Kurban i hadž

Iz knjige:Umjesto predgovora

Svako od nas, živeći život dunjalučki nosi se bremenom kruga svoje sudbine. Nalazi se u teškoćama i radostima, upravo na taj način potvrđujući kur'anske istine o prirodi života na dunjaluku. Bude tu i žalosti i radosti, bude straha i smirenosti, bude trenutaka koji se zarežu u pamćenje jače od drugih zbog neke svoje posebnosti koja je opet vezana za individualnost svakog čovjeka.  Ja iz svoje mladosti nosim jedno sjećanje koje se izdvaja iz mnogih drugih njemu sličnih a odnosi se na trenutak kada moj rahmetli dedo polaže na zemlju bijelog ovna, mog ljubimca, kako bi ga učinio kurbanom. Plakao sam, ne iz srdžbe prema dedi, nego, ponajprije što sam po prvi put svojim umom bio suočen sa nečim nejasnim: Kako to da nije grijeh, zaklati nešto  što sam ja toliko volio?

Ne znam koliko sam dugo proveo gledajući u plavkasto mrtvilo ovnovih očiju nakon što ga je dedo proučivši bismilu i tekbir učinio kurbanom. To sjećanje nosim u sebi kao neki strah – strah od nepoznatog, neshvatljivog, baš kao što pamtim i nenine riječi: «Nemoj plakat, kenjče nenin, njegova je krv berićet!»

Proći će dosta vremena dok istinski ne spoznam šta mi je tada rekla.

Drugi momenat mi se češće ponavlja, ali baš kao i ovaj prvi uvijek se iznova neodoljivo  utiskuje u moje sjećanje. To je momenat kada zadnji dan ramazana čekam iftar. Onaj trenutak kad zauči ezan i po navici, kao i prethodnih večeri krenem da popijem gutljaj vode a ruka stane u pola pokreta prekinuta nekom specifičnom tugom sadržanom u riječima konstatacije: «Sutra nema iftara!»

Taj trenutak koji izmamljuje suze i čovjeka od onog podosta oholog i bahatog kakvim uglavnom nastojimo biti u svojoj dunjalučkoj svakodnevnici, pretvara u istinskog jetima, koji, eto, kroz trenutak iftara zadnjeg dana posta, shvata da je samo  nebitni list koji opstoji u životu na pateljci Božije milosti.

Treći momenat, sličan po intenzitetu i prirodi emocija desio mi se na rastanku sa Božijom  kućom u Meki. Iako sam smatrao da ništa neće ostaviti dublji utisak od samog susreta s Božijom kućom ipak me rastanak sa njom demantovao.  Učinio sam, polazeći, sedždu i ustajući sa sedžde još jednom pogledao u Kabu. Taj osjećaj rastanka i danas, kad god pobijedim ratnike svog nefsa u sebi i smirim se mislima uz ono što ili jesam ili želim da budem, osjetim kao da se tek dešava. Kao da su sve ove godine nakon tog momenta u stvari ništa, samo san koji je smješten u onaj vapaj očiju koje se otimaju zapovijedi ostatka tijela koje se vraća ka hotelu i dalje ka Bosni. Pročitat ćete na slijedećim stranicama, među ovim tekstovima koje sam obradio na temu «kurban i hadž» narodnu izreku da onaj ko nije ponio Kabu sa sobom kad je pošao na hadž neće da je nađe ni u Meki.

Ova knjiga predstavlja mali  trud kojim  želim pomoći čitaocima biblioteke Medžlisa IZ-e Konjic  da lakše dođu do građe na ovu temu, s tim da nisam dublje ulazio u konkretne fikhske propise  vezane za kurban i hadž jer te literature ima dovoljno  nego sam akcent stavio na  onu drugu dimenziju ovih obreda koja još uvijek nije u dovoljnoj mjeri sažeta u okviru jedne knjige dostupne širim masama.

Kurban u Kur'anu i prethodnim Objavama

O kurbanu se u Kur'anu ne govori često ako uzmemo u obzir sam izraz «kurban», no žrtvovanje imetka, vlastitog života u ime Uzvišenog Allaha teme su koje nalazimo u brojnim ajetima Časne Knjige.

Iz Kur'ana se posve jasno vidi da je kurban bio propisan prvom čovjeku na Zemlji Ademu a.s. i njegovoj porodici. U suri Maide, 27 ajet čitamo riječi Gospodara našega: «Istinski im ispričaj događaj dvojice sinova Ademovih. Obojica su kurban žrtvovali i poklonili. Od jednog je kurban bio primljen a od drugog nije. Tada onaj reče drugom: «Tebe ću ubiti!», a ovaj odgovori: «Žrtve Allah prima samo od dobrih i bogobojaznih!»

U ovom časnom  ajetu nalazimo potvrdu da kurban ne potječe od Ibrahima a.s. kako mnogi misle i kako se često, pogrešno, prezentira.

Pored ove informacije ovaj nam ajet daje još jednu bitnu dimenziju kurbana, a to je da u instituciji kurbana glavnu ulogu ne igra žrtva (kurban), njena kakvoća, nego iskrenost srca koje žrtvu prinosi.

Od samog početka bitisanja ljudi na Zemlji, odnosno od Adema a.s. ustanovljava se pravilo da se žrtva izražava kroz formu žrtvovanja (klanja) domaćih životinja. U ta drevna vremena stoka je predstavljala imetak od najvećeg značaja i važnosti i sasvim je prirodno da su ljudi za Allahovo zadovoljstvo žrtvovali upravo stoku.

Islam je, dakle, odmah u startu sa propisima koji su bili objavljeni Ademu a.s. ustanovio propis kurbana, odnosno klanja stoke na ime žrtve Allaha radi. U starim vjerozakonima islama koje su slijedili Ibrahimovi potomci po lozi njegova mlađeg sina Ishaka a.s. poslanici Benu Israila žrtva se prinosila na taj način što se stoka na posebnom mjestu klala i potom bivala zapaljena. To je bila Žrtva paljenica kako se danas imenuje u tekstovima Starog i Novog Zavjeta i ona je, kako se vidi, vezana isključivo za odnos između Allaha i Njegova roba.

Kako je kurban bio propisan prvom čovjeku i poslaniku, Ademu a.s. i njegovim sinovima tako je bio propisan i svim poslanicima poslije njega. Spominje se u nekim predajama da je Idrisu a.s. bilo naređeno da prinosi tri stvari: tamjan, zaklane životinje i vino. Uz to je prinosio prve plodove od svega; od mirisnog bilja – ruže, od žitarica – pšenicu, a od voća – grožđe.[1]

U  Starom Zavjetu u Prvoj knjizi Mojsijevoj kaže se za Nuha a.s. da je prinosio žrtvu Bogu «od svake čiste stoke i od svijeh ptica čistijeh…»

Inače Stari Zavjet je krcat zapovijedima o prinošenju žrtava. Treća knjiga Mojsijeva sadrži posebna poglavlja o žrtvama naslovljena kao: «Zakon o žrtvama paljenicama», «Zakon o žrtvama za grijeh», «Zakon o žrtvama zahvalnim», «Zakon o žrtvama jestivim», «Zakon o žrtvama za prijestup» …

Pored stoke i ljetine Židovi su u početku prinosili i ljuske žrtve. U Drugoj knjizi o carevima spominje se da je  car Ahaz kao žrtvu prinio svoga sina. Kasnije se ova žrtva preinačila u žrtvovanje jednog dijela tijela te je tako obrezivanje (sunećenje) ostalo kao zamjena za ljudsku žrtvu.

U tekstu «Istorijat kurbana»[2] autora Rešada Bilalića nalazimo  prenesenu predaju po kojoj tradicija obrezivanja koja simboliše žrtvovanje, vodi porijeklo još od Adema  a.s.. U Barnabinu evanđelju se navodi da je povod obrezivanju Ademov grijeh. Kaže se da se Adem zavjetovao da će pošto je zgriješio, usliša li mu Bog pokajanje, odsjeći jedan dio sebe. I kad mu je pokajanje uslišano na Džibrilovu uputu Adem se obrezao i ispunio svoje obećanje.

Sa hrišćanstvom ideja žrtve dobija nagli i potpuni preobražaj. Obznanjuje se da je Bog beskrajno blag i milostiv, ali i pravedan.  On ne traži žrtvu za iskupljenje pojedinačno od svakog čovjeka, On traži žrtvu za iskupljenje čitavog čovječanstva jer svaki čovjek je u biti grješan jer se rađa sa praroditeljskim grijehom  Praoca Adama. Da bi se svijet očistio, po hrišćanstvu, bilo je potrebno da Bog pošalje sina svoga jednorodnoga, koji će otjelovljen u ljudskom liku, živjeti ljudski život i biti iako sam bezgrješan, na krst razapet da bi svojom nevinom krvlju i mučeničkom smrću izbavio čovječanstvo iz grijeha.

Ovdje vidimo prisutnu ideju, ne žrtvovanja čovjeka radi Boga nego se žrtvuje Bog radi čovjeka.

Pored hrišćanstva žrtva je prisutna i kod drugih religija, a u stvari je, kako nam historija govori bila prisutna i kod svih naroda u svim vremenima.

Budući da islam ne započinje sa Kur'anom i časnim poslanikom Muhammedom a.s., kako se to danas često pogrešno predstavlja, onda nije čudo što u Kur'anu časnom nalazimo često pozivanje na «vjeru vašeg pretka Ibrahima» i nije  čudno što neke institucije i odredbe uspostavljene od ovog Poslanika, primjerice hadž, kurban, obrezivanje, nalaze svoju potpunu primjenu u islamu.

Kod Ibrahimovih a.s. potomaka po lozi njegova starijeg, prvorođenog sina Ismaila, a.s., kurban (žrtvovanje stoke) se veže za obred hodočašća Svetog Hrama – Kabe, što ju Ibrahim a.s. skupa sa Ismailom, a.s., izgradi po Allahovoj zapovijedi u dolini Beke, kasnije nazvanoj Meka. Znači, kod potomaka Ismailovih, kurban je vezan za obred hadža i u tom smislu se klanje kurbana obavlja u vrijeme obavljanja hadža (Kurban-bajram) i na jednom od mjesta hodočašća (dolina Mina). Sve je ovo, jasno, vezano za općepoznatu kušnju kojom je Allah iskušao odanost svog roba Ibrahima, a.s naredivši mu u snu da kao kurban zakolje svoga sina Ismaila a.s.:

»Pa pošto je dostigao s njim (dobu) privređivanja, reče: “O sinčiću moj! Uistinu, ja sam u snu vidio da te ja koljem, pa gledaj, šta vidiš?” Reče: “O oče moj! Učini šta ti se naređuje. Naći ćeš –ako Bog da – da sam ja od strpljivih.”[3]
Pa pošto se oba pokoriše, i položi ga na čelo. I pozvasmo ga: “O Ibrahime!  Već si ispunio snoviđenje. Uistinu, mi tako nagrađujemo dobročinitelje. Uistinu, ovo je to, kušnja očita.”

I iskupismo ga žrtvom golemom, i ostavismo  među kasnijima (pokoljenjima):

“Selam Ibrahimu!” Tako nagrađujemo dobročinitelje!  Uistinu, on je bio od robova Naših vjernika.»

Ibrahim a.s. je odabrao Boga i od Boga bio odabran. Pored ovog iskušenja da bi smo ovdje samo na tren  potakli um na dosezanje deredža koje je imao Ibrahim a.s. sjetimo se da je  isti ovaj poslanik bio bacan u vatru od svog naroda i razna druga iskušenja u kojima je ostao čvrst na svom putu ka Bogu.

Ovaj  običaj klanja kurbana potvrđen je  objavljivanjem Kur'ana direktnom Ismailovom potomku, Resulullahu, Muhammedu a.s. tako da kurban ostaje kao propisana forma žrtve u islamu sve do Sudnjeg Dana. Također je Kur'anom propisano da se meso koristi za ishranu određenih kategorija ljudi, tako da žrtvovanje kurbana nema samo karakter ličnog odnosa između Allaha i roba koji kolje kurban, već ono sada poprima širi društveni i socijalni kontekst.

“A kamile smo vam učinili jednim od Allahovih obreda hadža i vi od njih imate koristi; zato spominjite Allahovo Ime kad budu u redove poredane; a kad padnu na zemlju, jedite ih, a nahranite i onoga koji ne prosi, a i onoga koji prosi; Tako smo vam ih podčinili da biste zahvalni bili. Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići iskreno učinjena dobra djela vaša; Tako vam ih je podčinio da biste Allaha veličali, zato što vas je uputio. I obraduj one koji dobra djela čine.”[4]

No, bez obzira na to što kurban sada poprima i širi socijalni karakter, njegova suština i dalje ostaje, po našem mišljenju, strogo u relacijama između Rabba i roba zato što do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići iskreno učinjena dobra djela. Prema tome pitanje žrtve je uvijek vezano za lični odnos roba prema Allahu i za njegov lični nijet.  Stoga za potpuno shvatanje institucije kurbana trebamo posvetiti truda pokušaju dosezanja unutarnje dimenzije same žrtve u islamu.

Da bi donekle na jednostavan način  predstavio  pravu dimenziju žrtve u islamu  poslužit ću se iznošenjem  kur'anskih i starozavjetnih kazivanja o slučaju dvojice sinova Ademovih, od kojih je jednom, kako sam već naveo žrtva bila primljena a drugom nije.

Pogledajmo ovo uspoređivanje  u kojem se na najljepši način pokazuje šta je to ono osnovno  što se gleda u svakom našem trudu pa i u našem prinošenju žrtve.

Kur'an se zadovoljava da ovo kazivanje nazove «viješću o dvojici sinova Ademovih» koja je «istinita» zanemarujući mjesto i vrijeme događaja, a ističući povod kazivanja «kad obojica žrtve prinesoše».

Stari Zavjet je nešto iscrpniji u razradi  fabule ove pripovijesti. On navodi imena sinova Ademovih; to su Kain i Abel (Kabil i Habil), njihova zanimanja; Kain je ratar , a Abel je pastir. Spominje se i priroda žrtve: «Kain prinese Gospodinu od roda zemaljskog, a Abel prinese od prvine stada svojega i od njihove  pretiline.» Te zato: «Gospodin pogleda na Abela i na njegov prinos a na Kaina i njegov prinos ne pogleda.»[5])

Abelova žrtva bila je u krvi a Kainova u  žitu. Iz ovog starozavjetnog kazivanja da se naslutiti da je razlog prihvaćanja žrtve od Abela taj što je on prinio: «od  prvina stada svojega i od njihove pretiline», tj. od najboljeg što je imao dok u Kur'anu  časnom nalazimo: «Bog prima samo od bogobojaznih.»[6]

Stari Zavjet stavlja akcent na  materijalnu vrijednost žrtve dok Kur'an stavlja akcent na vrijednost namjere s kojom se žrtvuje. Tamo se traži čin, u Kur'anu se ispituje motiv. Tamo se polazi od izvanjskog i sporednog a u Kur'anu od unutarnjeg i bitnog. U prvom slučaju se namjera vrjednuje prema djelima a u drugom  se djelo prosuđuje prema namjeri. U prvom slučaju se blizina postiže ponuđenom žrtvom a u drugom slučaju ona se postiže otvorenim i čestitim srcem jer: «Bogu  neće nikad stići meso njihovo, niti krv njihova. Njemu će stići vaša bogobojaznost.»[7]

Naravno ako želimo da  još dublje proniknemo u unutrašnju dimenzije žrtve u islamu potrebno je da svom umu, emocijama, svim našim unutarnjim čulima podastremo  slučaj Ibrahima a.s.:

Možemo li pojmiti bol i borbu njegovu, kada je poslije sna koji je sanjao razabrao šta mu se naređuje. Možemo li sebi predstaviti dijalog između oca i sina, dijalog kakvog do tada historija nije zabilježila.

Dok sam pripremao materijal za ovu knjigu često sam pogledavao na svog sina. Pokušavao u trenutcima najvećeg pregnuća zamisliti da  dijalog Ibrahima a.s. i njegova sina Ismaila a.s. prenesem u svoj dom i nikad to nisam uspio. Razum bi zablokirao već nakon trećeg pokušaja. Sama slika trenutka u kojem bi zamišljao svoj dom koji ostaje miran nakon mog dozivanja svog sina, slamala bi razum. Ne mislim da su ove moje riječi i pokušaji bogohulni, ne, oni mi samo potvrđuju veličinu Ibrahima a.s., one mi pomažu da bar donekle pojmim šta znači biti čovjek – ummet, šta znači biti «Božiji prijatelj».

Budući da je tema ove knjige kurban i hadž, onda je u stvari tema ove knjige Ibrahim a.s. jer i kurban i hadž obredi su u kojima oživljavamo sliku ibrahimovskog vremena, ibrahimovskih događaja. I jedan i drugi obred u stvari su naše posvjedočenje sveopće istine življenja, naše posvjedočenje iskrenosti naše odluke da ovaj dunjalučki život živimo kao pravi i iskreni vjernici.

Ovdje ću iznijeti nekoliko činjenica potkrijepljenih kur'anskim ajetima kako bi donekle razumu primakao shvatanje veličine Ibrahima a.s. i samog pojma «Ibrahim = jedna ummet» te podsjetio čitaoce na bitnije momente Ibrahimovog a.s. života bez čijeg poznavanja nema ni pravog i suštinskog shvatanja obreda kurbana i hadža….

Pouka iz kazivanja o Ibrahimu, a.s., i sinu  Ismailu, a.s.

Za istinsko shvatanje uloge kurbana i same suštine ovog obreda neophodno je da shvatimo ovu bitnu povezanost dijela  nijeta. U jednom rivajetu se prenosi da je jedan čovjek sa prijateljima utanačio odlazak na hadž nekom karavanom, ali je u posljednjem trenutku odustao. Kad su se prijatelji vratili rekoše mu: “Što nas prevari, kad si već išao zašto nisi htio ići s nama.” On im odgovori: “Pa ja uopće nisam išao.” Oni će na to: “Kako nisi kad smo te i mi i drugi vidjeli tamo.” Riješili su svi skupa otići njihovu imamu da razriješe ovaj nesporazum. Imam ga je upitao za razlog zbog kojeg je u zadnjem trenutku promijenio mišljenje o odlasku. Čovjek reče: “Prije svog polaska sam sreo ženu koja je u ruci nosila crknutu kokoš. Pitao sam je zašto će joj ta kokoš. Ona mi nije htjela odgovoriti ali nakon mog insistiranja ipak je rekla da njome kani prehraniti bolesnog muža Sejida i njihovu djecu, te da misli da, s obzirom da nemaju drugog izlaza, njima nije haram jesti crkotinu. Ja sam se malo zamislio stavio ruku u džep i dao joj novac namijenjen za hadž da prehrani svoju porodicu.” “Eto zašto su te tvoji prijatelji vidjeli na hadžu iako ti i ne znaš da si bio tamo. Allah dž.š. je poslao meleka u tvom obliku  da svake godine do Sudnjeg Dana obavlja hadž za tebe.”, reče mu imam .

Naša djela na ovom svijetu imaju rezultate, a njihove rezultate ćemo ubirati i na onom svijetu. Dakle, odnos djelo – rezultat djela nije samo onaj odnos koji mi na prvi pogled vidimo nego je to nešto mnogo dublje.

Kada Allah dž.š. u Kur’anu kaže da će 700 (7 klasova puta 100 zrna) puta uvećati naša dobra djela da li se to odnosi samo na naša djela ili se odnosi i na nas same?

Čovjek je taj koji uzrokuje dobro djelo i svako djelo je učinjeno od nas samih.

U suri At-Tevba se kaže:

“Allah je od vjernika kupio duše i imetke njihove…”

Također Al-Bekare, 207:

“A među ljudima je i onaj koji je prodao sebe (svoju dušu) tražeći zadovoljstvo Allahovo…”

Ako Allah dž.š.  na ovaj način pravi transakciju sa djelom onda će sigurno praviti istu transakciju i sa čovjekom.

Onaj ko uradi dobro djelo (npr. pokloni nešto) dobija 700 puta višu nagradu ali onaj ko preda (Bogu) svoju dušu Allah mu je 700 puta uveća.

U suri An-Nahl: 120, kaže se: “Ibrahim je bio jedan umet…”

Kako je to Ibrahim postao jedan ummet? Nije li on zadobio Božiju nagradu u onom omjeru u kojem je to Bog obećao te tako uvećao sebe i svoju dušu na veličinu jednog ummeta..

Kur'an kaže čuvajte svoje duše, pazite na njih , a ako to budete radili, ako ste na pravom putu, zalutali vam neće moći nauditi. Jer šerijat i razum nalažu da prije očišćenja djela treba očistiti dušu.

Zato Poslanik a.s.. kaže: “Ko nekog uputi na dobro djelo piše mu se sevab.”

Iz Poslanikova a.s. kazivanja: “Ja sam proizvod Ibrahimove dove.” da se zaključiti da će Ibrahim (a.s.) biti učesnik u dobrim djelima svih muslimana, a do ovakvog stupnja došao je pošto je nakon eslim-pokori se, rekao teslim-pokoravam se Gospodaru Svjetova.

Ibrahim a.s. je odlikovan u Kur’anu sa titulom Halilullah (Allahov bliski prijatelj). U suri An-Nisa, Allah kaže: “Allah je uzeo Ibrahima za (bliskog) prijatelja”[1]

On je također opisan u suri En-Nahl kao primjer: “Ibrahim je bio primjer čestitosti, pokoran Allahu, pravi vjernik, nije druge smatrao Allahu ravnim” [2]

Mnogo redova u Kur’anu, kako smo prije vidjeli, opisuje kako se Ibrahim a.s. suprotstavljao idolopoklonstvu, racionalnim argumentima nasuprot skepticizma i stavova mnogobožaca, kako je postupao sa nevjernicima, kako je upućivao svoj narod. Kao primjer, u suri Al-Bekara Allah dž.š. kaže: “Zar nisi čuo za onoga koji se s Ibrahimom o njegovu Gospodaru prepirao, onda kad mu je Allah carstvo dao? Kad Ibrahim reče: ‘Gospodar moj je Onaj koji život i smrt daje’, – on odgovori: ‘Ja dajem život i smrt!’ – ‘Allah čini da sunce izlazi sa istoka’ – reče Ibrahim -, ‘pa učini ti da grane sa zapada!’ I nevjernik se zbuni. – A Allah silnicima neće ukazati na pravi put.”[3]

Napustio je zemlju svojih očeva da bi postao stranac u obećanoj zemlji. Zemlja gdje je Ibrahim nastavio svoju životnu borbu, pozivao u vjeru,  sam noseći ogromnu odgovornost svoje monoteističke misije u vremenu mraka, tiranije, nepravde i neznanja. Ibrahim a.s. nije imao djece. Kroz svoj poslanički vijek i službu Bogu, Ibrahim a.s. je stario i sve više želio da ima sina ali njegova žena Sara je bila nerotkinja.

“Gospodaru moj, daj mi porod čestit!”[4] molio je Allaha dž.š.

Neočekivano, Allah je ispunio svoje obećanje da će učiniti Ibrahima začetnikom dugog niza Poslanika, korijenom veličanstvene univerzalne religije. “I Mi smo ga obradovali dječakom blage naravi.”[5]

Allah dž.š. se smilovao starosti, usamljenosti, beznađu i muci svog vjernog Poslanika. Za Ibrahima a.s. Ismail nije bio samo sin oca koji nije prije imao djece, on je bio kraj čekanja koje je trajalo cijeli život, bio je nagrada za cijeli vijek patnje, plod njegovog života.

Ismail a.s. je bio obećanje za buduće generacije i na neki način Ibrahimov a.s. cijeli dunjalučki svijet.

Kroz radost i veselje Ibrahimovog doma, Ismail a.s. je brzo rastao obasjan svjetlom očeve ljubavi. Ali Allah dž.š. je odlučio da ne ostane tako. Ibrahim a.s. je trebao biti iskušan još jednom. Ibrahim je imao viziju u kojoj mu je Allah dž.š. naredio da usmrti svog jedinog sina. Nemoguće je riječima iskazati šta je značila Ibrahimu a.s. Allahova dž.š. naredba da žrtvuje svog jedinog sina Ismaila a.s. Veličinu tog bola ne možemo ni da zamislimo a da ne zadrhtimo od straha. Kako može Ibrahim uzeti svog voljenog sina, plod svog života, radost svog srca, smisao svog življenja; svog Ismaila, položiti na zemlju, staviti nož na njegov vrat i ubiti ga?

Lakše je da Ibrahim bude zaklan od ruke Ismaila! Ali ne, mladi Ismail mora umrijeti a stari Ibrahim živjeti. Ibrahim, rušitelj idola, morao se osjećati raskomadanim!

Ibrahim nije odmah odlučio. Kroz snažan bol odlučivao se, a tek nakon treće vizije konačno je odlučio da sprovede Allahovo naređenje. Ovo je predstavljeno na hadžu kroz ritual kamenovanja tri idola koji predstavljaju prokletog Iblisa koji iskušava Ibrahima a.s. da se ne pokori Allahu dž.š.

Kada ‘istina’ veže nečiji zemaljski život, većina ljudi odmah postane tragalac za istinom. Ali kada se istina protivi životu i vodi teškoćama, gubitcima i opasnostima, vrlo je malo tragalaca za istinom. Iblis prokleti se daje na posao odmah čim nađe tragove straha, slabosti, dileme, očajanja, zavisti, sebičnosti i tada ima veću uspješnost protiv nekoga ili nečega. Iblis prokleti ponekada propagira logične razloge, intelektualna ili religiozna opravdanja da bi dosegao svoj krajnji cilj.

Na primjer, mi možemo zamisliti da, slomljen bolom i rastresen, Ibrahim je mogao naći mnogo opravdanja. Možda žrtvovanje ima samo metaforično značenje i treba da predstavlja ubijanje ‘ega’. Možda ‘Ismail’ ima generalni smisao i ne odnosi se na Ibrahimovog a.s. sina. Možda ‘usmrti Ismaila’ zapravo znači ‘usmrti ljubav prema Ismailu’. Ibrahim a.s. je mogao pronaći mnogo interpretacija svoje vizije.

Ali Ibrahim a.s., Allahov bliski prijatelj, je imao vjeru u Allaha dž.š. i znao da Allah od njega zahtjeva žrtvu. Ibrahimova savjest je ismijala sva logična opravdanja i razloge.

Ibrahim a.s. je stavio ljubav prema Bogu iznad samoljublja, poslanstvo iznad sina, odanost prema Bogu iznad lojalnosti obitelji, Istinu iznad stvarnosti, savjest iznad instinkta, odgovornost iznad zadovoljstva, dužnost iznad prava, monoteizam iznad mnogoboštva. Izabrao je napredak a ne stagnaciju.

Ibrahim a.s. je izabrao Boga i predao Ismaila a.s.

Na Mini[6] se desila nevjerovatna i zastrašujuća konverzacija između oca i sina.

Ibrahim reče Ismailu: “O sinko moj, u snu sam vidio da treba da te zakoljem, pa šta ti misliš?”[7]

Kako zastrašujuće riječi za dijete!

Ismail je mogao ne odgovoriti. Mogao je pitati Ibrahima da se uzdrži od toga.

Ali Ismail je također bio vjernik. On se predao volji Allaha dž.š. Oslobađajući svog oca očaja, Ismail mu je dao ove utješne riječi: ” ‘O oče moj,’ – reče – ‘onako kako ti se naređuje postupi; vidjeti ćeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.’”[8]

Ibrahim a.s. je pitao sina i on se svojom voljom ponudio Allahovom naređenju. Ibrahimov izbor je žrtva. Ismailov izbor je vlastita žrtva, šehadet.

To je Ibrahimu dalo snage. Vezao je svoje srce za Boga, u jednu ruku uzeo Ismaila, radost svog života, a u drugu nož svoje vjere sve dok nije stigao do mjesta za žrtvovanje. Kroz svu patnju, bilo mu je moguće da se okrene i vrati. Ipak je položio Ismaila na zemlju, okrenuo njegovo lice od sebe da bi našao snage za slomljenu dušu i ukočenu ruku. I tako je zaklan Ismail. Ali, Allahovom milošću, nož Ismaila nije zasjekao.

Ibrahim a.s. je primio ovna i bio pozvan od Allaha:

“O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao; – a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine, – to je zaista bilo pravo iskušenje!”[9]

Ibrahim je dobio sve i sačuvao Ismaila. To znači da Ibrahimov Bog nije krvožedan kao bogovi Inka ili Hindu božanstva.

Ljudi, Božije sluge, su gladne ovčijeg mesa.

I, simbolično, jedina krv prolivena u ovoj priči je krv Iblisa prokletog.

Ljudi imaju potrebe dok Bog ne treba ništa. On je Sebi dovoljan. Allah dž.š. i Njegova Mudrost su uzdigli Ibrahima a.s. na najviši nivo žrtvovanja sina, bez žrtvovanja Ismaila. Allah dž.š. uzdiže Ismaila na najviši nivo žrtvovanja sebe Bogu, bez bilo kakve štete po njega. Ovaj događaj ne govori o muci i patnji ljudskog roda, već nas upućuje u perfekciju čovječanstva, slobodu iz zatvora instinkta i sebičnosti, uzdizanje duha.

Ovaj veličanstveni događaj nas također uči, kroz Ibrahima, da ljudski život, Ismailov, Ibrahimov, svačiji, dobiva svoje značenje i vrijednost od Boga, Izvora Kreacije – a ne od prirode. Značajno je da dobre stvari u životu, predstavljene Ismailom, ne crpe svoju vrijednost iz činjenice da postoje i da mogu biti vrednovane, uživane i da se njima može oduševiti, već od Boga, Izvora Kreacije. Ibrahim je, na neki način, dao Ismaila da bi ga potom dobio natrag na prikladnijoj osnovi. Ovaj događaj nas uči da je Bog Dpbrp, Ljepota…

Ljudi različito ispoljavaju svoju odanost Bogu, familiji ili naciji (državi). Sekularno orjentisan um ispoljava osjećaj apsolutne odanosti naciji (i familiji) dok religiozna savjest će se usmjeriti apsolutnom osjećaju obaveze prema Bogu. Za sekularno orjentisan um, Ibrahim a.s. je bio spreman ubiti Ismaila, dok će savjestan i religiozan um to tumačiti kao spremnost da žrtvuje Ismaila. Ibrahim a.s. nas dakle upućuje da smo dužni ispoljavati apsolutnu privrženost samo Bogu, a kroz našu odanost Bogu shvatit ćemo koje pozicije zauzeti prema obitelji i naciji, nikako obratno.

Ibrahimov Ismail je bio njegov sin. Ali mi, ko je naš Ismail? Šta je to?

Naša diploma? Naša reputacija? Naš položaj? Naš novac? Naša kuća? Naš automobil? Naš voljeni? Naša obitelj? Naše znanje? Naše zvanje? Naša odjeća? Naša slava? Naša duša? Naša duhovnost? Naša ljepota? Naša snaga? Naša karijera?

Kako znati?

Pa, trebali bi smo sami znati.

Šta god u našim očima zauzima mjesto Ismaila u očima Ibrahima! Šta god nas slabi na putu vjere! Šta god nas zaustavlja u našem pokretu! Šta god donosi sumnje našem osjećaju odgovornosti! Šta god je zatvorilo našu slobodu!

Šta god nas tjera na kompromise i izgovore! Šta god čini naše uši gluhe na Poruku Istine! Šta god nas poziva da se zadovoljimo sobom! Šta god uzrokuje da izbjegavamo dužnosti! Ko god ili šta god nas želi zadržati samo pored njega/nje ili toga!

To su znakovi našeg Ismaila. Potražimo ih i uništimo ih da bi se mogli približiti Allahu dž.š. i otkloniti nož sa grla potlačenih Muslimana. Mi većinu poslova radimo po navici ili po dikatatu situacije. Nije greška ako je neka naša navika proistekla iz smišljenog postupka učinjenog u ime Boga, no greška kad je čitav život provedemo kao kuglica u fliper-aparatu prepuštajući se udarcima poluga, tad i ako učinimo neko dobro to dobro nije naše jer nije nas bilo u njegovom planiranju niti je tog dobra bilo u našem nijetu. Većina muslimana danas prepustila se ovom «fliper-životu» izgubivši suštinsku povezanost sa svojom vjerom.