Sada je potrebno da samo kroz naslove ukažemo na pitanja i predaje o kojima se istražuje u islamskoj filozofiji, zajedno sa što više jasnijih objašnjenja. Sva filozofska pitanja kruže oko pojma bića, a to je za filozofiju što je i tijelo za medicinu, broj za aritmetiku ili količina za geometriju. U filozofiji je predmet spoznaje "biće kao biće". Sve filozofske rasprave jesu u vezi ove teme. Drugim riječima predmet filozofije je biće.
Pitanja koja se nameću o biću su jedna od sledećih nekoliko vrsta:
1. Pitanja koja su povezana sa bićem i njegovim suprotnim tačkama, znači esencija i nebiće.
Sigurno u spoljašnjem svijetu osim postojećih stvari nema ništa drugo. Biće izvan mensa nema suprotnost, ali čovjekov mens koji stvara pojmove, napravio je u svijetu uma dva druga značenja i pojma koja stoje nasuprot bića, a to su esencija i nebiće. Jedan niz pitanja, posebno u transcendentalnoj teozofiji, jesu pitanja o egzistenciji (biću) i esenciji, dok postoje i pitanja koja se bave egzistencijom i neegzistencijom.
2. Druga vrsta pitanja su pitanja koja su povezana sa podjelama egzistencija. Egzistencija se deli na različite podele koje su joj kao vrste, i drugačije rečeno, egzistencija se dijeli na dijelove kao što su: podjela na spoljašnju (objektivnu) i umnu (subjektivnu) egzistenciju, nužnu i kontingentnu egzistenciju, nastalu i pravječnu egzistenciju, postojanu i pokretnu egzistenciju, jednu i mnoštvenu egistenciju, na aktuelnu i potencijalnu egzistenciju, te na supstanciju i akcidenciju. Svakako, mislimo na prvotne podjele egzistencije, znači samo na one podjele koje se pripisuju egzistenciji iz onog aspekta što je egzistencija.
Naprimjer, podjela na crno i bijelo, ili na veliko i malo, ili na jednako i nejednako, parno i neparno, visoko i nisko i ostale slične podjele nisu podjela egzistencije zato što je egzistencija, nego je podjela egzistencije zato što je tijelo ili kvantitativna (egzistencija), što znači da tijelo kao tijelo, ili kvantitet kao kvantitet poprimaju ove podjele, dok su podjele na jedno i mnoštveno, ili na nužno i kontingentno, podjela egzistencije kao egzistencije.
U filozofiji je se razvila precizna rasprava o ovim podjelama i o tome šta je kriterijum podjele egzistencije kao egzistencije i kada neće biti takva. Eventualno možemo naići na neke primjere gde su filozofi prepoznali neku podjelu kao podjelu bića na tijela i izvan dohvata primarne filozofije, dok su drugi istu podjelu uveli u filozofske rasprave zato što je to (po njihovoj procjeni) podjela egzistencije kao egzistencije. U ovim predavanjima ćemo ukazati i na neke primjere ovog slučaja.
3. Još jedna vrsta pitanja u filozofiji je upućena generalnim zakonima, onima koji vladaju egzistencijom, kao što su kauzalitet, srodnost uzroka i posljedice, nužnost između uzroka i posljedice, prethodna i poslednja bića i na kraju zajednost u stepenima egzistencije.
4. Neka druga pitanja se odnose na dokazivanja nivoa postojanja ili svjetove postojanja, što znači da egzistencija ima posebne nivoe (stepene) i svjetove. Islamski filozofi vjeruju u postojanje četiri generalna svijeta, ili četiri nastanka:
Svijet prirode ili svijet nasuta
Svijet forme (imaginalni) ili Svijet melekuta
Svijet intelekata ili Svijet džeberuta
Svijet božanstva ili Svijet lahuta
Svijet nasuta znači svijet materije, kretanja, vremena i prostora, i drugim riječima, to je svijet prirode, osjetilnih bića ili Ovaj svijet.
Svijet slike ili melekuta znači svijet koji je viši od prirode i ima oblike i dimenzije, ali ne sadrži u sebi kretanje, vrijeme i promjenu.
Svijet džeberuta znači svijet intelekta ili svijet značenja u kojem oblici i likovi nemaju prilaz i nalazi se iznad svijeta melekuta.
Svijet lahuta znači svijet božanstva i jedinstvenosti.
5. Zadnja vrsta pitanja se odnose na vezu Svijeta prirode sa višim svjetovima. Drugim riječima, ta pitanja su povezana sa silaznim kretanjem egzistencije počevši od Svijeta lahuta do prirode i sa uzlaznim kretanjem prirode prema gornjim svjetovima. Pitanja ovog dijela filozofije posebno se tiču čovjeka tako da se uzlazno kretanje čovjeka zove "proživljenje" i zauzima veći deo transcendentalne teozofije.
Egzistencija i esencija
U vezi pitanja egzistencije i esencije najvažnije je to da saznamo da li je egzistencija primarna ili esencija. Mislimo na to da mi imamo dva pojma u mislima kada se suočimo sa bilo kojim bićem, i ta dva pojma su u svim spoznajama istiniti i označavaju stvarnost koja nije sâma (izmišljena) misao. Ta dva pojma su egzistencija i esencija. Naprimjer, znamo da čovjek postoji, drvo postoji, broj postoji, količina postoji itd. Međutim, broj ima svoju posebnu esenciju, a čovjek ima svoju koja se razliku. Ako pitamo "šta je broj", imamo jedan odgovor, a ako pitamo "šta je čovjek" dobit ćemo drugačiji odgovor od prvog.
Mnoga bića imaju jasnu egzistenciju, znači svi znamo da postoje, ali ne znamo šta su te stvari. Naprimjer, znamo da život postoji, da struja postoji, ali ne znamo šta je život i šta je struja.
Za mnoga bića znamo šta su, kao što je, recimo, "krug". Znamo šta je definicija kruga i ona nam je jasna, ali ne znamo da li u spoljašnjem svijetu postoji pravi krug ili ne postoji. Po ovome vidimo da se egzistencija razlikuje od esencije.
S druge strane znamo da je ovo mnoštvo, tj. mnoštvo egzistencije i esencije prisutno samo u Svijetu uma, dok u spoljašnjem svijetu bića nisu sačinjena od dva bića (tj. od egzistencije i esencije). Zato jedan od ova dva pojma moraju biti spoljašnji i primarni, dok je drugi sekundaran i neosnovan.
Sigurno je da ova tema ima dugu raspravu, a mi u ovim predavanjima hoćemo samo da se upoznamo sa terminima i temama. Ono što ovdje moramo shvatiti jeste da tema primarnosti egzistencije ili esencije nema poznatu historijsku prošlost u filozofiji. Ova tema je nastala u islamskom svetu. O ovom pitanju, čak ni mnogi islamski naučnici nisu direktno govorili, kao što su recimo velikani poput Farabija, Ibn Sine, Nasirudin Tusija, pa čak ni Šejh Išrak nije ništa određeno rekao u vezi teme primarnosti egzistencije ili esencije. Ovo pitanje je po prvi put uveo u islamsku filozofiju početkom jedanaestog stoljeća Mir Damad.
Mir Damad je verovao u primarnost esencije, a njegov čuveni učenik Mulla Sadra je dokazao primarnost egzistencije i od tada pa nadalje, svi poznatiji filozofi sljedbenici su mišljenja primarnosti egzistencije. Mi smo u trećem tomu knjige Osnove filozofije i metod realizma (اصول فلسفه و روش رئاليسم) ukazali na veliki uticaj koji su ostavili gnostici (arifi), teolozi i ostali filozofi na Mulla Sadru i tako pripremili nastanak teorije primarnosti egzistencije kod njega.
Dodatno je važno da kažemo i to da je u našem vremenu ojačala filozofija koju nekada još nazivaju "filozofija primata egzistencije". Ta filozofija jeste egzistencijalizam. Ono što u toj filozofiji nazivaju primat (primarnost) egzistencije je u vezi čovjeka i radi se o tvrdnji da čovjek nasuprot ostalih bića nema odveć određenu esenciju i poseban prirodni oblik. Čovjek sam sebi stvara i organizuje esenciju. Ova tvrdnja je većim dijelom tačna i potvrđena u islamskoj filozofiji, međutim, ono što je poznato kao primarnost egzistencije u islamskoj filozofiji, kao prvo, ne odnos se samo na čovjeka, već na sva bića, a kao drugo, primarnost egzistencije u islamskom svijetu je rasprava o primarnosti protiv sekundarnosti i mentalnosti, dok je u egzistencijalizmu primat egzistencije više okrenut značenju "prvenstva". Svakako, ova dva pojma ne smijemo smatrati jednakim.
Sa perzijskog preveo: Seid Halilović
