Ehli-bejt u literaturi i poetskim sadržajima u glasilima i periodici Islamske zajednice

 

Unutar razuđenih obzorja islamske književnosti (arapske, perzijske, turske), posebno klasične, ispisani su najljepši literarno-poetski sadržaji i hvalospjevi Božijem Poslaniku i istaknutim vjerskim velikanima i predvodnicima. Iz tog kolosijeka ne iskaču ni bosanskohercegovački pjesnici i književnici, kako oni klasični tako ni ovovremeni. Velikani vjere, među kojima, dakako, na samom pročelju jesu i članovi Ehli-bejta, bili su i jesu trajna inspiracija i nadahnuće brojnim pjesnicima i književnicima u svim generacijama i na različitim meridijanima među islamskim narodima.

Prelistavajući časopise i izdanja Islamske zajednice primjetio sam da je objavljen stanovit broj literarnih i poetskih ostvarenja kako domaćih književnika tako i prevedenih radova o Ehli-bejtu i članovima Poslanikove porodice. Cijeneći značajnim, makar ovlaš, ukazati i na ovaj vid iskazivanja obzirnosti, poštovanja i ljubavi prema Poslanikovoj porodici, opredijelili smo se da prezentiramo nekoliko takvih primjera.

U jednom od godišta Takvima objavljen je, u poglavlju “Pjesništvo islama”, veći broj islamom inspiriranih poetskih ostvarenja arapske, perzijske, turske i domaće književnosti. U vezi Ehli-bejta izdvajamo “Satiru” na šaha Mahmuda, koju je napisao najveći perzijski epski pjesnik Firdusi. Firdusi veliča Božijeg Poslanika, Aliju i Poslanikovu porodicu, istodobno iskazujući joj svoju privrženost.[1] Također čitamo i “Hvalospjev Zejnul-Abidinu” od Al-Ferezdeka.[2]

U prijevodu Fejzullaha Hadžibajrića objavljena je epizoda iz “Mesnevije” Dželaludina Rumija o hazreti Aliji i ratniku koji mu je pljunuo u lice,[3] dok također iz “Mesnevije”, u drugom časopisu, upoznajemo se sa savjetima koje je Muhammed, a.s., dao hazreti Aliji u vezi traženja znalca i pokornosti njemu, kao što je Musa, a.s., našao i slijedio Hidra.[4]

Fehim Nametak je objavio u Takvimu rad “Religiozna poezija iz Divana Fadil-paše Šerifovića”. U stihovima Fadil-paše Šerifovića, kao derviša mevlevijskog reda, uočljiva je, prema Nametku, simpatija prema “šijskom pokretu čiji su simboli mučenici Hasan i Husein”[5] U svom Nati-šerifu, hvalospjevu Vjerovjesniku, nakon svaka dva distiha javlja se refren:

Ne daj da u paklu budem, djede šehida Kerbele

Grešnik sam, zauzmi se za me, oče najbolje žene!

U stihovima šejha Abdurahmana Sirije, u prijevodu i prepjevu Šaćira Sikirića, također je prisutan motiv Ehli-bejta.[6]

Hazreti Fatima, posebice njena smrt, bila je inspiracija i nadahnuće mnogim pjesnicima na prostoru Bosne i Hercegovine.

Po uzoru na tradicionalne mevludske spjevove na ovim prostorima, Sejjid Mevlić opjevao je smrt hazreti Fatime,[7] a u povodu izlaska iz štampe djela Rešada Kadića “Život i smrt hazreti Fatime”, u “Preporodu” je objavljen kraći osvrt na ovo djelo.[8]

Radi potvrde gore iznijetih konstatacija u nastavku dat ćemo dva primjera poetske obrade, odnosno citirati dvije pjesme bosanskih pjesnika s kraja 19. i početka 20. vijeka u kojima se jasno ocrtava izrazito velika dimenzija poštovanja i respekta prema članovima Poslanikove porodice.

Šaćir Sikirić objavio je u Glasniku jednu pobožnu pjesmu šejha Šakira, sina šejha Abdurahmana Sirije, u kojoj se poimenično nabrajaju šiitski imami. Šejh Šakir je ovu pjesmu napisao 1881. godine. Šaćir Sikirić ističe: “Za nas je ova pjesma interesantna stoga što se u njoj kronološkim redom nabrajaju sufijski prvaci koje Nakšibendije smatraju patronima svoga reda sve do Resulullaha.”[9]

Pjesma ima 54 distiha, a počinje traženjem oprosta i Božije milosti, zaštite od nevolja, te iskazujući svoju nemoć, zaklinjuću Ga, Njegovim svojstvima, Knjigama i melecima, pjesnik nastavlja:

U čast strašnog mača Božijeg lava, vladara priestolja bogougodnika,

Velikog Alije, koji se smatra pravim vratima naseobine (Božije) saznanja.

U čast miljenika Božijeg Poslanika, prvaka bogougodnika,

Husejna, koji je izgubio život i umro žedan mučeničkom smrću.

U ime najodličnijeg pobožnjaka i askete, prvaka Božijih ugodnika,

U čast dičnog Zejnul-Abidina.

U ime crvene ruže ružičnjaka bogobojaznosti,

U čast prvaka Muhameda Bakira.

U ime jedinstvenog bisera iskrenosti i dragulja iz rudnika Božije blizine,

U čast iskrenosti prvaka Džafera Sadika.

U čast očevidca Božije pojave i Božije riječi na Sinajskoj gori srca,

Božije blagodati, prvaka Musa Kjazima.

Radi časti prvaka Ali Riza’a,

Čija je odora Božije zadovoljstvo, a kruna Božija blizina.

U čast prvaka i ponosa pobožnjaka,

Kome je ime Muhamed Takij.

U ime bisera iz mora čistoće, dragulja iz oceana saznanja,

U čast prvaka, koji nosi ime Ali Nekij.

Radi ukrasa ružičnjaka istine i zrake vječnog svjetla,

Prvaka Hasan Askeri.

U ime kraja niza prvaka, koji istinom sja kao pun mjesec,

U čast vođe Muhamed Mehdije.

Druga pjesma posvećena je hazreti Fatimi, kćerki Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., a napisao je naš poznati pjesnik Musa Ćazim Ćatić.[10]

Fatima ez-Zehra

Najbolja kćerka izmeđ sviju kćera,

Mirisni cvijet s pejgamberove grane –

Bijaše čista bez ikakve mane

Ko njena srca postojana vjera.

Između žena najvjernija žena,

Ponosna, čedna ko paoma mila –

Božanskom lavu je žarka ljubav njena

U boju zvijezda predvodnica bila.

I među majkam nikad majke take

Nježne i dobre! … Kerbelske sokake

Svaku noć – vele – sad oblazi ona;

I kad kod groba Svete žrtve stane,

Nijemo plačući po humku mu pane,

A s njome plače cijela vasiona.