Hikaja (1)
Pitali Hasana Mejmendija: „Sultan Mahmud ima mnogo naočitih robova i svaki od njih predstavlja rijetku ljepotu. Kako to da ni prema jednom od njih ne osjeća naklonosti kao prema Ajazu, koji nema bogzna kakve finoće?“ On odgovori: „Što u srce uđe, to i oku izgleda lijepo.“
Onaj kome je car naklonjen
Lijepo će izgledati kako god postupao.
Onaj koga car ne voli Toga ne voli ni njegova rodbina.
Ako neko nekoga gleda s prezirom i omalovažavanjem,
Lice jusufovske ljepote izgledaće mu ružno.
A ako se i na zloduha gleda s naklonošću,
U oku Kerruba on izgleda kao anđeo.
Hikaja (2)
Priča se kako je u nekog gospodara bio rob rijetke ljepote, na koga je gledao s velikom naklonošću. Jednom reče nekom svom prijatelju: „Ah, taj rob ima izvanrednu ljepotu i druge lijepe osobine, samo kad ne bi pružao jezik i drsko se ponašao.“ Prijatelj odvrati: „E dragi moj, ako si iskazao naklonost, ne očekuj poslušnost, jer kad se pojavi zaljubljeni i voljeni, iščezavaju rob i gospodar.
Kad gospodar s robom vilinske ljepote
Postupa kroz šalu i smijeh,
Nije čudo ako se rob ponaša kao gospodar
I ako gospodar trpi njegove kaprice kao rob.
Rob treba da nosi vodu i pravi ciglu;
Događa se da maženi rob postane udarač pesnicom.
Hikaja (3)
Vidio sam nekoć jednog pobožnjaka koji je toliko bio obuzet ljubavlju prema jednoj ljepotici da nije mogao podnijeti ni da govori o tome. Koliko god je prijekora slušao i poniženja doživio, nije prestao da bude zaljubljen i samo je ponavljao:
Ne povlačim ruke od tvojih skuta
Makar me po njima udarala oštrim mačem.
Osim tebe, nemam drugog skloništa ni pribježišta;
Ako ću bježati, samo ću tebi bježati.
Jednom ga prekorih: „Šta se dogodilo s tvojim bistrim umom pa ga je nadvladala nezasitna strast?“ Neko vrijeme se zamislio pa odgovori:
Tamo gdje se pojavi sultan-ljubav,
Ne ostaje mjesta za ruku pobožnosti.
Kako nesrećni može časno i pošteno živjeti
Kad se do grla uvalio u kaljužu?
Hikaja (4)
Neki čovjek posta toliko nemoćan da vlada srcem da je bio spreman i od života se rastati. Predmet njegove želje bješe smrtonosni bezdan, provalija, a ne slatki zalogaj koji je zamišljao da će pasti u usta, niti ptica od koje očekuje da se uhvati u mrežu.
Ako tvoje zlato nema vrijednosti u očima ljepotice,
I zlato i blato izgledaće ti jednako vrijedni.
Jednog dana počeše ga savjetovati: „Kani se neostvarive želje, jer mnogo je ljudi koji su u okovima istih maštanja u koja si ti zapao.“ On gorko zaplaka i reče:
Prijatelji, nemojte me savjetovati
Jer moje oči čeznu samo za njom.
Ratnici snagom pesnica i pleća
Pobjeđuju neprijatelje, a ljepotice ubijaju prijatelje.
Zahtjev ljubavi ne dopušta da se odvrati srce od voljenog bića da bi se spasio svoj život.
Ako si obuzet brigom o sebi,
Lažno tvrdiš da si zaljubljen.
Ako ne uspiješ naći put do voljenog bića,
Ljubav nalaže da u tom traženju umreš.
Ako voljena dopusti, prihvatiću je za rukav,
Ako ne, odlazim da umrem na njenom pragu.
Njegovi prijatelji, koji su pratili njegovu sudbinu i saučestvovali u njegovim gorkim osjećanjima, savjetovali su ga, čak ga i u okove stavljali, ali nije pomoglo.
O, teško meni, liječnik mi preporučuje alojev sok,
A moje pohlepno tijelo traži šećer!
Nisi li čuo kako je jedna ljepotica tajno
Govorila strasnom zaljubljeniku:
„Dokle god se ti baviš sobom i o sebi,
Kakvu vrijednost imam ja u tvojim očima?“
Priča se da su careviću, koji je bio predmet njegove ljubavne čežnje, ispričali kako jedan mladić kruži poljem ljubavi i pokazuje se uporan, velikodušan i rječit, tepa nježne riječi i od njega se čuju oštroumne dosjetke; očito da mu je srce uznemireno i da je obuzet velikom čežnjom. Carević shvati da je taj mladić srcem vezan za njega i da je ovu prašinu muke i nevolje uzvitlao on, te potjera konja prema njemu. Mladić vidje da mu se približava pa zaplaka i reče:
Onaj ko me ubio meni dolazi;
Ne, srce njegovo nije se rastužilo nad žrtvom!
Koliko god mu se obraćao blagim riječima i pitanjima „odakle si, kako se zoveš, kakav zanat znaš“, nije odgovarao; toliko je bio utonuo do dna mora ljubavi, da nije mogao ni da predahne.
Makar znao napamet sedam odjeljaka Kur'ana,
Kad ti je srce uzbuđeno, ne možeš razlikovati „a“ od „b“, i “t“.
Carević ga upita:,,Zašto mi ništa ne odgovaraš? Pa i ja sam iz kruga derviša, čak sam njihov odani sluga (doslovno: čak sam halka u njihovu uhu)?“
Tada on, ohrabren saosjećanjem voljene osobe, podiže glavu iz vrtloga valova ljubavi i prozbori:
Čudno je da u tvom prisustvu moj život još traje
i da mogu išta progovoriti kada ti govoriš!
Ovo izusti, uzdahnu i Istini dušu predade.
Nije čudno što je neko ubijen ljubavlju
Pred vratima čadora voljenog bića
Čuditi se je zaljubljenom
Kada uspije da ostane živ.
Hikaja (5)
Neki učenik imadaše izvanrednu ljepotu i prekrasan glas. Učitelj, pod snagom osjećanja koja mogu da se nađu kod čovjeka, ne osta ravnodušan prema njegovoj ljepoti. Ukore koje je upućivao drugoj djeci, njemu nije, a kad bi ga samoga susreo, govorio bi mu:
Toliko sam obuzet tobom, o ti, anđeoliki,
Da mi misao o sebi i ne dolazi u glavu!
Ne mogu oči zatvoriti da te ne gledaju
Makar vidio da mi strijela u oči leti.
Jednom prilikom dječak reče: „Pokloni pažnju mome odgoju koliko poklanjaš mome učenju. Ako primijetiš u mome postupku kakvu nepristojnost, koja bi se meni činila lijepom, ukaži mi na to, da se trudim da to otklonim i izmijenim!“ Učitelj će na to: „Sinko, to od drugog traži, jer očima kojima ja gledam tebe ne vidim ništa osim ono što je lijepo.“
U očima zlonamjernika – trag mu se zameo –
Vrline izgledaju kao mane.
A ako imaš jednu vrlinu, a sedamdeset mana,
Prijatelj vidi samo vrlinu.
Hikaja (6)
Sjećam se da mi je jedne noći na vrata ušao jedan drag prijatelj. Toliko sam poskočio sa svoga mjesta da sam nehotice svijeću ugasio.
U noći se pojavi slika onog koji pojavom obasja tamu,
Ostah iznenađen od sreće: Otkud ovaj sretni čas?
On sjede pored mene i poče me prekoravati: „Kakav smisao ima to što si ugasio svijeću čim si me ugledao?“ Odgovorih: „U tome su dva smisla: prvo, učinilo mi se da se sunce pojavilo; drugo, u glavi mi je sinuo ovaj stih:
Ako ti nedrag zakloni svijeću,
Ustani i ubij ga pred svima!
Ali, ako izbije draga slatkih usana i osmijeha,
Uhvati je za rukav, a svijeću ugasi.“
Hikaja (7)
Jedan čovjek reče svome prijatelju s kojim se nije dugo vidio: „Gdje si, zaželio sam te se?“ On odgovori: „Bolje je biti željan nego zlovoljan.“
Kasno si došla, o ljepotice zanosna,
Ne ispuštam skoro tvoj skut iz ruku!
Kada se draga rijetko viđa,
Treba se dovoljno nje nagledati.
Ljepotica koja dođe sa svojim prijateljima dolazi da bi mučila, jer sastanak ne prođe bez ljubomore i prepirke.
Kad mi dodeš sa društvom u posjetu,
Unosiš svađu makar došla s mirom.
Za jedan čas koji je draga provela s drugim,
Ljubomora me gotovo dotukla.
Kroz smijeh reče: „O, Sadi, ja sam svjetiljka koja sija, društvu!
šta ja imam s tim što leptirica spali sama sebe?“
Hikaja (8)
Sjećam se kako smo minulih dana moja draga i ja živjeli kao dvije bademove košpice u jednoj ljusci. Iznenada dođe vrijeme da se rastanemo. Nakon izvjesnog vremena, ona se povrati i poče me prekoravati: „Za toliko vremena ti mi nisi poslao nijednog glasonošu!“ Odgovorih: „Bojao sam se da će se oči glasonoše ozariti tvojom ljepotom, dok je to me i uskraćeno.“
O stari prijatelju, ne prisiljavaj me da se kajem riječima,
Jer ja se ne kajem ni pod prijetnjom mača!
Ljubomora me obuzima kad te neko gleda koliko želi;
Ali opet ponavljam: Ne, niko te se ne može nagledati.
Hikaja (9)
Vidio sam jednog učenog čovjeka koji je bio pao u ljubavno iskušenje prema jednoj osobi i ta njegova tajna izađe na vidjelo. Mnoge objede je podnosio i mnogo zbog toga trpio. Jedanput mu se prijateljski obratih: „Ja znam da u toj tvojoj ljubavi nema ničega nepriličnog i da tvoja ljubav ne teži za niskim ciljem. Ipak, bez obzira na takvo shvatanje, nije dostojno visokog zvanja i ugleda učenjaka sebe podvrgavati podozrenjima i trpjeti objede neukog svijeta.“ On odgovori: „O prijatelju, povuci ruku prekora od skuta moje sudbine! Ja sam više puta razmišljao o tim dobrim savjetima koje mi daješ, ali meni se čini lakšim trpjeti objede zbog nje nego podnositi odvojenost od nje, a mudri su kazali: Lakše je srce umrtvljivati nego oči okretati.“
Ko god ne može živjeti bez nje,
Ako mu bol nanosi, on mora trpjeti.
Jednoga dana zamoliti je: Poštedi me!
Koliko sam tražio oprosta zbog tog dana!
Ne smije prijatelj strahovati od prijatelja;
a sam se potpuno pokorio volji njezinoj.
Ako me ljubazno pozove sebi
Ili me ljutito otjera, ona zna šta čini!
Hikaja (10)
U ranoj mladosti, kao što se događa, što i sam znaš, družio sam se s jednom voljenom osobom, jer imađaše prekrasan glas, a vanjština – kao mlađak mjesec.
Obrazi – kao da se živom vodom napajaju;
Ko voli slast, neka gleda u šećer tih usana.
Jednog dana primijetim jedan nedoličan postupak, koji mi se nije dopao. Povukao sam svoje skute i prekinuo veze:
Idi i čini šta ti je volja;
Ako nas ne uvažavaš, radi po svome!
Čuo sam kako odlazi i govori:
Ako slijepi miš ne želi družbu sa suncem,
Sjaj sunca time se ništa ne smanjuje.
Ovo izgovori, otputova, i taj rastanak me rastuži:
Izgubih bliskost, a čovjek nije svjestan
Vrijednosti ugodnog života prije nego dođu nevolje.
Dođi i ubij me, jer umrijeti prije tebe
Ugodnije je nego živjeti bez tebe.
Međutim, po milosti Stvoritelja, nakon određenog vremena, vrati se, ali ono davudovsko grlo se izmijenilo, jusufovska ljepota izgubila svježinu, na jabučici podbratka pala prašina kao po dunji, nestalo živosti na bazaru ljepote. Očekivala je da je zagrlim, a ja se odmakoh i rekoh:
Onoga dana kada si imala ljepotu,
Otjerala si onog ko te je zanosno gledao.
Danas si prišla radi izmirenja
Kad su ti na licu izrasle „fetha“ i „damma“.
***
O proljeće rano, lišće ti je požutjelo;
Ne pristavljaj lonca, naša se vatra ugasila.
Dokle misliš hodati važno i nadmeno
Uobražavajući sebi lanjsku ljepotu i sreću?
Onome idi ko traži tebe,
Namiguj onom ko ti je mušterija.
Zelenilo u bašči, kažu, lijepo je;
Najbolje zna onaj ko to kaže.
Nježnim crtama na licu ljepotica
Srca zaljubljenika najviše streme.
Tvoj vrt je prazilukom zasađen;
Što ga više čupaš, to više izrasta.
***
Ako se i strpiš i čupaš dlačice iz obraza,
Srećni dani ljepote će zasigurno proći.
Kad bih mogao rukom držati dušu, kao ti svoju bradicu,
Ne bih joj dao da izađe do Dana proživljenja.
Obratih joj se pitanjem: „Šta se desilo s tvojim licem?
Kao da su mravi izmilili i nagrnuli oko mjeseca!
Odgovori: Ne znam šta se dogodilo s mojim licem;
Biće da se odjelo u crninu žaleći za ljepotom!
[…]
