U Ime Allaha, Milostivog, Samilosnog
Allahu, Uzvišenom i Velikom. Pokornost Njemu je put da Mu se približi, a zahvalnost Njemu uvećava Njegove blagodati. Svaki put kad se udahne produžuje se život, a kad se izdahne dolazi olakšanje. Dakle, u svakom disaju su dvije blagodati, a za svaku blagodat dužnost je iskazati zahvalnost.
Čije su ruke i jezik u mogućnosti
Da Njemu iskažu odgovarajuću zahvalnost?!
„O, porodico Davudova, iskaži zahvalnost! O, kako je malo zahvalnih među robovima mojim!“[1]
Dobar je onaj rob koji za svoje grijehe
Oprosta traži od Allaha Uzvišenoga.
Inače, što je dostojno Allaha
Niko ne može u potpunosti da izvršava.
Kiša Njegovih bezbrojnih milosti pada na sve; stolnjak Njegovih bezgraničnih blagodati razastrt je posvud. On ne skida zavjesu čestitosti sa svojih robova zbog njihovih teških grijeha, ne uskraćuje im nasušni hljeb zbog njihovih nedostojnih postupaka.
O, Plemeniti, iz svoje nevidljive riznice
Ti hraniš i vatropoklonika i kršćanina.
Zar možeš uskratiti svoju darežljivost prijateljima
Ti, koji i neprijatelju ukazuješ milost?!
On je naredio ferrašu, istočnom povjetarcu, da razastre smaragdni ćilim; dadilji, proljetnom oblaku, naložio je da hrani i poji nejake kćeri biljaka u kolijevcizemlji; drveće je zaodjenuo u proljetnu odjeću – ogrtač od zelenih listova; na glavu njihove djece, grančica, dolaskom proljeća, navukao je kapice cvjetova; sok trske Njegovom moći i odredbom pretvara se u prekrasni med; palmina sjemenka Njegovom dobrotom izrasta u veliku palmu.
I oblak, i vjetar, i Mjesec, i Sunce, i nebo staraju se
Da ti dobiješ nasušni hljeb i da ga ne jedeš u nemaru.
Sve ti je pokorno i spremno da ti služi!
Zar bi bilo pravedno da ne budeš pokoran volji Njegovoj?
Predanje koje dolazi od krune svega postojećeg, Ponosa stvorenja, onoga koji je Božja milost čovječanstvu, najboljeg među ljudima, završetka svih vremena, Muhammeda Odabranika – neka ga Allah pomiluje i neka ga spasi!
On je naš zagovornik, vjerovjesnik, velikodušni,
On je onaj koji dijeli dobro, muhurom obilježeni.
Što da bude zabrinut narod koji ima zaštitnika kao Ti?!
Zar ima straha od morskih valova onaj kome je lađar sâm Nuh?!
On je dostigao ugled svojim savršenstvom,
Rastjerao je tminu svojom ljepotom.
Sva Njegova svojstva su prelijepa.
Neka je Božja milost Njemu i Njegovoj porodici!
Kad neko od griješnih robova, pritješnjen nevoljom, u pokajanju podigne ruke u nadi da će mu Allah – Veliki i Uzvišeni – udovoljiti molbi, a Uzvišeni Gospodar ne pogleda na njega, pa se rob ponovo molbom obrati, a on mu opet ne udovolji, a rob i po treći puta ponizno i kroz plač zamoli, Allah Uzvišeni naredi: 'O meleki Moji, Ja sam se postidio svoga roba, jer on nema drugog gospodara osim Mene. Ja sam mu oprostio grijehe, udovoljio sam njegovoj molbi, otklonio sam njegovu nevolju, jer me stid mnogih dova i gorkog plača Moga roba.
Pogledaj plemenitosti i milosti Allahove:
Grijehe počinio rob, a stidi se On!
Pobožni služitelji hrama Njegove veličine priznaju nedostatke svog služenja Njemu:
„Mi Te ne obožavamo onako kako bismo Te morali obožavati,” a oni koji su pokušali opisati Njegovu ljepotu ostali su zapanjeni: „Nismo Te spoznali kako bismo Te morali spoznati.”
Ako bi me neko upitao kako Njega opisati,
Šta može da kaže zaljubljenik o Onome koji nema obilježja?!
Zaljubljenici su žrtve onoga koga vole,
A od mrtvih žrtava ne dolazi glas.
Neki pobožni mudrac pognuo glavu i zamislio se nad morem neotkrivenih tajni. Kad je izišao iz tog stanja, upita ga jedan prijatelj u šali: „Kakav si nam čarobni dar donio iz bašče u kojoj si bio?” „Mislio sam”, odgovori on, „kad se primaknem ružinom grmu, da za dar prijateljima napunim skut ružama. Ali, kad sam nekako dospio tamo, miris ruže me tako opio da mi je skut ispao iz ruku.”
O ptico ranopjevico, od leptirice nauči šta je ljubav!
Ona, sažežena, dušu ispusti, a glasa ne izusti.
Oni koji pričaju o ljubavi ne znaju šta je to,
A Onaj ko je spoznao ljubav – od njega nema glasa.
O Ti koji si van mašte, poređenja, predstave i poimanja,
Iznad svega što su nam govorili, što smo slušali i čitali,
Naš sastanak se završio, život došao kraju,
A mi, kao i prije, ostali na početku Tvoga opisa.
Lijep spomen o Sadiju, koji kola od usta do usta, dobar glas o njegovom djelu, koji se raširio po zemlji, slatka datula njegovog kazivanja, koju kao šećer žvaću, dijelovi njegovih napisanih tekstova, koji se kao zlatni listovi svijetom raznose – sve se to ne može pripisati samo savršenstvu njegove učenosti i rječitosti. Naprotiv, Gospodar svijeta, stožer kruženja vremena, nasljednik Sulejmana[2], zaštitnik vjernika, veliki car careva, najveći atabeg, selgurovički sultan Muzafferuddin Ebu Bekr ibn Sa'd ibn Zengi[3], sjena Božja na zemlji – Bože, budi njime zadovoljan i učini ga zadovoljnim – pogledao je svojim pokroviteljskim pogledom, izrazio potpuno odobravanje, izrekao iskrenu naklonost, zbog čega su svi ljudi, odlični i obični, zdušno zavoljeli Sadija, jer „ljudi slijede vjeru svojih vladara.”
Otkad ti blagonaklono gledaš na mene siromaha,
Moja su djela postala glasovitija od sunca.
Iako su prvi ovom robu mnoge mane,
Svaka mana koju sultan prihvata je vrlina.
Mirisava ruža u hamamu jednog dana
Dospje u moje ruke iz ruku jednog sluge.
Ja je upitah: ,,Jesi li ti mošus ili ambra
Pa se opih tvojim zanosnim mirisom?”
Ona odgovori: „Ne, ja sam bila obična ilovača,
Ali sam neko vrijeme proboravila s ružom.
Savršenstvo susjeda djelovalo je na mene,
Da toga nije bilo, ostala bih ilovača, ono što sam i bila.”
Allahu, usreći muslimane njegovim (atabegovim) dugim životom, umnoži nagradu za njegova dobra djela, uzvisi njegove prijatelje i namjesnike, uništi njegove neprijatelje i zlobnike, kako je o tome rečeno i u kur'anskim ajetima. Allahu, zaštiti njegovu zemlju, sačuvaj njegova nasljednika!
Svijet je usrećen njime, neka je trajno sretan,
Neka mu Allah pomogne znamenjem pobjede.
Neka raste mlado drvce, čiji je korijen on,
Neka cvjeta rastinje od darežljivosti njegova potomstva.
Neka Uzvišeni Allah čuva u punoj sigurnosti čistu zemlju Širaza, ugledom i dostojanstvom pravednih vladara i zalaganjem pravih učenjaka do Dana proživljenja.
Pokrajini Fars nema tuge od nedaća vremena
Dok njome upravlja Božja sjena kao što si ti.
Niko danas na zemlji ne može pokazati
Blagoslovljeno utočište kao što je prag tvojih vrata.
Na tebe pada dužnost da čuvaš srca bijednika;
Na nas pada zahvalnost tebi, a na Allahu je da nagradi.
Allahu, čuvaj pokrajinu Fars od vjetra smutnje
Sve dok zemlja i vjetar postoje.
Sa perzijskog preveo, bilješke i objašnjenja: Salih A. Trako
Izdavač El-Kalem, Sarajevo, 1989.
[1]Kur'an sura Sebe, ajet 13.
[2]Sulejman (Solomon Mudri) – vjerovjesnik i vladar Izraeličana, treći po redu izraelićanski vladar. Naslijedio je svoga oca Davuda 1001. g. p.n.e. Poznat je po svojoj moći i pravednosti, bogatstvu, znanju i mudrosti. Umro je 962. ili 976. g. p.n.e. (Islam Ansiklopedisi, XI, Istanbul, 1970, str. 172-174).
[3] Ebu Bekr ibn Sa'd ibn Zengi – šesti vladar iz dinastije Selgurijan, koji su kao atabezi (namjesnici sultana) vladali oko 120 godina u pokrajini Fars u Perziji. Na vlast je došao 1231. g. i nakon vladavine od oko trideset godina umro je 1260. Bio je praveden vladar, prijatelj nauke i učenjaka. Njemu je Šejh Sadi posvetio svoj Gulistan i tako sačuvao spomen na njega i dinastiju Selgurijan. (Šemsuddin Sami: Kamus I, Istanbul 1888 str. 690).
