Ilhamija, zaštitnik obespravljenih i prosvjetitelj

Uvod

Sejjid Abdulvehhab ibn Abdullvehhab Žepčevi Ilhami-baba poznatiji kao Ilhamija spada u red najistaknutijih i najuticajnijih ličnosti Bosne i Hercegovine s kraja osamnaestog i početka devetnaestog stoljeća. On je, također, najplodniji Alahamijado pjesnik[1] i najhrabriji bošnjački intelektualac tokom cijelog perioda osmanske vladavine u Bosni i Hecegovini[2].

Iako su o njemu mnogi pisali i citirali ga u različitim kontekstima, međutim njegov stvarni značaj i uloga u historiji Bosne i Hercegovine još uvijek nisu u potpunosti osvijetljeni. Danas je uglavnom poznat kao sufijski šejh iza kog je ostao pregršt divnih ilahija ili kao nemirni buntovnik koji je ubijen zbog svojih kritikovanja tadašnje vlasti. Tačno je da je Ilhamija bio istaknuti šejh i pisac prelijepih ilahija na narodnom jeziku kao što je i to tačno da je Ilhamija pisao oštre kritike na račun vlasti, koje su ga koštale života, međutim ono što je najkarakterističnija crta Ilhamijine ličnosti i što je u konačnici njega odredilo kao skladatelja narodnih i poučnih pjesama i kao majstora kritičarskih i buntovničkih stihova jeste zaštitnički odnos ka narodu, nesebična ljubav ka običnim ljudima i izgarajući napor da im pomogne na bilo koji način. Ta težnja ga je odredila kao narodnog tribuna, prosvjetitelja, učitelja, zaštitnika i glas obespravljenih ljudi.

Stoga ako želimo govoriti o istinskom Ilhamiji onda moramo upoznati njegov krajnje humanistički, kosmopilitski, altruistički i univerzalistički karakter koji ga na prvom mjestu određuje kao zaštitnika obespravljenih i prosvjetitelja.

Društveno-historijski kontekst

Mada citiran od mnogih i njegove pjesme su prenošene s generacije na generaciju, kako one sufijske u tekijama tako i one buntovničke i prosvjetiteljske u narodu, Abdulvehhab Ilhamija je do danas uglavnom ostao zagonetka i njegovu ličnost, uostalom, kao i ličnosti ostalih bošnjačkih velikana, obavija koprena legendi, čuda i tajni.

No, utvrđeno je da je rođen 1773. godine u Žepču te da se školovao u rodnom gradu, Tešnju i Fojnici. S obzirom da spomenuti gradovi nisu spadali u red istaknutih naučnih i intelektualnih centara tadašnje Bosne može se zaključiti da Ilhamija u spomenutim gradovima nije stekao temeljno i široko znanje, nego je svoje intelektualne praznine i slabosti nadoknađivao iščitavanjem, kontempliranjem i kontaktiranjem učenih ljudi.

Ilhamija se nije proslavio kao vrsni intelektualac, niti kao virtuozni pjesnik ili pisac, jer je na neki način bio savremenik vrhunskih pjesnika poput Mejlije i Šerifovića, nego je slavu stekao zahvaljujući svojim mnogobrojnim ilahijama na narodnom jeziku koje su recitirane u tekijama i svom vrhunskom buntovničkom stihovanom protestu pod naslovom “Čudan zeman nastade”. Zahvaljujući ovoj pjesmi i činjenici da je iza sebe ostavio nemanji broj pjesama na narodnom jeziku odnosno u formi Alhamijado književnosti Ilhamija je uz Kaimiju daleko najcitiraniji i najčitaniji bošnjački pisac iz osmanskog perioda.

No, tome doprinosi i činjenica da je živio u jednom od najtežih perioda povijesti opstanka Bošnjaka na ovim prostorima i da poput mnogih nije sklapao oči i nijemo posmatrao patnje naroda. Koliko je Ilhamija bio dosljedan i principijelan “revolucionar” i zaštitnik potlačenih i ugnjetavanih ljudi govori činjenica da je na kraju pogubljen mučeničkom smrću od strane tadašnjeg krvoločnog vezira Dželaluddina.

Ilhamija nije kao Kaimija ćutao u pjesmama, niti je zauvijek zatvorio usta kada mu je zaprijećeno smrću[3], nego je slijedeći primjer svojih učitelja i prethodnika hazreti Husejna, Atara i Nedžmuddina Kubravija prihvatio da časno umre za svoj narod.[4]

Kao što smo već napomenuli vrijeme u kom je živio spada u najteže periode bosanske historije. To je vrijeme uzastopnih i konstantnih poraza Osmanlija od strane Rusije i Austrije, to je vrijeme mnogobrojnih buna i ustanaka a prije svega Prvog i Drugog srpskog ustanka(1804.-1813.), to je period kada sultani Selim III i Mahmud II pokušavaju sprovesti reforme u zemlji kako bi spriječili propast carstva, to su godine nemira janjičara i njihovih pokušaja da sačuvaju stari sistem, to je doba kad se vlast pokušava obračunati sa buntovnicima, neposlušnicima i anarhistima, ukratko to je vrijeme sveopćeg beznađa, anarhije, tiranije i divljanja lokalnih moćnika, izopačenosti, nazadovanja i totalnog ludila.[5]

Jasno je da se takva situacija najviše i najteže reflektirala na pogranične dijelove Osmanskog carstva a prije svega u Bosni i Hercegovini kao najzapadnijem dijelu ovog carstva. S obzirom da su Osmanlije sve više uzmicale pred nasrtajima neprijatelja i da su ih često Bošnjaci spašavali od totalnog poraza i srama, kao što je to bio slučaj u bici pod Banjalukom 1737. godine, prilikom smirivanja srpskih ustanika 1813. godine i u mnogim drugim bitkama i prilikama, kod bosanskih lokalnih moćnika tačnije kod mnogobrojnih aga, begova, spahija, ajana i kapetana se ustalila misao da su Osmanlije nemoćne da sami sebe zaštite a kamoli da zaštite njih.[6] Stoga se kod njih javlja izvjesna indolentnost i nezainteresiranost za sudbinu carstva i sve više se zanimaju za vlastiti autonomni opstanak. Do kulminacije takvih osjećanja je došlo 1831. godine kada su Bošnjaci na čelu sa Husein-kapatan Gradaščevićem ustali otvoreno protiv porte u Istanbulu.

No, slabljenje centralne vlasti i konstantno jačanje lokalnih moćnika je dovelo do anarhizma i raznih vidova tlačenja naroda. Narod više nije bio zaštićen i u takvim situacijama čak pravna, zakonodavna i izvršna vlast staje protiv naroda i doprinosi njegovim patnjama. Koliko je bila teška situacija i koliko su se osilili lokalni bosanski moćnici govori činjenica da je u periodu od 1800. do 1821. godine, kada je pogubljen Ilhamija, u Bosni smijenjeno oko sedamnaest vezira, koji su bili nemoćni da išta učine.[7]

Upravo u ovoj situaciji Ilhamija piše mnogobrojne pjesme na narodnom jeziku i poziva narod da se vrati vjeri, Bogu, nauci i činjenju dobrih djela te da se na taj način izvuče iz sveopće kataklizme i propasti koja je zahvatila bosansko društvo.

Kada 1820. godine u Bosnu dolazi Dželaluddin situacija se nimalo ne poboljšava, naprotiv tlačenja, proganjanje i mučenje naroda postaje još žešće. Tačno je da je novi vezir smirio lokalne moćnike i da je za samo dvije godine smaknuo i uništio sve one koji su mu se našli na putu ali je tačno i to da je zadao najveći strah običnim muslimanima.[8]

Ilhamija više nije mogao da trpi i gleda kako krvolok Dželaluddin ispija krv narodu te stoga je glasno progovorio i zavapio u svojoj poznatoj pjesmi “Čudan zeman nastade”, gdje na jedan veoma emotivan i implusivan način predstavlja situaciju u kojoj se nalazi narod. On je sigurno znao šta ga čeka, jer je svima bilo poznato na koji način se Dželaluddin obračunava sa neposlušnicima i neistomišljenicima, međutim, to ga nije omelo da ode na njegov dvor i da uzdignute glave strada kao mučenik i da na taj način uđe u srca i legende naroda. Dželaluddin nije dugo poživio i navodi se da je umro iste godine kada i Ilhamija i to najstrašnijom smrću.

Ilhamija predstavlja nagovještaj bunta i borbe za pravdu i samosvojnost što će se najbolje reflektirati u ličnosti Husejn-kapetana Gradašćevića.

Ilhamija, pored toga što spada u red najhrabrijih i najrevolucionarnijih bosanskih pisaca osmanskog perioda, spada u red pionira bosanskog prosvjetiteljstva. On je među prvima uočio značaj znanja i učenja te je stoga konstantno pozivao djecu da idu u mekteb i čitaju knjige a starije da studiraju i razmišljaju dubokoumno.

Intelektualno-duhovni nazor Ilhamije

Kada govorimo o ličnosti i svjetonazoru Abdulvehhaba Ilhamije onda moramo u obzir uzeti nekoliko činjenica. Prije svega Ilhamija je bio čovjek iz naroda koji je živio i sudjelovao u svim patnjama sa ljudima koji su ga okruživali. Iz svih njegovih pjesama izbija altruistički osjećaj i saosjećanje sa običnim ljudima. Zbog toga Ilhamija im konstantno nudi savjete, recepte i upute kako da se suoče sa problemima i na koji način da nadvladaju tegobe u kojima se nalaze.

Drugo, Ilhamija spada u red onih naših mnogobrojnih alima koji su bili daleko od dvora, vlasti i lagodnog života i koji su s narodom dijelili svakodnevne probleme. Stoga njemu nije cilj da se dopadne i da zadivi nekog od vladara, namjesnika ili velikana ili pak da se takmiči s nekim od pjesnika. Poezija je za njega sredstvo, sredstvo preko kojeg želi da se približi narodu i da ga pouči. S obzirom da su njegovi čitatelji i sugovornici uglavnom neobrazovani ili poluobrazovani ljudi on u pjesmama na bosanskom jeziku progovara upravo tim jednostavnim i prostim narodnim jezikom.

Ne govori im o teškim i kompliciranim vjerskim i duhovnim temama, ne filozofira i ne igra se riječima.

On poziva u mekteb, na namaz, poziva da se spominje Bog, da se čini dobro i izbjegava zlo. U ovaj opus narodnih pjesama na bosanskom jeziku spadaju i one koje su upućene dervišima u kojima ih on na jedan veoma zanimljiv način podsjeća na neke osnovne principe, pravila i običaje tarikata. Ove pjesme opravdavaju put tarikata i onima koji ga slijede ubrizgavaju dodatni motiv, energiju i elan.

No, kada je riječ o pjesama na turskom i arapskom jeziku očigledno je da se Ilhamija obraća drugoj vrsti sugovornika a to je učena i obrazovana ulema. Tu pokazuje da je upoznat sa temeljnim učenjima tesavufa i nastoji se prikazati u svjetlu ašika koji poput “leptira izgara u plamu svijeće”. Tu je Ilhamija već mističan, dubokouman, detaljan, odmjeren i vješt govornik i draguljar riječi.

Na taj način možemo govoriti o dvije ličnosti ili dva tipa Ilhamijine ličnosti to jeste o Ilhamiji kao narodnom čovjeku ili alimu koji se osjeća odgovornim za “stado” koje mu je predato i koji u konačnici žrtvuje vlastiti život za prosperitet naroda i o Ilhamiji kao divanskom pjesniku koji na turskom i arapskom jeziku pokazuje svu svoju vještinu i sposobnost da duboke i mistične istine tesavvufa pretoči u stihove. No, bez obzira o kom tipu Ilhamijine ličnosti je riječ on se uvijek predstavlja u svjetlu pobornika i protagoniste morala, plemenitih ljudskih osobina, pobožnosti, stjecanja znanja i duhovnog puta.

Kada se Ilhamija obraća običnim ljudima onda ih poziva na učenje, moral i pobožnost i pri tom koristi metod uvjeravanja i dokazivanja logičkim putem. No, kada se obraća učenim ljudima onda ih upozorava na opasnosti koje vrebaju na duhovnom putu i upozorava ih na opasnost od zanemarivanja šerijata.

U prvom slučaju Ilhamija djeluje kao vaiz koji upozorava na slabosti, nemar, griješenje i moralno posrnuće i pri tom prijeti kaznom koja će uslijediti nakon smrti. Ovaj tip Ilhamijine ličnosti najbolje se može zapaziti u pjesmama na bosanskom jeziku i prije svega u pjesmi pod naslovom “Hajat dok je…”.

U drugom slučaju, Ilhamija nastupa kao učeni alim koji poziva ka Bogu, upražnjavanju duhovnog života i putu srca.

U pučkoj poeziji Ilhamija govori didaktički, prosvetiteljski i imperativno dok u elitističkim vodi dijalog sa Bogom ili pak opisuje različita duhovna stanja i zbilje.

Sva njegova poezija na jedan jasan, otvoren i krajnje razumljiv način poziva Bogu, Njegovu putu i djelovanju u skladu sa Božijim zahtjevima što je po mišljenju Ilhamije put posvećenosti, put isposništva, put robovanja Bogu, put lijepa morala i put znanja.

Ilhamija spada u red narodnih pjesnika, koji su djelovali u narodu i koji nisu marili za trend i modu vremena izuzev kada im je to bilo potrebno. Ilhamija pripada onoj vrsti narodnih pjesnika koji su poeziju više koristili u pravcu pozivanja ka Bogu i prosvjetljivanja naroda, nego u cilju izražavanja vlastitih impresija i dostizanja zadatih umjetničkih kriterija. Ono što njegove pjesme čini značajnim jeste upravo taj narodoslovni karakter gdje na trenutak djeluje tako savremeno i razumljivo čak i za današnje čitatelje. Sve Ilhamijine pjesme, kako one na arapskom i turskom jeziku tako i one na bosanskom, predstavljaju poziv i propagandu pravoga puta. A pravi put za Ilhamiju to je moral, nauka, učenje, činjenje dobra, ispunjavanje vjerskih obaveza i prije svega idenje ka Bogu uz napuštanje materijalizma i ovisnosti o dunjaluku. Kako to Ilhamija lijepo poručuje svima onima koji se danas na njega pozivaju:

“Sa poniznošću budi mehka srca

Ne uzdaj se u hrku i ćulah”[9]

Ilhamija prosvjetitelj

Ilhamija, pored toga što spada u red najhrabrijih i najrevolucionarnijih bosanskih pisaca osmanskog perioda, spada u red pionira bosanskog prosvjetiteljstva. On je među prvima uočio značaj znanja i učenja te je stoga konstantno pozivao djecu da idu u mekteb i čitaju knjige a starije da studiraju i razmišljaju dubokoumno:

“Hajde, sinak, te uči

Po sokaku ne trči,

…….

Uči, sinak, i piši

A skakući ne griši….”[10]

“Ustrajte u sticanju znanja

Neka ti svaka stvar bude jasna”[11]

Kao što smo rekli prosvetiteljstvo je pored tesavvufa i morala jedna od najkarakterističnijih crta Ilhamijinog svjetonazora. No, ova crta njegove ličnosti više dolazi do izražaja u pjesmama na bosanskom jeziku. S obzirom da se obraća običnim i neukim ljudima konstantno ih poziva da uče, čitaju i obrazuju se. Na ovu temu najdojmljivijom se čini pjesma Hajde sinak te uči koja uistinu predstavlja prosvetiteljski manifest jednog muslimanskog intelektualca na narodnom jeziku. Svaki stih ove pjesme poziva i ukazuje na vrijednost znanja i nauke.

Koliko je Ilhamiji bitno da se širi nauka i da ljudi uče i čitaju govori najbolje stih:

“Daim kašljem i kišem

Sakat rukom sve pišem

Zaif hasta jedva dišem

Molim vam se učite!”[12]

Ni jedan proglas, izuzev Kur'ana i hadisa, nije na bolji način pokazao značaj znanja i nauke. Malo je prosvjetitelja na ovaj način pozivalo narod na put znanja i nauke. Ilhamija kratkim, jezgrovitim i sugestibilnim sentencama poziva “Ne rastaj se od sufara”[13], “Hajde sinak, te uči !”, “Uči, sinak, i piši!”, “Dobro ti ders nadgledaj!”[14], “Ustrajte u sticanju znanja!” itd.

Ilhamija, kao i ostali islamski učenjaci, nauku ne odvaja od vjere i ona je samo jedan od puteva približavanja Bogu ili bolje spoznaje. Tako svaki stih koji govori o nauci i sticanju znanja implicite ili eksplicite poziva na pobožnost, čvršće pridržavanje ibadeta i jači moral. Naprimjer:

“Ne rastaj se od sufara

Puno čini istigfara

Biž od griha i kuffara

Hajde dostu u tekiju !”[15]

Ili pak:

“O pametni poslušaj i prosudi

Prema Bogu uvijek iskren budi !”[16]

Međutim, Ilhamija ne poziva samo na površno i mektebsko znanje. Tačno je da kada se obraća djeci upravo na to cilja, ali kada govori općenito i kada se obraća odraslim onda podrazumijeva znanje koje je zasnovano na promišljanju, razmišljanju i zaključivanju.

Znanje mora biti temeljito, čvrsto i jasno a ne zasnovano na pretpostavakama, poluistinama i površnim činjenicama.[17]

Jasno je da je Ilhamija uvidio vrijednost i značaj znanja i da ga nije posmatrao samo kao sredstvo upoznavanja vjere i vjerskih propisa. To nam najbolje potvrđuju mnogobrojni stihovi koji akcentiraju značaj čitanja, pisanja i izučavanja.

U svakom slučaju Ilhamija je svjesno ili nesvjesno reflektirao talas prosvetiteljstva koji je u to vrijeme već zahvatio i islamski svijet ali nedovoljno da bi zaista polučio pozitivne efekte. Njegovo ime će ostati zapisano u analima povijesti kao “ptice” koja je dosta rano pjevala o vrijednostima koje su kasnije postale općeprihvaćeno kao što su nauka, studiranje, jednakost, uvažavanje svih ljudi, humanizam, altruizam i mnoge druge vrijednosti.

Izvori i literatura

1. Abdurahman, Nametak, Hrestomatija bosanske alhamijado književnosti, Svjetlost 1981.

2. Ekmeluddin, Ihsanoglu, Historija osmanske države i civilizacije, prevodioci Kerima Filan, Enes Karić i Amina Šiljak-Jasenković, Orijentalni institut u Sarajevu i IRCICA iz Istanbula, 2004.

3. Fehim, Nametak, Divanska književnost, Orijentalni institut, Sarajevo 1997.

4. Fehim, Nametak, Pregled književnog stvaranja bosansko-hercegovačkih muslimana na turskom jeziku, El Kalem, Sarajevo 1989.

5. Mehmed, Handžić, Književni rad bosansko-hercegovačkih muslimana, Državna štamparija, Sarajevo 1933.

6. Milan, Prelog, Povijest Bosne u doba osmanlijske vlade, II dio ( 1739-1787), Naklada J. Studničke i druga, Sarajevo.

7. Muhammed, Huković, Alhamijado književnost i njeni stvaraoci, Svjetlost, Sarajevo 1986.

8. Muhammed, Hadžijamaković, Ilhamija, život i djelo, El Kalem, Sarajevo, 1991.

9. Muhammed, Hadžijamaković, Nekoliko pjesama iz Ilhamijina divana, Anali Gazihusrev-begove biblioteke, knjiga XIII-XIV, Sarajevo 1987, str, 85-92.

10. Smail, Balić, Kultura Bošnjaka, PP “R&R”, Tuzla 1994.