Uzvišeni Bog je Svom Miljeniku u podužem razgovoru na Miradžu rekao: “…da zadovoljstvo oka nalazi u gladovanju.”
Neke predaje za prostudirati:
Imam Sadik, mi s njime: “Najbliži je čovjek Allahu kada mu je stomak prazan.”[1]
Allahov Poslanik, s.a.v.a.:
نور الحِكمَةِ الجوع و التَّباعُد مِن اللهِ الشبع وَ القُربَةُ إلى اللهِ حُبُّ المَساكين و الدُّنوُّ مِنهُم.
“Svjetlo mudrosti je u gladovanju, a udaljenost od Allaha u prezasićenosti, a blizina Allahu u ljubavi spram siromašnih i njihovoj blizini.”[2]
Rekao mi[3] je Imam Sadik: “O Ebu Muhammede! Uistinu tijelo se osili od onoga što pojede. Čovjek je najbliži Allahu kada mu je stomak prazan, a najprezreniji je kod Allaha kada mu je prezasiti stomak.”[4]
Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.a.: “Dobro se čuvajte gojenja, jer to ještetno po tijelo i uzrok mnogih bolesti, a prouzrokuje i lijenost u ibadetima.” Bilježi se također: “Ko umanji sa hranom, zdravo će mu biti tijelo i čisto mu biti srce, a ko mnogo bude jeo oboljeti će mu tijelo i otvrdnuti srce.”[5]
Suština tematike
Kažem: Uzvišeni je u ovoj predaji sakupio mnoge izvore dobročinstva, neke od njih smo prethodno spomenuli kod govora kod riječi “savije svoj jezik”, te je između šutnje i gladi naveo nekolicinu stvari za koje načinio zajedničke posljedice.
To je vjerovatno stoga što ove dvije stvari imaju značajnog učešća u činjenju ili ne činjenju djela, kako dobrih tako i loših, te kada Božiji rob učini stomak gladnim i sačuva svoj jezik, pripravljen je za činjenje dobrih djela, a kada prezasiti stomak, mnogo govori i ne pazi na jezik, to ga neminovno vodi ispoljavanju negativnih i loših svojstava i osobina, a samim tim i loših postupaka i grijeha.