Prof. dr. Sejjid Veziri
Šapćuće moljenje pokajnika
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
Bože moj, prestupi su me zaodjenuli u ogrtač niskosti moje, odvajanje od Tebe zavilo me u odjeću bijede moje!
Strašni zločini moji umrtvili su srce moje, pa oživi ga pokajanjem od Tebe, o nado moja i svrho moja, o traženje moje i željo moja!
Tako mi moći Tvoje, ne nalazim nikog osim Tebe da mi grijehe oprosti i ne vidim nikog osim Tebe da izliječi slabost moju!
Potčinio sam Ti se u okretanju ponavljanom, ponizio Ti se u poniznosti. Ako me odbiješ s vrata Svojih u koga ću utočište naći? Ako me vratiš iz dvorišta Svoga u koga ću utočište naći?
O žalosti moja u sramoti i nemilosti mojoj! O tugo moja u zlodjelima mojim i onom što počinih!
Molim Te, Oprostitelju grijeha velikih, Sastavljatelju kostiju slomljenih, da previdiš pogubne prestupe moje i pokriješ moje sramotne tajne misli!
————-
Da li smo do sada stupili u neko mjesto ili neki nepoznati grad u kojem nam ni jedna vrata nisu otvorena? Da li nam se do sada dogodilo da nas protjeraju iz jedine kuće u kojoj smo stanovali i da drugog smještaja nemamo? Da li nam se dogodilo da nas protjeraju iz naše kuće i s našeg ognjišta i da nam nigdje mjesta ne daju? Da li nam se dogodilo da smo polagali nade u nešto i nekoga da bi nešto ostvarili, a da taj neko nije ispunio naše nade i očekivanja? Da li nam se desilo da iz straha od nekog ili nečeg, zatražimo utočište, a taj da nas ne primi? Da li nam se dogodilo da nam se negdje, na nekom sporednom putu, sve četiri gume odjednom probuše? Da li nam se desilo da nas zatekne veliki pljusak, a da kišobran koji imamo zakaže ili bude pocijepan? Da li nam se desilo da nam niz neku strašnu nizbrdicu otkažu kočnice? Da li, da li, da li…
Ponavljanje ovakvih primjera približava nas značenju molbe u kojoj se kaže: „Ako me odbiješ s vrata Svojih, u koga ću utočište naći? Ako me vratiš iz dvorišta Svog, gdje ću utočište naći?“ Kako bismo shvatili stanje odbijenosti s jedine adrese na koju se možemo obratiti potrebno je ili da imamo životno iskustvo sličnog karaktera ili da imamo neko nadahnuće od Boga da bismo ga mogli shvatiti. S obzirom da ovo drugo nemamo, onda nam ne preostaje ništa nego da to doživimo, kako bismo shvatili šta znači ostati sam, biti odbačen, nemati se kamo obratiti. Čovjek pred kojim su otvorene hiljade vrata ako mu se zatvore jedna od njih, ne može steći ovo stanje i shvatiti ga. Čovjeka koji pred sobom vidi mnogobrojne mostove za preći preko rijeke ne brine ako se sruši jedan, dva ili tri, i zato ne može shvatiti ovo stanje. Za čovjeka koji zna da posjeduje velik broj skloništa i zaklona kada nastupi neka prijetnja i nezgoda, ne predstavlja nikakvu brigu ako nestane i bude uništeno nekoliko njih, zato ni on ne može shatiti ovakvo stanje.
S obzirom na činjenicu da mimo Boga mi imamo još 1000 adresa na koje se oslanjamo i gdje ulažemo svoju nadu – iako su te naše nade svakako umišljene – ne možemo izgovoriti ove riječi: „Ako me odbiješ sa Svojih vrata u koga ću utočište naći?“ Zbog pogrešnog shvatanja i neznanja, izgradili smo sebi neka umišljena skloništa, zaklone i utočišta i usljed toga ne plačemo nad sobom zato što nemamo utočišta kod Boga. Kada bi naše shvatanje Božije moći Božije milosti, Božije kazne i naših nedjela, bilo onako treba da bude, onda bismo mi dovili ruku pod ruku sa Imamom Sedžadom. „Bože, ako me odbiješ sa vrata Svojih, u koga ću utočište naći? Ako me vratiš, kome da se obratim? Količina ozbiljnosti i suza i plača prilikom učenja ovakvih dova i izgovaranja ovakvih riječa zavisi od mjere shvatanja Uzvišenog Gospodara. Dakle, te suze i ta stanja nisu ni na čemu izrasli. Ukoliko smo negdje u gostimu pa se slučajno pokapamo hranom po košulji, šta ćemo sve učiniti da sakrijemo tu mrlju. Jer stid nas je ljudi koji su nas vidjeli u takvom stanju i nije nam drago čak ni da ih susretnemo. I mnogo vremena kasnije kada se god toga sjetimo, stid nas je. A šta smo mi to najzad učinili? Prirodna stvar: prosuta hrana iz kašike, to se može kralju i caru desiti. Ništa se veliko nije dogodilo, nikakav kapital iz ruku dali nismo. Uprljana košulja, ali uz malo vode, praška i šta je već potrebno, eto završen posao.
Da li se ikada desilo da osjetimo kajanje zbog svog ponašanja, da li se ikada desilo da osjetimo ogromni stid što smo pokazali nezahvalnost na hiljadama blagodati koje nam On daje? E sada zbog one fleke na odjeći, koja nije nastala našom voljom, desilo se slučajno, sasvim normalna stvar, znamo šta nam je potrebno, potreban nam je prašak i voda i to smo očistili, međutim šta smo poduzeli da bismo očistili brojne mrlje koje stvaramo na našem biću – i to namjerno. Moramo se stalno podsjećati i imati na umu da su naša duša, naše srce puno vrjedniji nego naše košulje. Teško čovjeku koji nije sposoban odrediti šta je to bolje u kapitalu koji posjeduje. Zbog nekog neznatnog imetka kojeg odnese lopov mi žalimo i tugujemo, a šejtan nam je srce odnio pa ga čak i svojim učinio i zauvijek ga uzeo i oteo iz naših ruku, međutim, nije nam žao.
„O žalosti moja u sramoti i nemilosti mojoj, o tugo moja u zlodjelima mojim i onom što počinih!“
Da li smo ikada uzdahnuli zbog drskosti i grijeha koje voljno činimo? „O Oprostitelju grijeha velikih. Molim Te za sljedeće stvari…“ Da vidimo koji su to veliki grijesi. Bog oprašta sve grijehe, nema veliki i mali. Sve. A da li to imamo neke velike grijehe, pa da se kaže: „Tražim Ti oprost od velikih grijeha!“ Neki grijehe dijele na velike i male. I kažu za velike grijehe da su to su oni za koje se prijeti da ćemo biti kažnjeni Džehenemom. Veliki grijesi, to su oni grijesi koji kada ih čovjek počini, pa makar ih počinio samo jednom, dovode to toga da skrene iz ravnoteže pravednosti. A isti trag imaju i mali grijesi ukoliko se ustraje u njima. Međutim, ima ljudi koji uopšte ne prihvataju podjelu, jer kažu – svi grijesi veliki su grijesi. Nije bitno djelo koje smo počinili, već je bitno Kome se nismo pokorili, jer veličina i vrijednost Onoga kome smo neposlušni, određuje veličinu ili malenkost grijeha. Pa ako je tako, jednostavno nema malog grijeha, svi grijesi su veliki. U predaji se kaže: „Ne gledaj u svoj grijeh, već gledaj Kome si neposlušan bio.“ I zar veliki grijeh može biti nešto drugo? U nekim rivajetima se govori da je najveći grijeh onaj koji smatraš malehnim. A grijeh koji Allah ne oprašta jeste onaj za koji kažemo: „Kamo sreće kada bih samo ovo imao na listi svojih grijeha.“ A to znači da smo ga predstavili kao mali grijeh i da za nas nema nikakve tuge. U rivajetima gdje se govori o ovom stanju, kune se da takvom čovjeku neće biti oprošteno. Dakle, smatrati grijeh malim, bez obzira koliko mali bio, spada u velike grijehe koji se nikada ne praštaju.
U ovakvim trenucima postaje jasno kada Poslanik, Imami, Ehli-bejt čine istigfar, šta su to njihovi grijesi, a šta su naši. Naši grijesi su takvi da je svaki pojedinačni grijeh dovoljan da nas odvede u Džehenem, a oni traže oprosta za grijehe, koji su kratki trenutak gafleta od Boga. Ali ne gafleta u našem smislu, već u njihovom smislu. Dakle, oni vide Boga, ali ga u jednom trenutku vide kroz stvorenja. E sada jedan takav čovjek, koji je po pitanju djela bezgrješan i po pitanju misaonog sklopa takav da grijeh vidi u tome da Boga gleda kroz Njegovo manifestiranje, dakle kroz stvorenja, u tom treutku kaže da su mu njegovi grijesi kosti polomili. Šteta što možemo čuti samo ove materijalne zvukove i glasove, jer inače, da možemo čuti malo više čuli bismo pucanje naših kostiju pod teretom grijeha. Čovjek kojem su kosti zbilja polomljene on odlazi kod ljekara i stvarno ječi. Međutim, čovjek koji samo pretpostavi da mu je kost slomljena, ne može plakati.
„O Sastavljatelju kostiju slomljnih, tražim da previdiš pogubne prijestupe moje i pokriješ moje sramotne tajne i misli.“ Čovjek kada ima jednu slomljenu kost to shvata, međutim, onaj kome su sve kosti i lobanja smrskani, jednostavno nema pojma o toj polomljenosti svojih kostiju. A mi smo upravo oni kojima su sve kosti polomljene i čije je srce mrtvo, duša izdahnula i jednostavno ne shvatamo stanje svojih kostiju. Nadamo se da će nam Uzvišeni Gospodar sastaviti naše polomljene kosti i oprostiti našem srcu Svojim oprostom i Svojim prilaskom nama. Obraćamo se Bogu u ovom mubarek mjesecu, riječima Imama Sedžada:
„Bože, ako nas odbiješ s vrata Svojih, pa gdje ćemo otići, ako nam Ti kosti naše ne sastaviš, pa kome ćemo se obratiti? Bože, ne dozvoli da se obratimo bilo kojem drugom mjestu osim Tebi!“
Alahumme salli ala Muhammed ve ali Muhammed!
Ovaj tekst predstavlja prepis usmenog predavanja koji je održan u krugu prijatelja.