Borba i duhovna vježba su neke od početnih tačaka. Cilj duhovne vježbe nije napuštanje Ovoga svijeta niti isposništvo hindusa i crkvenih monaha, ili povlačenje i osamljivanje sufija i derviša u tekijama, već je cilj vježba i primoravanje sebe na činjenje dobrih djela i sticanje korisnih navika, kao što su izvršavanje propisanih dužnosti i napuštanje zabranjenih djela, te druga dobra činjenja. Ljudska duša, prirodno, teži ugodnosti, blagostanju i bezbrižnosti i, pod uticajem strasti i životinjskih poriva, u početku je nedovoljno obzirna i nemarna prema izvršavanju dužnosti i pridržavanju obaveza. Naprotiv, čak je spremnija za činjenje grijeha i kršenje propisa. Zato se treba mnogo truditi u borbi sa strastima i njihovom nadziranju, da bi se potčinila životinjska duša i učinila spremnom za poslušnost i pokornost. Cilj duhovnog vježbanja su tri stvari: prva je otklanjanje prepreka za stizanje do Boga, druga je upokoravanje životinjske duše djelatnom razumu i treća je pripremanje ljudske duše za prihvatanje izljeva Božije milosti, božanskih uputa i nevidljivih pomoći, kao što kaže ajet:
وَ الَّذِينَ جَاهَدُوا فِينَا لَنَهْدِيَنَّهُمْ سُبُلَنَا
“A one koji se radi Nas trude Mi ćemo uputiti putevima koji Nama vode…” (El-‘Ankebut, 69)
Borba sa unutrašnjim neprijateljem
Bez ikakve sumnje, borba sa nefsom, koji je najopasniji čovjekov neprijatelj, vrlo je težak posao i iziskuje napor i duhovnu vježbu. Zato je u predajama veoma naglašena borba sa strastima i ovdje ćemo prenijeti neke od njih:
Zapovjednik pravovjernih, Ali, mir neka je s njim, kaže:
لا عَدُوَّ أعْدى عَلَى الْمَرْءِ مِنْ نَفْسِهِ
“Nema za čovjeka većeg neprijatelja od njegove duše.”[1]
Tvoja duša je ona aždaha sa sedam glava,
Pokretač i vodič tvoj ka Paklu.
Svi oni dušmani su tvog života,
Ti si Jusuf, a oni braća tvoja.
S izgovorom igre i zabave dođoše,
Dok od Jakuba te ne odvojiše.
Vode te ka bunaru, osvijesti se
Vuku će te predati, tuda ne idi!
Zaista su vaši imeci, rekao je Istiniti,
Poslaniku Svome, oduvijek ti neprijatelji.
Ako oni nisu, hej prijatelju, tvoji dušmani,
Pa zašto su te onda u tjesnac bacili?
Ako tvoje oči krivo ne gledaju, hej sinak,
Pa zašto onda ne bježiš od njih?[2]
Arif Dželaludin Rumi kaže:
Hej, ne oživljavaj psa svoga nefsa,
Jer dušman je tvoj životni od pamtivijeka![3]
Na drugom mjestu hazreti Ali, mir neka je s njim, kaže:
نَفْسُكَ أقرَبُ أعْدائِكَ ﺇلَيْكَ
“Nefs tvoj ti je neprijatelj najbliži.”[4]
Neprijatelj tvoj je duša tvoja nevjernička,
I ta strast prirode tvoje zlobne.
Dušman tvoj sam si ti, o osramoćeni,
Bez razloga druge neprijateljima svojim ne smatraj![5]
Također kaže hazreti Ali, mir s njim:
نَفْسُكَ عَدُوٌّ مُحارِبٌ و ضِدٌّ مُواثِبٌ إنْ غَفَلْتَ عَنْها قَتَلَتْكَ
“Duša tvoja je jedan neprijatelj ljuti i protivnik nasrtljivi – ako ne budeš na nju pazio, ubit će te!”[6]
جاهِدُوا أهْوائَكُمْ كَما تُجاهِدُونَ أعْدائَكُمْ
“Borite se protiv strasti svojih onako kako se borite protiv neprijatelja svojih!”[7]
Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:
احْذَرُوا أهْوائَکُمْ کَما تَحْذَرُونَ أعْدائَکُمْ
“Čuvajte se strasti svojih onako kako se čuvate neprijatelja svojih!”[8]
Sadi Širazi u svom Đulistanu kaže:
“Pitali su nekog arifa o značenju predaje u kojoj je Poslanik rekao: ‘Tvoja duša ti je veći neprijatelj od svih neprijatelja i opasnija od svih.’ Arif je odgovorio: ‘Ako bilo kojem neprijatelju učiniš dobro i daš mu ono što traži, on će ti postati prijatelj, osim duše koja, što joj više ispunjavaš želje sve ti je veći neprijatelj!’”[9]
Mevlana pjeva:
Pakao je ovaj nefs, a pakao je aždaha
I nju napojiti ne mogu ni mora!
I sedam mora kada bi popila,
Ne bi splahnula vrelina tog ognja ljudi.
Kamenje i nevjernici srca kameni’
Ući će u nj ojađeni, postiđeni.
Neće ga umirit ni tolika hrana
Dok ne dođe mu ovaj glas od Istinitoga.
Sit, jesi li više? Sit, reče, nisam još!Evo ti vatre, evo ti usijanja, evo ti vreline!
Svijet u zalogaj pretvori i proguta
Utroba mu vriskom zbori: Ima l’ još?[10]
Borba protiv strasti zahtijeva vježbu u toj mjeri da i Zapovjednik pravovjernih i predvodnik boraca Ali, mir neka je s njim, iako je bio na razini Čistih, kaže:
وَ إِنَّمَا هِيَ نَفْسِي أَرُوضُهَا بِالتَّقْوَى لِتَأْتِيَ آمِنَةً يَوْمَ الْخَوْفِ الْأَكْبَرِ…
“Ovu dušu svoju ću uistinu bogobojaznošću odgajati, da bi na Danu straha velikog spokojna bila!”[11]
Jer, ovladavanje strastima i njihovo obuzdavanje je težak i mukotrpan posao. Ako čovjek u prvoj dionici ne mogne sebe obuzdati i ako dadne oduška zadovoljenju svojih unutrašnjih prohtjeva i ako se ne optereti tegobama i ustezanjem, puteni prohtjevi će ovladati njime i naposljetku će izgubiti sposobnost odupiranja grijehu i neposluhu.
U vezi s predočenim Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:
غَالِبِ الشَّهْوَةَ قَبْلَ قُوَّةِ ضَرَاوَتِهَا فَإِنَّهَا إِنْ قَوِيَتْ مَلَكَتْكَ وَ اسْتَفَادَتْكَ وَ لَمْ تَقْدِرْ عَلَى مُقَاوِمَتِهَا
“Suzbijaj strast prije negoli požuda njena ojača! Jer ako ojača, zaposjest će te i vodit će te, a ti joj se nećeš moći oduprijeti!”[12]
Dželaludin Rumi kaže:
Zato što se narav zla u tebi učvrstila,
Mrava strasti navika je u zmiju pretvorila.
Odmah na početku ubij zmiju strasti,
Inače, zmija će ti u aždahu porasti![13]
On također pjeva:
Ostaviti strasti i užitke velikodušnost je,
Ko god je u strast utonuo, ustao nije!
Ta velikodušnost grana je džennetskoga čempresa,
Teško osobi koja je tu granu iz ruku ispustila!
Najčvršća veza je to napuštanje strasti,
Povući će ta grana dušu na nebesa![14]
Imam Ali, mir neka je s njim, na drugom mjestu kaže:
غَالِبُوا أَنْفُسَكُمْ عَلَى تَرْكِ الْمَعَاصِي يَسْهَلُ عَلَيْكُمْ مَقَادَتُهَا إِلَى الطَّاعَاتِ
“Primorajte duše svoje da se grijeha klonu, lakše će vam biti dovesti ih do pokornosti!”[15]
Ukratko, ako čovjek ne savlada svoje strasti i unutrašnje porive, zauvijek će ostati ogrezao u grijeh i neposluh, a ovo ovladavanje zahtijeva duhovnu vježbu.
Oko razuma i znanja slijepo je od strasti,
U očima zbog strasti demon će hurija biti.
Put strasti, pun blata i mulja nesreće je
Ko god je zaglibio u to blato, digao se nije!
Jedan gutljaj vina strasti pošto okusiš,
Od njega čulom svojim milinu osjetiš,
Ta milina u tvom nosu povodac postane,
Pa te vuče tamo amo noći i dane![16]
S druge strane, čovjek – to čudesno nebesko stvorenje! – ima moralnu svijest i osjećanje dužnosti. Ovo osjećanje ga upozorava i obavezuje u odnosu na moralne norme, pravila i ljudske obaveze. Kao posljedica ove činjenice u čovjeku započinju borba i sučeljavanje. U toj borbi pobjeđuju oni koji upornim naprezanjem i nastojanjem jačaju ljudske i božanske pobude, a obuzdavaju šejtanske i putene prohtjeve. Bez ikakve sumnje, ova borba je mnogo teža i složenija od borbe sa vanjskim neprijateljem.
Plemeniti Poslanik, s.a.v.a., je ovu borbu nazvao velikim džihadom i onda kada su se muslimani vratili iz rata sa nevjernicima i mnogobošcima rekao je:
مَرْحَباً بِقَوْمٍ قَضَوُا الْجِهَادَ الْأَصْغَرَ وَ بَقِيَ الْجِهَادُ الْأَكْبَرُ قِيلَ يَا رَسُولَ اللَّهِ وَ مَا الْجِهَادُ الْأَكْبَرُ قَالَ جِهَادُ النَّفْسِ
“Neka su dobrodošli ljudi koji džihad mali obaviše, a još im preosta džihad veliki!” Pitali su: “O Poslaniče Božiji, šta je to veliki džihad?” Odgovorio je: “Borba protiv samog sebe.”[17]
U ovoj borbi zaista su uspješni oni koji budu uspjeli obuzdati svoju dušu i navesti je na činjenje dobrih djela.
Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:
مَنْ لَمْ يَسُسْ نَفْسَهُ أَضاعَها
“Ko ne ukroti dušu svoju, izgubit će je!”[18]
Na drugom mjestu kaže:
…وَ لَا تُرَخِّصُوا لِأَنْفُسِكُمْ فَتَذْهَبَ بِكُمُ الرُّخَصُ مَذَاهِبَ الظَّلَمَةِ وَ لَا تُدَاهِنُوا فَيَهْجُمَ بِكُمُ الْإِدْهَانُ عَلَى الْمَعْصِيَة…
“Ne povlađujte sebi, pa da vas povlađivanje to putevima silnika odvede, i ne budite blagi prema sebi, pa da vas blagost ta na grijeh navede!”[19]
إذا صَعُبَتْ عَلَيْكَ نَفْسُكَ فَاصْعُبْ لَها
I još kaže: “Kad god ti duša nepokorna postane, budi grub prema njoj!”[20]
لِسانُكَ يَسْتَدْعيكَ ما عَوَّدْتَهُ وَ نَفْسُكَ تَقْتَضِيكَ ما أَلِفْتَهُ
“Jezik tvoj traži od tebe ono na šta si ga navikao, a duša tvoja zahtijeva od tebe ono na šta si je naučio.”[21]
[1] Fihrist-e mozuijje Gurer, str. 393.
[2] Takdis, str. 42.
[3] Mesnevija, sv. 2, str. 224.
[4] Fihrist-e mozuijje Gurer, str. 392.
[5] Takdis, str. 286.
[6] Fihrist-e mozuijje Gurer, str. 392.
[7] Šarhu Nehdži-l-belaga Ebi-l-hadid, sv. 20, str. 314.
[8] Sefinetu-l-bihar, sv. 2, str. 728.
[9] Preneseno iz knjige Savršeni čovjek šehida profesora Motaharija, str. 127.
[10] Mesnevija, sv.1, str. 71.
[11] Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, pismo 45.
[12] Fihrist-e Gurer, str. 187, br. 6444.
[13] Mesnevija, sv. 2, str. 364.
[14] Isto, str. 260.
[15] Fihrist-e Gurer, str. 129, br. 6410.
[16] Keškul Šejh Behai, sv. 2, str. 188.
[17] Biharu-l-anvar, sv. 67, str. 65.
[18] Fihrist-e mozuijje Gurer, str. 389.
[19] Nehdžu-l-belaga, govor 86.
[20] Fihrist-e mozuijje Gurer, str. 392.
[21] Šarh-e Gureri-l-hikem, sv. 5, str. 131, hadis 7634.