Njegove riječi, neka je uzvišen: “svoje potrebe ne dižu stvorenjima…”
Neke predaje o koje se u ovom kontekstu mogu prostudirati
Prenosi se da je Ali ibn Husejna je rekao: “Vidjeh da se svako dobro sastalo u napuštanju želja naspram onoga što ljudske ruke posjeduju. A ko ništa od svojih nada ne pohrani kod ljudi, nego svoj slučaj prepusti Allahu Uzvišenom u svim svojim stvarima, Allah je tu da mu se u svemu odazove.”[1]
Ebu Abdullaha (Imam Sadik) je rekao: “Vođa pravovjernih, salavatullahi alejhi, znao bi reći: ‘Neka se u tvome srcu sastave potreba za ljudima, a i neovisnost od njih, tako što će se tvoja potreba očitovati blagim i lijepim obraćanjem, a tvoja neovisnost očitovati u neokrnjenoj časti i postojanosti ponosa.”[2]
Prenosi se da je Ebu Abdullaha, mir s njime, rekao: “Čast vjernika je u noćnoj molitvi, a ponos u neovisnosti od ljudi.”[3]
Prenosi se da je Ebu Dža'fera (Imam Bakir) rekao: “Izgubiti nadu u ono što ljudske ruke posjeduju ponos je za vjernika u njegovoj vjeri. Zar nisi čuo riječi Hatema: ‘I dok si se na beznađe odlučio bogatstvo si naslijedio.’”[4]
Ebu Abdullah je rekao: “Ako neko od vas želi da zamoli Gospodara bilo što a da to i dobije, neka nadu u sve ljude izgubi i sve nade kod Allaha položi. Pa kada to Allah u srcu njegovome nađe, neće Allaha zamoliti a da neće i dobiti.”[5]
Ebu Abdullaha, mir s njime, je rekao: “Došla je skupina ensarija Poslaniku, s.a.v.a., pa mu nazvaše selam, te im on odgovori, pa mu rekoše: ‘O Allahov Poslaniče! Imamo kod tebe jednu potrebu.’ Poslanik, s.a.v.a.: ‘Da čujem vašu potrebu?’ Rekoše: ‘Velika je stvar u pitanju!’ Reče: ‘Dajte da je čujem?’ Rekoše: ‘Možeš li nam osigurati kod svoga Gospodara Džennet.’ Reče (Imam Sadik): Na to Poslanik, s.a.v.a., obori glavu, zagleda se u jednu tačku na zemlji, a onda podiže glavu i reče: ‘Učinit ću to za vas pod uslovom da ispunjenje bilo kakve potrebe ne tražite ni od koga.’ Reče (Imam Sadik): Tako se znalo dogoditi nekima od njih da kasnije na putu (dok je na jahalici) bič ispadne pa bi mrzio drugome kazati ‘dodaj mi ga’, bježeći od iskanja, te bi sam sišao (sa jahalice) i uzeo ga. I sjedio bi jedan od njih za sofrom, a neki prisutni bi bili bliže vodi od njega, pa ne bi govorio ‘dodaj mi vode’, dok sam ne bi ustao i napio se.”[6]
Prenosi se od Imama Ebul Hasana, Ride od njegovih djedova, mir s njima, da je rekao: “Uistinu je Allah Ibrahima uzeo za prijatelja zato što on nije nikoga želio, niti od ikoga tražio bilo kada, osim od Allaha Uzvišenog.”[7]
Rekao je Imam el Bakir, mir s njime: “Traženje ispunjenja potreba od ljudi umanjuje ponos i odnosi stid, a gubljenje nade u ono što je kod ljudi ponos je za vjernika, a pohlepa znači već prisutno siromaštvo.”[8]
Bilježi se od Ebu Abdullaha, mir s njime, kod Božijih riječi, neka je uzvišen On: “I većina njih ne vjeruje u Boga, a da mu pritom druge ne pridružuju”, da je rekao: “To su riječi onoga čovjeka koji kaže: Da nije bilo toga i toga propao bih ili da nije bilo toga i toga ne bi mi uspjelo to i to ili a da nije toga izgubljena bi mi bila čeljad. Zar ne primijetiš da je ovakav Allahu sudruga pripisao u vlasti (vjerujući) da ga taj i taj opskrbljuje i otklanja mu štetu.” Rekoh: “Pa šta će reći?” “Neka kaže: ‘Da mi Allah nije ukazao pažnju sa tim i tim propao bih?’” Reče: ”Da, nema smetnje da kaže tako nešto ili slično.”[9]
Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Došao mi je Džibril i rekao: O Allahov poslaniče, Allah me poslao tebi sa poklonom, kakav nikome prije tebe nije dao – zatim je citirao hadis dok nije došao do dijela gdje rekao sallallahu alejhi ve alihi: ‘O Džibrile: Šta je tumačenje iskrenosti?’ Reče: ‘Iskreni je onaj koji od ljudi ništa ne traži sve dok ne dobije, a kada dobije bude zadovoljan. Ako mu viška ostane dadne ga u ime Allaha. Pa ako od stvorenja ne traži, potvrdio je Allahu predanost, te ako nađe (kakvo dobro) pa bude zadovoljan, zadovoljan je i sa Allahom, a i Allah je Uzvišeni sa njim zadovoljan. Pa kada Allah podari on je u čvrstom pouzdanju u svoga gospodara…’”[10]
Prenosi se od Ebu Abdullaha, mir s njime, da je rekao: “Allah Uzvišeni objavio je Davudu, a.s.: “Neće se Moj rob za Mene čvrsto vezati, bez da se veže za ikoga od Mojih stvorenja a Meni njegova unutrašnjost bude poznata, zatim protiv njega spletku povedu nebesa i zemlja i sve što je na njima, a da mu Ja neću iz svega toga izlaz načiniti. Neće se Moj rob vezati za bilo koga od Mojih stvorenja, a Meni bude poznata njegova unutrašnjost, a da neću iz njegovih ruku presjeći sve faktore nebesa i zemlje i da mu tlo pod nogama neću zatresti bez da se osvrćem u kojoj dolini će ga snaći propast.”[11]
Suština tematike
Kažem: Nema nikakve kontradiktornosti između sasijecanja nada u ono što je kod ljudi u čovjekovoj unutrašnjosti i potpomaganja njima u rješavanju potreba u vanjskom, materijalnom pogledu. Stoga ako čovjek zatraži pomoć od ljudi i učini sve što je do njega od vanjskih faktora, nadajući se Božijem ispunjenju i utjecaju na konačni ishod, nije time počinio nešto za što bi se moglo reći da je kontradiktorno tevekulu. Naprotiv riječ je o sasvim prirodnoj stvari koja je nužno vezana za čovjekovu prirodu i bit. Allah, neka je uzvišen, stvorio je čovjeka kao društveno biće, njegov život kao život socijalnog bića sam po sebi zahtjeva održavanje kontakta sa ljudima i činjenje usluga drugima i od drugih usluge dobivati sve u cilju upotpunjenja životnih potreba. Islam ne opovrgava one stvari koje su same po sebi nužno prirodne i osobne čovjeku. Kao što dolazi u hadisu: “Allah odbija da se stvari odvijaju osim po uzrocima i sredstvima.”[12] Što se tiče prethodnih ajeta i predaja o tevekulu one dolaze u kontekstu navedenog tumačenja. Međutim ova rečenica koja dolazi u ovom hadisi kudsiju[13], može se protumačiti na drugi način nevezano za ajete i predaje ovdje navedene, a po osnovi riječi “stvorenja” (خلق).
Jedno tumačenje bi glasilo da ovi Božiji robovi dosegnu takav stepen čvrstog vjerovanja (Ilmul Jekin i Ajnul Jekin), tako da uopšte i ne vide kod stvorenja moći, niti volje, niti utjecaja, kako bi se njima obraćali za svoje potrebe.
Drugo: Ovi s obzirom da su odlikovani duhovnim savršenstvom, samom Božijom pažnjom, stižu do toga stepena očitovanja vjere (hakkul jekin), da uopšte nisu u stanju da sebi, niti stvorenjima primijete mjesto u postojanju osim u svijetu sjenki relativnosti, stoga ne dižu svoje potrebe osim samoj suštinskoj zbilji i apsolutnoj Istini koja je sa njima i oko njih i sa svime. Allah najbolje zna.