Čovjek se treba boriti sa lošim navikama, jer dok god ne bude promijenio loše navike, neće biti uspješan u popravljanju sebe i u izvršavanju povjerenih mu obaveza.
Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:
غَيِّرُوا الْعاداتِ تَسْهُلْ عَلَيْكُمُ الطّاعاتُ
“Promijenite navike, lahko će vam biti pokoravati se!”[1]
Također kaže:
آفَةُ الرِّياضَةِ غَلَبَةُ الْعادَةِ
“Nesreća za duhovnu vježbu je kada je nadvladaju navike.”[2]
أفْضَلُ الْعِبادَةِ غَلَبَةُ الْعادَةِ
“Najveći ibadet je pobjeda nad navikama.”[3]
ذَللُِّوا أَنْفُسَكُمْ بِتَرْكِ الْعاداتِ
“Upokorite duše svoje napuštanjem navika!”[4]
Naravno, promijeniti navike teže je nego ih steći.
Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, dalje kaže:
أصْعَبُ السِّياساتِ نَقْلُ الْعاداتِ
“Najteža politika je prenošenje navika.”[5]
U svakom slučaju, na početku je ulazak u ovu borbu težak, slagali se mi s tim ili ne. Ali, ne treba se ničega plašiti i traženjem pomoći od Boga Uzvišenog, strpljivošću i upornošću, treba stići do obale spasa i pobijediti. Jer, Bog je sa strpljivima i treba znati da ko god zakorači na ovaj put postepeno će mu poslovi postati lakši i ugodniji i, prema riječima pjesnika:
Ako uživanjem smatraš ostavljanje uživanja, trebaš znati,
Užitak duše više nećeš uživanjem smatrati!
Ono što privlači pažnju jeste da je, suprotno općem mišljenju, ulazak u ovu borbu lakši mlađima nego starijima jer, stranica srca mladih nije se izobličila ružnoćama i ružnim svojstvima, i svjetlo iskonske prirode u njihovom srcu još se nije ugasilo.
Zapovjednik vjernih, mir neka je s njim, kaže u svome obraćanju sinu Imamu Hasanu:
وَ إِنَّمَا قَلْبُ الْحَدَثِ كَالْأَرْضِ الْخَالِيَةِ مَا أُلْقِيَ فِيهَا مِنْ شَيْءٍ قَبِلَتْهُ فَبَادَرْتُكَ بِالْأَدَبِ قَبْلَ أَنْ يَقْسُوَ قَلْبُكَ وَ يَشْتَغِلَ لُبُّكَ…
“Srce čovjeka mladog je kao zemlja još nezasijana – šta god da u nju baciš, prihvata. Zato te na odgoj požurujem, prije negoli ti srce otvrdne, a razum ti zauzet postane.”[6]
Oni koji žele koračati na pravcu pročišćenja i samoizgradnje trebaju obuzdati neposlušnu i tvrdoglavu dušu, upokoriti je i dovesti u skladno ponašanje. Na tom putu ne trebaju se plašiti teškoća ni zazirati od bilo kakvih napora jer, kao što je neko stavio u stihove:
Bez ulaganja napora ne stiče se blago,
Brate dragi, ko je radio taj je platu i zaradio!
Ono što je važno na samom početku i zadovoljava osnovni cilj jeste imati želju i poticaj. Drugim riječima, važno je da čovjek ima osjećaj boli da bi išao za lijekom. Ako neko u sebi oživi ovaj osjećaj, prije bilo čega, tražit će liječnika i lijek. Zaista, bolestan čovjek ustaje usred noći i sa suzama i uzdasima traži sebi lijeka. Bolestan čovjek, da bi se izliječio, kloni se opterećivanja svoga trbuha i nastupa proždrljivosti te pije gorki sirup. Bolestan čovjek ne ide u okuženu sredinu i ne druži se sa bolesnim i zaraženim osobama, kako bi se zaštitio od mikroba. Bolestan čovjek uzdržava se od pohlepe, gramzivosti i lahkomosti, a djeluje samo u najneophodnijoj mjeri. Da bi sačuvao svoj život, bolestan čovjek izbjegava sumnjive i nejasne prilike.
Zato, ako hoćemo da živimo uzorno i čista srca susretnemo Boga, moramo djelovati odlučnije i ozbiljnije, kao što kaže Kur'an Časni:
وَ أَن لَّيْسَ لِلْإِنسَانِ إِلَّا مَا سَعَى وَ أَنَّ سَعْیَهُ سَوْفَ یُری
“I da čovjeku pripada samo ono za šta se sam potrudi.” (En-Nedžm, 39)
Ili kao što je nekad rečeno:
Radi dokle god ti ruka seže,
Prije neg’ što ne budeš učiniti mogao ništa.
Ako želimo da šejtan digne ruke od nas, trebamo ići u smjeru suprotnom njegovim željama, da bi se on razočarao u nas i krenuo za nekim drugim.
Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže o onome koga su ophrvala šejtanska nagovaranja i koji je zapao u veliku sumnju:
لَا تُعَوِّدُ الْخَبِيثَ مِنْ أَنْفُسِكُمْ بِنَقْضِ الصَّلَاةِ فَتُطْمِعُوهُ فَإِنَّ الشَّيْطَانَ خَبِيثٌ مُعْتادٌ لِمَا عُوِّدَ بِهِ فَلْيَمْضِ أَحَدُكُمْ فِي الْوَهْمِ وَ لَا يُكْثِرَنَّ نَقْضَ الصَّلَاةِ فَإِنَّهُ إِذَا فَعَلَ ذَلِكَ مَرَّاتٍ لَمْ يَعُدْ إِلَيْهِ الشَّكُّ قَالَ زُرَارَةُ ثُمَّ قَالَ إِنَّمَا يُرِيدُ الْخَبِيثُ أَنْ يُطَاعَ فَإِذَا عُصِيَ لَمْ يَعُدْ إِلَى أَحَدِكُمْ
“Ne navikavajte šejtana na prekidanje namaza, pa da ga lahkomim učinite, jer šejtan je uistinu zao, vičan onome na šta se navikao. Neka se zato niko od vas na sumnju ne osvrće, i neka namaz ne prekida često, jer ako nekoliko puta postupi tako, sumnja mu se više neće vratiti.” Zurare kaže: “Zatim je dodao: ‘Uistinu, šejtan očekuje da mu se bude poslušno, pa kada mu se neposluh iskaže, više vam se neće vratiti.’”[7]
Iz časne predaje se može zaključiti da, ako se čovjek ne obazire na nagovaranja i želje šejtanove, oslobodit će se njegova zla i, suprotno onome što je kod većine ljudi uvriježeno u mislima, šejtan u početku nema moć nad čovjekom, već je njegova moć nad onim osobama koje prihvataju njegovu vlast i prisegnu mu.
Bog Uzvišeni kaže:
إِنَّ عِبَادِى لَيْسَ لَكَ عَلَيْهِمْ سُلْطَانٌ إِلَّا مَنِ اتَّبَعَكَ مِنَ الْغَاوِينَ
“Nad robovima Mojim ti nećeš imati vlasti, izuzev nad onima koji će te slijediti od zabludjelih!” (El-Hidžr, 42)
A na drugom mjestu kaže:
إِنَّمَا سُلْطَانُهُ عَلَى الَّذِينَ يَتَوَلَّوْنَهُ وَ الَّذِينَ هُم بِهِ مُشْرِكُونَ
Šejtan ima vlast samo nad onima koji s njim prijateljuju i koji druge Njemu ravnim smatraju! (Nahl, 100)
[1] Isto, sv. 4, str. 381, hadis 6405.
[2] Isto, sv. 3, str. 104, hadis 3933.
[3] Isto, sv. 2, str. 375, hadis 2873.
[4] Isto, sv. 4, str. 38, hadis 5199.
[5] Isto, sv. 2, str. 393, hadis 2969.
[6] Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, pismo 31.
[7] Vafi, sv. 2, str. 150. Najbolji način spašavanja od šejtanskih nagovaranja je upravo ovaj koji je opisan u predaji, iskustveno je dokazan i potvrdili su ga također psiholozi.