Đulistan: Sadijeva prepirka s lažnim dervišem o bogatstvu i siromaštvu

U jednom društvu vidjeh jednog čovjeka. – Po vanjskom izgledu bijaše derviš, ali ne i po vladanju. Sjeo, otvorio knjigu žalbi, pa grdi li grdi bogate. Izlaganje svoje doveo je do tvrdnje kako su u siromaha ruke moći svezane, a u bogataša slomljene noge za činjenje dobrih djela.

Meni su teško pale te riječi, jer sam odhranjen dobročinstvom velikodušnih ljudi, pa rekoh: „Prijatelju, bogataši su izvor života siromaha, oni su rezerva za hranu derviša koji su se povukli od ovog svijeta, sklonište za namjernike, utočište za putnike. Oni podnose tegobe radi mira drugih. Ruku pružaju za hranom i jedu onda kada se najedu njihove sluge i potčinjeni. Obilje njihove darežljivosti dospijeva udovicama, starcima, rodbini i susjedima.

Ako je darežljivost moć i ako je namaz snaga, onda je to dostupnije bogatim, jer je njihovo bogatstvo očišćeno „zekatom“, njihova odjeća je čista, čast neokaljana, a srce spokojno. Snaga bogobojaznosti je u lijepoj hrani, a ispravnost namaza i čvrstina vjere u čistoj i pristojnoj odjeći. Jasno je kakva snaga može proizići iz praznog želuca, kakvo dobro – iz praznih ruku, kako mogu put putovati noge žednog, kakvo dobro mogu učiniti ruke gladnog.

Unutarnji mir ne može se uskladiti s nemaštinom, a duševna sabranost ne može se ostvariti u siromaštvu. Neko se udubio u večernji namaz, a drugi sjedi i misli o večeri. Kako će ovaj drugi biti nalik na onog prvog?

I tako, namazi ovih dostojniji su da budu primljeni kod Boga, jer su oni sabrani i mislima predani Njemu, a nisu rasijani. Imajući sredstva za život, oni su stalno u molitvama. Arapi kažu: „Bože, sačuvaj me teškog siromaštva i susjedstva čovjeka koga ne volim“, a predanje glasi: „Siromaštvo – crn obraz na oba svijeta!“

„A zar ti nisi slušao“, uzviknu on, „da je Vjerovjesnik – neka je mir Božji s njim – rekao: Siromaštvo – to je moj ponos!“

„Ušuti“, rekoh, „riječi Vjerovjesnika – Bog ga spasio – odnose se na siromaštvo boraca na polju pokornosti Bogu, koji sebe izlažu strijelama sudbine a ne na one koji se preruše i nose iznošene haljetke pravednika i trguju milostinjom koju dobiju.“

Neuki siromah se ne smiruje dok se njegovo siromaštvo ne okonča nevjerovanjem; siromaštvo – to je gotovo nevjerovanje. Ako nema imetka, nije moguće gologa odjenuti, niti izbaviti onoga ko je pao u kakvu nevolju. Zar se mogu uzdići naša braća do položaja i ugleda i zar se može porediti ruka onoga koji daje s rukom onoga koji prosi? Zar ne vidiš da Uzvišeni Gospodar u jasnim kur'anskim izrekama govori o bogatstvu ljudi koji su zaslužili raj. „To su oni kojima je opskrba osigurana.“[1]Eto znaj da je čovjek opterećen brigama za životnu opskrbu lišen sreće moralne čistote, da carstvom životnog mira upravlja osigurana opskrba.

Kad sam te riječi izgovorio, uzde strpljenja ispadoše iz ruku derviša, on isuka mač svoga jezika, istjera konja rječitosti na mejdan odvažnosti, usmjeri ga na mene i uzviknu: „Toliko si pretjerao u iznošenju njihovih vrlina i napričao praznih riječi da bi mašta mogla da predstavi da su oni tobože spasonosni napitak ili ključevi riznice nasušnog hljeba. U stvari, oni – to je šaka nadmenih umišljenika, odvratnih samozadovoljnika, gramzivaca, koji su stalno zabavljeni imetkom i ovosvjetskim dobrima, opsjednuti i zabavljeni brigom o visokim položajima i bogatstvu. Oni nikada riječ ne izuste a da to nije neka glupost, ne gledaju drugačije osim s prezirom i omalovažavanjem. Učenjake nazivaju bijednicima, siromasima upisuju u grijeh siromaštvo. Zanoseći se bogatstvom koje imaju, zavedeni ugledom koji sebi pripisuju, drže se iznad svih i smatraju sebe boljim od svih. Ne pomišljaju da pred nekim obore glavu. Oni nemaju pojma o riječima mudraca koji su rekli: Ko god je u pokornosti Bogu niži od drugih, a po bogatstvu viši, on je naoko bogat, a u biti bijednik.“

Rekoh: „Ne dozvoli sebi da ih ponižavaš, jer oni su velikodušni.“ On odgovori: „Varaš se, oni su robovi zlatnika. Kakva je korist u tome što su oni aprilski oblaci kad ne šalju kišu? Ili što su žarko sunce kad nikoga ne obasjavaju? Oni jašu na konju mogućnosti, ali ga ne tjeraju. Ni koraka ne korače radi Gospodara i ne podijele nijednog novčića bez prebacivanja, nabijanja na nos i računa. Oni s mukom sakupljaju bogatstvo, škrto ga čuvaju i s velikom žalošću ostavljaju iza sebe. Mudraci su kazali: Srebro škrtice izlazi iz zemlje onda kada on sam ulazi u zemlju.“

Rekoh mu: „Otkrio si škrtost bogataša samo po tome što si moljakao i prosio. Inače, onome ko ostavi pohlepu, i darežljivi i škrtica izgledaju jednaki. Probni kamen zna šta je i kakvo je zlato, a prosjak zna ko je škrtac.“ On uzviknu: „Ja to govorim iz iskustva sudeći po tome što oni postavljaju sluge pred vrata i određuju snažne grubijane da ne dopuštaju poštenim ljudima da im ulaze i da guraju rukom u prsa čestite ljude govoreći im: „Ovdje nema nikoga!“ Tačno je, oni istinu govore:

Ja rekoh: „Pošto su bogati dovedeni do očajanja i bijesa zbog ispruženih ruku i zakrpa prosjaka, nemoguće je zamisliti da bi oči prosjaka mogle da se zasite makar se i pijesak u pustinji u biser pretvorio.

Gdje god vidiš one koji trpe oskudicu i osjećaju gorčinu života, oni se zbog gramzivosti bacaju u opasnost, ne čuvaju se posljedica, ne boje se Božje kazne, ne razlikuju dozvoljeno od nedozvoljenog.

Ipak, Gospodar je blagonaklon prema bogatima i čuva ih posredstvom dozvoljenog i nedozvoljenog. Pretpostavimo da nisam ničim potkrijepio ove riječi i donio ubjedljive dokaze, molim te da kažeš istinu: Jesi li ikada vidio da su ruke pravednika bile vezane iza leđa, ili da je koji nevoljnik ležao u zatvoru, ili da je kome prekrivač nevinosti poderan, ili da je šaka prava-zdrava čovjeka odsječena, izuzev kada se radi o siromaštvu. Često odvažne ljude, tjerane nevoljom, hvataju u krađama i provalijama i lome im noge. Može se desiti da neukrotiva strast od nekog siromaha traži da je zadovolji, pa kada on nema mogućnosti, biva gurnut u grijeh, jer trbuh i spolno mjesto su blizanci, znači djeca jedne utrobe, i dok se jedno nalazi na mjestu, na nogama je i drugo. Slušao sam kako su uhvatili nekog siromaha na djelu silovanja. Osim sramote, koja je pala na njega, postojala je i opasnost da ga kamenuju. On reče: „O muslimani, nemam sredstava da se oženim, niti snage da se savladam. Šta sad da radim, jer u islamu nema monaštva i isposništva!“ A od mnogih činilaca duševnog mira i unutarnje sabranosti i sređenosti, koji su dostupni bogatima, jedan je i taj što svaku noć privijaju na grudi ljepotice i svaki dan im se obnavlja mladost. Takve ljepotice pred čijom se ljepotom rujna zora klanja i stavlja ruku na srce, a noge vitkog čempresa od postiđenosti pred njom tonu u glinu.

Ne može se dogoditi da se oni, uz takvu ljepotu, upuste u grijeh ili posegnu za gnusnim djelima.

Većina bijednika grijesima uprijaju skute čestitosti: gladni kradu hljeb.

 Koliko je čestitih ljudi zbog siromaštva palo u izvor razvrata i svoju dragocjenu čast puštaju vjetru ružnog spomena!

Ti kažeš da oni zatvaraju vrata pred nevoljnicima, ali da je Hatem-i Tai, koji je živio u pustinji, bio građanin, postao bi iznuren i nemoćan zbog dosađivanja prosjaka koji bi mu i odjeću s njega poderali.

Tako smo razgovarali i prepirali se jedan s drugim. Svaki potez pješakom koji je povlačio, nastojao sam odbiti: od svakog šaha, koji je najavljivao, ja sam se kraljicom pokrivao. Tako je on izgubio glavnicu iz novčanika namjera i izbacao sve strijele iz tobolca dokaza.

Na kraju kod njega nesta dokaza i ja ga ponizih. Tada on ispruži ruku neprijateljstva i poče se uzalud riječima braniti. Jer običaj je da neznalice, kad ostaju pobijeđeni dokazima protivnika, pokreću lanac neprijateljstva. Kad Azer, vajar kipova, nije mogao pobijediti sina Ibrahima dokazima, zaprijetio mu je govoreći: „Ako ti ne prestaneš, kamenovaću te!“[4]On me tako napade psovkama, a ja sam mu grdnjom odvratio; on meni podera ovratnik, ja njega uhvatih za bradu.

Ukratko, ovaj spor smo pokrenuli pred kadijom i oslonili se na pravičnu presudu, neka islamski sudija traži najbolje rješenje i odredi razliku između bogataša i siromaha. Kadija, uvidjevši naš spor i saslušavši naše riječi, razmišljajući obori glavu. Poslije dužeg razmišljanja, podiže glavu i reče: „Ej ti, koji hvališ bogataše a dozvoljavaš sebi da grdiš i vrijeđaš siromahe, znaj gdje god ima ruža, ima i trnja; gdje je vino, tamo je i mahmurluk; gdje je blago zakopano, na njemu je i zmija; tamo gdje se nalazi ajkula-ljudožder, nalazi se i biser; poslije ugodnosti i naslada zemaljskog života, slijedi ubod žaoke smrti; pred rajskim nasladama nalazi se zid muka i nevolja.

Zar ne vidiš u vrtu i mirisnu vrbu i suho drvo? Tako isto i među bogatima ima i Bogu zahvalnih i nezahvalnih; u krugu siromaha ima i strpljivih i nestrpljivih.

Bliski Bogu Uzvišenom jesu bogataši koji se ponašaju kao siromasi i siromasi bogatih misli i namjera. Najveći među bogatim je onaj koji se brine o siromasima, a najbolji među siromasima je onaj koji ne gleda na bogate, koji se pouzdaje u Boga i kome je On dovoljan.“

Zatim okrenu od mene lice prekora prema dervišu i reče: „O ti, koji si pričao da su bogataši zabavljeni, obuzeti zabranjenim poslovima i opijeni porocima! Jest, među njima ima ljudi s takvim osobinama kao što si govorio: bez visokih želja i namjera, nezahvalnih za bogatstvo koje odnose i slažu, ne troše ga i ne dijele. Ako bi, na primjer, prestale kiše padati, ili sveopći potop odnio svijet, oni, uzdajući se u svoja bogatstva, ne bi ni upitali za nevolje i stradanja siromaha. Ne bojeći se ni Boga, oni govore:

Ima takva vrsta ljudi o kojima si ti slušao, ali postoji i druga, koji postavljaju stolove svojih blagodati i otvaraju ruke darežljivosti, želeći lijep spomen i blagonaklonost Božju. Oni će ovladati i ovim i budućim svijetom. Takvi su sluge njegovog veličanstva, pravednog vladara svijeta, pobjedonosnoga, od Boga pomognutoga i od Njega štićenoga, onoga koji drži uzde upravljanja narodom, čuvara islamskih granica, nasljednika carstva Sulejmanova, najpravednijeg vladara atabega Muzafferuddina Ebu Bekra sina Sada sina Zengija – da mu Bog produlji njegove dane i da učini pobjedonosnim njegove zastave!“

Kad je kadija doveo riječ do toga mjesta i konja rječitosti potjerao preko granica našeg poimanja, po zahtjevu presude, mi smo se izmirili i oprostili jedan drugome za ono što je prošlo; nakon prepirke krenusmo putem učtivosti, naklonismo se duboko jedan drugom, izljubismo se u glavu i lice, a razgovor završismo ovako: