Do sada smo diskutovali o dva principa hidžre i džihada, koji postoje u islamu i o kojima se često zajedno govori u Kur'anu. U nastavku ćemo dopuniti prethodne diskusije i raspravljat ćemo o značaju ova dva principa u vaspitanju i usavršavanju čovjekovog duha sa moralnog, i eventualnog društvenog aspekta.
Prethodno smo objasnili posebno tumačenje džihada i hidžre na jedan opširniji način, a onda i stvarnost u vezi toga.
Ako želimo da razmotrimo duh hidžre i džihada bilo sa materijalnog ili duhovnog aspekta, vidjet ćemo da hidžra znači odvajati se i udaljiti se od onoga što se vezalo za čovjeka ili se čovjek vezao za njega. Džihad znači sukob i borba, bilo sa neprijateljem ili sa sopstvenim požudama.
Bez hidžre i džihada ne ostaje za čovjeka ništa osim poniženja i ropstva. To znači da je čovjek onda čovjek kada nije ponižen u odnosu na ono što ga okružuje, ili ono što se vezuje za njega. Inače, ako je čovjek ponižen u odnosu na materijalnu ili duhovnu sredinu gdje živi, nije slobodan čovjek u pravom smislu te riječi. Takav čovjek je jadan, zarobljen i beznadežan.
Ako razmotrimo spoljašnju hidžru postavlja se pitanje: da li je za čovjeka bolje da putuje ili da ostane na jednom mjestu? (Naravno ovdje ne mislimo da čovjek neprestano putuje i da nikada ne ostane na jednom mjestu i da nema svoj dom). Da li je za čovjeka bolje da uvijek živi u jednom domu i da ne putuje, ili je putovanje korisno za čovjeka i ono je neka vrsta hidžre?
U islamu se uglavnom preporučuje putovanje, s tim da to ne znači da neko mora neprestano putovati ili da se seli s mjesta na mjesto. Međutim, živjeti cio život u jednom selu, gradu ili zemlji, a ne putovati van okvira mjesta boravka, slabi čovjekov duh.
Veoma je korisno i djelotvorno ako čovjek uspije da putuje i da vidi sve što nije uspjeo da vidi u svojoj domovini, naročito koristeći znanje koje je stekao boraveći u svom mjestu boravka (jer ako čovjek putuje bez znanja, taj put neće imati nikakav efekat), a potom da se vrati svojoj kući. Ni jedan drugi faktor, čak ni čitanje knjige ne može imati uticaj na čovjekov duh i njegovu zrelost, ukoliko putovanje i udaljavanje od kuće utiče na njega.
Ako čovjek, na primjer ne putuje u islamske zemlje i kaže da će umjesto toga čitati knjige, on ne može postići adekvatan rezultat. Nema sumnje da je čitanje knjiga veoma korisno, ali čitanje nikada ne može zamijeniti putovanje koje znači promijeniti klimu i sredinu, kao i neposredno posmatranje i razgledanje te sredine. U Ku'ranu postoje ajeti koji naređuju ljudima da putuju po Zemlji:
“Reci: ‘Putujte po svijetu…’” (Kur’an, 27:69)
"Zašto ne putuju po svijetu…" (Kur’an, 30:9)
Svi komentratori Kur'ana su jednoglasni u tome da se ovdje misli na proučavanje historije. Međutim, Kur'an za proučavanje historije ne preporučuje čitanje historijskih knjiga, nego poziva na proučavanje historijskih spomenika i tragova, jer je to mjerodavnije od čitanja historijskih knjiga. Osim toga, to je putovanje koje ima svoje prednosti i koristi. Ništa ne može zamijeniti putovanje.
Postoji jedan stih u zbirci pjesama koje se pripisuje hazreti Aliju, a koji glasi: "Putuj, a neka ti je cilj sticanje najboljeg i savršenstva, putuj jer se u putovanju krije pet koristi:
1. Oslobođenje od briga i tuge – Putovanje umanjuje ili otklanja tuge, brige i zabrinutosti. Čovjek živi u sredini gdje ima uspomene i ta sjećanja uvijek ga asociraju na tugu, brigu i probleme. Putovanje prirodno znači napustiti mjesto boravka i ostavljati za sobom brige i probleme. Zato je prva korist to što se čovjek oslobađa briga i problema i njegova duša će najmanje jedno vrijeme biti oslobođena tereta brige.
2. Sticanje zarade – Ako ste sposobni, možete da stičete zaradu putujući. Čovjek ne smije u sticanju zarade biti ograničen samo na ono što postoji u njegovom okruženju. Možda će čovjek zbog svojih sposobnosti biti veoma uspješan ukoliko napusti svoju sredinu i moći će sebi da obezbijedi bolji život.
3. Sticanje nauke – Svaki naučnik je za sebe poseban svijet. Možda u vašoj sredini postoji vrhunski naučnik, ali svaki cvijet ima svoj poseban miris. Naučnik koji živi u drugoj sredini možda nije sa jednog aspekta kao naučnik u vašem okruženju, ali je i on za sebe poseban svijet. Kada se upoznate sa njegovim svijetom koji se razlikuje od vašeg, upoznat ćete se sa novom naukom i steći ćete nova znanja.
4. Saznanje o drugim običajima – Ljudi u tvom gradu ili zemlji ne znaju sve običaje. Kada putujete u drugo mjesto, upoznaćete se sa drugim običajima od kojih su neki bolji od vaših običaja i načina ponašanja. Tako ćete moći da naučite niz običaja koji su veoma dobri, a u najmanju ruku, možete da uporedite te običaje sa vašim i da tako izaberete ono što je najbolje.
5. Druženje i razgovor – Na putovanju ćete imati priliku da se upoznate i družite sa velikim ljudima. Takvo druženje će usavršiti vašu dušu.
Naravno, putovanje ne znači da nam je cilj da vidimo gdje su najskuplji hoteli, gdje možemo jesti najbolju hranu ili gdje možemo naći dobru zabavu, nego to znači da ćemo putovati i napustiti svoju sredinu i dom da bi stekli najbolje nauke, znanje i da bi se usavršili.
Historija pokazuje da su naučnici i velikani koji su putovali, i to naročito u zrelim godinama, stekli posebno savršenstvo i zrelost. Šejh Bahai zauzima posebno mjesto među naučnicima, jer je bio svestran čovjek koji je bio upućen u veliki broj nauka i tehnika svog vremena. Od pjesnika, tu je Sadi, koji je svestran pjesnik i pisao je pjesme u svim stilovima.
Sadi je čovjek koji je trideset godina svog života proveo putujući. On je živio devedeset godina. Sadi je trideset godina svog života posvetio izučavanju, trideset godina je putovao, a posljednjih trideset je period njegove zrelosti kada se bavio pisanjem. Stoga je Sadi bio zreo čovjek. On u svojoj knjizi Bustan ističe:
"Obišao sam sve krajeve svijeta i proveo sam svoje vrijeme sa svakim
Iz svakog kraja sam naučio ponešto i iz svakog izvora sam ponešto saznao."
Nema sumnje da se duša pjesnika usavršava ovim saznanjima. Stoga se u Sadijevoj poeziji primjećuje neka vrsta svestranosti, ali to ne važi za Hafizovu poeziju. Svestranost se primjećuje i u poeziji Mevlane, jer je i on mnogo putovao, družio se sa raznim narodima, poznavao je razne jezike i koristio razne riječi i poznavao razne kulture. Međutim, Hafiz je bio jednostran i jednodimenzionalan čovjek, iako je izvanredan gnostičar koga veoma poštujemo. Poezija Hafiza je izvanredna sa aspekta gnosticizma, ali posjeduje samo tu dimenziju, jer Hafiz nije želio da napusti svoj grad Širaz. On kaže:
"Iako je Isfahan voda života
naš Širaz je bolji od Isfahana"
Hafiz se vezao za svoj grad i nije htio da ga napusti. Kažu da je jednom putovao i došao do Jazda, ali je bio tako uznemiren da je neprestano želio da se vrati u Širaz:
"Bio bi to sretan dan kada bih napustio ovu srušenu kuću i potražio slobodu svoje duše tragajući za voljenom strah me od ovog zatvora Eskendera da se pakujem i pođem u zemlju Sulejmana."
Ovaj stih, iako je gnostički, istovremeno predstavlja njegove misli. Ovdje u objašnjenju drugog stiha moramo reći da je u historiji navedeno da kada je Aleksandar Makedonski (Eskender) došao u Iran, pretvorio je grad Jazd u grad zatvora, tj. svaki zatvorenik je slat u Jazd. S druge strane, u staro vrijeme su Širaz nazivali i Persepolis i zemlja Sulejmana (Solomona).
Ako razmišljamo o gnostičkom značenju ove pjesme, vidjećemo da zatvor Eskendera znači tijelo, svijet prirode i materije, a pod zemljom Sulejmana se misli na svijet duhovnosti. Međutim, ova pjesma govori i o želji Hafiza da se što prije vrati u Širaz.
Sigurno se šejh Bahai, koji je obišao svijet, razlikuje od onog naučnika koji je cio život boravio na jednom mjestu, a to važi i za sve naučnike. U toku historije vidimo da oni naučnici koji su putovali i imali kontakte sa različitim ljudima i učili kod različitih profesora, posjeduju svestrane misli i gledišta u odnosu na one naučnike koji su posjedovali isti nivo znanja i vjerovanja, ali su cio život proveli na istom mjestu. Sigurno zrelost duše ovih drugih ne može biti kao onih koji su putovali.
Kao što smo napomenuli, u hadisima postoji i duhovno tumačenje hidžre: "Muhadžir je onaj koji napušta zlo." Naravno ovo ne znači da se negira fizičko iseljenje, to je dokazivanje hidžre na duhovnom nivou. To znači da hidžra u islamu nije samo napuštanje grada, doma i zemlje, jer kako smo rekli, čovjek ne treba da bude zarobljenik duhovnih osobina i karakteristika za koje je vezan, ili ostalih duhovnih faktora sredine u kojoj živi. Ova hidžra je neka vrsta slobode i negiranje ropstva; isto tako čovjek ne smije da bude rob društvenih navika i osobina koji je prihvatio, zarobljenik duhovne sredine u kojoj živi ili sopstvene duše.
Čovjek se navikava na određene stvari. Društveni običaj za njega postaje princip i kod njega se pojavljuju duhovne ili fizičke navike. Fizička navika je kao navika pušenja cigarete. Mnogi strastveni pušači u odgovoru na preporuke ljekara da ne puše, odgovaraju: navikao sam, ne mogu da se odviknem. To su neosnovane riječi. Muhadžir je onaj koji je u stanju da napusti ono što se vezalo za njega. Ako ne može da napusti jednu prostu stvar kao što je pušenje cigarete, onda nije čovjek.
Kažu da je Ma'mun (halifa iz dinastije Abasida) imao naviku da jede zemlju. Ljekari i ostali su se skupili da bi pronašli rješenje da Ma'mun iskorijeni ovu svoju naviku. Probali su sve metode, ali nisu uspijeli. Jednog dana poveo se razgovor o tome. Neki siromah koji je sjedio pored vrata je rekao: "Ja znam lijek!" Pitali su ga koji je taj lijek, a on je odgovorio: "Kraljevska odlučnost!" Ma'mun je to čuo i rekao: "Ovaj čovjek je u pravu" i tako je ostavio tu svoju naviku.
Čovjek ne smije biti rob svojih navika. Na žalost, moramo reći da su društveni običaji više zastupljeni kod žena nego kod muškaraca. Na primjer kažu da je običaj da se tako radi na sahrani poslije tri, sedam ili četrdeset dana od smrti pokojnika. Odnosno, običaj je da se na svadbi tako ponašamo, i slične običaje i navike. Takvi kažu: to je običaj, a običaje ne smijemo pogaziti. To znači poniženje i nemoć. Čovjek ne smije biti do te mjere rob običaja. Čovjek mora da prihvati i slijedi razum i logiku. Naravno, to ne znači da se kao neki današnji ljudi bez razloga negira tradicija i kaže: "Ja sam protiv svega što je tradicija i običaji"! Odgovor je ne! Moramo reći: "Ja prihvatam sve što ima logiku i protiv sam svega što je nerazumno i nelogično."
Stoga, islam smatra da je hidžra jedan princip u životu ljudi. Šta to znači? To znači oživljavanje i razvoj ljudske ličnosti. To je borba sa jednim od osnovnih uzroka poniženja i ropstva čovjeka, a koja kaže: "O čovječe, nemoj biti rob okruženja u kome si rođen i nemoj biti rob cigle i maltera."[1]
Čovjek mora za sebe predvidjeti toliko slobode, dostojanstva i nezavisnosti da ne bude niti rob prostora i okruženja, niti zarobljen u običajima i ružnim ponašanjima koji su mu nametnuti od strane sredine. Muhadžir je onaj koji je u stanju napustiti zla, ružne osobine i ponašanje. Hidžra znači odvojiti se od ružnih stvari koje su okružile čovjeka.
Stoga, možemo zaključiti da je hidžra jedan odgojni faktor.
Sada ćemo razmotriti pitanje džihada.
Džihad znači borba i sukobljavanje, čak i kada se misli na duhovno tumačenje ovog termina koje se ogleda u džihadu ili borbi protiv sopstvenih požuda. Čovjek se suočava sa preprekama i problemima. Da li čovjek uvijek mora biti rob i ponižen? Ne, isto kao što ne smije biti rob svog okruženja, on isto tako ne smije biti ni rob prepreka. O čovječe, stvoren si da bi svojim rukama otklonio prepreke sa svog puta.
A 98. ajet sure En-Nisa prije rečenice: "A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika Njegova…" se kaže: "Onaj ko se iseli Allaha radi naći će na Zemlji mnogo mjesta…"
Ku'ran ovdje koristi veoma čudno tumačenje. 97. ajet sure En-Nisa je ajet potlačenih i ugnjetavanih:
"Kada budu uzimali dušu onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki će upitati: Šta je bilo s vama?" – Bili smo potlačeni na Zemlji – reći će meleki, i zato će njihovo prebivalište biti Džehennem, a užasno je ono boravište."
Kada meleki oduzimaju živote nekim ljudima i vide da je njihov dosije veoma crn i mračan, upitaće ih zašto je tako?! Oni odgovaraju da su grupa nemoćnih ljudi koji su živjeli u sredini gdje nisu imali nikakve mogućnosti. Naša sredina nam nije dozvoljavala i slične besmislice. Meleki kažu: "To nisu izgovori za ljude. To je opravdanje za jedno drvo. Drvo ne može da mijenja svoje mjesto. Ako pitamo jedno drvo zašto su pocrnjeli tvoji listovi pored ulice? Drvo će odgovoriti: "Zar ne vidite kako automobili i autobusi stvaraju dim"?! Ovo drvo nije krivo, jer ne može da promijeni svoje mjesto i na primjer ode na livadu da bi njegovi listovi ponovo bili zeleni! Ovo drvo, ovo biće, korijenjem je vezano za zemlju i ne može da se pokreće.
Čak ni kod životinja se ne primjećuje takva vrsta ropstva. Među životinjama postoji veliki broj onih koje se sele (muhadžiri) kao što su laste, patke i dr. Čak se i neke ribe sele. To su ljetnje i zimske selidbe. Životinja se ne veže za zemlju i kamen, ali čovjek to čini tako da kada ga pitaju: "Zašto si toliko prljav, pokvaren i neispravan?" Takav čovjek odgovara: "Naša sredina je bila pokvarena, nemoralna, korumpirana i… To je bila prinuda sredine!" Onda će se njemu reći : "Kakve su to besmislice?! Zar nisi mogao da napustiš tu sredinu i potražiš bolju?" Takvi ljudi kažu: "Mi smo u ovoj sredini potlačeni", a u stvari žele reći: "Mi smo bili muslimani, ali naša sredina je bila iskvarena. Naš neprijatelj je uvijek nas poražavao." Takvima se u odgovoru kaže: "Ovdje ste bili u takvoj situaciji. Ako tu ne možeš ništa učiniti, onda se seli i nađi sebi drugu sredinu. Ku'ran kaže:
"Onaj ko se iseli Allaha radi, naći će na Zemlji mnogo mjesta, uprkos svojih neprijatelja, i slobodu." (Kur’an, 4:100)
To znači da svako ko se iseli radi Allaha, doći će u zemlju gdje mu je utočište, tj. tamo će se boriti sa neprijateljem. Ako te je neprijatelj porazio jedanput i ti ga porazi jednanput. Sve to znači borba, tj. džihad:
"Onaj ko se iseli Allaha radi, naći će na Zemlji mnogo mjesta, uprkos svojih neprijatelja, i slobodu. A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha njemu je sigurna. – A Allah mnogo prašta i milostiv je." (Kur’an, 4:100)
To isto znači i u tumačenju džihada sa duhovnog aspekta. Neki su navikli da kada ih napomeneš za neka moralna pitanja, kažu da on to ne može. Na primjer, kad kažete nekome: "nemoj lagati"! takvi ljudi će odgovoriti: "To je nemoguće?" Zar je moguće da čovjek ne laže? Oni kažu: "Čovjek nekad mora da laže!" Ili kažete: "Ne gledaj tuđe žene! Odgovor će biti: "Zar može da se ne gleda." Na nekom predavanju sam rekao da sljedeći stihovi Hajama negiraju čovjeka a kao takvi ne mogu biti naš ponos:
"O Bože, Ti si lice ljepotice ukrasio mirisom zumbula
Potom naređuješ da ne gledaju u nju
Tako će ova pravila biti osrednja"
Kažemo: "gospodine, za vrijeme namaza samo misli na Allaha i na namaz." A čujemo odgovor: "Ne može se to!" Takvima moramo reći: "Da se nije moglo ne bi bilo rečeno da to činimo. Problem je u tome što ne posjeduješ kontrolu nad svojim djelima. Ako imaš takvu kontrolu, onda za vrijeme namaza možeš biti priseban i misliti samo na Boga. Imaj kontrolu, onda ćeš moći da kontrolišeš i svoje misli, a to znači da su i tvoje misli pod kontrolom, a da ne govorimo o ostalim dijelovima tijela."
Zašto čovjek mora biti pod tuđom kontrolom? Allah nije odredio da čovjek bude pod kontrolom bilo kojeg drugog bića. Allah je obdario čovjeka takvom slobodom, da ako želi može se osloboditi svega što on želi i ovladati nad svim stvarima. Međutim, to zahtijeva borbu. Čovjek mora da se sukobljava i sa samim sobom, svojom požudom i strastima. Sigurno je da ako se ne bude borio, biće osuđen. Stoga čovjeku predstoje dva puta od kojih mora odabrati jedan: borba sa nefsom (egom) i tjelesnim požudama i pobjeda nad njima tako da ona postane pod njegovom kontrolom, a drugo, uopšte se ne boriti protiv takve duše već postati njen zarobljenik i rob. Osobina pohotne duše je u tome da ako je čovjek ne obuzda i stavi pod svoju kontrolu, ona će prevladati i zarobiti ga.
Šta je bila filozofija pobožnosti hazreti Alija i njegova logika u filozofiji odricanja od svijeta? To je sloboda. Imam Ali isto kao što nije volio da gubi borbe sa neprijateljima islama, također, pa čak i mnogo više, nije volio da bude poražen od pohotne duše i požude.
Jednom je hazreti Ali prolazio pored mesarske radnje. Mesar mu je rekao: "O Zapovjedniče vjernih! Dobio sam veoma ukusno meso, ako želite izvolite nosite." Imam Ali je rekao: "Sada nemam novac." Mesar je odgovorio: "Čekat ću vas za vaš novac." Zapovjednik vjernih je rekao: "Ja ću mom stomaku reći da sačeka. Kada ne bi mogao reći svom stomaku da sačeka, onda bi tražio od tebe da me sačekaš! Međutim, ja mogu svom stomaku reći da sačeka."
Hazreti Ali na drugom mjestu kaže: "Da sam htio, mogao sam krenuti putem koji vodi medu čistom, pšenici odličnoj i odjeći svilenoj, ali se nije moglo dogoditi da me strasti moje savladaju."[2]
Zapovjednik vjernih se obraća svijetu i na veoma lijep način kaže: "Što dalje od mene, o svijete! Uže tvoje jeste na plećima tvojim, budući da sam se oslobodio iz kandži tvojih, izbavio sebe iz mreža tvojih i izbjegao hodanje po klizavim mjestima tvojim."[3]
To se zove prava borba, borba protiv ega i strasti.
Škola humanosti
Tema ovog poglavlja je škola humanosti. Čovjek, koji nam je jedino poznato biće u svijetu koje traga i istražuje, sam je predmet sopstvenog istraživanja. To znači da je čovjek uvijek jedna od tema o kojima čovjek diskutuje.
Termin humanosti (čovječnosti) se uvijek definiše uz neku vrstu svetosti i uzvišenosti, jer posebne osobine čovjeka, kao što su nauka, pravda, sloboda i moralna svijest, te se one smatraju kao svete osobine. Ukratko, čovjek i humanost su se tretirali i još uvijek se tretiraju kao sveta činjenica. Iako je veliki broj svetih osobina čovjeka doveden u pitanje, i čak se negiraju neke od njih, izgleda da se još uvijek nije pojavila bilo koja škola koja će praktično omalovažavati i poniziti posebne osobine čovjeka, tj. neživotinjske aspekte čovjeka.
Ovdje moramo napomenuti da je dio književnosti, bilo vjerske ili svjetovne, usmjeren ka pitanju humanosti (čovječnosti) i njenoj pohvali. To se naročito primjećuje u islamskoj, arapskoj ili persijskoj književnosti gdje postoji veliki broj dijela koja su napisana na ovu temu.
Čovječnost je u posljednjim vijekovima, uz ogroman napredak nauke, naglo izgubila svoj sveti položaj koji je posjedovala kod prijašnjih generacija. Taj pad je ogroman, jer što se više jedno biće uzdigne, kada bude padalo, prirodno je da će taj pad biti jači. Čovjek je do prije dva tri vijeka dostigao skoro polubožanski položaj.
Međutim, u toku posljednja dva tri vijeka on je naglo pao s tog uzvišenog položaja koji je sebi izmislio, a taj pad je imao jako destruktivni karakter. Prva čovjekova otkrića su se odnosila na pitanje iz astronomije, jer se odjednom promijenilo ono što je čovjek prije mislio o Zemlji kad je smatrao da se ona nalazi u centru svijeta i da se ostale zvijezde i planete okreću oko nje. Onda je shvatio da je Zemlja jedna mala planeta koja mora da se okreće oko Sunca, a ova zvijezda ni sama nije previše bitna u svijetu zvijezda. Tada je ozbiljno dovedena u pitanje i negirana je izjava da je čovjek centar kruga mogućnosti i cilj stvaranja, i više se niko nije usudio da o tome govori. Ljudi su počeli da govore: "Ne, čovjek nije onakav kakvim smo ga zamišljali." Ovim naučnim udarcem on je izgubio ono svoje staro uvjerenje da je centar svijeta, a ova ideja je išla uz uvjerenje da je Zemlja centar zvijezda i galaksija. Potom je čovjek pretrpio i druge velike udarce. Jedan od tih udaraca je bio što je čovjek sebe smatrao za nebesko biće, da je Božiji namjesnik i duh, i da je nastao tako što je u njega udahnut Božanski duh.
Biološka istraživanja iz oblasti evolucije su odjednom porijeklo čovjeka povezala sa životinjama koje je čovjek omalovažavao. Ova istraživanja su naglasila: "O čovječe! Ti pripadaš rasi majmuna, čak i ako pretpostavimo da nisi majmunske rase, svakako si životinjskog porijekla i pripadaš životinjskoj vrsti." Time je čovjeku oduzeta božanska dimenzija njegove ličnosti i to je bio drugi udarac za čovjeka i njegovu svetost.
Drugi efikasan udarac je bio onaj koji je nanijet prošlosti i njenim slavnim dostignućima i ostavštini. Znači da je čovjek u svom djelovanju sebe predstavio tako da može djelovati samo na čist i Božanski način, da je njegov motiv isključivo ljubav prema Bogu, da su njegove akcije usmjerene na sticanje dobrote i milosti, i da ne posjeduje nikakav životinjski i obični aspekt. Odjednom su se pojavile teorije koje govore o tome da djelovanje i aktivnosti čovjeka nisu baš svete onako kako ih on predstavlja. Sve aktivnosti koje čovjek definiše kao ljubav prema nauci, traganje za naukom, umjetnost, ljepota, moral, savjest, svetost, metafizika i sl., pripadaju grupi istih aktivnosti koje primjećujemo kod životinja, s tim što se kod čovjeka one javljaju s komplikovanim mehanizmom i formom. Neki su rekli da je "stomak" izvor svih tih aktivnosti čovjeka.
Sadi (iranski pjesnik) je smatrao da je "stomak izvor zabave čovjeku." Drugi su, međutim, rekli da stomak ne samo što je izvor zabave nego i osnova njegovog razmišljanja. Tako su ovim udarcima porušeni i uništeni sjajni dosije i zadivljujuće aktivnosti čovjeka.
Postepeno se postavljalo pitanje: Dajte da razmotrimo i proučimo ovo biće (čovjeka). Ustvari, šta je čovjek koji je sebe jedno vrijeme smatrao centrom svijeta, nosiocem Božijeg duha, tj. biće koje smatra da su njegova djela sveta i uzvišena? Od čega se sastoji njegovo tijelo? Još jednom se pojavila teorija da ne postoji razlika u pogledu sastava između ovog arogantnog bića i biljke, i čak neživog bića. Na osnovu ove teorije, postoje razlike u pogledu strukture i forme između čovjeka i ostalih bića, ali ne postoje razlike u pogledu sastava i materije od kojih smo nastali. To je kao razlika između grubog vunenog prekrivača i finog štofa. Oba proizvoda su tkana od vune, s tim što se štof proizvodi od veoma nježnih tkanih vunenih vlakana. Da, postoje razlike između čovjeka i biljke u strukturi i konstrukciji, ali su materije od kojih su oni sastavljeni iste. Više ne postoji Božiji duh i nadahnuće. Čovjek je jedna mašina kao i ostale mašine, tj. on pripada redu mašina. Naravno, mašine se međusobno razlikuju. Na primjer, iako se džepni sat razlikuje od bicikla, a vasionski brod od automobila, svi su u stvari, mašine i po tome su sve iste, tj. sve imaju samo mašinski karakter i u to nema sumnje."Čini se da je to bio posljednji udarac na čvječnost.
Međutim, bez obzira na sve ove tvrdnje, ljudske vrijednosti nisu apsolutno osuđene izuzev kod nekih filozofija i filiozofskih sistema koji ismijavaju neka značenja kao što su: mir, sloboda, duhovnost, pravda i sažaljenje.
Od sredine devetnaestog vijeka pa sve do danas ponovo se pojavljuje humanizam, ponovo dobija svoju originalnost, ponovo se pojavljuju humanističke ideološke škole, čak i u formi čovjekoboštva. Čovjek u prošlosti nije bio simbol obožavanja, on je veliki znak i veliki prozor ka duhovnosti. Nema sumnje da je i po Kur'anu čovjek najpogodniji ajet (dokaz), za duhovnost, spoznaju Boga i metafizike.
"Mi ćemo im pružiti dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samima." (Kur’an, 41:53)
"Na Zemlji su dokazi za one koji čvrsto vjeruju, a i u vama samima – zar ne vidite? (Kur’an, 51:20-21)
Isto biće koje je u prošlosti bilo kao veliki dokaz i kapija za prelaz čovjeka od sebe ka Božanskim duhovnostima i vjerovanju u nevidljivi svijet i nebesa, ponovo je postalo pitanje i problem, ali ovaj put na drugačiji način, i to onako kao da se čini da nije uspio da se spasi od kontradiktornosti i to je glavni problem i važno pitanje. To znači da čovjek želi da ponovo pronađe svoju svetost, čast i uzvišeni položaj, onako kako bi postao krajniji cilj, da bude cilj aktivnosti, a da se pri tome za njega ne koriste stari kriterijumi, da ne dobije Božanski ili nebožanski aspekt, da se ne govori o tome da je sve što postoji na Zemlji stvoreno za čovjeka[4], niti o tome da je Bog u čovjeka udahnuo Svoj duh[5], tj. nešto što nije iz ovog svijeta, a da je čovjek manifestacija Uzvišenog.
Čak da se ne govori ni o aspektima ljudskih podsticaja, i o njegovim unutrašnjim motivima, a da istovremeno čovjek i njegova inteligencija budi sveti i poštovani. Sada smo svjedoci da svaki čovjek pripada određenoj ideologiji. Čovjek kaže: "Ja sam pristalica mira, ja sam pristalica slobode, ja sam humanista, ja sam pristalica pravde, ja sam pristalica prava, ja sam pristalica ljudskih prava. Čak i deklaracija o ljudskim pravima počinje ovom rečenicom: "Poštovanje prema urođenom i suštinskom ugledu i prestižu čovjeka." To znači da čovjeku odrede suštinski i urođeni ugled i prestiž koji je svet i poštovan da bi kasnije vaspitanja bila na istoj osnovi tako da ja poštujem i vjerujem u vaš suštinski i urođeni ugled, tako da iako mogu ugroziti vaša prava i slobode, ipak to neću učiniti, i to važi i za vas. Veliki broj onih koji tragaju za humanističkom filozofijom, tragaju za filozofijom koja nije zasnovana na starim kriterijima. Međutim, ovdje se pojavljuje glavni i važan problem, a to je velika kontradiktornost u životu, mislima i logici današnjeg čovjeka, to je logika koja nikako ne može imati osnovu.
Ne vjerujem da postoji bilo koji istraživač u svijetu koji će definisati i tumačiti humanizam onako kako bi se nazvao općim mirom. Naravno, postoje i oni obični i neuki ljudi koji čim se govori o humanosti i čovječnosti, govore da svi moraju biti ljudi, i zato moramo sve ljude tretirati podjednako. Pitamo ih šta misle o ljudskim vrijednostima? Ljudi nisu jednaki u posjedovanju ljudskih vrijednosti. Jedan čovjek je naučnik, a drugi je nepismen (bez obzira na razlog njegove nepismenosti), jedan čovjek je čestit i bezgrješan, a drugi prljav, jedan je tlačitelj, a drugi tlačen, jedan želi ljudima dobro, a drugi zlo. Da li onda na osnovu filozofije humanizma moramo da kažemo da svi su ljudi i oni se za nas ne razlikuju? Mi poštujemo čovjeka i ne interesuje nas da li je ovaj čovjek naučnik ili nepismen, vjernik ili bez vjerovanja, čestit ili grješan, ispravan ili pokvaren! Mi moramo biti humanisti i pristalice opšteg i sveobuhvatnog mira. Po našem mišljenju, pripadnost jednog čovjeka bilo kojoj vjeri ili ideologiji ne bi smjelo stvarati razdor među njima! Ako tako govorimo, onda smo izdali i iznevjerili čovječanstvo.
Čovjek se razlikuje od životinje jednom osnovnom razlikom, a to je da čovjek više od svake životinje posjeduje potencijalne sposobnosti, a manje aktivne i vidljive. Šta to znači? Na primjer, jedan konj je konj i posjeduje aktivno i vidljivo sve osobine koje mora posjedovati jedan konj. Naravno, kod konja postoji mali broj osobina koje se moraju razviti vježbanjem. To se odnosi i na sve ostale životinje. Međutim, čovjek se rađa kao apsolutno potencijalno biće. To znači, kada se rodi ne zna se šta će u budućnosti biti. Možda će u budućnosti biti kao vuk, a možda sličan ovci, iako nosi ljudski lik. Postoji mogućnost da bude i čovjek. Mulla Sadra, veliki islamski i iranski filozof je govorio da je pogrešno što ljudi misle da svi ljudi pripadaju istoj vrsti. On kaže da je broj vrsta ljudi jednak sa brojem ljudi u svijetu uoćte, jer je kvalitet čovjek i čovječnost, a ne vrsta. Naravno, Mulla Sadra je filozof, a ne biolog. Biolog koji posmatra samo organe i tijelo, smatra da svi ljudi pripadaju jednoj vrsti. Međutim, kada jedan filozof proučava čovjeka i smatra da istina o čovjeku zavisi od njegovih dobrih navika i onoga što se zove čovječnost, onda ne može da vjeruje da su svi ljudi iste vrste, i zato kaže da postoji onoliko vrsta ljudi koliko samih ljudi. Zato moramo naglasiti da su ljudske vrijednosti potencijalne vrijednosti. Neki ljudi stižu do tog pravog ljudskog položaja, a mnogi drugi u suštini ne mogu dostići taj položaj. Kako je rekao hazreti Ali: "Obličje mu je ljudsko, ali mu je srce životinjsko."[6]
To znači da samo liči na čovjeka, ali je u duši divlja životinja.
Istakli smo da se svijet ponovo otvorio prema školi humanizma. Znači da su se pojavile filozofije po imenu humanističke filozofije, i možda je najčudnije to što se u svijetu pojavila vjera koja se zove "Vjera humanizma" koju je izmislio i osnovao Avgust Kant sredinom devetnaestog vijeka. Ovaj čovjek se nalazio u jednom čudnom ćorsokaku između svog razuma s jedne, i savijesti s druge strane. Zato je izmislio nešto kao što se zove "Vjera humanizma." Rekao je: "Vjera je nužna za čovjeka i sva zlodjela koja se primjećuju u društvu pojavljuju se zbog slabljenja vjere u društvu. Prethodna vjera (misli na katoličku vjeru) nema sposobnosti da bude vjera današnjeg svijeta." Kant je definisao tri perioda: metafizički i božanski period, filozofski i umni period, naučni i istraživački period (kako on kaže: pozitivan period). On je dodao da katoličanstvo pripada metafizičkom načinu razmišljanja čovjeka, ali danas je doba nauke i čovjek više ne prihvata metafizička razmišljanja. Taj čovjek je izmislio vjeru bez metafizičkog i Božanskog porijekla (veoma je čudno da vjera bude vjera, a da nema metafizičke i Božanske korijene), ali je prihvatio sve običaje, obrede, rituale i propise koji su postojali.
Čak je za svoju vjeru odredio sveštenika, i sam je postao prorok te vjere, ali prorok bez Boga. Čak se prenosi da je kopirao obrede i običaje katoličanstva i koristio ih u svojoj vjeri čovječnosti ili humanizma). Neki su protestovali i rekli mu: "Mi nećemo prihvatiti vjeru koja nema Božansko porijeklo. Ti ne priznaješ katoličanstvo, zašto onda uvodiš njegove ceremonije i obrede koje čak sa gledišta nekih naučnika mogu izgledati kao sujevjerje? Ti ne priznaješ Boga, kako onda prihvataš i obavljaš Njegove obrede i molitve?!" Međutim, on je s jedne strane imao pravo, da je čovjeku potrebno da vrši neke obrede i običaje, i zato je on uveo vjeru koja nema Božanske korijene, ali posjeduje niz obreda, molitvi, i vjerskih propisa. U nekim knjigama sam čitao da on ima veliki broj pristalica u Americi i Evropi i čak se u ovim knjigama navodi da njegova vjera danas ima dosta pristalica kojima je njegova kuća postala hram. U jednoj knjizi koja je prevedena na arapski, čitao sam da je Kant imao jednu ljubavnicu čiji je muž bio osuđen na doživotnu robiju. Kant se zaljubio u nju, ali ona je umrla prije nego što su uspijeli da budu zajedno i nije je zaboravio do kraja života. Neki kažu da je Kant zbog toga napustio svijet razuma i okrenuo se svijetu osjećanja i emocija i na kraju je izmislio humanizam. U pomenutoj knjizi je također napisano da su njegove pristalice smatrale da je njegova ljubavnica ima istu ulogu i značaj za tu vjeru kao što je hazreti Merjem, s.a., imala u hrišćanstvu, tj. isto koliko i hrišćani vole hazreti Merjem, s.a., i smatraju je sveticom, toliko i pristalice Kanta smatraju da je njegova ljubavnica sveta žena.
Međutim, kasnije, pitanja vezana za školu humanizma su se postavila na drugi način. O pitanju čovjeka i njegove originalnosti postoji veliki broj problema. Ovdje ću u obliku pitanja ukratko navesti neke od njih:
Jedno do tih pitanja se odnosi na pitanje slobode, volje, odgovornosti i obaveze čovjeka. Da li je čovjek stvarno slobodno i voljno biće? Da li ima ikakvu odgovornost i obaveze koje mora da izvrši? Naravno, ako tražite odgovor sa aspekta islamske logike, moramo reći: apsolutno da! u Kur'anu postoji sura koja se zove "El-Insan" odnosno "Ed-Dahr". Razlog što se ova sura zove čovjek je to što se u njoj govori o čovjeku, njegovim ovlaštenjima i pravima, slobodi i odgovornostima. Ova sura počinje ovim ajetima:
"Zar je to davno bilo kad čovjek nije bio pomena vrijedan? Mi čovjeka od smjese sjemena stvaramo da bismo ga na kušnju stavili i činimo da on čuje i vidi; Mi mu na pravi put ukazujemo, a njegovo je da li će zahvalan ili nezahvalan biti;" (Kur’an, 76:1-3)
Stoga čovjek nije primorano biće kod Boga. Šta Stvoritelj svijeta traži od čovjeka? On je od njega tražio slobodu. Bog je njega stvorio kao jedno slobodno i odgovorno biće koje ima svoje obaveze i dužnosti. Čak je najveće objašnjenje o čovjeku dato u Kur'anu kada ističe da je čovjek "Božiji namjesnik". Sigurno ni jedna knjiga nije kao Kur'an pohvalila čovjeka. Allah u ovoj knjizi naglašava:
"A kada Gospodar tvoj reče melekima: "Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!" – oni rekoše: "Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo." On reče: "Ja znam ono što vi ne znate." I pouči on Adema nazivima svih stvari, a onda ih predoči melekima i reče: "Kažite Mi nazive njihove, ako istinu govorite!" "Hvaljen nek si!" – rekoše oni – "Mi znamo samo ono čemu si nas Ti poučio; Ti si Sveznajući i Mudri." "O Ademe," – reče On – "Kaži im ti nazive njihove!" I kad im on kaza njihove nazive, Allah reče: "Zar vam nisam rekao da samo Ja znam tajne nebesa i Zemlje i da samo Ja znam ono što javno činite i ono što krijete!" A rekosmo melekima: "Poklonite se Ademu!"- oni se pokloniše, ali Iblis ne htjede, on se uzoholi i postade nevjernik. (Kur’an, 2:30-34)
U svakom slučaju, najveće tumačenje čovjeka u pogledu obaveze, slobode i volje je to da Allah smatra da je čovjek njegov namjesnik koji usavršava postojanje i život. Čovjek je manifestacija Božije aktivnosti i stvaralaštva.
Drugo pitanje o čovjeku je pitanje njegove sreće i užitka. Ukratko ću objasniti i ovo pitanje: Čovjek traga za užitkom. Kuda mora da traga? Da li mora da traga za užitkom u spoljnoj sredini, u sebi ili i u sebi i u spoljašnjem svijetu i to u kojem odnosu?
Mnogi ljudi traže užitke izvan svog bića i u spoljnjem svijetu i neprekidno su u traganju da bi uživali u životu i iskoristili ga. To su ljudi koji sebe ne smatraju ljudima tj. ne priznaju da su oni glavni centar užitka i radosti. Gdje pokušava da nađe zadovoljstvo i uživanje? U drogi ili nečem drugom?
Sigurno ne! Naravno, nije ni ispravno da čovjek napusti spoljni svijet i kao neke indijske sekte tvrdi da sve užitke u osnovi moramo tražiti unutar sebe.
Mevlana, veliki iranski pjesnik kaže:
“Znaj da je put ka užicima unutar, a ne spolja,
Znaj da nije mudro da to tražiš u palatama i tvrđavama,
Jedan čovjek je veseo i uživa na jednom uglu zatvora,
a drugi je nesrećan i bere bostan u vrtu.”
Mevlana ovdje ne misli da moramo napustiti spoljašnji svijet i ono što se nalazi u njemu. On misli da ako čovjek traga za užitkom, ne smije misliti da su svi užici u materiji izvan njegovog bića. Glavni centar užitka je u samom čovjeku, i moramo stvoriti ravnotežu između spoljne i unutrašnje sredine samog čovjeka.
O čovjeku i čovječnosti postoji i još veliki broj drugih stvari od kojih ću ovdje ukratko navesti neke od njih.
Ideologija i škola koja sebe naziva "škola humanosti", mora da odgovori na niz pitanja. Ako bude odgovorila, onda može biti prava škola i ideologija čovječnosti. Kao što sam istakao, čovjek je prozor i kapija svijeta duhovnosti. U stvari, čovjek je na osnovu svog postojanja otkrio svijet duhovnosti. Duhovnost i čovječnost, vjera i čovječnost su nerazdvojne činjenice. To znači da moramo ili napustiti čovječnost i vjeru zajedno, ili ako prihvatimo vjeru, moramo prihvatiti čovječnost i obratno. To su nerazdvojive činjenice. To je ona kontradiktornost za koju tvrdimo da postoji kod humanističkih škola.
Suština je to da je čovječnost doživjela pad u prošlosti, a to je bio pogrešan pad. To znači da promjene u Ptolemejevom sistemu ne smiju biti uzrok da bi sumnjali u uzvišeni položaj čovjeka kao cilj u pravcu stvaranja. Čovjek je cilj svijeta bez obzira na to da li je Zemlja centar svijeta ili ne. Šta znači da je čovjek cilj svijeta? To znači da priroda u svom evolutivnom pravcu ide ka tome da je čovjek cilj svijeta, ne uzimajući u obzir da li je to čovjek koji je odjednom stvoren ili pripada drugim vrstama životinja.
Ova činjenica se neće promijeniti bilo da smatramo da čovjek posjeduje Božiji duh ili ne.
Vas koji ste za svoju filozofiju izabrali čovjekoljublje, a predmet vašeg vjerovanja je čovječanstvo, pitamo: postoji li kod čovjeka osjećaj koji možemo nazvati dobrota, milost i pomoć drugima ili ne? Ako kažete: Nikako ne postoji, onda je pogrešno pozvati čovjeka da učini te stvari, to bi bilo kao kad bi za to pozvali kamen ili jednu životinju! Možda će neko reći da je osjećaj pomoći prema drugima koje postoji u nama, u stvari neka vrsta promjene mjesta. Šta to znači? Kada na ulici sretnemo nekog kome je potrebna pomoć, mi mislimo da se kod nas rađa osjećaj čovjekoljublja da bi išli i pomogli onima kojima je to potrebno i da bi im bili na usluzi. Oni kažu: "Ako pažljivo razmotrimo situaciju vidjet ćemo da je čovjek stavio sebe na njihovo mjesto. Prvo razmišlja da njega stavi u svoju, odnosno sebe u njegovu klasu. Potom razmišlja da je taj čovjek zapravo on sam umjesto njega, i onda se kod njega budi osjećaj sebičnosti da mora da se odbrani i tako će pomoći drugoj osobi. Inače kod čovjeka ne postoji ništa što posjeduje svoj izvorni osjećaj da čovjek mora pomoći jednom nemoćnom čovjeku i mora ga braniti.
Škola humanizma mora odgovoriti na pitanje: Da li postoji takav osjećaj ili ne? Mi kažemo da takav osjećaj postoji:
"Pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini." (Kur’an, 91:8)
Budući da je čovjek kao Božiji namjesnik na Zemlji, manifestacija Božije milosti, isto tako je i manifestacija dobrote i dobročinstva. Znači da čovjek pored toga što je sebičan i dužan da usmjeri svoje aktivnosti u cilju svog opstanka i radi sebe, njegovo postojanje nije samo sebičnost, već ono obuhvata i dobrotu, čovječnost, želju za izgradnjom svijeta kao i moralnu svijest.
Šta predstavljaju ti osjećaji kod čovjeka? Oni su manifestacije čovječnosti i predstavljaju originalnost i izvornost čovječnosti. Ustvari šta je osjećaj pohvale prema dobrim i čestitim i osjećaj mržnje prema zlim i lošim ljudima iako su to bili ljudi iz prošlih vremena? Kada čujemo ime Jezida i Šimra sa svim zlodjelima koja su učinili, a s druge strane čujemo imena šehida Kerbele sa požrtvovanjima koje su podnijeli, osjećat ćemo mržnju prema prvoj i poštovanje prema drugoj grupi. Šta je to? Da li je i to kao zamjena mjesta i klase da se vidimo u klasi šehida Kerbele, a naše neprijatelje u drugoj grupi?
Drugim riječima, da li je osjećaj mržnje prema Jezidu i Šimru osjećaj mržnje prema našim neprijateljima, odnosno poštovanje prema šehidima ustvari milost i poštovanje prema samom sebi?! Ako je tako, onda se od tebe ne razlikuje ni onaj koga smatraš za neprijatelje. Zato što i on (na osnovu ovog načina razmišljanja) ima pravo da, na primjer, hvali Šimra i Jezida i da ih poštuje, a s druge strane mrzi šehide Kerbele jer za sebe smatra da pripada klasi Šimra i Jezida i zato ih cijeni i poštuje, a s druge strane mrzi šehide jer pripadaju protivničkoj grupi.
To nije tako. Vi sa drugog aspekta, koji nije lični već humani i povezan je sa svijetom humanosti i morem čovječnosti, razmotrite pomenutu temu. U ovom razmatranju više ne postoje "ja" i "mržnja", nego se govori o istini. U ovom aspektu "ja" znači samo cjelinu i vrstu, a ne pripada pojedincu. Humanizam (škola humanosti) mora odgovoriti na ovo pitanje: Šta je to i odakle se javlja? Isto tako mora da odgovori i na druga pitanja kao što je iskrena ljubav čovjeka prema zahvalnosti. Čovjek želi da se zahvali onome ko mu čini dobro. Kada budemo pronašli izvornost i originalnost ljudskih vrijednosti, onda se postavlja pitanje samog čovjeka. Ovdje želim samo istaći:
Da li vi stvarno mislite da suština čovjeka sa takvim izvornim vrijednostima, onako kako tvrdi materijalizam jedna vrsta mašine? O svakoj mašini, bez obzira koliko je komplikovana ili velika, možemo samo reći da je veličanstvena, ogromna, zadivljujuća i da li možemo reći da je mašina časna odnosno sveta? Ne, ako je bilo koja mašina čak i milion puta veća od Apoloa, još uvijek je samo začuđujuća, izvanredna i sl. Nikada ne može dostići nivo da bi za nju rekli da je časna, sveta i da posjeduje suštinski ponos. Pristalice deklaracije o ljudskim pravima kao i komunistički filozofi koji su pristalice humanizma u raznim oblicima, kako mogu da govore o časti i svetosti čovjeka, a da ne tragaju za Božijim duhom koji je udahnut čovjeku. Kada im bude postala jasna izvornost i porijeklo tih vrijednosti, postat će im jasan i izvor i originalnost samog čovjeka. U ovoj fazi moramo ukratko postaviti još jedno pitanje:
Počeli smo od originalnosti, izvornosti i porijekla ljudskih vrijednosti pa stigli do izvornosti originalnosti samog čovjeka. Da li je ovaj čovjek jedini u ovom svijetu koji se nalazi u beskonačnom mraku? I kako kaže jedan evropljanin da li je ovaj gospodin slučajno nastao kao jedna slatka kap? Ili ne, ova slatka kap predstavlja sladak okean? Da li ova čestica svjetlosti predstavlja svijet svjetlosti? Ovde postaje jasan odnos između originalnosti i izvornosti čovjeka sa Bogom. To znači da su nerazdvojivi:
"Allah je izvor svjetlosti nebesa i Zemlje!" (Kur’an, 24:35)
Čim kažete Bog koji je Prvi i Poslednji, i Vidljivi i Nevidljivi (Kur’an, 57:3), odjednom vam svijet postaje drugačiji jer će sve originalnosti koje osjećate u sebi, dobiti smisao i značenje. Pojavit će se cilj. Shvatit ćete da ako ste trag svjetlosti, razlog je da postoji jedan svijet svjetlosti, i ako ste jedna slatka kap, razlog je da postoji beskonačan slatki okean, jer u vama postoji njegov tračak.
Islam je humana škola koja je zasnovana na ljudskim mjerilima. To znači da u islamu ne postoje one stvari koje su osnove za pogrešne diskriminacije među ljudima. Drugim riječima, u islamu ne postoji rasa, zemlja, krv, region, jezik, jer po islamu ovo nisu mjerila ljudskih vrijednosti. U islamu su ljudske vrijednosti mjerilo vrijednosti za ljude. Islam koji je škola čovječnosti i koji poštuje humanost, smatra da su to izvorne i ljudske vrijednosti jer smatra da je čovjek izvoran i originalan. On smatra da je čovjek originalan jer smatra da je svijet originalan tj. priznaje Svemoćnog i Uzvišenog Boga:
"On je Allah – nema drugog Boga osim Njega, Vladar, Sveti, Onaj koji je bez nedostatka, Onaj koji svakog obezbjeđuje, Onaj koji nad svim bdi, Silni, Uzvišeni, Gordi. Hvaljen neka je Allah, On je vrlo visoko iznad onih koje smatraju Njernu ravnim!" (Kur’an, 59:23)
Islam je prema tome jedina humanistička škola koja može postojati na osnovu ispravne logike, a druga humanistička škola ne postoji u svijetu.
S perzijskog preveo: Aleksandar Dragović