U ime Allaha Milostivog Samilosnog!
Od Božijih vazova, neka je slavljen On, je i ono što bilježi Ebu Muhamed Husejn Ibn Hasan ibn Muhamed Dejlemi, Allah mu se smilovao, u zadnjem dijelu svoga djela zvanog Iršadul kulub[1]kao mursel predaju od Dža'fera ibn Muhameda, mir neka je s njime, koju neki drugi autori bilježe kao musned predaju od njega, alejhi selam, od oca od djeda od Emirul mu'minina, alejhimu selam, da je rekao: Allahov Poslanik, s.a.v.a., je pitao svoga Gospodara u noći Miradža: “O Gospodaru! Koja su djela najvrjednija?”
Uzvišeni Allah reče: “Nema djela kod Mene boljega od oslonca na Mene i zadovoljstva sa onim što Sam raspodijelio.
O Ahmede! Moja je obaveza da volim one koji se vole zbog Mene, Moja je obaveza da volim one koji se zbog Mene suosjećaju, Moja je obaveza da volim one koji zbog Mene prijateljuju. Moja je obaveza da volim one koji se na Mene oslanjaju, a Moja ljubav nema uzročnika niti završnice, niti kraja.
Svaki put kad od njih uzdignem neko znanje spustim im neko novo znanje. To su oni što gledaju stvorenja Mojim pogledom, svoje potrebe ne traže kod stvorenja. Stomaci su im lagani od halal opskrbe. Njihovo naslađivanje na Ovom svijetu je Moje sjećanje, ljubav i zadovoljstvo sa njima.
O Ahmede! Ako želiš da budeš najbogobojazniji, budi skroman po pitanju Ovog svijeta, a teži Ahiretu.”
Reče: “Bože moj, kako da budem skroman?”
Reče: “Uzmi od Ovog svijeta samo onoliko koliko ti je potrebno od hrane, pića i odjeće i ne pohranjuj ništa za sutrašnjicu i stalno Me se sjećaj.”
Reče: “O Gospodaru! Kako da budem u stalnome sjećanju?”
Reče: “Tako što ćeš biti u samoći među ljudima i prezirati i slatko i gorko i učiniti svoj stomak i dom praznim od dunjaluka.”
O Ahmede! Dobro se čuvaj da ne budeš kao dijete, kada vidi zeleno i žuto zavoli ga, a kad mu se da nešto od slatka ili kisela zavara se njime.”
Reče: “O Gospodaru! Uputi me na djelo kojim ću ti se približiti?”
Reče: “Učini svoje svoje noći danima i svoje dane noćima.”
Reče: “O Gospodaru! Kako to?”
Reče: “Učini svoj san molitvom, a svoj objed glađu.
O Ahmede! Mog mi ponosa i uzvišenosti, nema roba koji će mi zagarantovati četiri stvari, a da ja njemu neću zagarantovati Džennet: da savije svoj jezik i ne otvara ga osim tamo gdje ga se tiče, da sačuva svoje srce od šejtanskih došaptavanja, i u tajnosti drži znanje o Meni i Moju pažnju (spram njega) i da zadovoljstvo oka nalazi u gladovanju.
O Ahmede! Da si samo okusio slast gladovanja, šutnje i osame i koja korist od svega proizlazi?”
Reče: “Gospodaru; Šta je korist gladovanja?”
Reče: “Mudrost, čuvanje srca, Moja blizina, tuga neprolazna, jednostavnost ophođenja sa ljudima i riječ istine bez osvrtanja živio lahko ili tegobno.
O Ahmede! Znaš li kada mi se moj rob može najviše približiti?”
Reče: “Ne, o Gospodaru?”
Reče: “Kada je gladan ili kada je na sedždi.
O Ahmede! Čudim se trojici robova: robu koji je ušao u namaz, a zna kome diže ruke i pred kim stoji, a on spava. I čudim se robu pred kojim se nalazi šačica opskrbe jednog dana od zeleni ili drugog, a on se brine o onome sutra. I čudim se robu koji ne zna da li Sam zadovoljan ili srdit na njega, a on se smije.
O Ahmede! U Džennetu ima dvorac sve dragulj na dragulju i biser na biseru bez ikakvog poveza tamo su oni odabrani. Gledam ih u svakom danu sedamdeset puta. [2]Obraćam im se svaki put kad na njih pogledam i povećam im imanje sedamdeset puta, pa kada stanovnici Dženneta se naslade hranom i pićem, ovi se naslade Mojim spomenom govorom i obraćenjem.”
Reče: “O Gospodaru po čemu se raspoznaju takvi?”
Reče: “To su zatvorenici, zarobili su svoje jezike od viška govora i stomake od viška hrane.
O Ahmede! Voljeti Allaha znači voliti siromahe i njima blizak biti.”
Reče: “O Gospodaru; a ko su siromasi?”
Reče: “Oni zadovoljni sa malo, strpljivi kada hara glad, zahvalni u izobilju. Čija se glad i žeđ ne žale, jezici ne lažu, koji se na svoga Gospodara ne srde, ne žaloste za onim što ih je prošlo niti se previše raduju zbog onoga što im je dato.
O Ahmede! Moja ljubav je voljeti siromahe. Pa približi ih sebi i približi se njima i ja ću tebe približiti sebi. A udalji bogataše i udalji se od njih, jer uistinu su siromasi moji miljenici.
O Ahmede! Neka ti ukras ne bude lijepa odjeća, ukusna hrana i mehka postelja, jer duša je pribježište svakog zla i sudrug svemu lošem. Ti je vodiš da se Allahu pokori, a ona te vodi da mu budeš nepokoran. Nepokorna ti je u pokoravanju Njemu, a pokorna u onome što On ne voli. Osorna je kad je sita, a žaliti se kada je gladna. Srdita kada joj se uskrati, a ohola kada zaima. Zaboravi kada poraste, a zanemari kada joj se povjeri. Ona ti je šejtanova drủga. Primjer duše ti je kao primjer noja, mnogo pojede, a kad se zajaše ne leti ili kao primjer oleandera lijepe je boje, a gorkog okusa.
O Ahmede! Preziri Ovaj svijet i njemu posvećene i voli Ahiret i njemu posvećene.”
Reče: “Gospodaru! A ko su posvećeni Dunjaluku, a ko posvećeni Ahiretu?”
Reče: “Posvećeni dunjaluku su oni koji pretjerano jedu, smiju se, spavaju i srde se, malo kada su zadovoljni, ne traže izvinjenja od onih kojima su nažao učinili, niti prihvataju opravdanje onih koji su njima nažao učinili. Ljenjivci u pokornosti, aktivisti u nepokornosti, nadanja im duga, a smrtni časovi im se primakli. Ne svode račune, malo šta znaju, a puno govore. Malo strahuju, a puno se raduju kad se sofra iznese. Oni ne zahvaljuju u blagostanju, niti su strpljivi u nesreći. Mnoštvo ljudi za njih predstavlja manjinu. Sebe hvale onim što ne čine i zagovaraju ono što im ne pripada te spominju mahane ostalih.
O Ahmede! Mahana velikog broja posvećenih Ovom svijetu je neznanje i ahmakluk, nemaju poniznosti spram onih od kojih uče, za sebe su pametni, a kod onih što Boga spoznaše ahmaci.
O Ahmede! Lica stanovnika Dženneta su blaga, mnogo stidna, malo gluposti pri njima. Mnogo koriste, malo smutnje od njih dolazi. Ljudi od njih su odmorni, a nefsovi njihovi od njih umorni. Govor im je razuman, svode račune sa sobom i svoj nefs opterećuju. Oči njihove spavaju, ali im srca ne spavaju. Oči su im u stalnom plaču, a srca im u zikru (sjećanju na Boga) stalnom, pa kada ljudi budu upisani u nemarne, upišu se u zikirom posvećene.
Na početku svake blagodati slave Boga, a na kraju svake zahvaljuju. Dova im se Allahu diže, a govor im kod Njega slušat. Meleki im se raduju, dove im pod njegovim zastorom kruže. Gospodar voli da čuje njihov govor baš kao što majka voli svoje dijete. Od Allaha ih ništa ne zaokuplja ni koliko treptaj oka. Ne žele mnogo jesti niti mnogo pričati, niti mnogo odjeće posjedovati. Ljudi su za njih mrtvaci, Allah je za njih Živi Plemeniti Koji ne umire. One koji im okreću lica svoja oni pozivaju plemenitošću svojom, a one koji im se odazivaju povećaju im ljubaznost. Ovaj svijet i Ahiret je kod njih postalo jedno. Ljudi samo jednom u ovom životu umiru, a oni umiru u svakom danu sedamdeset puta od borbe protiv svoga ega, strasti i šejtana što kola njihovim venama.
Da vjetrić puhne potresao bi ga, a kada pred Mene stane (u molitvi) kao bedem neprobojni je. U srcu mu nema zaokupljenošću stvorenjem. Mog Mi ponosa i veličine, poživit ću ga lijepim životom, tako da kada ga duša bude napuštala, neću ga prepustiti meleku smrti i neće mu dušu uzeti niko do Ja. A duši njegovoj sva ću nebeska vrata otvoriti i sve zastore između Mene i njega ukloniti. Džennetima ću narediti pa će se dotjerati i hurijama pa će zasijati, melecima pa će krila raširiti, drveću pa će plodove svoje dati, a plodovima džennetskim pa će se saviti. I narediti ću povjetarcu ispod Prijestolja pa će ponijeti planine kamfora i miska miomirisnog i raspaliti će se loživo koje nije od vatre i dim će se pojaviti. A između Mene i njegove duše neće biti zastora i reći ću mu kod uzimanja duše njegove: Merhaba i dobro mi došao! Budi sretan zbog počasti i radosnih vijesti o milosti i zadovoljstvu i Džennetima sa vječnim užitcima u kojima se vječno zavijek živi!
Uistinu kod Allaha je velika nagrada, pa da samo vidiš meleke kako dušu preuzimaju i jedan drugom je predaju.
O Ahmede! Oni što se Ahiretu posvetiše ne sprečava ih hrana, otkad Gospodara svoga spoznaše, niti ih nedaća zabavlja otkad spoznaše svoje loše postupke. Oni plaču nad svojim grijesima i ulažu napor, a odmora duši ne daju. Uistinu je spokoj posvećenih Ahiretu smrt, a Ahiret je mjesto odmora onih koji Boga spoznaše. Sudrug su im suze što im teku niz obraze, a sijela su im sa melekima koji su im s desna i sa lijeva, a razgovori sa dragim koji nad svim ima vlast. Oni posvećeni Ahiretu, srca su im u unutrinama izbodena govoreći: ‘Kad će više odmor od prolazne kuće u kuću vječnosti?’
O Ahmede! Znaš li šta pripada skromnim na ovom svijetu kod mene?”
Reče: “Ne, o Gospodaru.”
Reče: “Ljudi će biti proživljeni svodeći svoje račune, a oni sigurni od toga. Uistinu najmanje što ću dati na Ahiretu skromnima jeste da ću ih darovati svim džennetskim ključevima, da otvore koja god vrata željeli. I neće od njih moje Lice biti zastrto i kušat ću ih užicima razgovora sa Mnom.
I postavit ću ih na prijestolja iskrenih te ih podsjetiti na ono što na ovom svijetu počiniše i propatiše i otvoriti ću im četvera vrata: vrata na koja će im ulaziti nagrade i jutrom i večerom od mene. I vrata kroz koja će me gledati bez poteškoća,[3]i vrata kroz koja će gledati u Vatru gdje će vidjeti nasilnike kako se kažnjavaju i vrata na koja će gledati ono što je opisano i hurije.”
Reče: “O Gospodaru! Ko su ovi skromni koje si opisao?”
Reče: “Zahid / skromni to je onaj koji nema kuće da se sruši pa u očaj pada zbog rušenja, niti ima dijete pa da umre te da za njim žali, niti ima bilo što da bi ga mogao izgubiti pa da za njim žali. Kojeg niko ne zna pa da ga može od Allaha koliko i treptaj oka zaokupirati, niti ima viška hrane pa da za nju bude pitan, niti ima mehke odjeće.
O Ahmede! Lica skromnih na Ovom svijetu su požutjela od noćnog bdijenja i posta danima, jezici su im otežali za bilo što osim zikrullaha.
Srca njihova u prsima su ranjena od mnoštva suprotstavljanja vlastitim prohtjevima. Sebe su istrošili od mnoštva šutnje, a snaga im je na krajnjoj granici, ne zbog straha od Vatre, niti čežnje za Džennetom, nego gledaju u Carstva nebesa i Zemlje kao što gledaju i u one koji su iznad njih, pa znaju da je On, neka je uzvišen, dostojan da mu se ibadet čini.”
Reče Poslanik, s.a.v.a.: “Hoće li u mome ummetu biti takvih?”
Reče: “O Ahmede! Ovo su stepeni Poslanika i iskrenih u tvome ummetu i ummetu drugih poslanika i skupina šehida.”
Reče: “O Gospodaru! Kojih zahida / skromnih ima više? Zahida moga ummeta ili zahida sinova Israilovih?”
Reče: “Oni skromni među sinovima Israilovim u odnosu na tvoje sljedbenike su kao crna dlaka na bijeloj kravi.”
Reče: “Gospodaru! A kako kad je njih više?”
Reče: “Zato što su oni sumnjali nakon što su bili uvjereni i zato što su poricali nakon što su potvrdili.”
Reče Poslanik, s.a.v.a.: “Tada mnogo Allaha slavih i zahvalih Mu, a njima od Allaha zaiskah pažnju i milosrđe i svako drugo dobro.
I rekoh: Allahu moj čuvaj ih i smiluj im se, sačuvaj im njihovu vjeru sa kojom si zadovoljan. Allahu opskrbi ih vjerom onih koji vjeruju poslije koje nema sumnje i suzdržanošću poslije koje nema pohlepe; strahopoštovanjem poslije kojeg nema nemara; znanjem poslije kojeg nema neznanja; razumom poslije kojeg nema ludosti; blizinom poslije koje nema udaljenosti od Tebe; skrušenošću poslije koje nema tvrdoće; stalnim sjećanjem (na Boga) poslije čega nema zaborava; počašću poslije koje neće biti poniženja; strpljivošću poslije koje nema uznemirenosti i blagošću poslije koje nema uzrujanosti! Ispuni njihova srca stidom od Ttebe tako da Te se stide u svakom momentu i učini njihove oči da mogu spoznati dunjalučke boljke i svoje vlatite mahane, te šejtanska došaptavanja! Ti uistinu poznaješ ono što je u meni, Ti si Poznavalac svega skrivenog!”
A zatim reče: “O Ahmede; Drži se bogobojaznosti (svijesti o Bogu), jer svijest o Bogu je glava vjere i sredina vjere i završnica vjere. Uistinu svijest o Bogu približava Uzvišenom Allahu.
O Ahmede! Uistinu je svijest o Bogu ukras vjernika i stub vjere. Uistinu je primjer svijest o Bogu, primjer lađe, kao što na morskoj pučini nema spasa osim za onoga koji je u njoj, također neće onaj skromni na Ovom svijetu uspjeti osim sa sviješću o Bogu.
O Ahmede! Uistinu svijest o Bogu otvara čovjeku mnoga vrata pokornosti pa Božiji rob njima bude počašćen kod stvorenja i njima stiže do Allaha Uzvišenog.
O Ahmede! Neće Me spoznati niti jedan rob, a da mu se sve neće predati.
O Ahmede! Drži se šutnje, najduže žive srca onih dobrih šutljivih, a najbrže se kvare srca onih koji pričaju puno o onome što ih se ne tiče.
O Ahmede! Uistinu ibadet se sastoji od deset dijelova, devet ih je u traženju halal opskrbe. Pa ako ti je halal hrana i piće, ti si pod Mojim okriljem i zaštitom.”
Reče: “O Gospodaru: Šta je početak ibadeta?”
Reče: “O Ahmede! Početak ibadeta je šutnja i post.”
Reče: “Da li znaš Ahmede, šta su plodovi posta?”
Reče: “Ne, o Gospodaru!”
Reče: “Plodovi posta su umanjeno jelo i umanjen govor. A drugi ibadet je šutnja. Šutnja porađa mudrost, a mudrost porađa spoznaju, a spoznaja porađa čvrsto uvjerenje, pa kada rob postigne čvrsto uvjerenje, tada ne mari osvanuo u spokoju ili poteškoćama.
A ovo je položaj zadovoljnih, a ko bude radio pod okriljem Moga zadovoljstva tri mu stvari činim obaveznim: Učiniti ću ga da spozna šta znači zahvalan biti bez ikakve primjese neznanja, i da se Mene stalno sjeća bez da ikada u zaborav pada, i da Mene voli ljubavlju na koju nikakav utjecaj neće imati ljubav spram stvorenja, pa kada Mene zavoli zavoliti ću ga i učiniti voljenim među Svojim stvorenjima, te ću otvoriti oči srca njegova da gledaju Moju uzvišenost i veličinu. I neću ga uskratiti znanja Mojih odabranih stvorenja, te ću ga dozivati u noćnim tminama i u svjetlosti dana sve dok ne prekine govor sa stvorenjima i sjedanja sa njima. I učiniti ću da čuje Moj govor i govor Mojih meleka i upoznat ću ga sa Svojim tajnama koje zastrijeh od stvorenja. I odjenut ću ga stidom tako da ga se sva stvorenja stide. I zemljom će kročiti oslobođen od grijeha.
I učiniti ću srce njegovo da poima i razlučuje i neće mu biti skriveno ništa od Dženneta niti Vatre. I upoznat ću ga sa zbivanjima na Danu sudnjem i strahotama i teškim stanjima kroz koja će ljudi prolaziti. I čime ću račun svoditi sa svakim od bogatih, siromašnih, učenih i neznalica. Njegov kabur će osvijetliti i poslat ću mu Munkira i Nekira da ga pitaju i obraduju i neće vidjeti smrtnih tegoba, niti kaburske tame, niti strave ustajanja. Niti ću mu dijela vagati, niti ću mu knjigu čitati. Zatim ću mu staviti knjigu u desnicu pa će je on sam već pripremljenu i otvorenu čitati. I neće između Mene i njega biti posrednika. Zatim ću ga Sebi podići pa će pasti jednom, i ustati, i sjesti i smiraj naći. Zatim će Sirat preći i Džehennem će mu se približiti i Džennet dotjerati i doći će sa poslanicima, šehidima, i mazlumi će se uhvatiti za zalime. I postavljen će biti Kursij da suđenje otpočne. Svaki čovjek će reći svome suparniku, između nas dvojice je pravedni sud koji nepravdu ne čini.
Zatim ću dići zastore između Mene i njega i dati ću mu da uživa u razgovoru sa Mnom i dati mu da kuša slasti gledanja u Mene.[4]
Pa čiji su postupci ovakvi na Ovom svijetu kako takav može stremiti ka njemu i kako ga može uopće voljeti, a on zna da sve živo na njemu umire a ja sam Živi Koji ne umire. Učiniti ću da vlast ovog roba bude iznad vlasti svih vladara tako da će mu se podčiniti svi kraljevi i od njega strah osjećati svi vladari nasilnici, moćnici, inađije, i sve mu se divlje zvijeri umiljavati.
I učiniti ću ga da čezne za Džennetom i onim što je u njemu. Potrošiti ću njegov razum na spoznaju Mene, a Sebe ću postaviti na mjesto razuma. Zatim ću mu olakšati smrt i smrtne muke, njenu gorčinu i strah pa ću ga u Džennet uvesti. Te kada mu dođe melek smrti reći će mu: Dobro došao, blago tebi, blago tebi, blago tebi! Uistinu Allah te je poželio. Znaj Božiji prijatelju zaista vrata na koja se uspinju tvoja djela plaču za tobom i zaista tvoj mihrab i mjesto na kojem si klanjao za tobom plaču.
Pa će reći (melek smrti): Ja sam zadovoljan zbog Allahovog zadovoljstva i plemenitosti, te će mu dušu izvesti iz tijela kao što izlazi dlaka iz tijesta, a meleki će zasjesti iznad njegove glave i u ruci svakog od njih čaša vode Kevsera i po čaša vina te će pojiti dušu sve dok stanje smrtne agonije nestane.
Tada će ga obradovati najvećom radošću i reći mu: Dobro neka si i neka si dobro došao, dolaziš pred Silnog, Plemenitog, Voljenog, Bliskog!
Pa će duša poletjeti iz ruku meleka Allahu u treptaju oka i neće ostati između nje i Allaha nikakav zastor niti pregrada, a Allah će je za čežnjom dočekati. Zatim će sjesti na izvoru kraj desne strane Arša i biti će joj rečeno: “O Dušo kako si ostavila dunjaluk?” Pa će reći: “Bože moj i Gospodaru moj; Tvog mi ponosa i veličine, nemam nikakvog znanja o dunjaluku?”
Pa će reći: “O Bože moj i Gospodaru moj tvog mi ponosa i veličine nemam znanja o dunjaluku. Od kada me stvori pa sve do sada ja strahujem od Tebe.”
Pa će reći Allah: “Istinu si rekao robe Moj, bio si tijelom na dunjaluku, a svojim duhom sa mnom. Ti si pod Mojom pažnjom. Znam tvoje tajne i javne postupke, zatraži dobit ćeš, zaželi počastit ću te. Ovo je Moj Džennet pa uživaj u njemu, ovo je Moja blizina pa je nastani.”
Pa će duša na to reći: “Bože moj, upoznao si me sa sobom, te sam time postao neovisan od svih Tvojih stvorenja. Tako mi tvoga ponosa i veličine, kada bi tvoje zadovoljstvo bilo da me isjeku na najmanje komadiće ili da budem ubijen sedamdeset puta, najžešćim ubistvom kojim ljudi bivaju ubijani, Tvoje zadovoljstvo bi mi bilo draže o Gospodaru.
Kako da budem obmanut sobom, a ja sam bijedan osim ako me Ti ne počastiš i poražen ako men Ti ne pomogneš i slab ako me Ti ne ojačaš.
Ja sam mrtvac ako me ne oživiš Svojim spomenom i da nije Tvoga pokrivanja bio bih osramoćen još prvi put kada ti nepokornost iskazah. Bože moj, kako da ne tražim tvoje zadovoljstvo a ti si mi upotpunio razum tako da sam te spoznao i spoznao da razlučim istinu od laži, naredbu od zabrane, znanje od neznanja, tamu od svijetlosti!?”
Pa reče Allah Uzvišeni: “Mog Mi ponosa neću načiniti između Mene i tebe zastor ni u jednom času da te sprječava od posjete Meni, kada god to poželiš. Tako ja postupam sa Svojim miljenicima.”
O Ahmede! Dali znaš koji je život najprijatniji i koji život najduže traje?”
Reče: “Ne, moj Allahu.”
Reče: “Što se tiče prijatnog života, to je onaj život čiji sahibija se ne zamara od spomena Mene, niti zaboravlja Moje blagodati, niti pada u nemar spram Mojih zapovjedi, niti se pravi da ne pozna Moja prava, nego traži Moje zadovoljstvo i noću i danju.
Što se tiče života koji najduže traje, to je život onoga koji radi sebi za dobro, tako da dunjaluk postane neznatan i malen u njegovim očima, a Ahiret postane velik, te dadne prednost Mojim htijenjima nad svojim i nastoji postići Moje zadovoljstvo te me veliča onako kako Ja to istinski zaslužujem.
I koji se podsjeća na Moje znanje o njemu i ima Me na umu i noću i danju kod svakog lošeg postupka i kod svakog grijeha. Koji srce svoje čisti od svega što ja prezirem, koji mrzi šejtana i njegova došaptavanja i ne dopuštana Iblisu nadmoć nad svojim srcem, niti mu kakva puta otvara. Kada ovako postupi nastanit ću u njegovom srcu ljubav, tako da mu srce bude samo Meni predano te će njegovo slobodno vrijeme i vrijeme zauzetosti i vrijeme briga, sve biti meni posvećeno.
I učiniti ću da mu govor bude blagodat od govora onih koje počastvovah među Meni dragima stvorenjima i otvoriti ću oči srca njegova i sluha njegova tako da srcem sluša od Mene i srcem gleda u Moju veličinu i uzvišenost. I skučit ću mu Dunjaluk i omrznuti mu ono što se na njemu nalazi od zadovoljstava.
I opominjati ću ga na dunjaluk i ono na njemu kao što pastir opominje svoje stado od poljana u kojima se može stradati.
Pa kada postane ovakav pobjeći će od ljudi i biti će prenesen iz prolazne kuće u kuću vječnosti i iz šejtanova doma u dom Milostivog.
O Ahmede! Ukrasiti ću ga dostojanstvom i ugledom. To je taj prijatni i vječni život.
O Ahmede! Nema bogatstva za onog ko pameti nema, niti ima siromaštva za onog pri kome neznanja nema, niti zadovoljstva za onog pri kome zadovoljstva nema jednako kada je u oskudici kao i u izobilju.
O Ahmede! Da li znaš zbog čega Sam te odlikovao nad ostalim vjerovjesnicima?”
Reče: “Ne, Allahu moj.”
Reče: “Čvrstom vjerom, lijepim ponašanjem, darežljivom dušom, milosnim ćudoređem, tako i stožeri zemlje, ne bi bili stožeri bez ovih svojstava.
O Ahmede! Učini sve svoje brige jednom brigom, jezik svoj učini jednoličnim. Tijelo svoje učini poniznim da nikada ne pada u nemar, jer ko Mene zaboravi, svejedno Mi je u kojoj dolini će propast.
O Ahmede! Upotrijebi svoju pamet, prije nego ode, jer ko pamet svoju iskoristi neće pogriješiti, niti se silnim učiniti. Radi po znanju kojem Sam te podučio, kako bi skupio znanje onih prvih i onih potonjih. Zatim ću ti srce zapečatiti spoznajom koja se opisati ne dade. I dati ću ti učitelja gdje god da se zaputiš i povesti te putem svakog dobra i uputiti ću te na put onih koji me spoznaše/arifa.
I ojačati ću te ibadetom i učiniti ga dragim i na njemu pomoći, tako da ti ništa neće biti draže od ibadeta.
O Ahmede! Ako želiš naći zadovoljstvo imana, okušaj se glađu i primoraj jezik na šutnju i natjeraj dušu na bogobojaznost i strahopoštovanje. Ako tako postupiš nadat je se da ćeš biti miran, a ako ne postupiš, pa ti si onda od propalih.
O Ahmede! Ponosa mi Moga i veličine, nije početak robovanja i tevba i traženje blizine, ništa drugo do post, glad, duga šutnja i osamljivanje od ljudi.
I uistinu prva nepokornost koju počini rob jeste pretrpavanje stomaka i pružanje jezika o onome što ga se ne tiče i miješanje sa svjetinom u njihovim prohtjevima.
O Ahmede! Uistinu rob moj kada mu ogladni stomak i kada sačuva svoj jezik podučim ga mudrosti, pa ako je nevjernik mudrost njegova će mu biti dokaz protiv njega i nesreća po njega. A ako je vjernik, mudrost njegova će mu biti svijetlost, dokaz izlječenje i milost. Pa će upoznati ono što nije znao i vidjeti ono što do tada nije vidio, te prvo u što ću mu uvid dati jesu njegove vlastite mahane kako bi se njima pozabavio na uštrb tuđih mahana. I upoznat ću ga sa tanahnim znanostima, tako da do njega šejtan neće naći vrata i uvid ću mu dati o šejtanskim spletkama i spletkama vlastite duše, tako da mu duša do njega neće naći puta.
O Ahmede! Nema ništa od ibadeta Meni draže kao post i šutnja. Pa ko posti, a ne čuva jezik svoj, taj je kao onaj ko klanja, a ništa ne uči na namazu. Takvom ću dati nagradu kijama, a neće dobiti nagradu pobožnjaka.
O Ahmede! Da li znaš kada rob biva pobožnjakom?”
Reče: “Ne; O gospodaru?”
Reče: “Kada se kod njega nađe sedam stvari: savjest koja ga sprječava od harama, šutnja koja ga odvraća od onog što ga se ne tiče, strah koji mu svaki dan suze povećava, stid kojim se Mene stidi kada je u osami, jelo onoliko koliko mu je potrebno, preziranje Dunjaluka zato što ga Ja prezirem i ljubav spram Ahireta zato što ga Ja volim.
O Ahmede! Nije svako ko kaže, volim Allaha, u Mene zaljubljen, sve dok ne uzme od hrane koliko mu treba i odjeće koliko ga može pokriti i san učini sedždom i odulji sa kijamom i privikne se na šutnju, na Mene se osloni, mnogo plače, umanji smijeh i svojoj strasti kontrira, mesdžid kućom načini, znanje sudrugom, skromnost sohbetom, ulemu miljenicima, siromahe prijateljima, traži Moje zadovoljstvo i bježi od Moje srdžbe, bježi od stvorenja koliko može i kloni se grijeha što više može, sav se na spomen Mene troši i stalno tespih čini, obećava iskreno i što obeća ispuni. Srce mu je čisto, a opskrba halal, farzove se trudi da ispuni i traži samo ono što je kod Mene, od Mog azaba strahuje i Mojim je miljenicima prijatelj i sabesjednik.
O Ahmede! Kada bi rob klanjao koliko klanjaju stanovnici nebesa i Zemlje i postio koliko poste stanovnici nebesa i Zemlje, te hrane se oslobodio baš kao meleki i poderano prozirno obukao, a Ja u njegovom srcu i pored svega vidio od ljubavi spram Dunjaluka koliko i trunčicu ili (vidio ljubav spram) dobrog glasa na njemu, poglavarstva, šićarenja, ukrasa, neće Mi u domu Mome susjed biti, a i ono što ljubavi ima spram Mene istrgat ću je iz njegova srca i crnim ga učiniti sve dok na Mene ne zaboravi, niti ću mu dati da okuša slast spoznaje.
Neka su na tebe spas i milost Moji i hvala Allahu Gospodaru svih svjetova!”
Sa arapskog preveo: Adnan Mešanović