Imam Sadik, mir s njime, je prenio od svojih predaka da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., [17] rekao prilikom jedne od svojih molitvi: “Neka je slava Bogu, Koji je u svojstvu Prvoga (awwaliyyah) bio Usamljen, i kod Koga je odsustvo početka (azaliyyah) bilo savršeno uzvišeno božanstvenošću, i najveličanstvenije kroz Njegovu veličanstvenost i moć.[1] On je oživotvorio ono što je proizveo i oživotvorio je to što je stvorio bez uzora (mithal) koji bi postojao prije stvaranja koje je On započeo. Naš Gospodar, Vječni (al-qadim) je neraskomadane (nebesa i Zemlju)[2] kroz oštroumnost (lutf) Svoga Gospodarstva i kroz Svoje sveznanje stvorio, stvarajući sve što je stvorio zakonima Svoje moći (qudrah), stvarajući zvijezde da se po njima u mraku upravljate.[3] Zato niko ne može promijeniti Njegov svijet stvorenog, niko ne može izmijeniti Njegovo dijelo, niko ne odbija Njegove zakone (Kur'an, 13:15), niko ne odbacuje Njegovu zapovijed. Ne postoji mjesto počinka mimo Njegovog poziva (da'wah)[4], ni prestanak Njegove nadmoći, ni prekid Njegovog vremena. On je zaista Postojeći (al-kaynun) od početka i istinski Trajan (al-daymum) zauvijek. On je Skriven Svojim bićima Svojom svjetlošću na visokom horizontu, u ogromnoj moći, i u uzvišenoj nadmoći. On je iznad i izvan svih stvari. On se pokazuje (tajalla) Svome stvorenom svijetu bez da bude viđen, i izvan je domašaja oka. On je želio da bude uočen propovijedanjem Jedinstvenosti (tawhid) kada se povukao iza zastora Svoje svjetlosti, uzdigao se visoko u Svojoj uzvišenosti i sakrio se od Svog svijeta stvorenog.”[5]
“On im je poslao Poslanike kako bi oni svjedočili protiv Njegovih stvorenja[6], tako da Njegovi poslanici mogu biti svjedoci protiv njih[7]. Među njih je slao Poslanike koji su donosili radosne vijesti i opomene da se ispuni ono što je moralo da se dogodi, da nevjernik ostane nevjernik poslije očigledna dokaza, i da vjernik ostane vjernik poslije očigledna dokaza (Kur'an, 8:42), i da robovi spoznaju svoga Gospodara u vezi koga su bili neuki, prepoznaju Ga u Njegovoj moći nakon što su je osporavali i priznaju Njegovu Jedinstvenost u Njegovom Božanskom svojstvu, nakon što su joj se tvrdoglavo opirali.”
[1] Prema Medžlisiju, značenje je da Božija uzvišenost, veličanstvenost i božanstvenost ne zavise od svijeta stvorenog, već su postojale prije njega. Drugim riječima, iako ovi izrazi logično uključuju dvojnost (uzvišeno u odnosu na prizemljeno, božanstveno u odnosu na bića, itd.) oni izražavaju kvalitete koje je Bog posjedovao u Svojoj vječnoj prirodi, prije nego što je postojalo bilo koje biće. Isto može biti rečeno za Njegovu usamljenost.
[2] Uporediti Kur´an, 21:30: “Zar ne znaju nevjernici da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih mi raskomadali?”
[3] Uporediti Kur´an, 6:97: “On vam je stvorio zvijezde da se po njima u mraku upravljate.”
[4] Uporedite, na primjer, sa Kur´anom 14:44: “Ti opominji ljude Danom kada će im kazna doći, kada će oni koji su se ogriješili prema sebi govoriti: ‘Gospodaru naš, ostavi nas još samo kratko vrijeme, odazvat ćemo se pozivu Tvome i slijedit ćemo Poslanike!’”
[5] Medžlisi nudi razna tumačenja ovog pasusa, i ovako komentariše tumačenje koje je ovdje praćeno: “On je želio da stvorenja propovijedaju Njegovu Jedinstvenost, ne pripisujući Mu nikog drugog. Jer, ako bi On bio očigledan za čula i um, tada bi sa mogućim bićima bio povezan u ‘konvencionalnu’ vezu (al-wahdat al- i´tibariyyah). Tada Jedinstvenost, koja se na Njega odnosi, ne bi pripadala samo Njemu.”
[6] Uporedite sa Kur´anom 4:165: “O poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije Poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali”, i sa 6:149: “Allah ima potpun dokaz.”
[7] Uporedite, na primjer, sa Kur´anom, 22:78: “… da bi Poslanik bio svjedok protiv vas…”
