Fadil-paša Šerifović (1802-1882)
G A Z E L I [1]

Muhammed Fadilpaša Šerofović rođen je tisuću osamsto i druge godine u obitelji koja je pripadala visokom plemstvu tadanje Saraj-Bosne (Sarajeva). Vršak loze koja raste od Poslanikova unuka Imam Huseina a.s., potomak dervišâ  (islamskih tzv. mistika) i uleme (vjerskih učenjaka), sin Nuri-efendije Šerifovića, mučki ubijenog nakšibendije, političara i pjesnika, Fadil-paša već u ranoj mladosti postaje jednom od vodećih ličnosti umjetničkog, tarikatskog, društvenog i političkog života Bosne polovinom devetnaestog stoljeća. Sabravši u sebi najčešće zavađene strasti pjesnika-mistika i polemičara-političara, vjernog sugrađanina–kroničara i obiteljskog čovjeka, koji, mir-i-liva, na primjer i mevlevijski šejh ne isključiše jedan drugoga, Fadil-paša živi intenzivan osamdesetgodišnji ljudski vijek. U rasponu od uspjeha i ugleda do razočarenja i progona 1851. od strane Omer-paše Latasa.
. . . . . . . .
Baštinik historije i kulture bosansko-hercegovačkog tla i mentaliteta, i sljedbenik tursko-arapsko-perzijskog neprevaziđenog poetskog izraza kada je u pitanju mistička poezija, ostavlja Fadil-paša Šerifović za sobom Divan, spjevan na turskom jeziku, sačuvan do danas u tri rukopisna primjerka. Taj zbornik tasavvufske poezije sačuvao je u poetskoj misli gazela Fadil-pašinu srčanu spoznaju na putu dosezanja Jedinstvenog Bića u krilu h. Mevlane Dželalud'dîna Rûmie, a u zvuku stiha sevdah Bošnjaka, s blagom gorčinom stanovnika zemlje i doba na razmeđima. No,
“Zašto bi, Fadile, otvarao u grudima ranu
zar nisi utekao presvijetlom, skloništu carskom”.
priziva pjesnik u sebi ljubav koja ne poznaje razočarenja.
I evo nas gdje počinje naša dvojba. Komentar, odveć li je tvrda riječ i poetskom biću sasvim neprikladna. U francuskom još pored nje piše: bilješka, (čak) ogovaranje. Posežemo još dalje u semantiku ove riječi, za još starijim vokabularima, tako dragim stolu učena čovjeka. Commentarius, spis, nacrt, osnova, bilješka, zapisnik, dnevnik. Commentari, bilješke, spomenica, memoari – poučava nas od davnašnje upotrebe našeg klasičarskog obrazovanja već patinirani rječnik latinskog jezika. Eto nas neopredijeljenih. Čitajući s vama ovih dvanaest Fadil-pašinih gazela preći ćemo, s našim skromnim znanjem ali živopisnim osjećanjem, iznova taj put vlastita bilježenja, skiciranja, spominjanja, dnevničenja, ogovaranja čak… u traženju onoga što doprinosi, doduše, opsegu našeg čitalačkog znanja, ali ga i ukida onoga časa kada nam smisao ponad i ispred riječi otkriva suštinu mističkog doživljavanja. Samo tu svrhu htjela bi da ispuni ova naša skromna uputa u čitanje gazelâ Muhammeda Fadil-paše Šerifovića.[2]
Gazeliyat – niska gazela sadržana u Divanu Fadil-paše Šerifovića u cjelini je iskaz ljubavi i štovanja piru mevlevijskog tarikata, h. Mevlâni Dželalud'dînu Rûmiju. Bívši članom ovoga derviškog bratstva, što je prirodnije doli opjevati ljubav i znanje koje je ta posvećena predanost donijela Fadilu (vrijednom, odabranom), sitnom robu «poput mrava u vremenu». I što prirodnije jednom mevlevijskom dervišu i šejhu doli iskazati tu ljubav poetskom gestom na koju ga je obavezala predanost i isprika mesnevijskog pjevanja. «Mesnevija», ta velika Rumijeva poema srčanog znanja čudesna je niska tespîha koja je stoljećima pjesnike i umjetnike vezala u zajedničku halku slavljenja Tvorca. Neka nam je oprošten rez na toj kružnici halke u prividu nadmoćnosti znanstvenoga. Eto gdje se u sjećanju i bilježenju vlastita putovanja mistika i pjesnika promiče u prve redove ogovaračka strast «znalca».
Gazel I.
Stati na vrata šaha Mevlane[3] to je najpreče
Mevlanina tekija[4]
bolja je od dvorca sreće
Carski prijesto i ukrašena kruna je ašiku naj
I kada na glavi znak Mevlanina učenja stječe

Ašicima je svjetlo obilno na svijetu
Jer njima mlađak Mevlane blista svako veče

Iz vlasti grijeha oni ašika spasavaju
Imenom «Hû» najevi[5] uzdah «Mevlana!»[6] izvlače 

Ako ovaj Fadilov gazel bude uvod u divan
Moj govor svi sljedbenici puta Mevlâne slušat će

Gazel V.
Vino mi je povod da mi strast i radost buja
A jecaj naja me ljubavlju i aškom napaja 

Družina mi je srce beznadežnim učinila
Ništa nisu ni Karunova[15] blaga da su moja

Više nego društvo sretnika ovoga vremena
Druženja sa dervišima za me su prijatnija

Ja sam se već toliko namučio u Mostaru
Da mi ni govor ostaloga svijeta ne prija 

Fadile, časno je reći da sam posjednik duha
Da je carska kruna za me kapa hodže[16] Rumia

Gazel VII.
S obiljem vina je saznata čaša trena sretnog
A ćud Džemova bi upoznata iz veselja njenog

Kada prsa rani mač krvava pogleda drúga
Nema ni nebo da se sruši lijeka poznatog

Prijatno zar može biti beznadnom i očajnom
Znano je da nema lijeka od otrova ljudskog
 
Zalud je na sijelima neznalica govoriti
Slijepim za sve sem interesa materijalnog

Zar asketstvo i pobožnost vode u raj neznalicu
Kad strah i molitve su daleko od srca njegovog

Kako će Fadil oponašati[20] velikane pjesme
Kad prirodi njegovoj tu ima poznatog i stranog

Ako nije lični sluga mevlevijskog gospodara
Čovjek neće spoznat tananost učenja mesnevijskog[21]
Tzv. “FADILOV MUSHAF”
Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo dar Fadil-paše Šerifovića

Gazel XII.
Neće li se vila ta[22] pojavit na zboru derviškom
Pa izložiti ljepotu i dobrotu pred ašikom

Kad bi ta koketa digla uvojak sa lica lijepog
Zar ne bi mlađaku ličila pojava njena sa bljeskom

I ruža uzima miris i boju sa njena lica
Kako da slavuj onda ne bude u plakanju gorkom

Plamen lica njena čitav svijet je zapalio
Pa i ašici padaju u kruženju leptirskom

Za njom svoju pamet svi ašici su izgubili
Ne nestaju li poput Kajsa u prostranstvu svjetskom

Zašto bi, Fadile, u grudima otvarao ranu
Zar nisi utekao Presvjetlom, skloništu carskom
* * * * * * * * * * * * * *
Ulaskom u jedan od tarikata, derviš sluša upute svoga šejha:
Budi uvijek nasmijan
U milosrđu budi poput sunca
U čednosti budi poput zemlje
U predanosti budi poput mrtvih
U skrivanju sramote budi poput noći
U darežljivosti budi kao voda…

I ovaj tekst je samo jedan sićušni rukavac obilja Hulusi-babinih voda.
Melika Salihbegović
Sarajevo, 1980.
[1] Ovaj moj prepjev (na prijevod Fehima Nametka) i komentari dvanaest gazela Fadil-paše Šerifovića iz njegova “Divana” objavljeni su pod ranijim prezimenom Salihbegović u Glasniku IZ, 1980. Bilo je to vrijeme objavljivanja kompletnog “Divana” u biblioteci “Kulturno naslijeđe BiH” sarajevskog izdavača “Svjetlost”; početak političkih progona nada mnom te sljedstveno i mojim malodobnim sinom, kao i bratom, kasnije šehidom, koji je jedini iz ljudskog roda ostao uz nas, kao i skòrog hapšenja, zatvaranja, torture, i sveživotnog izgona iz života od strane svih aktera u ovom poslu. Kasniju ponudu Kulturnog društva Bošnjaka “Preporod” da objavi isti prepjev odbila sam iz razloga koji su i danas očigledni: ja nisam njihov autor, oni nisu moji preporoditelji.
Neise, evo mene prije iskustva sarajevskog, slavonsko-požeškog, fočanskog i sadašnjeg sveopćeg zindana, posred sufizma, prije no što je on postao “vlasništvom” generalâ, ambasadorki, sultanskih i svih bjelosvjetskih okupatora ovo malo duše što je preostalo od negdašnje Bosne. Kad sam u doba rada na “Divanu” posjetila kćerku Fadil-paše Šerifovića u Beglerbeyu na Bosforu, istambulskom kvartu koji će biti tik do mog skorašnjeg staništa na Čengel-keju (u kojem ću povremeno provoditi svoje post-zatvorske izgnaničke godine u kući plemenitih Aktuluna), nisam ni sanjala kako se povijest bh. muslimana neumitno ponavlja.
No, stani, kažem sebi, ovdje smo u tekiji, onoj prije no što su je okupirali barbari duha, u službi čije sve ne arhitekture i generalske politike. Ko je vidio da policajci i doušnici i generali glume šejhove, poturajuć svome stadu ruku na obavezni rukoljub?! Ko je vidio da se zloća preobraća u ma'rifat, spoznaju, osim u Bosni u kojoj se gnoza naziva marifetlukom?! Ne dajte se Fadili svih vremena!
[2] Prijevodi gazela: dr Fehim Nametak. Prepjevi i komentar: književnik Melika Salihbegović (sada Salihbeg Bosnawi).
[3] H. Mevlânâ Dželaluddîn Rûmî, kako se čitatelj već dosjeća, veliki je islamski mislilac, učenjak, mistik i pjesnik, osnivač mevlevijskog bratstva, od čijeg nas polaganja u grob dijeli sedam stotina i sedam godina. Toliko već stoljeća u “Nevjestinskoj noći” (Šebi Arûs-u) svakog 17. prosinca, Konja, prijestolnica seldžučke turske države, spominje se svoga velikana. I s njom sva ona mjesta na vjetrovima i u zavjetrinama širom svijeta do kojih je doprla misao i ljubav ovog pjesnika.
[4] Tekija, derviški je samostan, mjesto okupljanja bogobojaznih u zajedničkom zikru i meditaciji. Rječnik nam kazuje (u ovom trenutku nevažna su nam etimološka provjeravanja) da ta riječ još znači: izvor, zdenac, studenac. Kako bi to mjesto mogla bolje opjevati naša, makar i pjesnička, bilješka?
[5] Naj, gle riječi s kojom se misao razigrava! Naj je naj. Neka vas ne čudi ova djetinja pobuna protiv jezičkog instrumentarija i razumske bolesti definiranja koja bi olahko da kažu: naj je muzički instrument koji se koristi za vrijeme zikra (obreda slavljenja Tvorca) u mevlevijskim tekijama. Radije posegnimo za sjećanjem na život trstike u obilju voda do trenutka njena otkidanja od korijena i čupanja srčike iz njezina tijela kako bi se oslobodila nutrina. Ne čujete li, prisjećajući se, vapaj toga trenutka? Na ispražnjenom tijelu trstike sačinili su derviši sedam ili devet malih otvora kroz koje će igrom svojih prstiju simbolizirati svoja vlastita fizička opstojanja, u vapaju iščupana iz svoga korijena. Udahnjujući, u šupljinu trstike, uzvišeno ime Hû (On, Allâh), vapaj naja poistovječuje se sa žudnjom mistika. Tek pročišćen od svoga egoizma, kao trstika od srčike, ustupa derviš u svojoj nutrini mjesto ašiku – zaljubljeniku u Allâha.
Ova dva bića jedne magije stvaranja simbol su samo za onoga kojeg halka ne obujima. Sedam ili devet otvora na “tijelu” naja simboliziraju sedam ili devet nebesa o kojima govori Objava. Svirač na naju, ili onaj koji doziva, simbolizira Rahmâna (Sve-Milosnog), Koji sa svog arša (Božanskog prijestolja) spušta svoj nafas (božanski dah), kojeg smo navikli imenovati riječju priroda. Istovremenost doziva (izgovaranjem Božijeg imena Hû i pritiskom na otvore) i odaziva (bezbroj modulacija zvuka koje čujemo da se razliježu oko nas kao muzika) stvara samo privid odvojenosti zbîlje i simbola.
[16] Pominjanje riječi hodža uz Rumijevo ime nema značenje teologa već prvaka u znanju – mistika. Inače, poznata je netrpeljivost između teoloških zvaničnika i mistika, i nebi nam ovdje bila draga nikakva čitalačka zabuna.
[20] Uzimanje abdesta, (ne samo) ritualno spiranje sa sebe svega nečistoga prije no što se počne molitva, sadrži jednu od izričitih naredbi: potiranje mokrom rukom po glavi. Ovim činom, objašnjavaju mutesavvifîni, oslobađa se čovjek u vjeri slijepog oponašanja. U odsustvu poimanja ovoga simbola nije teško prepoznati pobožnjaka koji simbol nije saživio kao zbilju, već je razumom dokučio samo stvarnost sadržanu od normi vjere i rituala; ogoljenu od srčanih spoznaja. Srce kao spoznajni organ istina je samo za ašika i mistika. I, slutimo, za pjesnika, za kojeg se granice svijeta pomiču iza granica ljudskog uma.
[21] Nije teško prepoznati, dopalo se to našoj oholoj učenosti ili ne, sumnju Pjesnikovu u mogućnost shvaćanja Rumieve poeme “Mesnevija” bez življenja njenih spoznaja i njenih istina.
[22] Ljubav, suština i jedina tema gazelskog pjevanja, ravnodušna je prema izričnosti svoga objekta. Eto gdje nam je riječ, u govoru o subjektu i objektu ljubavi, ponovno odveć gruba i suštinski neskladna

Muhammed Fadilpaša Šerofović rođen je tisuću osamsto i druge godine u obitelji koja je pripadala visokom plemstvu tadanje Saraj-Bosne (Sarajeva). Vršak loze koja raste od Poslanikova unuka Imam Huseina a.s., potomak dervišâ  (islamskih tzv. mistika) i uleme (vjerskih učenjaka), sin Nuri-efendije Šerifovića, mučki ubijenog nakšibendije, političara i pjesnika, Fadil-paša već u ranoj mladosti postaje jednom od vodećih ličnosti umjetničkog, tarikatskog, društvenog i političkog života Bosne polovinom devetnaestog stoljeća. Sabravši u sebi najčešće zavađene strasti pjesnika-mistika i polemičara-političara, vjernog sugrađanina–kroničara i obiteljskog čovjeka, koji, mir-i-liva, na primjer i mevlevijski šejh ne isključiše jedan drugoga, Fadil-paša živi intenzivan osamdesetgodišnji ljudski vijek. U rasponu od uspjeha i ugleda do razočarenja i progona 1851. od strane Omer-paše Latasa.
. . . . . . . .
Baštinik historije i kulture bosansko-hercegovačkog tla i mentaliteta, i sljedbenik tursko-arapsko-perzijskog neprevaziđenog poetskog izraza kada je u pitanju mistička poezija, ostavlja Fadil-paša Šerifović za sobom Divan, spjevan na turskom jeziku, sačuvan do danas u tri rukopisna primjerka. Taj zbornik tasavvufske poezije sačuvao je u poetskoj misli gazela Fadil-pašinu srčanu spoznaju na putu dosezanja Jedinstvenog Bića u krilu h. Mevlane Dželalud'dîna Rûmie, a u zvuku stiha sevdah Bošnjaka, s blagom gorčinom stanovnika zemlje i doba na razmeđima. No,
“Zašto bi, Fadile, otvarao u grudima ranu
zar nisi utekao presvijetlom, skloništu carskom”.
priziva pjesnik u sebi ljubav koja ne poznaje razočarenja.
I evo nas gdje počinje naša dvojba. Komentar, odveć li je tvrda riječ i poetskom biću sasvim neprikladna. U francuskom još pored nje piše: bilješka, (čak) ogovaranje. Posežemo još dalje u semantiku ove riječi, za još starijim vokabularima, tako dragim stolu učena čovjeka. Commentarius, spis, nacrt, osnova, bilješka, zapisnik, dnevnik. Commentari, bilješke, spomenica, memoari – poučava nas od davnašnje upotrebe našeg klasičarskog obrazovanja već patinirani rječnik latinskog jezika. Eto nas neopredijeljenih. Čitajući s vama ovih dvanaest Fadil-pašinih gazela preći ćemo, s našim skromnim znanjem ali živopisnim osjećanjem, iznova taj put vlastita bilježenja, skiciranja, spominjanja, dnevničenja, ogovaranja čak… u traženju onoga što doprinosi, doduše, opsegu našeg čitalačkog znanja, ali ga i ukida onoga časa kada nam smisao ponad i ispred riječi otkriva suštinu mističkog doživljavanja. Samo tu svrhu htjela bi da ispuni ova naša skromna uputa u čitanje gazelâ Muhammeda Fadil-paše Šerifovića.[2]
Gazeliyat – niska gazela sadržana u Divanu Fadil-paše Šerifovića u cjelini je iskaz ljubavi i štovanja piru mevlevijskog tarikata, h. Mevlâni Dželalud'dînu Rûmiju. Bívši članom ovoga derviškog bratstva, što je prirodnije doli opjevati ljubav i znanje koje je ta posvećena predanost donijela Fadilu (vrijednom, odabranom), sitnom robu «poput mrava u vremenu». I što prirodnije jednom mevlevijskom dervišu i šejhu doli iskazati tu ljubav poetskom gestom na koju ga je obavezala predanost i isprika mesnevijskog pjevanja. «Mesnevija», ta velika Rumijeva poema srčanog znanja čudesna je niska tespîha koja je stoljećima pjesnike i umjetnike vezala u zajedničku halku slavljenja Tvorca. Neka nam je oprošten rez na toj kružnici halke u prividu nadmoćnosti znanstvenoga. Eto gdje se u sjećanju i bilježenju vlastita putovanja mistika i pjesnika promiče u prve redove ogovaračka strast «znalca».

Gazel I.
Stati na vrata šaha Mevlane[3] to je najpreče
Mevlanina tekija[4] bolja je od dvorca sreće

Carski prijesto i ukrašena kruna je ašiku naj
I kada na glavi znak Mevlanina učenja stječe

Ašicima je svjetlo obilno na svijetu
Jer njima mlađak Mevlane blista svako veče

Iz vlasti grijeha oni ašika spasavaju
Imenom «Hû» najevi[5] uzdah «Mevlana!»[6] izvlače 

Ako ovaj Fadilov gazel bude uvod u divan
Moj govor svi sljedbenici puta Mevlâne slušat će

Gazel V.
Vino mi je povod da mi strast i radost buja
A jecaj naja me ljubavlju i aškom napaja 

Družina mi je srce beznadežnim učinila
Ništa nisu ni Karunova[15] blaga da su moja

Više nego društvo sretnika ovoga vremena
Druženja sa dervišima za me su prijatnija

Ja sam se već toliko namučio u Mostaru
Da mi ni govor ostaloga svijeta ne prija 

Fadile, časno je reći da sam posjednik duha
Da je carska kruna za me kapa hodže[16] Rumia

Gazel VII.
S obiljem vina je saznata čaša trena sretnog
A ćud Džemova bi upoznata iz veselja njenog

Kada prsa rani mač krvava pogleda drúga
Nema ni nebo da se sruši lijeka poznatog

Prijatno zar može biti beznadnom i očajnom
Znano je da nema lijeka od otrova ljudskog
 
Zalud je na sijelima neznalica govoriti
Slijepim za sve sem interesa materijalnog

Zar asketstvo i pobožnost vode u raj neznalicu
Kad strah i molitve su daleko od srca njegovog

Kako će Fadil oponašati[20] velikane pjesme
Kad prirodi njegovoj tu ima poznatog i stranog

Ako nije lični sluga mevlevijskog gospodara
Čovjek neće spoznat tananost učenja mesnevijskog[21]

Tzv. “FADILOV MUSHAF”
Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo dar Fadil-paše Šerifovića

Gazel XII.
Neće li se vila ta[22] pojavit na zboru derviškom
Pa izložiti ljepotu i dobrotu pred ašikom

Kad bi ta koketa digla uvojak sa lica lijepog
Zar ne bi mlađaku ličila pojava njena sa bljeskom

I ruža uzima miris i boju sa njena lica
Kako da slavuj onda ne bude u plakanju gorkom

Plamen lica njena čitav svijet je zapalio
Pa i ašici padaju u kruženju leptirskom

Za njom svoju pamet svi ašici su izgubili
Ne nestaju li poput Kajsa u prostranstvu svjetskom

Zašto bi, Fadile, u grudima otvarao ranu
Zar nisi utekao Presvjetlom, skloništu carskom
* * * * * * * * * * * * * *
Ulaskom u jedan od tarikata, derviš sluša upute svoga šejha:
Budi uvijek nasmijan
U milosrđu budi poput sunca
U čednosti budi poput zemlje
U predanosti budi poput mrtvih
U skrivanju sramote budi poput noći
U darežljivosti budi kao voda…

I ovaj tekst je samo jedan sićušni rukavac obilja Hulusi-babinih voda.
Melika Salihbegović
Sarajevo, 1980.
Izvor: Bosnawi.ba

[1] Ovaj moj prepjev (na prijevod Fehima Nametka) i komentari dvanaest gazela Fadil-paše Šerifovića iz njegova “Divana” objavljeni su pod ranijim prezimenom Salihbegović u Glasniku IZ, 1980. Bilo je to vrijeme objavljivanja kompletnog “Divana” u biblioteci “Kulturno naslijeđe BiH” sarajevskog izdavača “Svjetlost”; početak političkih progona nada mnom te sljedstveno i mojim malodobnim sinom, kao i bratom, kasnije šehidom, koji je jedini iz ljudskog roda ostao uz nas, kao i skòrog hapšenja, zatvaranja, torture, i sveživotnog izgona iz života od strane svih aktera u ovom poslu. Kasniju ponudu Kulturnog društva Bošnjaka “Preporod” da objavi isti prepjev odbila sam iz razloga koji su i danas očigledni: ja nisam njihov autor, oni nisu moji preporoditelji.
Neise, evo mene prije iskustva sarajevskog, slavonsko-požeškog, fočanskog i sadašnjeg sveopćeg zindana, posred sufizma, prije no što je on postao “vlasništvom” generalâ, ambasadorki, sultanskih i svih bjelosvjetskih okupatora ovo malo duše što je preostalo od negdašnje Bosne. Kad sam u doba rada na “Divanu” posjetila kćerku Fadil-paše Šerifovića u Beglerbeyu na Bosforu, istambulskom kvartu koji će biti tik do mog skorašnjeg staništa na Čengel-keju (u kojem ću povremeno provoditi svoje post-zatvorske izgnaničke godine u kući plemenitih Aktuluna), nisam ni sanjala kako se povijest bh. muslimana neumitno ponavlja.
No, stani, kažem sebi, ovdje smo u tekiji, onoj prije no što su je okupirali barbari duha, u službi čije sve ne arhitekture i generalske politike. Ko je vidio da policajci i doušnici i generali glume šejhove, poturajuć svome stadu ruku na obavezni rukoljub?! Ko je vidio da se zloća preobraća u ma'rifat, spoznaju, osim u Bosni u kojoj se gnoza naziva marifetlukom?! Ne dajte se Fadili svih vremena!
[2] Prijevodi gazela: dr Fehim Nametak. Prepjevi i komentar: književnik Melika Salihbegović (sada Salihbeg Bosnawi).
[3] H. Mevlânâ Dželaluddîn Rûmî, kako se čitatelj već dosjeća, veliki je islamski mislilac, učenjak, mistik i pjesnik, osnivač mevlevijskog bratstva, od čijeg nas polaganja u grob dijeli sedam stotina i sedam godina. Toliko već stoljeća u “Nevjestinskoj noći” (Šebi Arûs-u) svakog 17. prosinca, Konja, prijestolnica seldžučke turske države, spominje se svoga velikana. I s njom sva ona mjesta na vjetrovima i u zavjetrinama širom svijeta do kojih je doprla misao i ljubav ovog pjesnika.
[4] Tekija, derviški je samostan, mjesto okupljanja bogobojaznih u zajedničkom zikru i meditaciji. Rječnik nam kazuje (u ovom trenutku nevažna su nam etimološka provjeravanja) da ta riječ još znači: izvor, zdenac, studenac. Kako bi to mjesto mogla bolje opjevati naša, makar i pjesnička, bilješka?
[5] Naj, gle riječi s kojom se misao razigrava! Naj je naj. Neka vas ne čudi ova djetinja pobuna protiv jezičkog instrumentarija i razumske bolesti definiranja koja bi olahko da kažu: naj je muzički instrument koji se koristi za vrijeme zikra (obreda slavljenja Tvorca) u mevlevijskim tekijama. Radije posegnimo za sjećanjem na život trstike u obilju voda do trenutka njena otkidanja od korijena i čupanja srčike iz njezina tijela kako bi se oslobodila nutrina. Ne čujete li, prisjećajući se, vapaj toga trenutka? Na ispražnjenom tijelu trstike sačinili su derviši sedam ili devet malih otvora kroz koje će igrom svojih prstiju simbolizirati svoja vlastita fizička opstojanja, u vapaju iščupana iz svoga korijena. Udahnjujući, u šupljinu trstike, uzvišeno ime Hû (On, Allâh), vapaj naja poistovječuje se sa žudnjom mistika. Tek pročišćen od svoga egoizma, kao trstika od srčike, ustupa derviš u svojoj nutrini mjesto ašiku – zaljubljeniku u Allâha.
Ova dva bića jedne magije stvaranja simbol su samo za onoga kojeg halka ne obujima. Sedam ili devet otvora na “tijelu” naja simboliziraju sedam ili devet nebesa o kojima govori Objava. Svirač na naju, ili onaj koji doziva, simbolizira Rahmâna (Sve-Milosnog), Koji sa svog arša (Božanskog prijestolja) spušta svoj nafas (božanski dah), kojeg smo navikli imenovati riječju priroda. Istovremenost doziva (izgovaranjem Božijeg imena Hû i pritiskom na otvore) i odaziva (bezbroj modulacija zvuka koje čujemo da se razliježu oko nas kao muzika) stvara samo privid odvojenosti zbîlje i simbola.
[16] Pominjanje riječi hodža uz Rumijevo ime nema značenje teologa već prvaka u znanju – mistika. Inače, poznata je netrpeljivost između teoloških zvaničnika i mistika, i nebi nam ovdje bila draga nikakva čitalačka zabuna.
[20] Uzimanje abdesta, (ne samo) ritualno spiranje sa sebe svega nečistoga prije no što se počne molitva, sadrži jednu od izričitih naredbi: potiranje mokrom rukom po glavi. Ovim činom, objašnjavaju mutesavvifîni, oslobađa se čovjek u vjeri slijepog oponašanja. U odsustvu poimanja ovoga simbola nije teško prepoznati pobožnjaka koji simbol nije saživio kao zbilju, već je razumom dokučio samo stvarnost sadržanu od normi vjere i rituala; ogoljenu od srčanih spoznaja. Srce kao spoznajni organ istina je samo za ašika i mistika. I, slutimo, za pjesnika, za kojeg se granice svijeta pomiču iza granica ljudskog uma.
[21] Nije teško prepoznati, dopalo se to našoj oholoj učenosti ili ne, sumnju Pjesnikovu u mogućnost shvaćanja Rumieve poeme “Mesnevija” bez življenja njenih spoznaja i njenih istina.
[22] Ljubav, suština i jedina tema gazelskog pjevanja, ravnodušna je prema izričnosti svoga objekta. Eto gdje nam je riječ, u govoru o subjektu i objektu ljubavi, ponovno odveć gruba i suštinski neskladna.