Hikaja (1)

Neki vezir imađaše glupa sina pa ga pošalje jednom učenom čovjeku i naloži mu: „Podučavaj ovog momka, možda će postati pametan.“ Dugo vremena ga je podučavao, ali bez uspjeha. Pošalje on jednog čovjeka dječakovu ocu s porukom: „Ne postaje pametniji, čak je i mene iz pameti istjerao i zaglupio.“

Ako je bit nečije naravi prijemčiva,
Odgoj će imati uticaja na njega.
Međutim, nikakvo glačanje neće dati sjaj
Gvoždu slaba kvaliteta.
Psa kupaj u sedam mora,
Što se više kvasi, biva prljaviji.
Isaov magarac, ako ga odvedu u Meku,
Kada se vrati, ostaje magarac kao i prije.

Hikaja (2)

Neki mudrac savjetovaše svoje sinove: „Draga djeco, naučite neki zanat, jer bogatstvo i ovosvjetska blaga ne zaslužuju pouzdanje. I srebro i zlato na ovom svijetu pretvaraju se u gubitak: ili kradljivac odnese, ili vlasnik malo pomalo potroši, a zanat – to je živo vrelo i trajno bogatstvo. Ako čovjek koji ima neki zanat izgubi vlast, nema brige, jer znanje u njegovoj duši – to je pravo bogatstvo. Kuda god išao, nailazi na uvažavanje, posađuju ga u pročelje, na počasno mjesto. Čovjek koji nema zanata živi u bijedi i trpi nedaće.

Teško je, privikavši se na vlast, potčiniti se vlasti drugoga;
Teško je onome ko je navikao na udobnost trpjeti samovolju drugoga.
Jedanput nasta metež u Siriji,
Svako se diže iz svog kutka:
Učeni seljački sinovi
Postaše carski veziri;
Slaboumni sinovi vezira
Odoše u sela da žive u bijedi.
 Ako želiš očevo nasljedstvo, znanje očevo nauči,
Jer očevo bogatstvo se može potrošiti za jedan dan.

Hikaja (3)

Neki učenjak podučavao carevića. On ga je neštedimice šibao i žestoko kažnjavao. Jednog dana dječak, pošto nije mogao dalje da podnosi, potuži se ocu skinuvši odjeću sa izranjenog tijela. Otac se sažali na sina, pozove učitelja i reče mu: „Takva kažnjavanja i šibanja, koja si činio mome sinu, nisi činio sinovima drugih podanika. Kakav je razlog tome?“ Učitelj odgovori: „Razlog je u tome što treba govoriti promišljeno, a postupati dostojanstveno. To se odnosi na sve ljude općenito, a na careve posebno, zato što se naširoko priča o svemu što oni rade i govore, a riječi i djela običnih ljudi nemaju takvog značaja.“

Ako derviš učini sto nepodobnosti,
Njegovi drugovi ne primjećuju ni jedne od sto.
Ali ako neki car ispriča samo jednu neumjesnu šalu,
Nju raznesu iz jedne zemlje u drugu.

Učitelj, kada poučava carevića i utiče na njegov odgoj – neka Bog da da stasaju i podrastu s lijepim odgojem – mora da se založi više nego kada poučava sinove običnih ljudi.

Svako koga u djetinjstvu ne odgajaju
U zrelosti biće lišen sreće.
Sirovu šipku savijaj kako ti je volja,
Suha se može ispraviti samo na vatri.

Caru se svidješe dobri savjeti učenjaka i njegovo rasuđivanje pri odgovoru. On mu podari počasnu odjeću, nagradi ga i dodijeli mu unapređenje u službi.

Hikaja (4)

Vidio sam jednog učitelja u zemljama Magriba: namrgođenog, britka jezika, opake naravi, nečovječnog, pohlepnog i naprasnog. Pri pogledu na njega, kvarilo se raspoloženje muslimana, a kad bi učio Kur'an, punio bi srca ljudi mučninom. Više čestitih dječaka i neporočnih djevojčica trpjeli su mučenja njegovih opakih ruku. Nisu se usuđivali da riječ progovore ili da se nasmiju. Sad je jednog šamarao po srebrenastom obrazu, sad je drugog šibao po kristalnim potkoljenicama. Ukratko, čuo sam da su ljudi upoznali njegovu prljavu dušu, istukli ga i otjerali, a školu predali jednom dobrom, čestitom, plemenitom i osjećajnom čovjeku; govorio je samo kada je bilo potrebno i nikada nije vrijeđao ljude. Kod djece je nestalo straha od surovosti onog drugog učitelja, svi su redom postali nestašni. Uzdajući se u njegovu blagost, odbacili su učenje, najviše vremena provodili u igri, a neispisane tablice razbijali jedan drugome o glavu.

Ako učitelj nije strog,
Djeca će se igrati „medvjedčića“ na bazaru.

Nakon dvije sedmice, kad sam došao u tu džamiju, vidio sam da su prvog učitelja udobrovoljili i vratili ga na njegovo mjesto. Uistinu iznenađen, uzviknuh: „Nema sile osim u Boga! – Zašto su tog đavola opet doveli da bude učitelj anđelima?“ Slušao je to jedan oštrouman i iskusan starac, nasmijao se i rekao:

Neki car dao sina u školu
Objesivši mu na grudi srebrenu tablicu.
Na toj tablici bilo je zlatom upisano:
Strogost učitelja je bolja nego nježnost roditelja!

Hikaja (5)

Sinu jednog pobožnjaka, poslije smrti njegovih stričeva, dopalo u nasljedstvo veliko bogatstvo. Počne on rasipno živjeti, novcem se razbacivati i neštedimice trošiti. Ukratko, nije bilo nikakva poroka i grijeha koji nije činio, nikakvog opojnog pića koje nije ispijao. Jednog dana počeo sam ga savjetovati: „Sinko, prihod je voda koja protiče, a život – to je vodenica koja se okreće; to znači da obilno trošiti može samo onaj ko ima trajan prihod.

Ako nemaš prihoda, smanji rashod!
Jer, mornari pjevaju ovakvu pjesmu:
Kada kiša ne bi padala u planinama,
Rijeka Tigris bi presušila za godinu dana.

Sinko, pamet u glavu, razumno postupaj, ostavi provod i zabavu, jer kada bogatstva nestane, podnosićeš neimaštinu i kajati se.“ Mladić, zanesen uživanjem u piću, pjesmi i muzici, ne posluša ove savjete pa poče na njih prigovarati: „Zagorčavati bezbrigu današnjeg dana zbog straha za buduće nevolje – to se protivi mišljenju mudraca!

Oni koji su se domogli sreće i zadovoljstva,
Zašto da trpe oskudicu iz straha od oskudice?
Idi i veseli se, o druže dragi,
Ne treba brigu brinuti danas za sutra!

Naročito ne ja koji sjedim na prijestolju darežljivosti, koji sam u prijateljskom savezu sa velikodušnošću, a priče o mojoj darežljivosti kruže od usta do usta.“

Ko god se proslavi darežljivošću i velikodušnošću,
Ne pristoji mu da stavlja okove na novce.
Ako se proširio lijep glas o tebi,
Ne pristoji ti da zalupiš vrata pred svijetom.

Vidio sam da ne prima mojih savjeta, da moja vruća želja ne djeluje na njegovo hladno gvožđe, pa sam prestao da ga savjetujem i nagovaram, prekinuo druženje s njim, a pouzdao se u riječi mudraca koji kažu: Kaži ono što osjećaš kao dužnost, a ako ljudi ne budu slušali, nisi odgovoran.

Premda znadeš da te ne slušaju, ti govori,
Savjetuj u dobroj namjeri sve što znaš!
Uskoro ćeš se uvjeriti kako svojeglavi
Padne u okove s obje noge.
Tada će pokajnički udariti rukom o ruku:
Teško meni, nisam slušao savjete učenih!

Neko vrijeme poslije toga, vidio dam ga u bijednom stanju, kako sam i očekivao. Krpio je zakrpu na zakrpu, sabirao zalogaj po zalogaj. Srce mi se rastužilo kad sam vidio njegovo jadno stanje, ali nisam smatrao da je čovječno vrijeđati bijednog čovjeka i na njegovu ranu sipati so. Tada rekoh u sebi:

Lakomisleni bekrija u pijanom stanju,
Ne razmišlja o danima neimaštine.
Stablo u proljeće rasipa cvjetove;
Zimi hoćeš-nećeš ostane i bez lišća.

Hikaja (6)

Jedan car povjeri svoga sina jednom učenjaku i reče: „Eto, to je ‘tvoj’ sin, odgajaj ga kao i svoje rođene sinove!“ Učenjak odgovori: „Pokoravam se i primam naređenje!“ Nekoliko godina on se zdušno zalagao oko njega, ali ništa nije postigao, dok su sinovi učenjaka postigli krajnje uspjehe u učenosti i rječitosti. Car pozove učenjaka na odgovornost i prekori ga: „Ti si iznevjerio naš dogovor i nisi ispunio zadatu riječ.“ Učenjak odgovori: „Da ne ostane skriveno umnom pogledu gospodara zemlje, odgoj je jednak, a prirode su različite.“

Premda se srebro i zlato dobivaju iz kamena,
U svakom kamenu nema srebra i zlata.
Suhejl sija na cio svijet,
Ali na jednom mjestu čini sahtijan,
na drugom ćuselu kožu.

Hikaja (7)

Slušao sam kako jedan pir-odgojitelj govori svome odgojeniku: „Sinko, kad bi ljudska duša bila toliko vezana za Onoga koji daje nasušni hljeb, koliko je vezana za sam nasušni hljeb, čovjek bi nadmašio meleka!“

Bog te ni tada nije zaboravio
Kad si bio bez svijesti u majčinoj utrobi.
Dao ti je dušu, narav, razum i moć rasuđivanja,
Ljepotu, dar govora, mišljenja i saznavanja,
Na rukama ti rasporedio deset prstiju,
U ramenima ti dao dvije ruke,
A sada misliš, o, ništavni čovječe,
Da će ti zaboraviti dati nasušni hljeb.

Hikaja (8)

Vidio sam jednog beduina kako govori sinu: „Sinko, na Dan proživljenja bićeš pitan za ono što si radio i zaradio, a nećeš biti pitan od koga vodiš porijeklo. Znači, pitaće te kakva su ti djela, a neće te pitati ko ti je otac i mati?

Pokrivač Ka’be, što ga ljube,
Nije postao poznat po čauri svilene bube.
Proboravio je neko vrijeme s uvaženom osobom
I zbog toga je postao cijenjen, kao i ta osoba.[1]

 Hikaja (9)

U djelima mudraca iznosi se: Škorpije se rađaju na neobičan način, ne kao druge životinje. One pojedu unutricu materinu, provale joj stomak i izlaze u pustinju, a kožice koje se vide u rupama škorpija, tragovi su toga. – Jedanput sam to ispričao u prisustvu jednoga pobožnjaka. On će na to: „Moje srce vjeruje u istinitost tih riječi. Uostalom, drukčije ne može ni biti, jer dok su male, one tako postupaju s majkom; naravno da će ih poštovati i voljeti kada dostignu zrelost.“

Otac je ostavljao oporuku sinu:
Srećo moja, zapamti ovaj savjet:
Ko ne poštuje svoje roditelje,
Nikada neće biti voljen ni srećan.

Pitali škorpiju: „Zašto se ti ne javljaš zimi?“

Ona će na to: „Ja uživam dovoljno poštovanja ljeti, pa zašto bih se pokazivala još i zimi?“

Hikaja (10)

Žena nekog derviša bijaše bremenita i nastupi vrijeme poroda. Derviš nije imao djece. On reče: „Ako mi Moćni i Uzvišeni Gospodar podari sina, sve svoje imanje podijeliću siromasima, osim ovog iskrpljenog haljetka koji je na meni!“ Dogodi se da mu ježena rodila sina i on priredi gozbu za siromahe, kako je i obećao. Nakon niza godina, kada sam se vratio s putovanja iz Sirije, uputio sam se naseobini onog prijatelja i raspitao se o njegovom stanju. Rekoše mi da se nalazi u gradskom zatvoru. Upitah za razlog tome pa mi neko ispriča: „Njegov sin se napio vina, izazivao i zametnuo kavgu, ubio čovjeka, a onda pobjegao i sakrio se. Zbog njega su stavili ocu lance na vrat i teške okove na noge!“

Rekoh: „Tu je nevolju sam tražio od Gospodara!“
O čovječe razumni, ako bremenita žena
U vrijeme poroda rodi zmiju,
Po mišljenju mudrih ljudi, to je bolje Nego da rodi dijete – nesreću.

[…]


[1]Po predanju, pokrivač Ka'be pripadao je nekada vjerovjesniku Muhammedu.