بِسْمِ اللّهِ الرَّحْمـَنِ الرَّحِيمِ
لَن يَنَالَ اللَّهَ لُحُومُهَا وَلَا دِمَاؤُهَا وَلَكِن يَنَالُهُ التَّقْوَى مِنكُمْ
“Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići bogobojaznost od vas (vaša svijesnost Boga).” (Hadždž, 37.)
Dakle, bitno je shvatiti da ni krv ni meso onoga što mi koljemo kao kurban, bez obzira na kom mjestu klali, bilo to u Meki, Mina ili gdje god da jest, neće doći do Boga. Ono što se uzdiže do Uzvišenog je svijest o Bogu (takvaluk) koja se u ovom slučaju ostvaruje činom prinošenja kurbana.
Šta to znači?
Ovaj ajet nam daje do znanja da od svih kurbana koji se kolju i za koje nam je naređeno da se kolju proizlaze sasvim prirodno neke koristi kao što su pomaganje siromasima, hranjenje vjernika itd. Sve ove koristi su vrijedne, svaka na svoj način, ali ono što se prevashodno želi reći ovim ajetom je sljedeće: Bit i suština svih ovih dijela je čistoća koju čovjek priskrbi izvršavanjem tog djela. Znači, čovjek putem kurbana stiče duhovnu čistotu (koja mu koristi).
Sam kurban, davanje hrane, prosipanje krvi, dijeljenje mesa i kože na putu Božijem…, sve to se odnosi na Ovaj svijet i ništa od toga neće otići na Ahiret. Na Ahiret će otići i do Boga će se uzdići duša ili bit tog djela, drugim riječima rezultat tog djela, a to je bogosvjesnost koja se stječe putem tog djela.
إِلَيْهِ يَصْعَدُ الْكَلِمُ الطَّيِّبُ وَالْعَمَلُ الصَّالِحُ يَرْفَعُهُ
“K Njemu se dižu lijepe riječi, a dobro djelo ga uzdiže.” (Fatir, 10.)
Dobro djelo je to koje kod čovjeka proizvodi ili ostavlja trag na njegovu dušu. Mi ga možemo nazvati duhovnim događajem. Taj duhovni događaj ima dvije karakteristike:
1. postojan je i vječan i
2. nije materijalan.
Kada kažemo da se dobro djelo uspinje do Gospodara misli se upravo na taj aspekat djela.
Dakle, kurban je dobro djelo koje kod čovjeka proizvodi svijest o Bogu. Zato čovjek treba nastojati da kroz to djelo sebi priskrbi što više bogosvjesnosti. Naravno ovo pitanje se ne ograničava samo na kurban, već je značenje ajeta mnogo šire i obuhvata sva dobra djela. Svako djelo koje čovjek na ovom svijetu učini ima dva lica: unutrašnje i vanjsko.
Spoljašnjost djela je njegova forma ili ono što se odnosi na Ovaj svijet, dok je unutrašnjost djela bît ili duh tog djela i ono što se odnosi na budući svijet. Zato mi moramo razmotriti koliko i u kojoj mjeri naša djela ostavljaju traga na našu dušu. Što djelo ostavi više pozitivnog traga na čovjekovu dušu ono bit će vrjednije. Mišljenja se po ovom pitanju razlikuju.
Neki su mišljenja da djelo što je veće u očima i upadljivije, odnosno spoljašnost tog djela uočljivija ono je vrjednije. Po njima je zbilja i suština djela njegova spoljašnost.
يَعْلَمُونَ ظَاهِرًا مِّنَ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَهُمْ عَنِ الْآخِرَةِ هُمْ غَافِلُونَ
“Oni znaju samo spoljašnju stranu života Ovog svijeta, a prema Onom svijetu su nemarni.” (Rum, 7.)
Druga skupina kaže da se vrijednost djela ogleda kroz njegovu bit ili kako smo rekli duhovni događaj koji se desio u nama. Ukoliko je trag tog djela ostavio pozitivan učinak na nas imat će vrijednost, a u suprotnom ne.
Časni Kur'an prihvata ovo stajalište. Međutim, većina ljudi, svjetina i obični puk prihvata prvo stajalište. Oči su im vezane samo za spoljašnjost djela. Po njima je vrjednije sve ono oko čega se stvara veća buka i sve ono oko čega se više priča. To je zbog toga što ljudi, općenito gledano, površno razmišljaju i kratkovidni su. Njihova razmišljanja su ograničena i možemo reći da osjećaji vladaju njihovim razumima. Zato ako neko uradi nešto što je upadljivo, npr. sagradi džamiju, bolnicu, školu ili slično tome, to je kod njih jako vrijedno. Uopće ne razmišljaju zbog čega, šta je povod, kakva je namjera bila u tom djelu!?
Citirani ajeti i predaje koje nismo citirali šalju nam slijedeću poruku:
Za čovjeka je vrjednije ono djelo koje u njemu proizvede duhovnost. Djelo koje ostavi većeg duhovnog traga na čovjek je vrjednije. Prema tome, ako čovjek učini neko djelo koje je upadno i primjetno, ali nije učinjeno iz svjesnosti o Bogu, nije zbog Njegovog zadovoljstva, već zbog sebe ili osjećaja ponosa nad drugima, čovjek neće imati koristi od njega jer se ono odnosi na Ovaj svijet.
اعْلَمُوا أَنَّمَا الْحَيَاةُ الدُّنْيَا لَعِبٌ وَلَهْوٌ وَزِينَةٌ وَتَفَاخُرٌ بَيْنَكُمْ وَتَكَاثُرٌ فِي الْأَمْوَالِ وَالْأَوْلَادِ
“Znajte da život na Ovom svijetu nije ništa drugo do igra, i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece!” (Hadid, 20.)
U 96. ajetu sure Nahl se kaže:
مَا عِندَكُمْ يَنفَدُ وَمَا عِندَ اللّهِ بَاقٍ
“Ono što je u vas – prolazno je, a ono što je u Allaha – vječno je.”
Šta se podrazumjeva pod “onim što je kod vas”?
Pod onim što je kod vas misli se na umišljeno bogatstvo, želja za stjecanjem ugleda i sve ono što prati ovosvjetski život.
A šta je “ono što ostaje”?
To je posljedica ili rezultat naših djela. To je ono što ostaje. U to spada spomenuti duhovni događaj, lijep moral, ispravna razmišljanja, čist akaid, lijepe osobine.
Nakon što čovjek napusti Ovaj svijet navedene stvari ostaju sa njim. Da bi ovo postalo jasnije navest ćemo jedan primjer:
Vi obavite namaz. U vanjskom smislu gledano uzeli ste abdest, okrenuli se prema kibli, klanjali… Sve je to bila vanjština. Međutim, ovaj namaz ima i svoju unutrašnjost. A šta je unutrašnjost namaza? Unutrašnjost namaza je to:
da smo klanjali zbog Gospodara,
da nismo željeli sebe prikazati i predstaviti drugima,
da nismo imali drugih namjera osim stjecanja Njegovog zadovoljstva,
da smo u stanju namaza bili usredsređeni na razmišljanje o Bogu,
da smo razgovarali smo sa Gospodarem.
Ovo ostaje i ne propada.
Djela koja se odnose na materijalni dio Ovoga svijeta, kao što su uzimanje abdesta, obavljanje namaza… preduslovi su i uvertira za pojavu duhovnog događaja i sve što preduslovi budu bolji duhovni događaj će biti jači. To možemo vidjeti na primjeru namaza.
Tema nam je bajram, praznik (blagdan) svih muslimana. Šta je blagdan – bajram?
Da li je blagdan dan kada će čovjek kupiti i pojesti kolače, čokoladu, sladoled, pljeskati, pjevati ili šta već drugo? Ukoliko smo ovako shvatili bajram sigurno smo pogriješili. Značenje bajrama je slijedeće:
Bajram znači da čovjek sa aspekta čovječnosti, a ne sa aspekta onog životinjskog u njemu, dosegne i dobije onu korist koja će u njemu proizvesti osjećaj radosti, razdraganosti i veselja, da stekne osjećaj unutrašnjeg pročišćenja, čistoće i blizine Božije. To je istinski bajram, pravi praznik i blagdan za čovjeka. Naprimjer, ramazanski bajram je praznik za vjernike. Zašto? Zato što su vjernici mjesec dana postili, gladovali, trpili žeđ, noćima bdjeli u ibadetu, prizivali Boga itd. Sada kada je završio ramazan uručuju se pokloni. Šta je poklon? Istinski i pravi poklon od Boga je taj da ih rastereti grijeha ili da im barem olakša teret istih, da ih pokrene i usmjeri ka većim položajima. Poklon i nagrada je plod svake minute i svakog trena kojeg je čovjek u ramazanu proveo svjestan svoga Gospodara. Ta svjesnost je u njemu proizvela osjećaj produhovljenosti. On izlazi iz mjeseca ramazana u drugom stanju. Osjeća se pročišćen, lahak i u znak zahvale za tu blagodat odlazi da klanja bajram namaz. Tu se čovjek zahvaljuje Bogu što ga je održao u životu do tog dana i dao mu priliku da se okoristi ovim blagodatima.
Zaključak:
Naša unutrašnja stanja, osjećaji, doživljaji i sl. očitavaju se putem spoljašnjeg svijeta.
To znači da tuga, ljubav, srdžba itd., imaju svoje vanjske pokazatelje. Ukoliko mi sebe smatramo od onih koji vole Allaha i Poslanika potrebno je to i djelom pokazati, tj. potrebno je nešto žrtvovati da bismo zavrijedili njihovu ljubav. Navest ćemo jedan prost primjer. Kada mladić želi zaprositi djevojku poklanja joj mehr ili vjenčani dar kao pokazatelj njegove ljubavi prema njoj.
Isto tako i vjernici na kurban-bajram svoju odanost i ljubav prema Bogu i Njegovom Miljeniku Muhammedu, s.a.v.a., iskazuju kroz prinošenje kurbana. To je vrhunski oblik iskaza ljubavi kada mi kroz kurbana simbolično sve naše i pa nas same žrtvujemo Uzvišenom Bogu.
Da nam Allah primi žrtvu na ovaj blagoslovljen dan i da nam oprosti sve grijehe!
