Mnoštvo zikra

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

Na ovom času govorit ćemo o mnoštvu zikra. Postavlja se pitanje da li je činjenje mnoštva zikra ili mnoštvo obavljanja nekih drugih stvari dobro ili loše? Kakve posljedice ili učinke ono nosi sa sobom?

Pojam mnoštva je relativan pojam. Relativno znači uvjetno, koje može biti ovakvo ili onakvo. Znači, nešto u odnosu na nešto drugo može biti mnogo, a ako to isto uporedimo sa nečim drugim, može predstavljati nešto malo. Mnoštvo u apsolutnom smislu nije uvijek dobro. Mnoštvo je u nekim slučajevima dobro, a u nekim drugim nije, a nekada opet zavisi i od kvaliteta.

Kada je u pitanju konzumiranje mnogo hrane, bez obzira da li je hrana kvalitetna, to nije dobro. U takvim situacijama mnoštvo je loše, pa čak i kad bi bilo kvalitetno. U drugim slučajevima, ako bi mnoštvo bilo praćeno kvalitetom bilo bi dobro. Kada je u pitanju znanje i proučavanje nekog naučnog materijala, dobro je sve dok se to kvalitetno radi. Dakle, dok imamo pažnju ili koncentraciju i stičemo nešto iz tog proučavanja. Kada osjetimo zamor i ne možemo da održimo svoju koncentraciju otada počinje biti loše. Isti je slučaj je i sa ibadetima.

Ne možemo reći da je više ibadeta dobro i poželjno. Čovjek može obavljati ibadete i poželjno je da ih obavlja sve dok ih obavlja kvalitetno. Obavljanje ibadeta je povezano sa nefsom, dušom. Dok god je duša prisutna u obavljanju ibadeta, što predstavlja kvalitet, dobro je. Ali ni ljudi nisu svi jednaki. Neko može obaviti dva rekata kvalitetno, sa prisutnošću srca, dok neko drugi može obaviti sto rekata. Dakle, ne postoji apsolutno mjerilo koje bi važilo za sve ljude.

Nekada čujemo da je neki arif činio neki ibadet koji je jako težak. Mi ćemo odmah u sebi zamisliti da ćemo ukoliko i mi to uradimo biti slični njemu. Međutim, mi nismo svjesni da se arif koji je vršio određeno djelo, prije nego li je dostigao taj stepen, godinama trudio, nadzirao sebe i vježbao, da bi mogao postići taj stepen da obavlja takva djela. Mi u odnosu na takvog čovjeka nemamo kapacitet da obavljamo ta djela. U običnom životu često vidimo neke ljude na televiziji ili u našoj životnoj sredini koji raspolažu velikim imecima. Mi obično ne razmišljamo kako su do toga došli. Mislimo kako se to brzo steklo, manje-više preko noći. Posebno je takav način razmišljanja zastupljen kod omladine. Omladina poduzima razne radnje da bi došli do velikog bogatstva u kratkom periodu. Takva nastojanja obično se završe u razočarenju, jer nije moguće da čovjek preko noći stekne bogatstvo. Dakle, ukoliko i mi, shodno ovom primjeru koji smo naveli, čujemo da je neki Božiji rob, evlija, uradio ovakve ili onakve stvari, normalno je da se u nama probudi želja da postanemo slični njemu. Međutim, mi ne bi trebali nastojati da uradimo isto što i on, jer kako smo rekli, on do tog mjesta nije došao preko noći ili u jednom času. To je postignuće koje je ostvareno nakon dugogodišnjeg mukotrpnog rada i podnošenja nedaća na tom putu. Ukoliko previdimo to, pa krenemo da uradimo isto što je i on radio, to će prouzrokovati umor, razočarenje, beznađe i devijantnosti u našem robovanju i obožavanju Uzvišenog Boga. Znači, time ćemo sebi nanijeti samo veliku štetu.

Ovo što smo rekli ne bi trebalo prouzrokovati kod čovjeka neko drugo negativno stanje, već trebamo biti svjesni činjenice da je to što je taj Božiji rob postigao rezultat dugogodišnjeg rada i aktivnosti. Ukoliko bi ovo htjeli predstaviti putem jednog primjera, takvog čovjeka možemo uporediti sa dizačem tegova. Čovjek koji počne trenirati dizanje tegova prve godine počinje dizati tegove od 20-30 kg, svjestan toga da između njega i svjetskog prvaka postoji određena razlika. Druge godine kada ga pitaju koliko kilograma podiže, on kaže da podiže 30-40 kg. Poslije nekoliko godina treninga on još uvijek podiže istu težinu. Kada ga pitaju kako to da nije nimalo napredovao, odgovara da ne može upoređivati sebe sa svjetskim prvakom. Takav odgovor više nije prihvatljiv. To je bilo prihvatljivo onda kada je počeo trenirati jer je to normalno, a da poslije toliko godina nije napredovao nimalo, to nije u redu.

U većini slučajeva sa nama je isto tako. Mi sa svojih 15, 20, 25 godina govorimo da ne treba sebe da upoređujemo ni sa kim. Kada dođemo do 90 godina zdravi i svjesni i dalje govorimo da se ne trebamo porediti sa nekim arifom, nesvjesni da je taj arif sa svojih 40 godina postigao taj položaj, a mi imamo 90 godina i nigdje nismo makli. To je opet jedno negativno i nepoželjno ponašanje. Mi često volimo da se hvalimo sa postignućima drugih ljudi, poput narodnih heroja i svih drugih koji se mogu navoditi u tom smislu. Postoji perzijska poslovica koja kaže da čovjek voli pehlivane, ljude koji su jaki i snažni, sposobni za neke vještine. Čovjek koji nije sposoban hvali se time da je on prijatelj ili susjed nekog pehlivana. Od toga što se hvalimo da smo nečiji prijatelj, nečiji sin i tako dalje, nemamo nikakve koristi kada je naše biće u pitanju.

U ajetima i predajama nećemo naći ništa što nam govori da trebamo klanjati, postiti ili ići na hadž koliko god možemo, da sve to obavljamo što više. Nigdje se ne kaže klanjajte do iznemoglosti, postite koliko god možete ili idite na hadž svake godine. Takvo nešto ne postoji. Međutim, kada je u pitanju zikr, vidimo da se mnogo insistira na njemu i naglašava se što više obavljanja zikra. Ukoliko bude manjkalo zikra to je nedostatak. Čovjek treba što više zikra obavljati u mjeri svojih sposobnosti i mogućnosti. Navešćemo neke ajete koji govore o mnogo zikra:

“Gospodaru moj, – zamoli on –daj mi neki znak! –Znak će biti – reče – što tri dana s ljudima nećeš moći govoriti, osim znakovima. I često spominji Gospodara svoga i hvali Ga krajem dana i izjutra!”(Ali-'Imran, 41.)

“Vi u Allahovom poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na Onom svijetu, i koji često Allaha spominje.” (El-Ahzab, 21.)

“…i muškarcima koji često spominju Allaha i ženama koje često spominju Allaha, – Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio.” (El-Ahzab, 35.)

“O vjernici, često Allaha spominjite i hvalite!” (El-Ahzab,41.)

“A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite.” (El-Džumu'a, 10.)

“O vjernici, kada se s kakvom četom sukobite, smjeli budite i neprestano Allaha spominjite, da biste postigli što želite.” (El-Enfal45.)

Kada je u pitanju zikr, u ajetima vidimo da se jasno ukazuje da se što više zikr čini, odnosno poruka ajeta je takva da se ukazuje na mnogo činjenja zikra. Zikr treba činiti u svim stanjima i sjećati se svoga Gospodara.

Postoji jedan ajet čija je poruka da je malo obavljanja zikra znak licemjerstva.

“Licemjeri misle da će Allah prevariti, i On će ih za varanje njihovo kazniti. Kada ustaju da molitvu obave, lijeno se dižu, i samo zato da bi se pokazali pred svijetom, a Allaha gotovo da i ne spomenu.” (En-Nisa',142.)

Ovaj dio ajeta gdje se kaže da malo spominju Allaha, ujedno nam ukazuju na potrebu i ispravnost čestog sjećanja na Allaha. U komentaru ovog ajeta navedeno je nekoliko predaja koje ćemo prenijeti.

Od Imama Sadika se prenosi da je rekao: „Za sve postoji granica osim za zikr. Zikr nema granicu kojom se završava“.

Za obavezne ibadete postoje granice. Farz sabah-namaza je da se klanja dva rekata i ne može se klanjati više. Time smo svoju obavezu izvršili. Ukoliko neko klanja jedan ili tri ili više rekata, pogrešno je postupio. To što je uradio je novotarija i počinio je grijeh. Ovo se odnosi na farzove, a što se tiče mustehaba poželjno je klanjati što više i koliko god je čovjek u mogućnosti. Što se tiče posta, onaj ko je ispostio mjesec Ramazan obavio je svoj obavezni post u jednoj godini. Znači, granica obaveznog posta je u okvirima mjeseca Ramazana. Ako neko hoće da isposti i mjesec ševal smatrajući ga farzom, pogriješio je. Također, isto je sa hadžom. Postoji određeni broj dana u određenom mjesecu kada se može obavezni obaviti hadž i to su granice hadža. Poslije tog vremena se ne može obaviti hadž.

Dakle, za sve postoji granica osim za zikr. Allah, dž.š., nije zadovoljan sa malo zikra i Allah, dž.š., nije postavio granicu da bi taj ibadet bio ispunjen, da bi dostigao mjeru.

Dalje Imam Sadik navodi ajet: “O vjernici, mnogo Allaha spominjite.”[1]Želi se reći da spominjanje Allaha nema neku određenu granicu.

U predaji Imam Sadik prenosi da je jedan čovjek došao kod Poslanika i upitao ga je: “O Božiji Poslaniče, ko je najbolji među ljudima koji dolaze u mesdžid?” Poslanik je odgovorio: “Najbolji su oni koji najviše spominju Allaha.” U nastavku predaje se kaže: “Onome kome bude dat jezik koji spominje i sjeća se Allaha, njemu je dato dobro i Ovog i Onog svijeta.” Poslije toga Poslanik je proučio ajet u kojem se kaže: “Nemoj prigovarati smatrajući da je mnogo ono što si obavio od ibadeta.”[2]Drugim riječima: nemoj da prigovaraš Bogu i da ga smatraš dužnim zbog mnoštva ibadeta koje si obavio.

Neki bi mogli izvući krivi zaključak, jer mnogi ajeti nam govore da se mnogo sjećamo Allaha i da ne postoji granica do koje bi se trebao vršiti zikr, a jedan ajet da ne prigovaramo zbog mnogog sjećanja na Allaha. Ovdje naizgled postoji kontradiktornost između ajeta. Kako bi se to moglo pomiriti?

Kada pogledamo živote bogougodnika, evlija, vidimo da oni bez obzira što obavljaju mnogo ibadeta, to ne ubrajaju u mnogo, već ibadet smatraju malim i nedostatnim, budući da oni svoj ibadet i zikr upoređuju sa položajem i veličinom Uzvišenog Boga. Kada to uporede, onda priznaju da ono što rade ne može da bude mnogo. Takav čovjek, evlija, može da uporedi svoje ibadete i sa drugim Božijim robovima koji se nalaze iznad njega. Tako ono što izgleda mnogo, u stvari je jako malo. Na primjer, kada sebe uporedi sa Imamima, sa Božijim Poslanikom.

Kada su Imama Sadika upitali: “Koliko vi mnogo ibadeta činite, koliko vi mnogo plačete?” On bi u odgovoru rekao: “Vi niste vidjeli Imama Alija, kakve je on ibadete činio, a tek da ste Božijeg Poslanika vidjeli!”

Kada se osvrnemo na život Imama Sedžada vidjet ćemo da on nakon mnogo obavljanja zikra počinje da čini istigfar, da traži oprost: “Ja ti činim ibadet pokoravajući se Tvojoj naredbi, jer si u Kur'anu rekao: Mnogo Me spominjite. Inače bih ja Tebe slavio i smatrao Uzvišenim da Te spominjem. Onaj zikr koji ja obavljam je u mjeri mojih mogućnosti, a ne u mjeri Tvoga položaja. Ono što ja obavljam nikada ne može biti obavljeno onako kako Tebi dostoji.”

Više puta smo čuli priču o tome kada je hazreti Jusuf doveden na pijacu na prodaju. Tu su bili mnogi ljudi, među kojima i jedna starica, koja je došla da kupi hazreti Jusufa sa jednim bezvrijednim klupkom. Ljudi su je pitali da li ona misli da sa tim klupkom koji je donijela može kupiti Jusufa, a.s. Odgovorila je da zna da ne može kupiti Jusufa, ali želi da kada budu bilježili imena onih koji su taj dan kao potencijalni kupci bili na pijaci da bude i njeno ime zabilježeno. Tako i Imam Sedždžad kaže: “Bože, znam ja da nisam dostojan, ali želim da se i moje ime zabilježi među onima koji su bili Tebi pokorni, koji su Tebe spominjali.”

Ukoliko shvatimo ovu zbilju, koliko je Bog Uzvišeni daleko od svega toga i da mi ne možemo ispuniti neke stvari, ali Ga ne možemo ne spominjati i ne obožavati, ali kako Njemu dostoji, onda nikada nećemo biti pogođeni bolestima kao što su prigovaranje i smatranje velikim ono što smo uradili.

Zabilježene su mnoge predaje, a jedna od njih kaže: „Onoga ko bude mnogo spominjao Allaha, Allah će ga zavoljeti, onaj ko bude mnogo spominjao Allaha biće spašen od vatre i licemjerstva“. Ova predaja ukazuje na sadržaj 142. ajeta sure En-Nisa koji govori o osobini licemjera: “…a Allaha gotovo da i ne spomenu.” U ovom ajetu se kaže da je spas od licemjerstva u tome da mnogo spominjemo Allaha, kako bi bili spašeni od vatre i licemjerstva. Obzirom da je licemjerstvo duhovno svojstvo, a prepoznavanje toga zahtjeva precizno promišljanje i promatranje, čovjek često misli da nije licemjer. Ukoliko želimo biti sigurni da se takvo poročno svojstvo ne nalazi u nama i da se sačuvani od njega, lijek je da mnogo činimo zikr.

Naša poslednja dova: Hvala Allahu Gospodaru svjetova!


[1]Ahzab, 41.

[2]Mudessir, 6.