Ismijavanje i izrugivanje

(prethodeći tekst)

Još jedna od zabranjenih stvari (koja spada i u oblike ogovaranja) je ismijavanje i izrugivanje. Premda ovaj oblik i sam proizlazi iz nekih drugih činilaca i poticaja, koje valja razmotriti na odgovarajućem mjestu, sada ćemo se ipak posvetiti raspravi oko bližih činilaca ogovaranja (tj. onih koji neposredno utječu na činjenje ogovaranja), a nema sumnje da ismijavanje i izrugivanje spadaju u te činioce koji ljude slabog vjerovanja često potiču na ogovaranje. Naravno, ima i onih ljudi koji se koriste ismijavanjem kako bi drugima srozali ugled u društvu, ili se koriste tuđom čašću i ugledom kako bi na nekom sijelu zabavili i nasmijali prisutne, pa oponašajući način na koji neko hoda, govori, jede, itd. bilo pokretima ili aludiranjem, ili nekako drugačije, uzimaju druge ljude za predmet ismijavanja, zadovoljavajući tako svoje osjećanje samodopadljivosti i osvetoljubivosti. Gazeći tako čast drugih ljudi oni u najmanju ruku zabavljaju svoje društvo i one koji ih slušaju. Upravo iz tog razloga Kur'an Časni oštro odvraća od takvog postupka, kudeći ga kao nasilje i nepravdu i naređujući svima onima koji su ga počinili da se pokaju. U Kur'anu stoji:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا يَسْخَرْ قَومٌ مِّن قَوْمٍ عَسَى أَن يَكُونُوا خَيْرًا مِّنْهُمْ وَلَا نِسَاءٌ مِّن نِّسَاءٍ عَسَى أَن يَكُنَّ خَيْرًا مِّنْهُنَّ وَلَا تَلْمِزُوا أَنفُسَكُمْ وَلَا تَنَابَزُوا بِالْأَلْقَابِ بِئْسَ الاِسْمُ الْفُسُوقُ بَعْدَ الْإِيمَانِ وَمَن لَّمْ يَتُبْ فَأُوْلَئِكَ هُمُ الظَّالِمُونَ

“O vi koji uzvjerovašte, neka se muškarci jedni drugima ne izruguju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici spominju razvratnim nadimcima! A oni koji se ne pokaju – pa oni su onda nasilnici.” (El-Hudžurat, 11)

Neki od tumača Kur'ana o povodu spuštanja gore navedenog ajeta kažu: “Ovaj ajet je spušten u povodu slučaja Sabita ibn Kajsa ibn Šemasa, koji je bio nagluh. Svaki put kada bi dolazio u džamiju ljudi bi mu pravili mjesta da ode i sjede kraj Poslanika, s.a.v.a.. Jedno jutro je rano došao u džamiju nakon što su ljudi klanjali sabahski namaz i posjedali svako na svoje mjesto. Gledajući da po svom svakodnevnom ustaljenom običaju sjedne blizu Poslanika, s.a.v.a., Sabit poče razmicati ljude govoreći im: “Mjesta, napravite mjesta, da sjednem kraj Poslanika.” Na kraju mu neko reče: “Sjedi ovdje!” Sabit ode i tu sjede, ali je bio jako ljut što mu nisu dopustili da sjedne blizu Poslanika. Nakon što se razdanilo, Sabit ljutit upita: “Ko je taj čovjek?” Čovjek mu se predstavi. “Jesi li ti sin te i te žene?” upita Sabit, oslovljavajući majku toga čovjeka nazivom koji se u to vrijeme (tj. u vrijeme neznaboštava) smatrao pokuđenim. Čovjek se posrami i od stida obori glavu. Potom je objavljen ovaj ajet.”[1]

Napomena

Mjerilo i vaga svih vrijednosti kod Uzvišenog Boga su bogobojaznost i čednost.[2]

Stoga, niko nema pravo smatrati drugoga beznačajnim niti ikoga gledati s visine, jer moguće je da baš taj neko bude ugledan kod Boga.