami, koja je svoju priču naslovila Dobrota Božija. U njoj go­vori o događaju koji se odnosi na Musaa, a.s., i nje­go­vu maj­ku, koja ga spušta u Nil. Nju je nadahnulo kur’ansko ka­zi­vanje, koje je pretočila u stih, objasnivši kvalitet i način Bo­žijeg uređivanja. Ovo svakako ima veze sa temom o ko­joj mi govorimo. Nakon nje – ako Bog da – izoštrit ćemo sliku te­­me o kojoj govorimo.

Kad je majka Musaa emrom Božijim u Nil spustila,

ostavši sama zabrinuta pogled sa obale uputila.

O bezgrješno dijete, što te moram zbog nasilnika u rijeku baciti,[1]

ako te milost Božija napusti, o Musa, šta će te iz košare spasiti?

Ako se pažnja i milost Božija tebi ne okrene, ova će te rijeka uništiti,[2]

ako milosti Božije ne bude, spasenje od zla ko će ti priuštiti?

Iznenada bljesnu nadahnuće: Kakve su to misli?

on je gost, nemoj da brineš, on je usred Moje kuće.

Pusti dojam sumnje pa ćeš vidjeti da l' si na dobitku il' gubitku,[3]

ko srca smirenoga Nama daje – ne može biti na gubitku.

Mi uzesmo ono što ti baci, vidjela si ruku istine, vidjela,

al' je nisi prepoznala, ruku Božiju, al' je nisi shvatila.[4]

U tebi je more ljubavi i brige majčinske,

u tebi ničeg nema, sem slutnje majčinske.

To nastranu, ali Naš je metod odgajati robove,

Mi posijasmo diljem svijeta ljude pravedne.

Pravda, ali ti i ne znaš značenje pravde prave,

Ne gubi se, Uzvišeni nema namjeru zabave.

Ono što smo preuzeli, Mi ćemo ti vratiti,

Ono što nam prepusti, blago ćemo pratiti.

Površina rijeke mekša za ovo je dijete,

nego ta košara što je za njeg isplete.

Rječna struja babice, a talasi majka za njeg su.

Ne gledaj u rijeku što ništi voljom Našom,

ona vrši samo ono što Mi joj naredimo.[5]

Nemoj pripisivati sumnju zaborava Bogu,

to je nevjerstvo uraditi, to vjerni ne mogu.

Nemoj tako težak teret na leđa tovariti,

idi kući, a njega možeš Nama prepustiti.

Otkud to da ga ti od Nas više voliš,

kad je tako, bi li mogla da ga stvoriš?

Ako se pitaš gdje sam u slici Ovog svijeta objektivnog,

vi ste samo jedan detalj u Kreaciji koju smo stvorili.[6]

Pogledaj u bistre kapi od kojih se potočići stvaraju,

samo prati, Mi ih šaljemo, da pomažu ili razaraju.

Tekući u smjeru sudbine da napoje ljude žedne,

ili možda sa zadatkom da unište druge nasilne.

Kap što se potokom probija, to čini po svom zadatku,

od sebe nema ništa, iako vrijedna, ali ima priču kratku.

Koliko se ljudi u bespuću izgubi i Mi ih vratismo,

koliko ljudi bez zaštite, ali ipak Mi im pomogosmo.

Gost Nam je svak ko je bez zaštite ostao,

poznat Nam je onaj što bez druga je ostao.

Blago li onima koji su sve osim Boga iz srca izbacili,[7]

Mi zovemo i ako Nas odbijaju, ne bi li Nam se vratili.

Dođite, mi pokrivamo nedostatke,

brišemo mahane i ako loša djela čine.

Igla je naša što sudbinu šije i štepa,

ako se šta događa, to igla naša oslobađa.

Svak od sreće što sagorijeva,

ljubavi našoj on ne odolijeva.

 

Čas nam Parvine Etesami govori sa aspekta majke, a čas po­ruku daje od strane Uzvišenoga istoj majci. U nastavku ona govori o Nimrudu koji se okrenuo protiv Ibrahima, a.s. Dok bijaše dijete, Nimrud se našao na talasima raz­bjes­nje­log mora, međutim Bog ga je spasio da se ne utopi. Dolazi u opa­snu situaciju da se utopi, ali se dešava da ga Bog spasi. Ona to pretače u stih.

 

Barka je tihim morem na put išla bezbrižan,

najednom se stvori i potopi je talas ogroman.

Nagrnu silan vjetar i prekide trenutke sretne,

putnika što međusobno izmijeniše poglede sjetne.

Ni pramac barke ni putnici izdržati nisu mogli,

kormilar im nije pomog'o da bi se kopna domogli.

Kapetanu barke ni sva njegova spretnost koristila nije,

Kapetan Kreacije, Jedan, drugačije da bude želio nije,

Svijet kreacije stvoreni ima jednog Kapetana.

Sva su užad barkina od siline vjetra popucala,

a talas je preplavljao, kroz pukotine se probijao,

sve što je bilo od tereta i ljudi u vodu je odnio.

Od te družbe nesretne osta samo nemoćno dijete,

onako malehno poput galeba u vodu odletje.

Nježno prigrli more misleći da je njegova mati,

a talas sa željom da ga potopi na njeg se sjati.

Pomoć mu pruži i vjetar ledeni,

da što prije posao utapanja obavi.

I rekoh moru: Utihni! tu ljubav ne kvari,

dijete misli da u majčinom krilu leškari.

Među potrebitim kod Mene nema razlike,

bio on velik ili mali, neće ostati bez zaštite.

To malehno dijete nije za ubiti,

malehno i krhko poče more ljubiti.

Obalskim stijenama rekoh: Ne budite oštre za njeg,

a kapljicama naredih: Nemojte više padati na njeg!

Vjetru zadatak dadoh: Uzmi ga i iznesi na kopno,

kamenu rekoh: Pod njim budi mehki dušek,

snijegu rekoh: Pretvori se u toplu vodu,[8]

jutru rekoh: Hitro nasmij se djetetu u lice,

svjetlu rekoh: Oživi ga iznutra, usreći mu dan,

lali rekoh: Procvati pored njega da ne bude sam.

Jutarnjoj rosi da umiva lica zapovijed dadoh,

trnju naredih da mu kožu ne povrijedi.

Zmiji sam rekao: Produži, ne ujedaj dijete,

muci sam rekao: Sabura nema, ne idi na njega.

Suzama rekoh: Nemojte iz njegovih očiju teći,

malo je, ne može idržati, ako zaplače, to će ga peći.

Vuku ukazah: I ako si gladan, da ga pojeo nisi,

lopovu rekoh: Gajret, da mu ogrlicu ukrao nisi!

Sudbini sam ferman dao: Pripremi ga da vodi svijet,

umu sam rekao: Budi mu podatan, ojačaj mu pamet.

Sve sam mu nevolje sa puta sklonio,

svu sam mu tamu u svjetlo pretvorio.

Sve strahove u sigurnost sam preobrazio,[9]

dadoh mu sigurnost, a on ju je pokvario.

Postupih kao prijatelj, a on mi jadom uzvrati,

dosta je činio, ali sve ružno, od čega neko pati.

Htio je ogledalo ulaštiti, umjesto toga ispade opeka.

Kada je uočio razliku između rupe i puta,

počeo je ljudima kopati zamke nasred puta.

Htio je on svjetlo, ali ga je od dima pravio,

pravio je dvore velike, ali u koritu riječnom.

Pričao je svašta, bez ikakva utemeljenja,

čuvao je lopove i društvo smutnjom učvrstio.

Klupko je motao, ali puno inada i protivljenja,

puno je učio, ali nauk inada i protivljenja.

Jahao je konje, ali bez uzdi,

donio je idole u hram Moj,[10]

a cijela je Zemlja hram Božiji.

Ljude je upućivao, ali u polje zalutalih,

imao je prtljaga, ali sama neposlušnost i grijeh.

Toliko se volio i sebi se svidio

da je plam toga zla nebo doticao.

Mi smo jadno dijete spasili od smrti,

ali postao je lovina čeljustima strasti.

Na kraju svjetlo koje se ukazalo,

iz tog spasenja u dim se pretvorilo.

Na kraju svjetlo dim posta,

a taj spasenjak Nimrud osta

dovoljno drzak i nagao da uđe u rat,

protiv Mene i Ibrahima, svojih spasitelja.

Milošću ga Svojom učinih velikim,

kad odraste krvoločniji od vuka postade.

Čovjek koji samo sebe voli puno požara načini,

požara koji spale bezbroj života nevinih.

Toliko bijaše ohol da poče sebe bogom smatrati,

tad naredih malom komarcu: Ustaj, diži se, ti si kazna!

Pospi mu prašine u njegovo oko oholo,

da mu iz nosa iscuri prokletstvo kibura,

kako tamu zla ne bi zvao svjetlom izvora.

Kada Mi ovako odgajamo Svoje dušmane,

pa kako bismo zaboravili Svoje miljenike?

Kada plemenito s dušmanom postupamo,

Mi od Musaa Imranovog nikako ne odstupamo.[11]

Gdje god ima nura, od svjetlosti je Božije.

Pa i svjetlost što se probija kroz ove stihove

svjetlo je što voljom Gospodara teče mojim jezikom.

Istina je jednostavna. Ovaj svijet je u potpunosti, bez izu­ze­taka, pod Božijom upravom. Cilj svih odlazaka i dolazaka jeste da čovjek spozna Boga, ali ne da stekne spoznaju koju mi imamo jer ona uglavnom ne vrijedi ničemu. Dokaz za ovu kritiku naših spoznaja je to što među sobom nismo mi­lo­­stivi, jedni drugima lažemo, jedni druge varamo, kao i to što svoju vlastitu nadarenost upropaštavamo. Da li na Ovom svijetu poznajete gosta koji će domaćinovo dijete udariti pred njim? Uzmimo u obzir najljućeg, najgrubljeg, naj­krvo­loč­nijeg čovjeka; ako je gost, takvo šta neće učiniti. A mi u Bo­ži­joj kući, u svijetu u kojem nas je stvorio kao Svoje ro­bo­ve up­ravo to činimo sa Njegovim zakonima, sa Nje­go­vom knji­gom i Njegovim poslanicima.

Navest ćemo ovdje jedan hadis Poslanika i postaviti jed­no pitanje o kojem možemo razmišljati. Poslanik, s.a.v.a., ka­že: “Kako živite, tako ćete i umrijeti, a kako umrete, tako će­te biti proživljeni.” Riječima kako živite ne misli se na to da li smo imućni ili siromašni, već se misli na naš duhovni ži­vot. Jedan od segmenata našeg unutrašnjeg, duhovnog ži­vo­ta jeste vjerovanje u Kur’an kao Božiju knjigu. Zami­sli­mo kada umremo da nam Bog u Berzahu kaže da proučimo ne­koliko ajeta iz Kur’ana! Hoćemo li moći proučiti? Uko­li­ko ovdje dok smo još živi ne budemo znali i ne budemo mo­gli, sigurno nećemo moći ni tamo. Ili zamislimo da nas upi­taju: Klanjao si toliko vremena, a znaš li uopće zašto si klanjao? Kakav si cilj imao obavljajući namaze? Ako dok smo još živi ne znamo cilj namaza, pa kako ćemo ga tamo znati? Kažu da moramo obaviti Hadž. Pitat će nas zašto si išao na Hadž. Ibrahim, a.s., je rekao: Idem prema svom Go­spo­daru. (Es-Saffat, 99) I mi također, kada idemo na Hadž, tre­bamo ići prema Bogu, a ne prema Kabi kao Božijoj kući jer ona i dalje ostaje gdje jeste. Tako nam Kur’an daje do zna­nja. Ako koljete kurban, ni meso ni krv ne stižu do Bo­ga, već onaj takvaluk koji je bio uključen u taj vjerski čin ide Bogu. Ako neko od nas zakolje kurban, neka ga sa ve­li­kim po­štovanjem daje onome kome treba dati, a ako ćemo ne­­ko­m odnijeti 200 grama kurbana, a očekivati da on nama do­nese ki­logram, to je već trgovina. Veoma često smo svje­­doci da nam donesu na vrata mrvicu mesa za kur­ban. To se Bogu ne svi­đa. Bog je plemenit, velik i voli veličinu na­še duše.

Pokušat ću kroz jedno fikhsko pravilo ukazati na vjerski me­tod i na vjerski zakon. U islamskom šerijatskom pravu po­stoji termin musales koji označava čovjeka koji je doživio ban­krot iz bilo kojeg razloga. Dakle, čovjek je bio bogat i os­tao je bez ičega. Taj pojam odnosi se na čovjeka čiji je kre­dit veći od imetka. Kakvo je šerijatsko pravilo u vezi sa tim čovjekom čija su zaduženja i troškovi veći od imetka ko­ji posjeduje? Islamska državna vlast dužna je odrediti da se iz državne kase isplate njegovi dugovi. Posmatrano sa stra­ne, zanima nas kako će vladar izbalansirati posjedovanje po­­kretne i nepokretne imovine sa trenutnim stanjem u ko­jem se nalazi. Što se tiče imovine kao što je kuća, to se ne dira jer čovjek živi u njoj. Ako je bio ugledan pa vozi dobro au­to, da li mu ga treba oduzeti i prodati? Odgovor je odričan. Ne­će­mo ni auto dirati. Ako je bio dovoljno bogat pa je imao i služavku koja je primala plaću, trebamo li mu je zabraniti i os­taviti ga da sam kuha i sprema? Islam kaže da je islamski vla­dar obavezan sačuvati mu kuću, sredstva koja smo spo­me­nuli i redovno dati plaću ženi koja će i dalje raditi u kući. Sve to zbog toga što islam poštuje ljude.

Pogledajmo još jedno pravilo. U normalnim okol­nos­ti­ma, ukoliko imamo dovoljno vode na raspolaganju za namaz, ne mo­žemo uzeti tejemum. Ukoliko bismo ga uzeli i obavili na­maz, namaz bi bio neispravan. Jasno, u takvoj situaciji mora se uzeti abdest ili gusul. Ukoliko u kući nemamo vode, moramo je kupiti ukoliko je moguće. A šta činiti u situaciji kada vode ima, ali kod prijatelja koji je takav da ako bismo mu rekli za šta nam je potrebna, on bi se počeo oholiti i pra­vi­ti važan. U ovom slučaju islam kaže da nemamo pravo svoj obraz dati za vodu, već trebamo uzeti tejemum. Ako bismo una­toč ovom pravilu otišli i ponizili sebe za litar vode, ni gu­­sul ni abdest nam ne bi važili, tj. ne bi bili ispravni. Že­li­mo zaključiti da islam čovjeku daje i ukazuje puno poštovanje i ve­liku plemenitost.

U skladu sa ovim o čemu smo govorili, kada nekome po­ma­žemo, kada dajemo kurban, neka to bude uz poštovanje. Bu­demo li mi čuvali tuđu čast i ugled, i Bog će čuvati naš ug­led i čast. Upravo kao što pjesnikinja kaže – kapi onog po­toka teći će u našu korist. Kada nam se približava kurban-baj­ram, oni koji nemaju sredstava za klanje kurbana nemaju po­trebu da se zadužuju i da na taj način sebe dovode u ne­vo­lju. A ako zakoljemo kurban, dajmo ga onima koji su čas­ni, onima kojima je to potrebno. Kur’an jasno kaže da od kur­ba­na koji zakoljemo Bogu odlazi takvaluk, jer za Boga nije pro­blem da svakom od nas pošalje po jednog dobrog ovna. On to ne čini, već među nama stvara međusobnu ovisnost i po­trebu zbog uzdizanja, jačanja i usavršavanja naših duša. Is­lamski je stav da kada neko daje i kada neko prima, u tom od­nosu dužnik je onaj koji daje, i to nikome drugome do ono­me koji prima. Zašto i kako? Zato što je onaj koji prima uz­rok našeg stizanja do savršenstva. Kada čovjek pomaže si­rotinji, to ga vodi ka savršenstvu. Kada ne bi bilo si­ro­ma­ha, ne bi bilo načina da stičemo to savršenstvo. Zato su po­sla­ni­ci i Božije evlije, kada bi davali siromasima, ljubili ruku.

Nakon namaza ljudi su prilazili Poslaniku i selamili se. Jed­na ruka bi pružena Poslaniku. Kada je prihvati, Poslanik pri­mijeti da je sva gruba i puna žuljeva pa upita čovjeka zaš­­to su mu ruke takve. Čovjek odgovori da su takve od ra­da. Po­sla­nik se sage, poljubi mu ruku i reče: “Ova je ruka po­štovana ruka.” Šta nam je Poslanik ovim potezom htio ka­zati? Da je vjernik radnik kod Boga poštovano biće. A bu­demo li mi poštovali vjernike, nikada ih nećemo ogo­va­ra­ti, nikada ih nećemo lagati, nikad ih nećemo varati, ni pri­li­kom trgovine, niti bilo kada. Nikada im nećemo davati lažna obe­ćanja. Na kraju, zapitajmo se zašto je Poslanik rekao: “Zaista sam učinjen Poslanikom da bih usavršio moral kod ljudi.”