Iskupljenje za ogovaranje – u Kur'anu i hadisu (1.)

Iskupljenje podrazumijeva čin kojim se brišu posljedice prijestupa i grijeha, te se priprema teren za oprost od strane Gospodara i prirodno je da iskupljenje za svaki grijeh odgovara počinjenom grijehu.

Ogovaranje spada u grijehe koji za sobom povlače dvije nepovoljne posljedice:

1. Neposluh i nepokoravanje Božijoj zapovijedi.

2. Uznemiravanje jedne ili više osoba, Božijih robova.

Prema tome, da bi se uklonile ove posljedice, treba iznaći načina i platiti odgovarajuće iskupljenje. Čovjek treba imati u vidu činjenicu da je počinio prijestup i oglušio se na Božiju zapovijed te, shodno učinjenom, mora oblikovati uvjete za Božiji oprost. S druge strane, uvažavajući činjenicu da je prekoračio granice i pogazio prava drugih ljudi, on ih mora zamoliti za oprost, jer sve dok od njih ne dobije oprost, neće mu ni Bog oprostiti. O ovom pitanju ćemo sada otvoriti jednu širu raspravu.

Fejz Kašani, Bog mu se smilovao, o iskupljenju za ogovaranje i o pitanju šta je čovjeku činiti kako bi se očistio od grijeha koje je počinio kaže:

“Znaj da je ogovaraču dužnost pokajati se i izraziti kajanje i žaljenje zbog onoga što je počinio, kako bi se time kod Boga iskupio, a potom treba tražiti oprost i od onoga koga je ogovorio, kako bi mu on oprostio i kako bi se iskupio za nasilje koje mu je učinio.”

Potom još dodaje:

“I treba tražiti oprost tužan i žalostan, kajući se za ono što je počinio, jer prijetvornik ponekad traži oprosta kako bi se pobožnim prikazao, a zapravo se u sebi i ne kajući, čineći na taj način dodatni grijeh (…).”[1]

 

Jedna važna i pažnje vrijedna napomena

Jedna važna napomena koju vrijedi razmotriti i koju bismo trebali istaći obuhvaćena je činjenicom da svaki čovjek čini neku vrstu grijeha i neposluha i ne postoji niko ko može tvrditi da nije počinio nikakav prijestup. Dakle, svi ljudi su grješni, osim Čistih, mir neka je s njima.

S druge strane, Uzvišeni Bog otvorio je ljudima vrata pokajanja i povratka i oni su u mogućnosti iskupiti se za svoje prethodne grijehe pokajanjem i traženjem oprosta, a nakon takvog pokajanja i povratka Gospodaru svome, mogu krenuti putem bogobojaznosti i robovanja Bogu. U tom smislu, Kur'an Časni i predaje Poslanikove porodice, mir neka je s njima, pozivaju i podstiču ljude na pokajanje, a mi ćemo ovdje navesti samo neke od njih.[2]

 

Pozivanje  na pokajanje u Kur'anu:

قُلْ يَا عِبَادِىَ الَّذِينَ أَسْرَفُوا عَلَى أَنفُسِهِمْ لَا تَقْنَطُوا مِن رَّحْمَةِ اللَّهِ إِنَّ اللَّهَ يَغْفِرُ الذُّنُوبَ جَمِيعًا إِنَّهُ هُوَ الْغَفُورُ الرَّحِيمُ ۝ وَأَنِيبُوا إِلَى رَبِّكُمْ

“Reci: ‘O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, u Božiju milost nadu ne gubite! Bog, uistinu, sve grijehe prašta; On je, doista, Onaj Koji mnogo prašta i milosnik je On.I vratite se Gospodaru svome…’” (Ez-Zumer, 53-54)

كَتَبَ رَبُّكُمْ عَلَى نَفْسِهِ الرَّحْمَةَ أَنَّهُ مَن عَمِلَ مِنكُمْ سُوءًا بِجَهَالَةٍ ثُمَّ تَابَ مِن بَعْدِهِ وَأَصْلَحَ فَأَنَّهُ غَفُورٌ رَّحِيمٌ

“…Gospodar vaš je sam Sebi propisao milostiv da bude: ako neko od vas kakvo ružno djelo iz lahkosmislenosti učini, pa se poslije pokaje i popravi – pa, Bog uistinu mnogo prašta i milošću obasipa.” (El-En'am, 54)

وَإِنِّي لَغَفَّارٌ لِّمَن تَابَ وَآمَنَ وَعَمِلَ صَالِحًا ثُمَّ اهْتَدَى.

“Ja ću uistinu oprostiti onome ko se pokaje i uzvjeruje i dobra djela čini, i koji zatim Pravim putem krene.” (Taha, 82)

إِنَّ اللّهَ يُحِبُّ التَّوَّابِينَ

“…Bog zaista voli one koji se mnogo kaju…” (El-Bekare, 222)

غَافِرِ الذَّنبِ وَقَابِلِ التَّوْبِ

“Koji grijehe prašta i pokajanje prima…” (El-Mu'min, 3)

وَهُوَ الَّذِى يَقْبَلُ التَّوْبَةَ عَنْ عِبَادِهِ وَيَعْفُو عَنِ السَّيِّئَاتِ وَيَعْلَمُ مَا تَفْعَلُونَ

“On je Onaj Koji od robova Svojih pokajanje prima i preko ružnih djela prelazi i Koji zna šta radite.” (Eš-Šura, 25)

 

Pozivanje na pokajanje u predajama:

Slijedeći Kur'an, predaje također pozivaju grješnike i prijestupnike na pokajanje:

Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao je:

التَّائِبُ مِنَ الذَّنْبِ كَمَنْ لَا ذَنْبَ لَه.

“Onaj koji se za grijeh pokaje je poput onoga koji ga nije ni počinio.”[3]

U drugoj predaji se od Imama Bakira, mir neka je s njim, prenosi da je rekao:

إِنَّ اللَّهَ تَعَالَى أَشَدُّ فَرَحاً بِتَوْبَةِ عَبْدِهِ مِنْ رَجُلٍ أَضَلَّ رَاحِلَتَهُ وَ زَادَهُ فِي لَيْلَةٍ ظَلْمَاءَ فَوَجَدَهَا فَاللَّهُ أَشَدُّ فَرَحاً بِتَوْبَةِ عَبْدِهِ مِنْ ذَلِكَ الرَّجُلِ بِرَاحِلَتِهِ حِينَ وَجَدَهَا.

“Uzvišeni Bog raduje se pokajanju roba Svoga više nego čovjek koji u noći mračnoj izgubi jahalicu i popudbinu svoju pa je ponovno nađe. Dakle, Bog se više raduje pokajanju roba Svoga nego što se taj čovjek raduje popudbini svojoj kada je nađe.”[4]

Ovo je odgovarajući primjer za ustaljeni način razmišljanja ljudi onoga vremena, kada su jahaće životinja i popudbina činili stubove života.