Ispravno učenje po pitanju oca hazreti Ibrahima, odnosno Azera, jeste da otac za kojeg se hazreti Ibrahim moli, a Kur'an bilježi taj događaj, nije njegov rođeni otac već amidža, što je u skladu sa Božijom voljom i Njegovom mudrošću da poslanički rod od Adema do našega Poslanika Muhammeda, s.a.v.a., sačuva od mnogoboštva. Zasigurno u tome postoji mudrost, o čemu na ovom mjestu nije prilika da se podrobnije govori. Da bismo pokazali ispravnost iznesenog, u nastavku ćemo priložiti sažeti oblik kur’anske argumentacije, jedne od dvije, koje donosi Allame Tabatabai. U suri Mumtehine, u 4. ajetu stoji: “Divan uzor imate u Ibrahimu i onima koji su s njim bili, kada su narodu svome rekli: ‘Mi s vama nemamo ništa, a ni sa onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate! Mi vas se odričemo, i neprijateljstvo i mržnja će se između nas javljati sve dok vi ne budete u Allaha Jedinoga vjerovali!’, – ali ne i u Ibrahimovim riječima njegovom ocu: ‘Oprost ću ti zbilja tražiti, ali te od Allaha nisam u stanju odbraniti!’” Dakle, hazreti Ibrahim je uzor u svim djelima, osim u ovom jednom, odnosno dovi koju je činio za Azera. Ali to je bilo u vremenu, o čemu govore i predaje, kada je Azer dao obećanje Ibrahimu da će prihvatiti iman, a svoje mnogoboštvo nije javno pokazivao. Tada je još uvijek bilo nade za Azera i za njegovo izbavljenje. Sljedeći ajeti – sura Merjem, 45-47 – govore o tom razdoblju: “‘O moj oče! Ja se zbilja bojim da te zadesi kazna od Svemilosnog, pa budeš šejtanu drug!’ ‘Zar ti, o Ibrahime, mrziš božanstva moja?!’ povika otac njegov. ‘Ako li ne prestaneš, zbilja ću te kamenovati, zato me zadugo napusti.’ ‘Mir, selam tebi!’ Ibrahim odgovori: ‘Gospodara svoga ću moliti da ti oprosti. On je doista dobar prema meni!’” Kao i 86. ajet sure Šu’arā: “…I ocu mom oprosti on je od zabludjelih…!” Međutim, kada je Ibrahim shvatio da nema spasa za Azera te da je otvoreni neprijatelj Boga, on ga se odrekao, što potvrđuju 113. i 114. ajeti sure Tevbe: “Vjerovjesniku i vjernicima nije dozvoljeno da za mnogobošce oprost mole, pa makar im oni bili i rod bliži, nakon što će im postati jasno da će oni biti stanovnici Pakla! A Ibrahimovo traženje oprosta za oca njegova bilo je samo zbog obećanja koje mu je Ibrahim dao. A kada mu je postalo jasno da je njegov otac Allahov neprijatelj, on ga se tada odrekao.” Potpuno je jasno da Azer nije bio Ibrahimov rođeni otac, jer čim je postalo očito da je on mnogobožac, on ga se odrekao, a istovremeno, s druge strane, u 41. ajetu sure Ibrahim vidimo da on uči dovu za svoje prave roditelje: “Gospodaru naš, oprosti meni i roditeljima mojim (وَلِوَالِدَيَّ) i vjernicima na Dan polaganja računa!” Treba znati da u ovoj dovi hazreti Ibrahim koristi izraz walid, odnosno roditelj, koji se koristi samo za krvne roditelje, a kada oslovljava amidžu Azera koristi izraz ab (اب), odnosno otac, čija je upotreba posve uobičajena i za druge, a ne samo za roditelje, posebno ako je riječ o skrbniku, u slučaju nepostojanja oca, čak i za nekog ko nije tako blizak kao amidža.
