Kako shvatiti iskušenja

Na pitanje čemu iskušenja, muke, belaji i nedaće, Kur'anu nudi sljedeći odgovor: “…Da bi Allah ispitao ono što je u vašim grudima i da bi istražio ono što je u vašim srcima – a Allah zna svačije misli.” (Ali-Imran, 154)

Na pomisao: zar nije dovoljno kazati pa Bože bijah vjernik, volio sam Te, Ti si mi bio najvažniji Kur'an naglašava: “Mi ćemo vas provjeravati sve dok ne ukažemo na borce i postojane među vama.”(Muhammed, 31)

Na dilemu zar nije moglo da se pitaju drugi, ono kao na dženazi, kakav/va je bio/la, Kur'an ukazuje: “a i vijesti o vama provjeravat ćemo.” (Muhammed, 31)

U nerijetkim trenucima nadvladavanja besmisla, i iznurenosti zbog egzistencijalnog zamora kada iz nas progovori neznanje: Zašto sam se uopće i rodio! Uzvišeni tako lijepo objašnjava: “Onaj Koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati,  On je Silni, Onaj Koji prašta.”(Mulk, 2)

Za sve one čiji se kompas izgubio, koji su zalutali, koji su izgubili orjentire egzistencije, Hazreti Ali piše opomenu: “Zaista je Allah Uzvišeni stvorio Ovaj svijet radi onoga što će doći poslije njega. On na njemu iskušava stanovnike njegove kako bi pokazao koji će od njih najbolje postupati. Mi nismo stvoreni za Ovaj svijet, niti nam je naređeno da se trudimo radi njega.” (Nehdžu-l-belaga, pismo 55)

Kao potvrda posljednjoj rečenici, u predaji se kaže: “Allah, dž.š., je objavio Ovome svijetu da izmori onoga ko mu služi, i da bude u službi onome ko ga odbaci.” (Emali Saduk) Ili pak: “Primjer Ovoga svijeta je poput tvoje sjenke, ako zastaneš i ona zastane, a ako je tražiš udaljava se.” (Gureru-l-hikam, 9818)

Božiji Poslanik, s.a.v.a.: “Zaista Allah, dž.š., hrani Svoga roba vjernika iskušenjima (nesrećama) kao što majka hrani svoje dijete mlijekom.”

Mislim da kada pored ovog hadisa ne bismo imali ništa drugo o iskušenjima bilo bi dovoljno da im trčimo u susret. Majčino mlijeko je nezamjenjiva hrana za dječiji organizam. U njemu se nalaze sve potrebne materije baš sve, na najbolji način pripremljene dovoljno je samo zaplakati, i mlijeko je  tu.

Kada odrastemo pa po sreći budemo i vjernici i svjesni da osim tijela imamo i dušu za koju se kaže: “uspjet će onaj ko je očisti, a gubitnik je onaj ko je zaprlja!” (Šems, 9 i 10) i čujemo ovaj hadis u tom slučaju sasvim je očita konstatacija da nam Allah izrazito želi samo dobro, poput brižne majke koja nas hrani mlijekom a mi rastemo, tako nas i Allah hrani iskušenjima, nedaćama, da bismo rasli, da bismo postali ljudi, da bismo ispunili vlastiti razlog postojanja i stvorenosti.

Da li se majčina ljubav, izmješana sa stotinu različitih poriva, može porediti s Božijom ljubavi prema čovjeku? Bog tačno zna koja vrsta devitaminizacije nas koči, šta nam treba. Pa i On nas štipka svojim iskušenjima. On nam poklanja kredit i bodove, on nam baca pod noge stube kojima se penjemo prema svome cilju.

Iz svega ovog i mnogo čega drugog možemo konstatovati da su iskušenja, nedaće, problemi ustvari milost Božija prema nama.

Da li smo sebi ikada postavili pitanje postoji li neki određeni metod, neki način, možda poštivanje i uvažavanje pravila koja će nam pomoći da se kroz životne probleme krećemo sasvim normalno i da ih umjesto smetnji prihvatimo kao stepenike vlastitog usavršavanja, kao neka prirodna glačala koja trebaju ulaštiti našu dušu i dovesti je do stadijuma kada će zbog blistavosti i kvaliteta njen Gospodar biti zadovoljan njome. Da li smo čitajući Kur'an razmišljali o tome da je ispit i iskušavanje sastavni dio života, pa kada je tako u tom slučaju prigrlimo mi njih i ponašajmo se pametno u takvim trenucima, ukoliko mi njih ne prigrlimo i metodički im ne pristupimo sasvim je sigurno da će one ščepati i polomiti nas ili fizički  ili psihički ili psiho fizički ili nam u najmanju ruku predstavljati ozbiljnu smetnju u normalnom ovosvjetskom životu, a da ne pričamo koliko mogu da ometaju čovjeka koji želi živjeti kao vjernik koji će na kraju izvojevati egzistencijalnu pobjedu i biti od onih koji su nagrađeni vječnom srećom.

Kada je već tako, nemojmo čekati da nas nevolja zgrabi, već ščepajmo je i borimo se na ispravan način za mjesto koje nam dostoji. Najzad poslušajmo ajet:

“Zar vi mislite da ćete ući u džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali? Njih su satirale neimaština i bolest, i toliko su bili uznemiravani da bi i poslanik, i oni koji su s njim vjerovali – uzviknuli: “Kada će već jednom Allahova pomoć!?” Eto, Allahova pomoć je zaista blizu!” (Bekara, 214)

Uzvišeni Gospodar nam obećava: “A onima koji se budu zalagali zarad Nas, Mi ćemo puteve pokazati.” (Ankebut, 69) Ulaganje truda na putu Božijem zarad boljeg i mirnijeg života uvijek su popraćeni Božijom uputom.

Nikada također ne smijemo zaboraviti na činjenicu da nije sve crno da u životu uvijek imamo nebrojene blagodati.

Kada bolje razmislimo svako od nas je opskrbljen brojnim blagodatima, tako da su problemi naspram njih neznatni, i sto posto prirodni.

Kao prvo, biti vjernik, znati za Boga, za religiju, spada u najveće blagodati.

Drugo, posjedovati znanje i misao te moć govora, također predstavlja veliku blagodat Božiju: “Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje.” (Mudžadele, 11)

Kada je nešto vrijedno, to ili je teško steći ili kada se stekne podvrgava se velikim ispitima da se ustanovi dostojnost da to isto ostane na raspolaganju dotičnoj osobi zato se u predaji kaže:

Bogobojaznog vjernika iskušenje stiže brže nego što se kiša spusti do ravnice. (El-Bihar, 67/222/29)

“Allah, dž.š., se brine o vjerniku (nesrećama) iskušenjima, kao što i putnik vraćajući se kući s putovanja donosi poklone porodici, i štiti (brani) ga od Ovoga svijeta kao što doktor štiti bolesnika.”

Uzvišeni Allah  je objavio Musau, a.s.:“Nisam stvorio draže stvorenje od Moga vjernika. Ja ga stavim na iskušenje zato što je to za njega bolje. Ja ga izlječim zato što je to za njega bolje. Ja mu uskraćujem zato što je to za njega bolje. Ja bolje znam šta će popraviti Moga roba. Zato treba da je strpljiv kod Mojih iskušenja, zahvalan na Mojim blagodatima, zadovoljan Mojim određenjem da bih ga upisao kod Mene u (sidikine) istinoljubive.”

“Nećete biti vjernici sve dok iskušenja ne budete posmatrali kao blabodat, a blagostanje nesrećom, jer je strpljivost kod iskušenja (nesreća) veća od nemara u blagostanju.” (Džami'ul-ahbar, 313/870)

“Vjernik je kao dva tasa vage. Kada god mu se uveća iman uvećaju mu se i iskušenja sve dok ne sretne Allaha, dž.š., da bi došao čist bez grijeha.” (67/243/82)

Da li je preporučen pozdrav ili šifra koju bismo trebali izgovoriti u susretu sa nedaćom:

“One koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: ‘Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!’” (Bekara, 156)

Što se pak nevolja tiče neke su u našim rukama a neke pak nisu. Mnoge gorke nevolje rezultat su naše nepažnje, i našeg ličnog menadžmenta. Ukoliko smo kupili mačka u vreći, mi smo krivi. Ukoliko nismo prekrili bunar i u njeg upadne dijete, mi smo krivi. Ukoliko ne pazimo na zakone medicine, higijene, saobraćaja, društvene kodekse te se razbolimo, zarazimo, izazovemo sudar, posvadimo, mi smo krivci.

Druga vrsta, tj. one koje nisu u našim rukama imaju različite povode.

– nekada je to da bi nam se podgrijalo pod nogama kako bismo pohitali, što znači da se u gorkim događajima krije slast, jer procvat sposobnosti za sobom povlači Božiju nagradu

– nekada je riječ o Božijoj direktnoj volji da tako postupi sa nama. On nas je stvorio nakon toga što nismo ni spomena vrijedni bili, sve to je da bismo napredovali, i razvijali se. Kao što pšenicu izlažemo različitim procesima, koji nisu nimalo nježni, te od njega pravimo hljeb, sve da bismo ga prenijeli na veći nivo egzistiranja.

– Nekada nevolje predstavljaju dobrotu, poput topljenja željeza kako bi se od njeg napravilo nešto lijepo i korisno, tako i čovjek omekša kao u suri E'araf 94.: “ne bi li postali ponizni.”

– Nekada je riječ o penalima, onom što smo ostali dužni nadoknaditi, jer negdje smo zabrljali.

Različiti ljudi različito se ponašaju u trenucima nevolje.

– Neki kukaju i jadikuju: “kada ga nevolja snađe – uznemiren je.”(Mearidž, 20)

– Neki su strpljivi: “i obraduj strpljive.” (Bekare, 155)

– Neki pored strpljenja, zahvaljuju: “Bože, tebi hvala, hvalom zahvalnika na nevoljama.” (Zijarete ašura)

Reakcije svjedoče o mjeri shvatanja ljudi o tome šta zapravo nevolje u sebi kriju. To je poput onog da dijete plače kada jede crveni luk, dok ga mladić trpi, a odrasli ga kupuju kako bi ga jeli.

Prenosi se da je poslanik jednom prilikom prošao pored čovjeka čiji normalni razvoj je pošao krivim putem. “Reče: šta mu je? Rekoše: lud čovjek. On im reče: ne, on nije lud, on je bolestan, a luđak je onaj čovjek koji da prioritet dunjaluku nad Ahiretom.”

“Nemoj da te raduje bogatstvo i bezbrižnost i nemoj da te rastužuje siromaštvo i iskušenje, jer zlato se vatrom ispituje, a vjernik iskušenjem.”

“O Hišame budi na dunjaluku kao čovjek koji živi u kući koja nije njegova, stalno je u iščekivanju deložacije.”

Najbolji primjer meni poznat za ovaj hadis jesu izbjeglice koje su probile sve rokove i dalje su u stranoj državi a znaju da ih svakog časa mogu uloviti i automatski deložirati. Oni su uglavnom spremili stvari, zadužili su ljude ko će šta učiniti ukoliko budu ulovljeni. Ta ih je svijest učinila spremnim, oni jesu tamo, koriste svaki dan da zarade i uštede da bi imali kapital kada se vrate.

Isto tako bi trebalo biti kada je riječ o čovjeku, njegovom odnosu i ponašanju na ovom svijetu. Mi fakat jesmo stranci, koji očekuju čas deložacije. Čas u kojem se ne dozvoljava čak ni halaliti sa najbližima, pa čak ni vratiti dugove i poravnati račune. Samo te zgrabe u prvi avion i deport. E pa kada je tako, obezbjedimo sebi makar jedan ruksak prtljaga. Nosimo ga stalno na leđima da nam se nađe na putu, a stalno krišom od ostalih uplaćujmo na račun za kojeg samo mi znamo i koji se može koristiti tamo gdje nas vraćaju. Isto tako svojim ponašanjem prema drugima dajmo do znanja kako da postupaju sa našim dojučerašnjim imetkom, porodicom, djecom. Koliko i kako da nam šalju novca preko posebnih računa.

Zbilja je potrebno da budemo poput ljudi lahkog prtljaga a debelog računa. Oni su pokretni, nose samo ono što je zbilja potrebno. Radini su. Zalažu se. Nijednog trenutka nije im žao napustiti ni mjesto u kojem se nalaze  niti ono što u tom mjestu imaju. Nisu vezani ni za što. Cilj im je što više zaraditi, biti neovisan, i što prije otići u mirovinu, na uživanje. Zar se od nas ne traži da i mi odemo u mirovinu, tj. da umremo prije nego nam dušu uzmu, drugim riječima živite kao da ste već umrli, čekate poziv, ruksak je spreman za put, čekaš poziv za povratak. Svi već znaju da odlaziš, nikome se nisi zadužio, nikoga uvrijedio. Ljudima je žao što odlaziš jer si koristan, ali ti želiš da odeš na svoje privatno ostrvo gdje te čekaju pogodnosti i gdje više nema putovanja, umora, straha, strijepnje.

Naravno kako je i očekivati ove stvari je lahko kazati, ali teško ih je u djelu izvesti. Međutim, Uzvišeni daje sigurno obećanje da uvažavanje takvaluka i poštivanje vjerskih propisa otklanjaju probleme i čovjeka vode ka rješenju i širenju opskrbe. “Onome koji Allaha svjestan bude, On će izlaz naći i opskrbit će ga odakle se i ne nada.” (Talak, 2 i 3)

Interesantno je da na ovom svijetu svaki detalj, svaki piksel, predstavlja iskušenje. Obratite pažnju na sljedeći detalj: Svi ljudi vole život. Varijable razloga te ljubavi su različite. U mladosti život je najplodniji. Šta god da se posije rodit će. Mlad čovjek je pun energije, čilosti, ono sve je OK i sve štima.

Mlad čovjek isto tako, voli život. Ne ulazim u razloge, povode i kvalitete. Interesantna stvar je da dosta puta mladi ljudi vole puno spavati. Spavanje je potrebno u mjeri potrebnog. Spavanje je odmor tijela i obnova fizičke energije. Posle određenog vremena spavanje nije više potrebno, fiziološki gledano. Psihički vidimo jeste. Mi sebe tako psihički obradimo da bismo mogli cio dan spavati. Oči su posebna priča, u hadisu se kaže da su oči najnezahvalniji organ, zato ih ne treba slušati.

Kada priključimo mobilni telefon da se puni, i vidimo da je charging finished, hoćemo li ostaviti mobilni utaknut u punjač neka ga još nek se puni, bit će bolji. Nećemo. Nego nam kao treba, neko će poslati poruku…

Kada napunimo fiziološki akumulator, to je ono optimalno i to je OK, sve ostalo je bacanje života. Da li ste čuli nekog da kaže poklanjam 10 godina života, ne treba mi. Ako niste u tom slučaju sigurno niste čuli nikog da kaže bacam 10 godina života, šta će mi. Ipak, divno čudo, mi ga bacamo a volimo ga. Smješan paradoks.

Još je smješniji paradoks kada znamo za hadis: Dunjaluk je ahiretska njiva, ali umjesto u martu i aprilu mi sijemo u junu i avgustu. Tj. umjesto da ustanemo u 6/7 ustajemo u 10/11.

Teškoće darovi Božiji

Hazreti Bakir je rekao: “Kada je uznešen Božiji Poslanik, s.a.v.a., u noći mi'radža, rekao je: ‘Bože, kakvo je stanje vjernika kod Tebe?’ Uzvišeni reče: ‘Muhammede, ko prezire Moga prijatelja, objavio mi je rat, a Ja sam najbrži u pomaganju svojim prijateljima. I ne oklijevam ni u čemu što činim, kao što oklijevam u smrti vjernika koji ne voli smrt, a Ja ne volim njegovu neprijatnost. Zbilja ima Mojih robova vjernika koje ne čini dobrim ništa drugo doli bogatstvo, ukoliko bih ga upravio nečem drugom, propao bi. I zbilja ima Mojih robova vjernika koje ne čini dobrim ništa drugo doli siromaštvo, ukoliko bih ga upravio nečem drugom, propao bi. Ne približava mi se moj rob ničim Meni dražim od onog što sam mu učinio obaveznim. Zbilja, on Mi se približava dobrovoljnim djelima sve dok ga ne zavolim. Pa kada ga zavolim, bivam tada njegov sluh kojim sluša, i vid kojim gleda, i jezik kojim govori, i ruka kojom uzima. Ukoliko me pozove, odazivam mu se. Ukoliko od Mene nešto zatraži, dajem mu.’”^[1]

U ajetima i rivajetima često primjećujemo da se kaže kako Bog nekog poslanika ili nekog dobrog roba izlaže nedaćama i teškoćama ili kako On iste šalje onim osobama prema kojima ima posebnu naklonost ili pak kako su nedaće i teškoće blagodati i darovi Božiji.

Bog ne kuša da bi se pokazala stvarna ”težina” ili duhovni stepen ili granica, kao ni stvarno stanje nečije ličnosti. Iskušava, znači izlaže nedaćama kako bi se uvećala “stvarna težina”, tj. duhovni stepen i granica ličnosti tog roba.

Ne iskušava da bi se ustanovilo ko je zbiljski džennetlija ili džehennemlija.  Kuša ih i nameće probleme jer želi njihov odlazak u džennet. Čovjek prolazeći kroz njih sebe čini zaslužnim i dostojnim dženneta dok oni koji nisu dostojni toga ostaju na istom mjestu lišeni napretka.

Hazreti Ali u pismu koje je uputio namjesniku Basre, Osman ibn Hunejfu, nakon što ga savjetuje da se ne prepušta blagostanju i raskošnom životu te da se ne odaje užitcima i da ne zanemaruje svoju dužnost, spominje svoj jednostavan način života koji je podaleko od ugodnosti i maženja. Zatim nastavlja:

„Možda se neki čude kako ja sa ovakvom hranom imam snage da se sučeljim i pobjedim najhrabrije ljude? Sudeći po svemu ovakav način života trebao bi me učiniti slabašnim i nemoćnim.“

Hazreti Ali odgovara kako oni griješe jer težak život ne smanjuje snagu već su upravo ugodnosti, tepanja i maženja tretmani koji umanjuju snagu.

“Budite svjesni da je žilavije pustinjsko i šumsko drveće koje nije osjetilo njegu vrtlara, dok su zelena i sočna stabla koja su stalno pod nadzorom vrtlara i kojima se pruža njega krhka i neizdrživa. Pustinjsko bilje i ono koje raste u divljini u usporedbi sa kućnim cvijećem gori bolje i duže. I ljudi koji su osjetili i stud i žegu, koji su imali uspone i padove, koji su podnosili muke i hvatali se u koštac sa problemima imaju veću izdržljivost i snagu od onih koji su rasli u „svili i kadifi.“

Razlika je između snage koja izvire iznutra i one koja uzima pomoć izvana. Najbolje je da se unutarnje neograničene snage i sposobnosti čovjeka izvedu na vidjelo i istaknu se. Hazreti Ali na jednom mjestu kaže:

“Nemojte govoriti: Bože utječem Ti se od iskušnjenja i smutnje, jer nema osobe koja se ne suočava sa problemima i iskušenjima, već recite: Bože utječem Ti se od iskušenja koja odvode u zabludu.”

Od Poslanika se prenosi da je rekao:

“Ko ne  bude ratovao za vjeru ili to u duši ne bude želio umrijet će sa jednom vrstom licemjerstva.“

Neki zastori i tmine mogu se ukloniti samo džihadom i takvim sukobima. Neka uzvišena moralna svojstva ne mogu se pojaviti osim na bojnom polju. Hrabrost i smjelost neće se pojaviti čitanjem knjiga, sjedenjem u osami i povlačenjem u kutak sobe.

Ne  zaboravimo da je najveći džihad borba sa sobom, sa svojim slabostima, sa svojim strastima, sa svojom lijenošću, sa svojom neodlučnošću, sa svojim običajem da idemo linijom manjeg otpora kada je riječ o ličnim slabostima, njima popuštamo, ali zato pred drugima smo strogi, jaki, odlučni, lahko donosimo odluku na tuđu štetu…

Kada kažemo borba to na neki način implicira likvidiranje druge strane, međutim, čovjek u borbi protiv nefsa ne smije ga likvidirati, već se bori preuzeti vlast nad njim. Naklonosti, strasti i sklonosti u čovjeku su prirodne nisu virusi, najzad nije ih ni moguće uništiti, moguće ih je kanalisati u drugom smjeru, naprimjer, asketizmom, ali one se pojave u drugom opasnijem obliku, manifestirajući se kroz neki drugi kanal, zbog čega nastaju naprimjer psihički problemi, ukoliko se iste ne koriste, već se pokušaju ugasiti onda se dovodi u opasnost cjelovita ličnost čovjekova. Jer da je Allah htio da nemamo strasti ne bi nam ih ni dao, Njegovo stvaranje nije nesuvislo i hirovito. Sve što je stvorio ima svoju svrhu, ali do svrhe je put trnovit. Često se treba dobro namučiti kako bi se razaznao način korištenja…

Ne može se naći nijedan kapilar, nijedna dlačica nijedan organ u tijelu koji bi bio bez smisla, bez mudrosti.

Isto važi i za instinkte i porive u čovjekovoj duši. Nema nijedne želje ni naklonosti koja je prirodna i fitretska, koja postoji u čovjeku a da neka mudrost nije skrivena u tome i da nema smisla i cilja u njenom stvaranju. Sve one imaju svoj smisao i stvorene su s mudrošću. Ljubav prema djeci, ljubav prema roditeljima, ljubav prema supružnicima, ljubav prema imetku, ljubav prema prestižu, želja za poštovanjem… u svim ovim stvarima leži ogromna mudrost. Bez njih bi se srušili temelji čovjekovog života. Pored navedenog časni Kur'an ove ljubavi smatra znakom mudrosti Božije. Naprimjer u suri Rum nakon što stvaranje čovjeka, sna i nekih drugih pojava smatra mudrošću Božijom kaže:

“I jedan od dokaza njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.”

وَمِنْ آيَاتِهِ أَنْ خَلَقَ لَكُم مِّنْ أَنفُسِكُمْ أَزْوَاجًا لِّتَسْكُنُوا إِلَيْهَا وَجَعَلَ بَيْنَكُم مَّوَدَّةً وَرَحْمَةً إِنَّ فِي ذَلِكَ لَآيَاتٍ لِّقَوْمٍ يَتَفَكَّرُونَ

Da je ljubav supružnika loša ne bi se u ovim ajetima spominjala kao jedan od znakova mudrosti Božije. Zasigurno naklonosti su položene u ljudsku prirodu i sasvim je jasno da su one sredstvo kako bi stvari i poslovi u svijetu mogle ostvariti i očuvati disciplinu, urednost, ustrojstvo i kretnju. Da ih nema niti bi bio moguć nastavak vrste, niti normalan život, civilizacija ne bi imala svoj tok, ne bi bilo kupoprodaje… Ukratko čovjek se ne bi dugo zadržao na licu zemlje.

Kada se, iz podnožja u Vrh zagledaš, sjeti se: samo Vrh sudi o svemu! “Između njih biće bedem, a na vrhovima ljudi koji će svakog po licunjegovom poznati. I oni će stanovnicima dženneta viknuti: ‘Mir vama!’ – dok još ne uđu u nj, a jedva će čekati.” (E'araf, 46) Oni koji će po vrhovima bedema biti zovnuće neke ljude, koje će po obilježju njihovom poznati, i reći će: ‘Šta vam koristi ono što ste zgrtali i to što ste se oholo držali?’” (E'araf, 48)

Rasteš i dozrijevaš samo ako u sebe primaš ako smireno i bezazleno rasteš i dozrijevaš, dok se iznad pustoši života uzdižeš, cilju hrleći!

Ako i nisi krenuo kao pobjednik, na Vrh ćeš jedino takav stići! “O čovječe, ti nastojiš dospjeti do Gospodara svoga, uz zalaganje, pa susrest ćeš Ga. Pa onaj kome knjiga njegova bude u desnu ruku data ubrzo polagat će obračun lahki,i svojima će se radostan vratiti.” (Inšikak, 6 – 8)

“Vi ćete sigurno na sve teže i teže prilike nailaziti!“ (Inšikak, 19)

Zato nikako ne idi u izazov istine samo zbog navike, i ne žudi za Istinom da bi joj nadjenuo svoje ime, ili da bi joj dodao nešto od sebe. Razvijaj želju da upiješ u sebe, da primiš i prihvatiš, da postaneš pravi dom svemu što ti Istina ponudi.