“…za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine.” (Kur'an, 3:134)

Imam Džafer je rekao: “Srdžba je ključ (koji otvara vrata) svim vrstama razvrata.” (Al‑Kulayni, al‑Kafi, sv. 2, hadis br. 3, str. 303)

Prenosi se od Imama Sadika da je čuo svoga oca Imama Bakira kako kaže: “Dođe beduin do Poslanika, s.a.v.a., i reče mu: ‘Ja živim u pustinji. Poduči me suštini mudrosti.’ Na to mu Poslanik, s.a.v.a., reče: ‘Naređujem ti da se ne ljutiš.’ Nakon što je ponovio svoje pitanje treći put (i svaki put čuvši isti odgovor od Poslanika) beduin reče sebi: ‘Nakon ovoga neću postaviti nijedno pitanje, jer Poslanik Božiji ne naređuje ništa osim dobra.’” Imam Sadik reče: “Moj otac je običavao reći: ‘Postoji li išta nasilnije od srdžbe? Zaista, čovjek se rasrdi i ubije nekoga čiju je krv Bog zabranio ili okleveta udatu ženu.’” (Al‑Kulayni, al‑Kafi, sv. 2, hadis br. 4, str. 303)

Zbilja ljutnje

Srdžba je psihološko stanje koje je rezultat unutrašnje uznemirenosti i želje za osvetom. A kada ova uznemirenost postane nasilnija, ona intenzivira vatru srdžbe. Nasilno komešanje obuzima čovjekov mozak na način da um i intelekt izgube kontrolu i postaju nemoćni. Tada, unutrašnje stanje osobe nalikuje pećini u kojoj je izbio požar, ispunjavajući je plamenovima i zagušujućim oblacima gustog dima koji izbijaju iz usta sa žestokom toplotom i strašnim urlikom. Kada se to dogodi, postaje izuzetno teško smiriti takvu osobu i ugasiti vatru njenog bijesa. Čime god da se pokuša ugasiti, ono postaje dio nje, dodajući njenom intenzitetu. Zbog toga je takva osoba slijepa i gluha za upućivanje i pravila lijepog ponašanja. U takvom stanju, svi napori kao što su upućivanje, savjetovanje i ohrabrenje ne uspijavaju smiriti osobu. Sve što je neko više pokušava smiriti pomoću poniznih zahtjeva i napora, ona postaje sve nasilnija sve dok srdita osoba fizički ne povrijedi nekoga ili ne potraži osvetu.

Imam Bakir je rekao: “Zaista, ova srdžba je iskra zapaljena od strane šejtana u srcu sina Ademovog.” (Al‑Kulayni, al‑Kafi, sv. 2, hadis br. 12, str. 304.)

Razarajući efekti i posljedice srdžbe

Osoba obuzeta srdžbom se ponaša nerazumno, kao luđak koji racionalno ne razmatra posljedice svojih djela. On čini ružna i neprilična dela sa svojim jezikom, udovima i cijelo njegovo tijelo se otima kontroli.

Srdžba može navesti čovjeka da koristi uvredljiv jezik protiv Božijih poslanika i Njegovih prijatelja. Ona može dovesti čovjeka do toga da oskrnavi svetinje i iznese klevete na račun časnih osoba, da ubije pobožnu i nevinu dušu, upropasti život Božijih stvorenja ili da otkrije tajne drugih kidajući zastore koji ih pokrivaju. Ne postoji granica za takva okrutna i tlačiteljska djela koja takva osoba može počiniti onda kada izbije vatra srdžbe, koja uništava vjeru i koja može uništiti mnogo domova i cijelo društvo.

Što se tiče moralnih opasnosti, srdžba može uzrokovati zlobu prema stvorenjima Božijim, ponekad vodeći čak i do neprijateljstva, ne samo prema poslanicima i evlijama, već također i prema Svetoj Bîti Boga, Skrbnika. Ona također može potaknutii ostale mahane, kao što su zavist, skriveno neprijateljstvo i nekontrolisana i nepravedna osvetoljubivost.

Ono što je jednako srdžbi Ovoga svijeta, jeste vatra Božijeg gnjeva na Onom svijetu. Na isti način kako srdžba isijava iz srca, možda je duhovna zbilja srdžbe vatra Božijeg gnjeva, koja također isijava iz unutrašnjih dubina srca i širi se preko cijelog izvanjskog bića, čiji zastrašujući plamenovi izbijaju iz vanjskih organa, kao što su oči, uši i jezik.

Srdžba koja postane stalni dio nečije naravi je pogubnija. Ona umrtvljuje srce, čini ga nemilosrdnim i utiče na mudrost i razboritost. Oblik koji će takvo stanje zadobiti na Danu proživljenja će biti zvjerski koji neće imati sličnog na Ovom svijetu, jer okrutnost osobe u ovom stanju ne može biti poređena ni sa jednom razjarenom zvijeri.

Prenosi se od Imama Bakira: “Zabilježeno je u Tori da se Bog Svemogući obratio Musau riječima: ‘O Musa, obuzdaj svoju srdžbu prema onima nad kojima sam ti dao vlast, kako bih te Ja mogao poštedjeti Moga gnjeva.’” (Al‑Kulayni, alKafi, sv. 2, hadisbr. 7, str. 302.)

Imam 'Ali je rekao: “Zaštiti se od srdžbe jer je njen početak ludilo, a njen kraj je kajanje.” (Al-Amidi, Gharar ul-Hikam wa durar ul-Kalim, hadis br. 2635.)

Osobina obuzdavanja srdžbe

Ponašanje hrabre osobe se temelji na mudrosti i spokojstvu duše. Ona se rasrdi samo u određenim okolnostima i ona je strpljiva i odmjerena. Njena srdžba je do određene granice i ako se ona sveti, to je s razlogom i diskrecijom. Ona dobro zna kome treba oprostiti, preko čega preći i šta ignorisati.

Srdžba istinskog vjernika je zbog Boga. U stanju srdžbe, on ima na umu svoje dužnosti, prava stvorenja i nikada ne tlači nikoga. Isto tako, on ne koristi nepristojan jezik niti djeluje nepromišljeno. Sva njegova djela su utemeljena na racionalnom promišljanju i u skladu su sa normama pravde i Božijim zakonima. On uvijek djeluje tako da kasnije neće zažaliti zbok svojih djela.

Imam 'Ali je rekao: “Najjača osoba je ona koja nadvladava svoju srdžbu svojom strpljivošću.” (Al-Rayshahri, MizanalHikmah, hadisbr. 15027.)

Imam Džafer Es-Sadik je rekao: “Onaj ko obuzda svoju srdžbu (prema nekome), Bog će pokriti njegove tajne.” (Al-Madžlisi, Bihar al-Anwar, sv. 73, hadis br. 11, str. 264.)

Kada je srdžba izazvana…

Jedan od praktičnih lijekova za srdžbu, koja je izazvana, jeste obuzdati je i smiriti u ranoj fazi dok je čovjekov razum još uvijek u kontroli.

Imam Bakir je rekao: “…Ko je god ljut na nekoga ako stoji, neka odmah sjedne, jer zaista, čineći tako on će odbiti šejtanovu prljavštinu. I ko god se naljuti na člana svoje porodice, priđite mu i (nježno) ga dodirnite, jer osjećaj porodične povezanosti, kada je stimulisan dodirom, uzrokuje smirenost.” (Al‑Kulayni, alKafi,sv. 2, hadisbr. 2, str. 302)

Imam 'Ali je rekao: “Kada se osoba rasrdi, ako stoji, trebala bi odmah malo sjesti na zemlju, jer ovo u tom momentu uklanja šejtanovu nečistoću.” (Al-Rayshahri, Mizan al-Hikmah, hadis br.15059.)

Savjet kako liječiti srdžbu

Osoba sa navikom da se često rasrdi bi trebala znati da je srdžba dar od Boga Svemogućeg radi očuvanja, kontinuiteta i opstanka ljudske vrste i radi discipline i reda u porodičnom sistemu, zaštite ljudskih prava i očuvanja Božijih zakona. Ako ona djeluje suprotno ovoj Božijoj namjeri i koristi moć srdžbe suprotno Božanskoj zamisli, to će biti kršenje povjerenja koje zaslužuje žestoku kaznu od Njega. A kakav je samo čin neznanja i nepravde ne živjeti po Božijem povjerenjui navući na sebe Njegov gnjev! Zbog toga bi svaka osoba trebala ozbiljno razmisliti o moralnim mahanama i lošim djelima koja su posljedica srdžbe, te pokušati odstraniti njene zle posljedice, od kojih je svaka sposobna nanijeti bol za vječnost, izazivajući mnoge probleme na Ovom svijetu, kao i kaznu na Budućem.

Među osnovnim lijekovima za srdžbu jeste riješiti se faktora koji su odgovorni za njen nastanak. Ovi faktori uključuju samoljublje, koje zauzvrat uzrokuje ljubav ka imetku, slavi i ugledu, kao i želju da čovjek nametne svoju volju i proširi svoj domen moći nad Božijim stvorenjima. Ono što je svojstveno ovim faktorima je da raspiruju vatru srdžbe, jer pojedinac zaluđen njima želi da ih zadrži visoko poštovane. Kada neko voli ove stvari, on postaje uzbuđen i ljut kada bilo koji od njegovih željenih ciljeva ne bude ostvaren. Još jedan faktor koji izaziva srdžbu jeste to kada se umisli da je zaslužan usljed svoga neznanja. Uglavnom, srdžba je proizvod duhovne slabosti, nedostatka vjerovanja i neumjerenih osobina i duše.

Mudar čovjek pažljivo razmišlja o zlim posljedicama srdžbe i o koristima uzdržavanja, čineći time sebi obaveznim suzbijanje ove vatre u svom srcu uz sve moguće napore. On čisti svoje srce od ljubavi prema imetku, ugledu i sličnima koji mogu izazvati njegovu srdžbu. Ako on odluči da djeluje protiv sebe i svojih ovosvetskih želja, s pomoću i blagoslovom od Boga, njegova vezanost za njih postaje sve manja i ona im pridaje sve manji značaj. Njegova unutrašnja smirenost i zadovoljstvo, koji su rezultat odricanja ljubavi prema imetku, ugledu i sličnome, neće mu dozvoliti da postupa nepravedno. Postepeno, čovjek neće izgubiti osjećaj samouzdržavanja u trenucima kada je srdžba pobuđena u njenom srcu. Konačno, on će ostvariti potpunu kontrolu nad svojom srdžbom.

Zaključak

Imam Džafer Es-Sadik je rekao: “Mu'min (vjernik) je osoba koja kada se naljuti, njegova srdžba ga ne odvodi od onoga što je istina…” (Al-Kulayni, alKafi,sv. 2, hadisbr. 11, str. 186.)

Sa engleskog preveo: Husein Al-Baldawi