Đulistan: Uvod

U Ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Allahu, Uzvišenom i Velikom. Pokornost Njemu je put da Mu se približi, a zahvalnost Njemu uvećava Njegove blagodati. Svaki put kad se udahne produžuje se život, a kad se izdahne dolazi olakšanje. Dakle, u svakom disaju su dvije blagodati, a za svaku blagodat dužnost je iskazati zahvalnost.

„O, porodico Davudova, iskaži zahvalnost! O, kako je malo zahvalnih među robovima mojim!“[1]

Kiša Njegovih bezbrojnih milosti pada na sve; stolnjak Njegovih bezgraničnih blagodati razastrt je posvud. On ne skida zavjesu čestitosti sa svojih robova zbog njihovih teških grijeha, ne uskraćuje im nasušni hljeb zbog njihovih nedostojnih postupaka.

On je naredio ferrašu, istočnom povjetarcu, da razastre smaragdni ćilim; dadilji, proljetnom oblaku, naložio je da hrani i poji nejake kćeri biljaka u kolijevcizemlji; drveće je zaodjenuo u proljetnu odjeću – ogrtač od zelenih listova; na glavu njihove djece, grančica, dolaskom proljeća, navukao je kapice cvjetova; sok trske Njegovom moći i odredbom pretvara se u prekrasni med; palmina sjemenka Njegovom dobrotom izrasta u veliku palmu.

Predanje koje dolazi od krune svega postojećeg, Ponosa stvorenja, onoga koji je Božja milost čovječanstvu, najboljeg među ljudima, završetka svih vremena, Muhammeda Odabranika – neka ga Allah pomiluje i neka ga spasi!

Kad neko od griješnih robova, pritješnjen nevoljom, u pokajanju podigne ruke u nadi da će mu Allah – Veliki i Uzvišeni – udovoljiti molbi, a Uzvišeni Gospodar ne pogleda na njega, pa se rob ponovo molbom obrati, a on mu opet ne udovolji, a rob i po treći puta ponizno i kroz plač zamoli, Allah Uzvišeni naredi: 'O meleki Moji, Ja sam se postidio svoga roba, jer on nema drugog gospodara osim Mene. Ja sam mu oprostio grijehe, udovoljio sam njegovoj molbi, otklonio sam njegovu nevolju, jer me stid mnogih dova i gorkog plača Moga roba.

Pobožni služitelji hrama Njegove veličine priznaju nedostatke svog služenja Njemu:

„Mi Te ne obožavamo onako kako bismo Te morali obožavati,” a oni koji su pokušali opisati Njegovu ljepotu ostali su zapanjeni: „Nismo Te spoznali kako bismo Te morali spoznati.”

Neki pobožni mudrac pognuo glavu i zamislio se nad morem neotkrivenih tajni. Kad je izišao iz tog stanja, upita ga jedan prijatelj u šali: „Kakav si nam čarobni dar donio iz bašče u kojoj si bio?” „Mislio sam”, odgovori on, „kad se primaknem ružinom grmu, da za dar prijateljima napunim skut ružama. Ali, kad sam nekako dospio tamo, miris ruže me tako opio da mi je skut ispao iz ruku.”

Lijep spomen o Sadiju, koji kola od usta do usta, dobar glas o njegovom djelu, koji se raširio po zemlji, slatka datula njegovog kazivanja, koju kao šećer žvaću, dijelovi njegovih napisanih tekstova, koji se kao zlatni listovi svijetom raznose – sve se to ne može pripisati samo savršenstvu njegove učenosti i rječitosti. Naprotiv, Gospodar svijeta, stožer kruženja vremena, nasljednik Sulejmana[2], zaštitnik vjernika, veliki car careva, najveći atabeg, selgurovički sultan Muzafferuddin Ebu Bekr ibn Sa'd ibn Zengi[3], sjena Božja na zemlji – Bože, budi njime zadovoljan i učini ga zadovoljnim – pogledao je svojim pokroviteljskim pogledom, izrazio potpuno odobravanje, izrekao iskrenu naklonost, zbog čega su svi ljudi, odlični i obični, zdušno zavoljeli Sadija, jer „ljudi slijede vjeru svojih vladara.”

Allahu, usreći muslimane njegovim (atabegovim) dugim životom, umnoži nagradu za njegova dobra djela, uzvisi njegove prijatelje i namjesnike, uništi njegove neprijatelje i zlobnike, kako je o tome rečeno i u kur'anskim ajetima. Allahu, zaštiti njegovu zemlju, sačuvaj njegova nasljednika!

Neka Uzvišeni Allah čuva u punoj sigurnosti čistu zemlju Širaza, ugledom i dostojanstvom pravednih vladara i zalaganjem pravih učenjaka do Dana proživljenja.