Rasprava o "izvorima" sa kojih je Mulla Sadr zahvatao svoje ideje i učenja podrazumijeva, prije svega drugoga, istraživanje značenja riječi "izvor", budući se mi ovdje ne bavimo samo historijskim uzrocima i utjecajima i budući da ne možemo Mulla Sadrinu intelektualnu viziju svesti na prosti amalgam određenoga broja ranije postojećih ideja. Nema toga historijskoga diskursa koji će nam omogućiti da otkrijemo sve "izvore" koji su mu prethodili i na koje se naslanjao pišući svoja djela, budući da takva figura ne bi mogla biti reducirana na "posljedicu" broja historijskih uzroka. Nema sumnje da je Mulla Sadra zahvatao duboko sa izvora islamske mudrosti i da se pozivao na djela brojnih mudraca i filozofa prije njega, kako onih islamskih jednako tako i onih neislamskih. Ali u njegovim doktrinama mogu se uvijek primijetiti elementi inspiracije (ilham) i intuicije (dhawq), ili "vertikalnoga uzroka" koji samu supstancu ideja, preuzetih od ranih mudraca i filozofa, stalno transformira u elemente nove metafizičke vizije stvari.
Mulla Sadra je utemeljio novu školu u islamu, što znači da je bio u stanju otvoriti novu perspektivu. Ali zbog toga što je njegova teozofija bila tradicionalna, a ne individualistička kreacija, može se također reći da je on, bitno, ponovio iste vječne i univerzalne istine koje su mudraci prije njega formulirali na drugačiji način. Njegova "Transcendentna Teosofija" je samo druga verzija philosophie perennis, ali ono po čemu je ona posebno značajna i bogata jeste činjenica da ona obuhvata skoro sve tradicionalne znanosti islama. Bilo je tu, sasvim je sigurno, prilagođavanja i posuđivanja iz ranijih izvora, kao što i sami pojam "tradicija" po sebi implicira i zahtijeva, ali postojalo je uvijek i ono što označavamo "ponovnim stvaranjem" i transmutacijom koja rani materijal ili sadržaj promatra ili artikulira u novome svjetlu. Svjetlo ne dolazi jednostavno posuđivanjem ili preuzimanjem iz ranih djela, ono je rezultat prosvjetljenja Mulla Sadrinoga bića i intelekta i nadahnuća po vertikali (odozgo), inspiracije koja, kako to on često ili obično naglašava, dolazi iz Božjega Trona (al-‘arsh).
Bilo je nekoliko učenjaka koji su pod utjecajem krutog histo-ricizma koji je specifičan za modernu zapadnu, a ponekad i ističnu učenost, pokušavali ući u trag originalnim izvorima Mulla Sadrinih djela sa podvalom da je on jednostavno pozajmljivao iz ovih izvora ne pominjući tu činjenicu.[1] Ovi autori zaboravljaju, prije svega, da je u tradicionalnim znanostima običaj citirati ranije radove koji su poznati učenjacima bez pominjanja imena njihovoga autora; drugo što zaboravljaju jeste jasna činjenica da se tragovi jedne ideje, kao što je na primjer jedinstvo onoga koji shvaća i onoga što je shvaćeno (ittihad al-‘aqil wal-ma‘qul), nalaze u nekom prethodnom djelu koje ne umanjuje značaj široko razvijene ideje koja je bila prisutna u djelima adr al-Dina i značaj takve jedne ideje koja je predstavljena u totalnoj shemi stvari onakvom kakvu je on zamislio; i treće da je Sadr al-Din, poput mnogih drugih tradicionalnih muslimanskih učenjaka, bio duboko prožet mudrošću sadržanoj u čuvenoj izreci hadr. ‘Alija, "obratite pažnju na ono što se govori, a ne na onog ko govori."[2]
Ako neko želi raspravljati o "izvorima" Mulla Sadrina učenja, bar u njihovoj historijskoj perspektivi, važno je imati na umu tradicionalni karakter razmatranih učenja, dakle ,važnost istine nad originalnošću, osjećaj pripadanja duhovnom univerzumu koji obuhvata druge mudrace koji prethode Mulla Sadru i konačno sintetičku moć Sadr al-Dina koji svjesno teži da objedini iskustvo raznolikih islamskih intelektualnih škola koje su mu prethodile. Takođe je važno imati na umu razliku između onih njegovih djela, posebice Asfara, u kojima se raznoliki muslimanski izvori citiraju u namjeri da bi ih se raspravilo ili odbacilo i onih djela u kojima su isključivo njegove ideje izložene.
Kada se u potpunosti uzmu u obzir ove činjenice o izučavanju Mulla Sadrnih djela sa sviješću o njegovoj genijalnosti kao i njegovoj intelektualnoj tradiciji, to odmah postaje jasno da je on, pored toga što je bio istaknuti metafizičar, bio i markantni učenjak koji je duboko zalazio u raznolika polja islmaske učenosti.[3] Ovu činjenicu su priznali čak prije modernih vremena mnogi tradicionalni gnostici (hakims) Persije, neki od njih su u stvari težili da izvore pojedinih dijelova Asfara pronađu u ranim islamskim djelima i da pokažu Mulla Sadrinu vezu sa najznačajnijim intelektualnim figurama prije njega.[4] Njegova nevjerovatna širina i dubina poznavanja ranih izvora te fantastična memorija koju je imao bili su izvorom divljenja svim kasnijim generacijama gnostika (hakims), a o suvremenim učenjacima da i ne govorimo. Svako onaj ko poznaje njegova djela priznat će činjenicu da nema muslimanskoga gnostika ili mudraca koji je ikada tako mnogo čitan i tumačen kao što je bio on i da nema djela o mudrosti (hikmat) koje predstavlja tako bogatu riznicu islamske filosofije, teologije i gnose kao što je to Asfar.
U obraćanju na glavne tradicionalne izvore i istodobno izvore "historijskoga" reda koji su naprosto pribavili elemente za Mulla Sadrinu Transcendentnu Teosofiju, mi moramo otpočeti sa izvorima same Islamske tradicije, naime, Kur'anom i hadisom. Možda nema drugoga muslimanskoga filosofa i gnostika koji je tako dobro poznavao Kur'an kao što je to bio Mulla Sadra
Istina je da je Ibni Sina napisao neke komentare na raznolike Kur'anske ajete,[5] i da je Suhrawardi bio prvi muslimanski teosof koji je Kur'anske ajete donosio kao dokaze za svoja filosofska i teosofska izlaganja. Ali ni jedan od ranijih gnostika nije bio toliko upućen u zamršenosti Kur'anskoga teksta kao i u cijelu tradiciju kasnijih komentara Kur'ana kao Sadr al-Din. U traganju za unutarnjim značenjima Svetoga Kur'ana, Sadr al-Din je pripadao više liniji Ibni ‘Arabija, ‘Abd al-Razzaqa Kashanija i drugim istaknutim gnostičkim komentatorima i učiteljima duhovne hermeneutike (ta‘wil) nego li školi filosofa. Njegova izučavanja unutarnjega značenja Kur'anskoga teksta su tako obimna i obuhvatna da zavređuju sasvim izdvojeno studiranje. Međutim, utjecaj Kur'ana na njega ne ograničava se isključivo na formalne komentare. Sva njegova djela bila su prepuna Kur'anskih ajeta dok su Kur'anski duh i svjetlo isijavali, praktično, iz svake stranice njegovih djela. Bez direktnoga utjecaja Kur'ana, njegovi radovi i djela bila bi nezamisliva ili nepojmljiva.[6]
Sadr al-Din je takođe bio upućen u hadisku literaturu, kako sunijsku, jednako tako i onu šiijsku, tako da nije navodio samo šiijske hadiske autoritete nego je katkada također navodio sunijske prenosioce hadisa kao što je reccimo Ibni ‘Abbas. Koliko god šiijski korpus hadisa bio razmatran, bliska veza između njegovih učenja i ovoga korpusa najjasnije je pokazana u njegovom još ne dovršenom komentaru na Kulaynijevu hadisku zbirku Usul al-Kafi, koji predstavlja jedno od njegovih remek djela. No, u svojim drugim djelima često se upućuje na više mudrosne i ezoterijske hadise preuzete od Kulaynija ali i iz drugih izvora kao što su Kitab al-tawhid, Kitab al-i‘tiqadat i Ma‘ani al-akhbar od Ibni Babuya, poznatijeg kao Shaykh-i aduqa. Poput svih islamskih stvari i Transcendentna Teosofija Mulla Sadra je zasnovana na hadisu kao drugome izvoru koji predstavlja dopunu qur'anskoj poruci. Za njega hadis, poput Kur'ana, posjeduje nekoliko nivoa ezoterijskog značenja koji mogu biti otkriveni samo uz pomoć takvoga unutarnjega prosvjetljenja koje se prvo otkriva onome ko traga za iznutarnjim slojevima svoga vlastitoga bića prije nego li se pred njim otkriju unutarnja značenja svetoga teksta.
Mulla Sadr je također bio odlično upućen u druge tipove emi-nentno religijskih dijela, posebice Kalam odnosno teologiju, čiju je argumentaciju temeljito poznavao. Teologiju je studirao ili izučavao otvorenih očiju, bez žestokoga suprotstavljanja koje je tako primjetno kod mnogih drugih filosofa. Katkada on odbacuje teološka učenja, a katkada ih integrirara u svoj osobni svjetonazor.[7] Ovdje je posebno važno naznačiti da je on, premda je temeljito bio prožet šiijskim mišljenjem, poznavao sunijski kalam tako prisno kao i šiijski. Mulla Sadra vrlo često citira klasične eš‘arijske autore, pa i samoga Ash‘arija, zatim Ghazzalija, Fakhr al-Dina Razija i žaud al-Dinaijija, posebno je bio obazriv kod razvrstavanja ili diferenciranja mišljenja među teolozima, posebno između stanovišta Ghazzalija i Fakhr al-Dina Razija i njihovih osobitih uloga u historiji islamske filosofije. U ovoj kategoriji najviše je koristio djela al-Razija čiji je al-Mabahith al-mashriqiyyah, (kompendijum ranoga islamskoga mišljenja), glavno vrelo sa kojega je Mulla Sadra zahvatao znanje o ranim školama Kalama i filosofije. Ovdje takođe treba poentirati i teološko djelo Jurjanija Sharh al-mawaqif čiji je utjecaj na Sadr al-Dina, odnosno na njegova djela, nesporan.
Mulla Sadra je također bio upoznat i sa mu‘tazilijskom školom čije brojne rane učitelje navodi u svojemu Asfaru. Prisusutvo određenih mu‘tazilijskih teza može se primijetiti u Sadrovim djelima direktno kroz mu‘tazilijske tekstove , a i indirektno kroz šiijske izvore. Pa ipak, čini se da je eš‘arijska teologija imala značajniju ulogu u intelektualnim raspravama Asfara kao i drugim njegovim djelima nego li mu‘tazilijska.
Što se tiče šiijske teologije to je bio Tajrid od Naira al-Dina tusija sa svim njegovim poznatim komentarima i glosama koje su napisali takvi učenjaci poput ‘Allamaha hillija, Shams al-Dina Fakhrija, Fakhr al-Din Sammakija, Sadr al-Dina Dashtakija i Ghiyat al-Din Manur Dashtakija, a koji su predstavljali glavno vrelo Mulla Sadrinog znanja u ovoj oblasti. Bio je upućen u široku literaturu koja se bila pojavila oko ovoga temeljnoga teksta od vremena tusija pa sve do njegovih dana, a riječ je o korpusu koji jednako pripada području filosofije kao i teologije (kalama). Osim toga Mulla Sadra je dobro poznavao i druga šiijska teološka djela filosofske i mistične naravi iz 9./15. i 10./16. stoljeća, djela poput Jalal al-Dina Dawanija, porodicu Dashtaki i Sayyid haydar Amulija. Takav tip šiijskih teoloških djela koja otpočinju da koriste medote filosofske demonstracije i koja se bave raznolikim temama tradicionalne filosofije, odnosno koja idu za tim da kombiniraju gnosu i sufizam sa kalamom, bio je jedan od temelja ili stupova na kojemu je Mulla Sadra načinio svoju ogromnu intelektualnu građevinu.
Mulla Sadrino poznavanje šiijskoga kalama bilo je protegnuto takođe i na Isma‘ilijiski šiizam, gdje se kalam i naročita forma filosofije bila razvijala od ranih dana islamske historije.[8] Među isma‘ilijskim autorima Mulla Sadra je bio naročito pod utjecajem hamida al-Dina Kirmanija i njegovim djelom Rahat al-‘aql. Također je bio pod utjecajem Poslanica (Rasa‘il) od Ikhwan al-afa‘, koje su, premda nisu sačinjene od strane isma‘ilijskih autora, kasnije integrirane u isma‘lijsku religijsku literaturu.[9] U takvim pitanjima kao što je "istjecanje bitka" (sarayan al-wujud) unutar svih stvari, ulijevanje prirodne moći ili snage u tjelesnome svijetu i stvaranje duše sa tijelom, utjecaj hamida al-Dina na Mulla Sadra je više nego očit. A što se tiče Poslanica (Rasa‘il), one čine neku vrstu kombinacije Kur'anskih ajeta sa filosofskim pitanjima, rasprava o univerzalnoj moći ljubavi, određenim eshatološkim problemima i usporedba između mikro i makrokosmosa jesu paralelne sa Sadr al-Dinovim djelima.
Usmjeravanjem prema esoterijskome učenju islama sadržanom u Sufismu, neko može biti iznenađen Mulla Sadrinim poznavanjem cijele matice Sufizma. Njegova djela su pod jakim ujecajem sufijske tradicije kako se može i zmisliti, ne samo "horizontalnom" historijskom, kroz njegovu upućenost u rana sufijska djela, nego i "vertikalnu" kroz kontakt sa Istinom (al-haqiqah) koja je po sebi vječni izvor cijeloga Sufisma. Sadr al-Din je poznavao sve vrste sufijske literature. Vrlo često citira rane sufijske tekstove etičke i praktične naravi kao što su Qut al-qulub, Manazil al-sa‘irin, ‘Awarif al-ma‘arif i Ihya‘ ‘ulum al-din koje su ostavile na Mulla Sadra značajnoga traga.[10] Također je poznavao više teorijskih sufijskih djela kao što su Zubdah od ‘Ayn al-Quzat Hamadanija i djela ‘Ala‘ al-Dawlah Simnanija.
Mulla Sadr je također poznavao veoma detaljno tradiciju persijske sufijske poezije u jednom od čijih centara, Shirazu, je bio u stvari i proslavljen. Kada je riječ o perzijskom kulturnom svijetu najčešće je citirao Mathnawiju od Mawlana Jalal al-Din Rumija. Mnogi njeni stihovi ukrašavaju njegova djela i on se često vraća na ovaj neiscrpni izvor mudrosti kako bi kroz lijepi stih pokazao neki specifičan intelektualni argument kojeg je pokušavao dokazati kroz logičku demonstraciju. U duhovnosti, karakterističnoj za Mulla Sadra ,susreću se ili sustižu sufizam Rumija i Ibn ‘Arabija i njegovih učenika (sljedbenika). Ne čudi onda što je i jedan od najpoznatijih Sadr al-Dinovih sljedbenika u narednim stoljećima, naime hajji Mulla Hadi Sabziwari, bio pod jakim utjecajem Muhyi al-Dina dok je pisao komentar na Masnawiju, poput svoga učitelja.
Usprkos važnosti Rumija i drugih učitelja, sufizam Ibni ‘Arabijeve škole je, ipak, ostavio najviše traga na Sadr al-Dinu u čijim djelima se nalazi bukvalno stotine referenci o ovome andalužanskome učitelju islamske gnose. Najčešće se poziva na Fuu al-hikam i Futuhat al-makayyah, posebno kada raspravlja eshatologijske probleme. U stvari, kako smo to već istaknuli, posljednji dio Asfara koji se odnosi na dušu i njeno postojanje završava se sa dugim poglavljem iz Futuhata. Bez Ibn ‘Arabija Mulla Sadr bi bio neshvatljiv, budući da je na njega i njegovu školu učenje Shaykh al-Akbara izvršilo, do sada najsnažniji i najobuhvatniji utjecaj.[11]
Pored Ibni ‘Arabija, njegovi učenici i glavni komentatori također su bili poznati Mulla Sadru. U Asfaru se upućuje na Da‘ud al-Qayarija, jednog od najvažnijih komenatora Fuua, kao i na hamzah Fanarija i njegov Nafahat i Sadr al-Dina al-Qunyawija i njegov Mafatih al-ghayb, obojica su pripadali u punom smislu te riječi školi Ibni ‘Arabija. Manji broj učitelja islama upoznao je Ibn ‘Arabija kao i Mulla Sadra. Zapravo, kroz Širazijeva djela Ibn ‘Arabijevo mišljenje izvršilo je utjecaj na kasnije generacije persijskih hakima i gnostika (‘arifs).
I u domenu same filosofije, Mulla Sadrino poznavanje različitih škola, islamskih i predislamskih, također je istinski začuđujuće. Među grčkim i aleksandrijskim školama, on navodi izvore počev od pre-sokratika, preko Platona i Aristotela do neoplatonizma i čak stoicizma. Ipak, Mulla Sadra je poseban interes iskazao za pre-sokratike koji su doprinijeli njegovom posebnom zanimanju za ishraqi tradiciju i mišljenje. Poznavao je bogatu građu koja se odnosi na pre-sokratike u arapskim antologijama poput onih koje su sačinili Ibn Hindu i Ibn al-Fatik. Pokatkada on, također, daje temeljite interpretacije učenja pomenutih grčkih mudraca; primjerice kada Talesov elemenat vode interpretira kao prvu psiho-spiritualnu substancu (razumsko-duhovnu) kosmosa, a ne samo kao fizički elemenat i kada ovu vodu identificira sa "Dahom Samilosnoga" (nafas al-rahman) kod Sufija.[12]
Među pre-sokraticima posebno je mjesto dao Pitagori koga je on, slijedeći ponovno primjer Shrawardija i predstavnike ishraqi škole, smatrao uzorom mudraca i teozofa. Može se pronaći podatak ili referencu o Golden Verses (koji on naziva al-Risalat al-dhahabiyyah) u Mulla Sadrinim djelima. Pitagorino mjesto u njegovom učenju može se otkriti ne samo po ishraqi elementima nego i po djelima kao što su Poslanice Ikhwan al-afa‘. Na čisto metafizičkom planu, ova Pitagorina boja (karakteristika) ima zahvaliti simpatijama i privlačnosti koju su muslimanski učitelji iskazali za njegove doktrine koje su u ranoj fazi razvoja islamske civilizacije bile integrirane u određenim dimenzijama islamskoga ezoterisma. Matematički simbolizam, harmonija i jedinstvo pitagorejske mudrosti, morfološki gledano, nalikovala je metafizičkoj strukturi islama u kojoj harmonija i jedinstvo, kao i matematički simbolizam, igraju izuzetno važnu ulogu.[13]
Što se tiče Platona, Mulla Sadra i tu pokazuje kako izvanredno razumijeva mnoge njegove ideje zbog čega će u svojemu Asfćru i drugdje naširoko raspravljati neke njegove temeljne teze, kao što su "Platonove ideje" i problem prostora. Kao i drugi muslimanski filozofi, Mulla Sadra je svoje znanje o Platonovoj filosofiji stekao uglavnom preko Platonova djela Timej (Timaeus). On je, izvan svake sumnje, poznavao i neke druge Platonove Dijaloge, zapravo, on u svojemu Asfaru direktno upučuje na Fedona (Phaedo).
Poput svojih muslimanskih prethodnika, Mulla Sadra je, među grčkim filozofima, bio najviše upućen u Aristotela, ali Aristotela koji je bio stvarno više Plotinus i Proclus nego Stagirite. Nesumnjivo je da je Mulla Sadra poznavao isto tako Aristotela kao i rane mu-slimanske peripatetike. Zbog toga je detaljno prostudirao Metafiziku, Fiziku, O Duši itd. Ali "Aristotel" koga on često citira ili navodi je autor al-Ma‘arifat al-rububiyyah (O Božnaskome znanju), odnosno Uthulujiya (Teologije) i Kitab al-tafahah (Liber de Pomo), dakle knjiga koje su u vezi sa neoplatonismom. Kao i u slučaju većine ranih muslimanskih filosofa, Mulla Sadrino poznavanje ili upućenost u "aristotelijanske" izvore uključuje, dakako, i neo-platonizam.
Mulla Sadra je bio, u određenoj mjeri, također pod utjecajem nekih ideja stoičke logike i prirodne filosofije, najvjerovatnije preko indirektnih djela kao što su djela Galenova. Ono što prestavlja kuriozum jeste činjenica da on riječ Stoik (riwaqi) koristi na način koji je kuliminirao u tradiciji koja ga vraća unazad nekoliko stoljeća.
Uprkos nekoliko skorašnjih studija o stoicismu u islamu,[14] još uvijek nije poznato kako je termin riwaqi, u kasnijim školama islamske filozofije dobio značenje visoke i uzvišene teozofije koja stoji ne samo iznad peripatetičke nego također i iluminističke škole. To je čudnije tim više što stoicizam , barem u formi koju nalazimo u starom svijetu, nije pokazivao interesa za matafiziku i gnosu.
Međutim, Mulla Sadra vrlo često u svojemu Asfaru i drugdje upućuje na tri vrste hakima: peripatetike (mashsha‘i), iluminacioniste (ishraqi) i stoike (riwaqi). Na nekim drugim mjestima, on riječ riwaqi koristi kao sinonim riječi ishraqi.[15] Međutim, sve dok daljnja istraživanja ne objasne na koji način je riwaqi dobio ovakvo značenje za Mulla Sadra i druge teosofe njegove škole, puka upotreba riječi riwaqi u njegovim djelima ne bi se trebala dovoditi u vezu sa stoicizmom. Veza Mulla Sadrinih ideja sa stoičkim izvorima mora se procjenjivati po sadržaju ideja o kojima se raspravlja prije nego po upotrebi termina riwaqi sa značenjem koje je taj termin dobio u kasnijem razvoju islamske filosofije.[16]
Mulla Sadrino poznavanje ranije islamske filosofije bilo je, naravno, potpunije i temeljnije od njegove upućenosti u grčke izvore.[17] Među peripateticima poznavao je al-Kindija, zapravo i bio je svjestan njegova rješenja odnosa religije i filosofije, odnosno objave i razuma, međutim, rijetko je ukazivao na njegova djela. Al-Farabi mu je, međutim, bio bliži i on ga često citira, posebno Fuul i Fuu al-hikam. Također je dobro poznavao i Abu ‘l-hasana al-‘Amirija čija su djela postupno odstupala od matice islamskoga života i ona su sada samo još jedamput objelodanjena. Mulla Sadra je, međutim, priznao ‘Amirija kao veliku intelektualnu figuru i navodi ga s vremena na vrijeme, koristeći iz njegova djela kao što je al-Amad ‘ala‘l-abad, historija filosofije koja još uvijek nije u modernim vremenima nije objavljena.
Svoju najobuhvatniju i najdublju upućenost u peripatetičku filosofiju pokazao je obzirom na Ibni Sinaova djela. Pored čisto religijskih izvora, tj. Kur'ana i hadisa, Ibni Sinaa treba smatrati, uz Suhrawardija i Ibni ‘Arabija, Mulla Sadrin, najvažnijim izvorom. Ne samo da je adr al-Din znao praktično svaki redak, odnosno riječ Ibn Sinaovih dobro poznatih filosofskih djela, kao što su Shifa‘,[18] Najat, al-Mabda‘ wa‘l-ma‘ad, Risalah fi‘l-‘ishq i ‘Uyun al-hikmah,[19] nego se također pozivao na neka Ibn Sinaova važna ali skoro zaboravljena djela kao što su Ta‘liqat[20] i Mubahathat. Mulla Sadra je takođe poznavao djela i Ibn Sinaovih učenika, kao što je, primjerice, Bahmanyar, čiji Tahil i al-Bahjah wa‘l-sa‘adah je citirao. Također je poznavao Bahmanyarova učenika Abu‘l-‘Abbasa Lukarija. Što se tiče poznijih peripatetika Mulla Sadra je dobro poznavao Abu‘l-Barakat al-Bagdadijev Kitab al-mu‘tabar. Međutim, njegova pažnja je bila naročito usredsređena na Naira al-Dina tusija koji je oživio Ibn Sinaovu filosofiju. Mulla Sadra je nazvao tusija osobom na čijim plećima stoji "Prijesto Filosofije" i uvijek je iskazivao veliko poštovanje prema njemu. Značajnija tusijeva filosofska djela kao što su Sharh al-isharat wa‘l-tanbihat, Risalat al-‘ilm i Mulakhkhas, poznato kao i Naqd al-muhaal, bila su također poznata Mulla Sadru. Jednako tako bio je upućen i u peripatetička djela Naira al-Dinovih učenika i onih oko njega, kao što su Durrat al-taj od Qutb al-Din Shirazija, hikmat al-‘ayn od Dabiran Katibi Qazwinija i Hidayah od Athir al-Din Abharija, na koje je u stvari Mulla Sadra napisao jedno od svojih najboljih djela Sharh al-hidayah. Ovo djelo je postalo tako poznato na Indo-pakistanskom potkontinentu da ga ljudi tamo poznaju kao adra.
Kasnija faza peripatetičke filosofije koja je bila tijesno povezana sa Shiraz i Dashtaki porodicom, bila je također dobro poznata Mulla Sadru. Stoga on vrlo često u djelima upućuje na obojicu i na Sadr al-Dina i Ghiyath al-Din Manur Dashtakija. Nažalost, sve do danas, niti i jedno djelo Ghiyath al-Din Manura nije prikladno štampano i obajvljeno, tako da je njegovo mišljenje čak i u Persiji ostalo skoro nepoznato. A riječ je, nesumnjivo, o jednom od Mulla Sadrinih najvažnijih prethodnika i vjerovatno jednom od najznamenitijih peripatetičara poslije Nair al-Dina. Kratko kazano, radi se o jednoj markantnoj ličnosti koja je poput Nair al-Dina izvršila duboki utjecaj na Mulla Sadra.[21]
Kada je riječ o djelima ishraqi škole, ponovno otkrivamo njegovo temeljito ili produbljeno poznavanje izvora. U samome središtu je, naravno, sami Suhrawardi od koga je Mulla Sadra većinom crpio znanja o pomenutoj školi. Njegovo prodiranje u Suhrawardijeva djela i učenja mogu se najbolje uočiti u glosama koje je napisao na hikmat al-ishraq. U stvari Mulla Sadra je sebe smatrao osobom koja je trebala da upotpuni odnosno usavrši teosofijska učenja koja je prvi izložio Suhrawardi. Njegovo metafizičko mišljenje može biti posmatrano kao druga verzija Suhrawardijevog svjetopogleda, ali interpretiranog prije u svjetlu doktrine o načelima bitka (aalat al-wujud) nego načelima kviditeta (esencije) (aalat al-mahiyyah) koja je bila prihvaćena od Suhrawardija. Na mnogo načina, međutim, ova dvojica velikana poznije islamske intelektualne historije nadopunjuju jedan drugoga; oni svakako pripadaju istome duhovnom univerzumu. Nije slučajno da je najviši položaj onih koji tragaju za znanjem a koji se pripisuje Suhrawardiju, tj. položaj hakim muta‘allih ili teosofa,[22] zbog čega je i Mulla Sadru data časna titula Sadr al-muta‘allihin (najveći među teosofima), titula koja se može razumjeti samo u kontekstu značenja muta‘allih u školi ishraqi mudrosti.
Među Suhrawardijevim djelima Mulla Sadra je najviše zahvatao iz hikmat al-ishraq sa komentarom koga je napisao Qutb al-Din Shirazi.[23] No, on je također koristio druga Suhrawardijeva djela posebice Talwihat, Mutarahat i Hayakil al-nur, na koja upućuje u Asfaru i drugim svojim djelima. Dobro je bio upoznat sa djelima Suhrawardijevih nasljednika, ne samo Qutb al-Dina, nego također daleko manje proučavanim Shams al-Dinom Shahrazurijem čija su važna djela al-Sharjarat al-ilahiyyah i najvjerovatnije njegov komentar na hikmat al-ishraq bila poznata Mulla Sadru.
Od poznijih ishraqijuna Mulla Sadra je, naravno, dobro poznavao djela Jalal al-Dina Dawanija i Ibn Turkaha. Nažalost, još nije napisana niti i jedna ozbiljnija studija o Ibn Turkahovim djelima,[24] a njihova čak i ovlašna analiza pokazat će nam ulogu koju je Ibn Turkah odigrao u smislu veze između Suhrawardija i Mulla Sadra, posebice u njegovom pokušaju da pomiri peripatetike i ishraqi doktrine sa gnosama, anticipirajući tako sintezu koju će ostvariti Sadr al-Din.
Daleko najutjecajni Mulla Sadrov safawidski prethodnik bio je Mir Damad, utemeljitelj "Isfahanske škole" i njegov učitelj. Mir Damad je u suštini bio Ibni Sinaov sljedbenik sa elementima ishraqi učenja i kao takav bio je drugačiji od Mulla Sadra; pa ipak on je pripremio put Mulla Sadru koji u najboljem smislu predstavlja "Isfahansku školu". Mulla Sadra je u potpunosti ovladao stajalištima svojega učitelja na koje aludira u svojim djelima, posebice u Asfaru. Mir Damadovo najčešće citirano djelo Qabasat, gdje je pitanje vremena odnosno stvaranja u njegovoj relaciji sa vremenom, koje je temeljno za Mir Damadovo mišljenje u cjelini, temeljito je raspravljeno. Naravno, Mulla Sadra je bio svjestan i drugih intelektualnih ličnosti safawidsjkog perioda, ali oni su svi bili podređeni nenadmašnoj ličnosti Mir Damada koji nije bio samo njegov učitelj nego uopće "Treći Učitelj" (al-mu‘allim al-thalith) zbog njegove uloge u osnivanju "Isfahanske škole".
Kada se govori o njegovim izvorima, treba imati na pameti da su sve ideje koje je Mulla Sadra crpio iz ovih raznolikih izvora poslužile kao stavljanje blokova u konstrukciji čiji "stil" je nesumnjivo (očito) njegov vlastiti koji nagovještava novu intelektualnu perspektivu unutar tradicionalnoga svjetopogleda. Ova činjenica bit će potvrđena ako se neko potrudi da načini stvarnu poredbu između originalnih "izvora" i njihove upotrebu Sadr al-Dinovom doktrinalnome izlaganju. Već je rečeno da se, primjerice, Mulla Sadra poslužio sufijskom doktrinom o jedinstvu i načelima, zatim učenjem o jedinstvu načina razumijevanja, intelektu i inteligibilijama od Abu‘l-hasan al-‘Amirija odnosno, prije njega, od Porfirija kao i određene aspekte njegove teorije spoznaje od ishraqijuna. Ali, kada se načini stvarna usporedba između originalnih izviješća koja se odnose na pomenute doktrine i njihova izlaganja od strane Mulla Sadra, transformacija rečenih ideja koja se doista dogodila, bivajući tako sastavnim dijelom Mulla Sadrova intelektualnoga univerzuma, više je nego jasna. Stvaralačko u tradicionalnome utvrđivanju smisla nije individualističko otkrivanje ili stvaranje "istine", nego friška i neposredna vizija Realnosti kakva jest i kakva će uvijek biti. Međutim, postojanje nove vizije implicira po definiciji stvaralački akt u kojemu iste univerzalne istine primaju novu interpretaciju i primjenu u skladu sa naročitim okolnostima u historijskome razvoju tradicije o kojoj je riječ.
Prosvjetljenja koja je Mulla Sadra bio primio i gnostičko znanje pomoću kojega je, kroz svoju spiritualnu realizaciju, stavio sebi u zadatak da će djelovati kao filozofova stijena, prenijeli su supstancu elemenata preuzetih od ranijih muslimanskih svetaca i mudraca i filozofa i stvorili njegovu osobnu široku sintezu. Mi u Mulla Sadrinim djelima možemo pronaći, posebice u Asfaru, mnoge reference o ranim muslimanskim izvorima koji ovo djelo čine istinskom enciklopedijom islamske filosofije i metafizike. Stoga, dijelove ovoga magnuma opusa kao i neka njegova druga djela vidimo ne samo kao adaptaciju i imitaciju nego totalnu integraciju ranih učenja u jedno novo doktrinarno izlaganje koje će baš od tada biti poznato kao "Transcendentna Teosofija" (al-hikmat al-muta‘aliyah).
Sa engleskog preveo: Adnan Silajdžić
Preuzeto iz: Znakovi vremena, br. 7-8, str. 20-27.
[1]Vidi primjerice M. T. Danechepazhuhov uvod Mulla Sadrniom djelu, Kasr al-anam al-jahiliyyah. Nekoliko desetljeća prije šia al-Din Durri je pokušao skupiti sva mjesta gdje Mulla Sadra citira rana djela bez navođenja njihovog autora, takođe je pomalo negativno govorio o njegovoj upotrebi tako velikog broja izvora bez navođenja njihova autora što djela nesumnjivo podrazumiujevaju. Vidi njegov Kanz al hikmah, knj. II, Teheran, 1316. str. 157 ff. Spisak takvih mjesta koji je načinio Durri nije nikada (barem prema našim saznanjima) bilo štampan niti je ikada viđen u rukopisnoj formi.
[2]Vidi S.H. Nasr, Three Muslim Sages, str. 6.
[3]Još uvijek se nije ušlo u trag njegovoj privatnoj biblioteci, no postoji nada da je makar njen jedan dio moguće pronaći u mnogim privatnim kolekcijama koje su još uvijek prisutne u Shirazu, a koje se nažalost sada ubrzano pljačkaju.
[4]Postoje dvije kopije Asfara u Majlis Library u Teheranu što ilustrira ovu činjenicu. Prva, MS br. 106 u Fihrist-iKitabkhana-yi Majlis-i Shawra-yi Milli, koga je priredio Y. I‘tiami, knj.II, Teheran, 1311, str. 53, koja sadrži veoma opsežne glose Sayyida Abu’l-hassana Jilwaha, uglednog Qajar mudraca (hakima), i na mnogim mjestima gdje Mulla Sadra piše "hakim je rekao… (qala‘l-hakim) , on je identificirao o kojemu mudracu riječ. On je također identificirao nepoznata ili manje poznata djela koja je Mulla Sadra koristio. Drugi primjerak je MS br. 3980 iste kolekcije, isto tako sa glosama Jilwah a na al-Jawahir wa’l-a‘rad (drugo putovanje u Asfaru), koja pripada Mirzi tahiru Tunikabuniju i koja ponovno otkriva pokušaje sa strane Jilwaha da otkrije neku vezu između Mulla Sadra i ranih muslimanskih učenjaka.
[5]Ovi komentari nažalost nisu nikada naišli na pažnju učenjaka koju oni doista zaslužuju.
[6]Mulla Sadra je takođe bio upučen u Bibliju i u svojemu Asfaru navodi stihove kako iz Svetog Pisma Staroga jednako tako i iz Novoga Zavjeta.
[7]Vidi S.H. Nasr, "al-hikmat al-ilahiyyah i Kalam", Studia Islamica, knj. XXXIV, 1971, str. 139-49.
[8]Vidi H. Corbin (u suradnji sa S.H. Nasrom i O. Yahyaom), Histoire de la philosophie islamique, knj. I, Paris, 1964, str. 110 ff.
[9]O utjecaju ovih djela na Mulla Sadra vidi S.J. Sajjadi, "Ta‘thir-i Ikhwan-i afa‘ wa hamid al-Din Kirmani dar Sadr al-Din Shirazi", Revue de la Faculte des Lettres (Teheran), knj.IX, br. 3, 1341, str. 89-96.
[10]Veza između Mulla Sadra i ghazzalija zahtijeva posebno istraživanje. Mada nije šire studiran i proučavan od strane šiijskih teologa i gnostika, ghazzali je nesumnjivo bio dobro poznat Mulla Sadru. Može se zapravo reči da ga je on poznavao bolje od bilo kojega kasnijeg drugoga šijskoga intelektualca odnosno intelektualne ličnosti izuzev možda Mulla Muhsin Fayd Kashanija koji je napisao šiijsku verziju Ihya‘a nazvanu Mahajjat al-bayda‘ fi ihya‘ al-ihya‘. Vidi uvod kojega je napisao S.M. Mishkat izdanju ovoga rada, Teheran, 1380-1381.
[11]Vidi D. H. Nasr, Sufi Essays, London, 1972, str.100-1.
[12]Vidi S. H. Nasr, Islamic Studies, str. 129. O Mulla Sadrnom mišljenju o presokraticima najbolje je pogledati njegovu Risalah fi huduãh al-‘alam, u Rasa‘il, str. 67 ff.
[13]Vidi S. H. Nasr, An Introduction to Islamic Cosmological Doctrine, drugo poglavlje.
[14]Vidi F.Jadaane, L‘ influence du stoicisme sur la pensee musulmane, Beirut, 1968; ‘Uthman Amin, al-Falsafa al-riwaqiyyah, Cairo, 1959, i takođe njegov rad "Le stoicisme et la pensee musulmane", La Revue Thomiste, br.1, LIX, 1959. Takođe H. Corbin, Le Livre des penetrations metaphysiques, str.165-6.
[15]Primjerice on u sedmome mash‘aru svoga Kitab al-masha‘ira piše: “Mi tvrdimo da ono što je po esenciji predmet ili objekat obnove (stvaranja-uspostavljanja) (maj‘ul) to nije ono što se naziva kviditetom kako to naučavaju stoici, kao što je ubijeni Šajh (Suhrawardi) i njegova škola, među kojima je Allamah Dawani.“ Vidi H. Corbin, Le Livre des penetrations metaphysiques, str. 37. za arapski i str. 157. za francuski prijevod.
[16]Poput većine drugih muslimanskih filosofa, Mulla Sadra nije pokazivao interesa za drugim kasnijim školama grčko-rimske filosofije koje su utemeljene na sumnji, skepticizmu i koje vode u razlicite Već forme hedonisma.
[17]Već smo govorili o važnosti Asfara sa ovoga stanovišta u našoj knjizi, Islamic Studies, pog. 11.
[18]Mulla adra je takođe imao određena znanja iz Qanuna, posebice u njegovim filozofskim dijelovima.
[19]Mulla Sadrine glose (Ta‘liqah) na Shifa‘ spadaju među najvažnije ikada napisane o ovome najvećem opusu islamske peripatetičke filosofije.
[20]Ovo važno djelo koje se odnosi na raznolika ontološka pitanja posljednji put je objavljeno u Kairu 1973. od A. Badawi. To je ključno Ibn Sinaovo djelo za razumijevanje njegova učenja o egzistenciji (wujud) i esenciji (mahiyyah).
[21]Vjerovatno nema tako istaknute intelektualne ličnosti u kasnijoj islamskoj filosofiji koja je bila potpuno zanemarena kao što je to bio Ghiyath al-Din Manur, čija djela, od kojih se brojni manuskripti mogu pronaći u Persiji i Indiji, zaslužuju da budu objavljena i pažljivo prostudirana.
[22]Vidi S.H. Nasr, Three Muslim Sages, str. 63-4, i S.H. Nasr , "Suhrawardi" u M.M. Sharif (izdanje), A History of Muslim Philosophy, knj. I, str. 380.
[23]Imena Suhrawardija, Qutb al-Dina Shirazija i Mulla Sadra postala su zajedno povezana kroz tekst, komentar (sharh) i glose (ta‘liqat) napisane na hikmat al-ishraq. Litografsko izdanje recenog djela, koje je predstavljalo standardno štivo za ishraqi učenja u tradicionalnim krugovima Persije sve do danas, obuhvata sve troje (ili svu trojicu). No, mora se dodati, kako smo to već naznačili u prethodnome poglavlju, da Mulla Sadr nije pisao glose na komentar Qutb al-Dinov nego na sami tekst Suhrawardijev. Vidi H. Corbin, "Le theme de la resurrection shez Molla Sadra Shirazi (1050/1640), commentateur de Sohrawardi (587/1191", u Studies in Mysticism and Religion presented to Gershom G. Scholem, Jerusalem, 1967, str. 71-115.
[24]Zbirku radova ove istaknute ličnosti objavio je S. J. Musawi Bihbahani i S.I. Dibaji. Vidi S.J. Musawi Bihbahani, "Ahwal wa athar-i a‘in al-Din Turkah Ifahani", Collected Papers on Islamic Philosophy and Mysticism, izd. M. Mohaghegh i H. Landolt, Mc Gill University, Institut za islamska istraživanja (Institute of Islamic Studies) Teheran Branch, Teheran, 1971, str. 99-135.