Prof. dr. Sejjid Veziri
Munadžat – šapćuće moljenje
Imam Sedžad kaže: “… strašni zločini moji umrtvili su srce moje“, znači riječ je o grijesima, „…pa oživi ga pokajanjem od Tebe.“ Dakle, pokajanjem traži od Uzvišenog Boga da oživi njegovo srce. Ali ovo, pokajanje ne smatra dovoljnim, pa kaže: „O nado moja, o svrho moja, o traženje moje i željo moja.“ Dakle sa četiri svojstva i četiri zazivanja Imam Sedžad istrajava i na ovaj način traži tevbu. Znači njegova tevba je drugačije nego kako mi to radimo.
„O Nado moja“ ovo prvo svojstvo, šta bi to značilo? O Nado moja, ako sam nekada u životu na trenutak skrenuo i nadu položio u nešto drugo, evo sada se Tebi vraćam i svu nadu u Tebe polažem. „Svrho moja“, ako sam u toku života u svojim odnosima prema sebi, drugima, prema porodici, društvu, prema okruženju, zajednici, svemu – neku svrhu trazio u njima, mimo Tebe Bože, ja se kajem i vraćam i svu svoju svrhu vidim u Tebi. Ta mi tražimo svrhu kroz jedenje, pijenje, druženje, komunikaciju, ženidbu. Kroz sve naše radnje, šta nam je svrha? Mi prije svega u svim ovim stvarima kojim prilazimo, npr. jedenju tražimo tu strast zadovoljstvo jedenja, a ne utoljenje gladi ili nešto više od toga. Isto tako i kod pijenja. Kada nam se ponudi hrana sjedamo za sofru i sva naša pažnja je okupirana tom hranom što je pred nama. Kod izbora supružnika isto tako. A Imam Sedžad gleda nešto drugo i njegova pažnja biva posvećena samom predmetu, a ne svrsi i krajnjem cilju. Mi smo takvi, takav nam je hal da se kajemo nad haram zalogajima, dok se Imam Sedžad kaje nad onim zalogajima koji su na halal način stečeni i dozvoljeni, ali kaje se što mu je možda nad nekim od njih pala pažnja, nije imao Boga u vidu, nego je gledao niže. U osnovi, mi za mnoge stvari ne smatramo da su grijeh i samim tim nemamo potrebe da tražimo oprost, dok Imam Sedžad iz sekunde u sekundu traži pokajanje, da ne bi pogriješio, da ne bi pao.
„O Traženje moje“ – ja se kajem ako sam nešto drugo tražio pored Tebe. Naše biće je u cijelosti traženje. Mi svakog trenutka, cijeli naš život, tražimo da živimo, da dišemo, da opstanemo, a od kojih stvari se mi kajemo i doživljavamo potrebu da se kajemo? Mnoga naša djela, želje, traženja i namjere, nekada su u cijelosti grijeh, ali mi ne smatramo da se trebamo zbog toga kajati i veoma olahko prelazimo preko toga. A opet, pogledajete kako se Allah u Svojoj blagosti i veličini prema nama odnosi . On je čak naredio Svojim melecima da ne zapisuje uprljne ljudske misli koje se bave grijehom, naredio im je da ne pišu odmah naša pokuđena djela i grijehe, kaže im da osam sati sačekaju, pa ako se čovjek ne pokaje onda da zapišu. I ova blagost Božija i strpljivost prema nama koju On ispoljava kroz ovakve postupke, nekada nas tjera da činimo više grijeha, jer ako ne doživimo odmah kaznu onda se osilimo i zaboravimo da smo uopšte počinili grijeh.
„Tako mi Moći Tvoje ne nalazim nikog osim Tebe da mi grijehe oprosti.“
Allah, dž.š., Sebi je nadio ime Gaffar – Onaj koji mnogo prašta. Dvije stvari trebamo ovdje pojasniti: kako nam to Allah mnogo prašta i zašto osim Allaha, dž.š., nema nikog drugog koji bi oprostio grijehe, koji bi bio Gaffar. Kada Allah, dž.š. kaže za sebe da mnogo prašta to znači da prije nego se mi postidimo nad našim grijesima, On se postidi nad njima, prije nego se mi i sjetimo da uopšte smo počinili grijeh. Veliki pjesnik perzijskog jezika, Sadi, u uvodu svog djela Đulistan, navodi: Ako rob noću ode pred Boga i traži oprost i ne dobije ga, pa ponovo ode i ne dobije ga, onda se Allah, dž.š., obraća melecima: „O meleci moji, Ja se stidim ovog Mog roba.“ Dakle, Allah, dž.š. za sebe to kaže. „Ja sam njemu grijehe sve oprostio.“
Širazi Sadi veli: „Rob učinio grijeh, vidi čuda velikog a Allah se stidi.“
Hajde sada da zamislimo da možda ima još neko ko može opraštati grijehe, da li bi se ponašao ovako kao Bog? Da li uopšte može biti ovakav kao Bog? Naravno da su ovo misli pogrešne u korijenu i nikada neće biti ostvarene, ali eto pretpostavimo. Jedan od poslanika Beni Israila u jednom svom otkrovenju vodio je sa Bogom veoma zanimljiv razgovor, pa da čujemo. Bog mu kaže u tom razgovoru: „Želiš li da te osramotim i ponizim pred ljudima da nakon toga ne možeš više uspravno hodati?“ Ovaj čovjek zanimljivo odgovara: „Bog koji je gornji sve nadvladava, pa i u ovom razgovoru me je nadvaladao. Njegova volja se poštiva.“ Pa ovaj poslanik kaže, kao da Mu malo prijeti: „Hoćeš li da obznanim ljudima kolika je veličina Tvoje milosti, nakon čega se niko ne bi ustezao od grijeha?“
Vidite ovdje, Imam Sedžad kaže: „Tako Ti Moći Tvoje, Tako ti Časti i Uzvišenosti Tvoje“ pojašnjava dakle Moć Božiju koja ne može biti ničim slomljena ili ikada dovedena u pitanje. Zanimljivo je da se Imam Sedžad za ovo ime veže: „Tako ti Moći – izzeta Tvoga“, dakle i ova moja zakletva treba imati Tvoju težinu, Tvoju moć ništa ne može nadvladati i ova moja zakletva treba da bude teška. Imam nastavlja: „Ja ne nalazim nikog pored Tebe da mi oprosti grijehe.“ Mi svi možemo u razgovoru s Bogom biti kao i arifi, a da li mi imamo snage da to uradimo? Primjer našeg odnosa prema Bogu je primjer malog djeteta koji uzima za prst svoga oca i svoju majku i koji mu opraštaju. Dakle, primjer nas u odnosu na Boga je primjer djeteta i oca. Imam Sedžad nas na još jednom mjestu poučava i pokazuje gdje je to mjesto gdje možemo ispitati našu snagu, da iskušamo našu snagu, Božiju snagu i moć – iako mi nemamo snage da stojimo spram Njega. To dođe kao primjer kada uđeš u borbu sa šampionom hrvanja i nemaš inače nikakve šanse, ali poznaješ mu slabu tačku. Tako i mi s Bogom. Postoji jedna tačka na koju Imam Sedžad ukazuje. Ovdje je slabost i ograničenost jezika. Nije jezik dovoljan i ograničava dubinu tog značenja. Imam Sedžad kaže: „Ako ti mene tražiš i zoveš po mojim grijesim, pa ja Tebe tražim po magfiretu Tvome.“
Bože, ako ti mene kazniš zbog mojih grijeha ili me pozoveš po mojih grijesima, ja ću Tebe pozvati po Tvom oprostu. Moji grijesi nisu ništa naspram Tvog oprosta. Magfiret je taj koji će uvijek pobijediti. Koliki su ti naši grijesi! Koliki god da jesu oni su ništa naspram Božijeg oprosta. Ovdje, na ovom poprištu, na mejdanu borbe čovjeka i Boga, naše oružje je Božija milost, Božiji magfiret i oprost, a Božije oružje s kojim On izlazi, jesu naši grijesi. Koliko god ti grijesi bili veliki, opet je Božija milost veća. Naravno, ovo ne znači da mi naše grijehe trebamo smatrati malim i neznatinim, ali to je na svom mjestu. Naši grijesi u odnosu na Božiju milost i oprosta su čak i manji od kapi u moru.
Došao neki čovjek do našeg časnog Poslanika i rekao: „Ja sam učinio grijeh i jako mi teško.“ Poslanik mu kaže: „Idi učini tevbu, Allah će ti sigurno oprostiti.“ Ovaj kaže: „Ne, moji su grijesi toliki da mi Allah neće oprostiti.“ Poslanik reče: “Idi, Bog će ti oprostiti. Jesu li tvoji grijesi brojniji ili lišće na drveću?“ Čovjek reče: „Moji grijesi.“ „Da li su brojniji tvoji grijesi ili zrna pijeska u pustinji?“ „Moji grijesi.“ „Jesu li brojniji od kapi mora?“ Taj dijalog se nastavljao i sve što se smatralo velikim mnoštvom za ono vrijeme Poslanik je nabrajao. I na kraju, Poslanik kaže: „Jesu li veći tvoji grijesi nego Božiji magfiret, oprost?“ A ovaj krive pameti kaže da jesu. Poslanik reče: „Ovo je rob kojem Allah neće oprostiti. Onaj koji smatra da ima nešto veće od Božijeg magfireta ne zaslužuje Božiji oprost.“ Kao da Božiji magfiret od početka do kraja u svoj cjelini pripada samo Allahu i niko nema učešća u njemu. Zašto Imam Sedžad to kaže i zašto niko osim Allaha, dž.š., nema magfireta i ne može opraštati? Jedan od razloga je to što je sav magfiret ostavio za Sebe i ne ostaje nikom drugom mjesta da raspolaže sa magfiretom. Sljedeće je to da onom koji može opraštati nije pripisiv grijeh, a nema stvorenja koje je lišeno ovoga. Niko ne može Božije pravo kako dostoji Njemu da ispuni. Za Boga su rekli da je to Onaj potražitelj kojem se nikada ne može dug vratiti. Svi su siromasi i imaju potrebu za Bogom, jedino On je Onaj koji nije dužan. Nadalje, opraštati grijehe može onaj koji ima potpuni uvid u skrivena, a i javna stanja – a većina naših grijeha je skrivena. Šta će oprostiti onaj koji ne zna šta smo mi u zatvorenoj prostoriji uradili ili iza zida kuće? Štaviše, sami smo kao bića takvi da zaboravljamo na svoje grijehe i potisnemo ih u našoj svijesti i zaboravimo šta smo učinili. Kako onda ovako biće, koje nema uvida u grijehe može opraštati? Neki grijesi su vezani za srce. I to je skriveno, a ko će to da oprosti?
Postoji i drugi argumenti i dokazi, Božije osobine koje dokazuju da mimo Allaha, dž.š., ne postoji niko ko grijehe može oprostiti. A mi imamo potrebu da nam bude oprošteno, ovakvi kakvi smo, uprljani – kako Imam Sedžad kaže: „grijesi su me zaogrnuli“.– Mi smo uprljani grijesima i sami sobom treba da se bavimo. A i ostala stvorenja su manjkava, sa nedostacima, siromasi i sami imaju potrebu kao i mi za Onim koji će nam oprostiti. Kada nastupi smrtna agonija, okupiće se oko nas ljudi isti kao i mi, a jedino što nam mogu uraditi jeste da nariču i plaču i nikakve nam pomoći ne mogu dati. I sve nas čeka ista sudbina mrtvaca kojeg će onaj koji ga gasuli vrtiti svojim rukama, prevrtati tamo i ovamo bez odjeće, potpuno golog, kao od majke rođenog. Svi smo mi slabašni i nikakvi i kako tako slabašnom stvorenju može biti pripisana osobina onog koji prašta?
Kada nas spuste u naš mezar, glavom prvo pa nogama, kada ostanemo sami, tada nas jedino Onaj koji prašta može pomoći. A šta tek slijedi u Berzahu i kasnije na Sudnjem danu, mahšeru? Znamo da će svi ljudi tada naricati i o sebi se brinuti i tek tada ćemo shvatiti kakvu imamo potrebu za Onim koji prašta. Imam Sedžad učeći ovu dovu govori iz dubine našeg bića, samo mi nismo toga svjesni jer smo u nemaru i zaboravu. Naravno, magfiret kao pojam i zbilja ima još nekih pojašnjenja koja ne smatram da je zgodno da ih sada ovdje predstavim.
Bože, daruj nam svijest o našim grijesima i tome da smo griješnici i svijest da si Ti Onaj koji prašta. Bože, ako mi ne uteknemo u Tvoju milost i Tvoj magfiret, pa gdje da tražimo utočište i spas? Bože, mi nemamo drugog utočišta osimTebe i ako nas Ti sada kazniš zbog naših grijeha, tome će se samo radovati neprijatelji Tvoji, a ako nam oprostiš obradovaćeš Svoga Poslanika, a znamo da je radost Tvoga Poslanika Tebi draža od radosti Neprijatelja Tvojih!
Allahumme salli ala Muhammed ve ali Muhammed!
Ovaj tekst predstavlja prepis usmenog predavanja koji je održan u krugu prijatelja.
