Jedne noći razmišljao sam o minulim danima i žalio za uludo provedenim životom; zidove kućice srca bušio sam dijamantom suza i govorio ove stihove, koji su bili slika moga stanja:
Svakog trena život odmiče za po jedan disaj,
I kad pogledaš: malo ostalo.
O ti, kome je minulo pedeset, još spavaš;
Možda ćeš shvatiti vrijednost ostalih pet dana!
Neka se stidi onaj ko je otišao a posao nije uradio;
Zabubnjali odlazak, a on nije prtljag natovario.
Slatki san u jutro polaska na put
Spriječi, zadrži pješaka od putovanja.
Ko god je došao i sagradio novu kuću
Otišao je a kuću drugom ostavio.
Onaj drugi gajio je istu želju, maštao,
Ali niko nije dugo ostao u domu tom.
Ne zaljubljuj se u nestalna prijatelja,
Taj izdajnik nije dostojan ljubavi.
Ako već mora umrijeti i dobri i nevaljali,
Srećan je onaj koji se odlikovao vrlinama.
Životne potrepštine pošalji u svoj grob;
Niko ih neće donijeti za tobom ako sam ne pošalješ.
Život je kao snijeg pod julskim suncem;
Sasvim malo ostalo a čovjek se još u nemaru zavarava.
O ti, što ode na pazar praznih ruku,
Bojim se da ćeš donijeti prazan rubac.
Ko god svoj usjev pojede u klasu,
Kad žetva dođe, podbiraće klasje.
Nakon što sam razmišljao o ovome, zaključio sam da je najbolje da se povučem u mir i osamu, da napustim prijatelje, da prečistim knjigu od praznih riječi te da od sada ne govorim uprazno.
Čovjek odrezanog jezika, koji sjedi u uglu gluh i nijem,
Bolji je od onoga koji ne može da vlada svojim jezikom.
Jedan od mojih prijatelja, koji mi je bivao saputnik u palankinu i školski drug, dođe mi, po starom običaju, u posjetu. Iako se silno trudio da me razonodi i razveseli, nisam odgovarao ni dizao glavu s koljena pobožnosti. Uvrijeđen, pogleda me i reče:
Sada, kad imaš mogućnosti da govoriš,
Govori, brate, milo i veselo.
A sutra, kad stigne vjesnik smrti,
Hoćeš-nećeš, uvući ćeš jezik, ušutjećeš.
Neki od mojih bliskih drugova razjasni suštinu ovoga događaja: „On je čvrsto odlučio da ostatak života provede u pobožnosti i šutnji. I ti, ako možeš, budi pametan i kreni putem uzdržljivosti i umjerenosti!“ On prozbori: „Kunem se veličinom Svevišnjega i našim prijateljstvom, neću ni daha dahnuti, ni koraka kročiti, dok ne krene razgovor po ustaljenom redu i od davnina zavedenom običaju. Jer, vrijeđati prijatelje je neukost i neučtivost; nije teško prekršiti zakletvu, ali se to protivi razboru i ispravnom rezonovanju; ne slaže se sa rasuđivanjem pametnih ljudi da Alijin mač stoji u koricama i Sadijev jezik za zubima.”
O mudri, šta je to jezik u ustima?
To je ključ vrata riznice mudraca.
Kad su vrata zaključana, kako iko može znati
Je li iza njih draguljar ili staretinar?!
Iako šutnja, po sudu mudraca, znači uljudnost,
Kad je potrebno, potrudi se da govoriš.
Dvije stvari su nerazumne: šutjeti
Kada treba govoriti, govoriti kada treba šutjeti.
Ukratko, nisam imao snage da se uzdržim od razgovora, niti sam smatrao da je ljudski prekinuti razgovor s njim, jer bio je dobar drug i iskren prijatelj.
Ako si vojnik, vodi borbu s onim
Koga možeš pobijediti ili od njega pobjeći.
Ipak smo počeli razgovor i pošli u šetnju izvan grada. Bješe proljeće, hladnoća popustila i nastupili dani carstva cvijeća.
Košulje od listova na drveću –
Poput bajramske odjeće sretnika.
Početak mjeseca urdibihišta po dželalijskom kalendaru,
Slavuji pjevaju na minberima grana.
Na rumenim ružama pao biser rose
Poput kapljica znoja na licu srdite ljepotice.
Dogodilo se da smo prenoćili u vrtu jednoga prijatelja. Bješe to lijepo mjesto, puno cvijeća. Drveće u zagrljaju, zemlja kao prekrivena sitnim mozaikom, a grozdovi vinograda vise poput zviježda Plejada.
Zeleni proplanak sa slatkovodnim potocima,
Na granama ptice milozvučno cvrkuću.
Proplanak pun raznobojnih tulipana,
A grane iskićene raznovrsnim plodovima.
Vjetrić u sjenama drveća razastro ćilim šareni.
Ujutro, kada je želja za povratkom domu navladala uživanje i radost, vidio sam kako se moj prijatelj spremio za povratak i nabrao pun skut ruža, bosiljka i zumbula. Rekoh mu: „Kao što znaš, cvijeće iz vrta nije dugovječno, vrijeme ružičnjaka je varljivo i mudraci vele: „Što god nije trajno, ne zaslužuje da se voli i da se čovjek za to srcem veže.” „A gdje je izlaz?”, upita on. Odgovorih: „Da bih razonodio gledaoce i obradovao prisutne, mogu napisati Gulistan, čijim listovima ne može naškoditi okrutna ruka jesenjeg vjetra, a tok vremena ne može njegovo radosno proljeće preobratiti u sjetnu jesen.
A što će ti poslužavnik s ružama,
Odaberi jedan list iz moga Gulistana.
Ruža živi pet-šest dana,
A ovaj Gulistan biće vječno svjež.”
Kad sam izrekao ove riječi, on istrese cvjetove iz krila, objesi mi se o skut i uzviknu: „Plemeniti, kad si obećao ispuni obećanje!” Tog istog dana bila je napisana jedna glava: „O pravilima ponašanja i vođenju razgovora”, i to u takvom obliku da je mogla dobro doći govornicima, a i spisateljima – da ih nauči ljepoti stila. Kratko rečeno, ružama iz vrta još nije bilo prošlo vrijeme cvjetanja, a Gulistan je bio završen. A ipak, biće završen tek onda kad bude s odobravanjem primljen na dvoru cara zaštitnika svijeta, sjene i odbljeska božanske milosti, bogatstva vremena, oslonca mira i sigurnosti, ljubimca neba, pobjednika nad neprijateljima, desnice pobjedonosnog carstva, svjetionika prečiste vjere, ljepote čovječanstva, ponosa islama, Sa'da sina atabega velikoga, moćnoga cara careva, vladara naroda, pokrovitelja arapskih i nearapskih vladara, sultana na kopnu i moru, nasljednika Sulejmanova carstva, Muzafferuddina Ebu Bekra ibn Sa'da ibn Zengija – neka im Allah učini sreću dugotrajnom, neka im udvostruči ugled, neka učini da im kraj bude srećan i kada ga on pročita pogledom carske milosti.
Ako ga njegova carska blagonaklonost ukrasi,
Postaće kineska galerija slika i Eržengovo umijeće.
Nadati se da se neće namrštiti od negodovanja,
Jer, Gulistan nije mjesto čame i dosade.
Posebno zato što je u njegovom carskom predgovoru
Srećno ime Sa'da ibn Ebu Bekra ibn Sa'da ibn Zengija.
Međutim, mlada nevjesta moje misli nema ljepote i stoga ne podiže glavu niti odvaja pogled od nogu zbog zbunjenosti i stida, i neće zablistati u društvu ljudi čistoga srca sve dok ne bude ukrašena nakitom blagonaklonosti i lijepog prijema velikog emira, učenoga, pravednoga, pobjedonosnoga, oslonca carskog prijestolja, savjetnika u poslovima države, utočišta siromaha, pribježišta putnika-namjernika, učitelja učenih, prijatelja pobožnih, ponosa naroda Farsa, desnice carstva, gospodara odabranih, carskog dvorjanina, ponosa države i vjere, oslonca islama i muslimana, stuba vladara i sultana – Ebu Bekra ibn Ebu Nasra – da mu Allah produži život, da mu ugled podigne, da mu nagrade umnoži – koga hvale veliki ljudi, na sve strane, kod koga su se sabrala sva plemenita svojstva.
Svako ko se nalazi pod njegovom zaštitom
Grijeh mu postaje pokornost, dušmanin – prijatelj.
Svakom od ostalih robova i povjerljivih osoba data je određena dužnost. Ako bilo ko od njih bude nemaran i lijen u ispunjavanju dužnosti, dolazi na odgovornost i biva kažnjen. Međutim, derviška je dužnost da zahvaljuju velikim ljudima na njihovim dobročinstvima, da ih lijepim spominju i blagoslove, a bolje je da se taj dug ispunjava u njihovoj odsutnosti nego kad su prisutni jer ono prvo je daleko od licemjerja i biće brže uslišano, a ovo drugo je ulagivanje i dodvoravanje.
Povijena leđa vasione ispravila su se od radosti
Kada je majka u našem vremenu rodila takvog sina.
Čista mudrost je kada milost Tvorca svijeta
Predodredi svoga roba za pomoć ljudima.
Vječno je sretan onaj ko je proživio dobrim glasom
Jer i poslije njega lijep spomen i ime mu žive.
Hvalili te ili ne hvalili učeni (isto je);
Lice ljepotice ne treba ukrašavati frizer ni kozmetičar.
Moji propusti i odstupanja u služenju na carskom dvoru objašnjavaju se na slijedeći način. Jedna grupa indijskih mudraca raspravljala je jednom o vrlinama Buzurdžimihra.[1]Na koncu su mu kao jedinu manu našli to što je spor u govoru, to jest, mnogo oteže i slušalac mora dugo da čeka dok on nešto kaže. Čuo to Buzurdžimihr pa reče: „Bolje je razmišljati šta da kažem nego se kajati za ono što sam rekao.”
Iskusni starac koji zna cijenu riječi
Razmisli pa onda nešto kaže.
Ne počinji razgovor bez razmišljanja,
Govori pametno, nije strašno ako sporo govoriš.
Razmisli, pa onda govori,
Završi govor prije nego kažu: Dosta!
Darom govora čovjek se razlikuje od životinja,
A životinja je bolja od tebe ako ne govoriš istinu.
Posebno, ako bih se odvažio nizati riječi pred uglednicima njegova carskog veličanstva – neka su proslavljene njegove pobjede čiji je dvor stjecište učenjaka i centar visokoobrazovanih, napravio bih veliku drskost, nedostojno bih se ponio prema njegovom veličanstvu; jer kremen na bazaru dragulja ne vrijedi ni koliko zrno ječma; svjetlo lampe na suncu se ne primjećuje; visoka munara u podnožju planine Elvend izgleda veoma niska.
Ko god glavu digne i prkosi
Sa svih strana na njega navale neprijatelji.
Sa'di u miru i slobodno leži;
Niko ne napada onog ko je miran.
Prvo misao, zatim riječ;
Najprije temelj, potom zid.
Ja umijem praviti umjetne cvjetove, ali ne u ružičnjaku; prodajem ljepotu, ali ne u Ken'anu. Pitali Lukmana: „Od koga si se naučio mudrosti?” On odgovori: „Od slijepih, koji, dok ne opipaju tle, ne stavljaju na njega nogu.” „Razmisli najprije kako ćeš izaći, pa onda uđi!” „Ispitaj najprije muškost, pa onda se ženi!”
Iako je pijetao iskusan i vičan boju,
Zar se može boriti sa sokolom snažnih i oštrih kandži?
Mačka je lav u lovu na miševe,
Ali je miš u sukobu s tigrom.
Ipak, uzdajući se u blagorodna svojstva velikih ljudi, koji zatvaraju oči od mana i nedostataka potčinjenih i ne razotkrivaju greške običnih ljudi, sakupili smo u ovoj knjizi nekoliko kraćih kazivanja o neobičnim događajima, zatim poslovice i stihove, predanja i životopise bivših careva, uloživši u to jedan dio svog života. Eto, to je povod pisanju Đulistana – a pomoć je od Allaha!
Ovi stihovi i kazivanja godinama ostaju,
A prah naših tijela posvuda razasut.
Namjera je da od nas ostane neki trag
Jer znam da život nema trajanja.
Možda će nekad neki prosvijetljeni pobožnjak
Uputiti dovu za djela derviša.
Kad se pažljivo pogleda raspored ove knjige i njenih poglavlja, mislimo da je korisno da u ovom raskošnom vrtu bude osam „vrata” kao u raju.[2]Tako je ukratko izloženo, da ne bi bilo dosade: Poglavlje prvo – O životu careva
Poglavlje drugo – O naravi derviša
Poglavlje treće – O vrijednosti zadovoljstva onim što se ima
Poglavlje četvrto – O koristima šutnje
Poglavlje peto – O ljubavi i mladosti
Poglavlje šdsto – O nemoći i starosti
Poglavlje sedmo – O uticaju odgoja
Poglavlje osmo – O pravilima druženja.
U ono vrijeme kada je bilo najljepše doba
Bijaše 656. godina po Hidžri.[3]
Cilj su nam bili savjeti, pa smo ih izrekli,
Preporučismo ih Allahu i otputovasmo.
Prijevod, objašnjenja i bilješke: Salih A. Trako
[1] Buzurdžimihr – vezir vladara Nuširvana Pravednoga iz dinastije Sasanijan. Postao je poznat po bistrini i mudrosti i ušao u legende. Dobavljao je mnoge knjige iz Indije i dao ih prevoditi na pehlevijski (predislamski srednjeperzijski književni jezik). Dugo je živio i umro 580, a po nekima 590. (Š. Sami: Kamus al-alam, II, 1889, str. 1307).
[2]U istočnjačkim knjigama podjela knjige na „glave” najčešćese označava arapskom riječju „bab” – vrata. Pošto „gulistan” – ružičnjak može da asocira na rajsku bašču, onda treba da i ovaj „ružičnjak” ima osam „vrata” (kao u raju, kako se to u islamskoj eshatologiji opisuje).
[3]Godina 656. po Hidžri = 1258. godina naše ere.
