Prijatelju, za tebe sam u ovim naputcima pripravio vrhnje istine i nahranio te probranom hranom mudrosti složene u lijepe riječi. Čuvaj ih stoga od oskrnavitelja i neznalica, od onoga tko nije predviđen snažnom pameću, iskustvom i navikom razmatranja sličnih stvari, tko je sklon mnijenju mnoštva, ili tko pripada među one tobožnje filozofe i njihove glupake. (Ibn Sina)

Iz knjige: Avicena o postajama istinskih znalaca

Znalci posjeduju postaje i stupnjeve koji su u njihovu ovosvjetovnom životu navlastiti njima a ne i drugima. Oni kao da su, bivajući još u odjeći svojih tijela, već tu odjeću skinuli i oslobodili je se <smjerajući>svijetu svetosti. Oni posjeduju stvari skrite u sebi i stvari što se pokazuju, koje osuđuju oni što ih ne poznaju, a veličaju oni koji ih poznaju.
Mi ćemo ti pričati o njima.
Onaj tko se otklanja od dobara ovoga svijeta i njegovih lagodnosti zaslužuje naziv odrica-telja. Onaj koji se ustrajno drži vjerskih obveza – noćne molitve, posta i tomu sličnoga – zaslužuje naziv pobožnika. A onaj koji svoju misao upravlja svetosti Božje svemoći trajno svitanju svjetla istine u svome najskriti-jem nutru, zaslužuje nazivznalca. Ponekad je jedno od toga složeno s drugim.
Odricanje u onoga tko nije znalac neka je vrsta trgovine, kao da se dobrima ovoga svijeta kupuje dobra drugoga svijeta. U znalca pak to je neka vrsta lišavanja od onoga što njegovo najskritije nutro zaokuplja i udalju-je od istine, i preziranje svega što nije istina.
Pobožnost u onoga tko nije znalac jest neka vrsta trgovine, kao da se na ovome svijetu djeluje za plaću koju će se primiti na drugome svijetu, plaću koja je uzvrat i naknada. U znalca pak to je neka vrsta obavljanja djelatnosti radi toga da se, privikavanjem, njegove težnje i procjeniteljske i zamišljajne moći njegove duše otkloni od blizine pogrešaka i dovede u blizinu istine te da budu u miru s najskritijim nutrom u trenutku kad se istina ukaže bez zastora i da joj se ne protivi. Najskritije nutro tada sagledava zasljep-ljujuće svanuće i to postaje utvrđena navika kad god najskritije nutro, ne bivajući pritisnuto težnjama, već, naprotiv, potaknuto njima na to, hoće prodrijeti u svjetlost istine te svojom cjelinom stupa na put svetosti.
Kad prijeđe vježbe sve do postignuća , njegovo najskritije nutro postaje izglačano zrcalo, okrenuto licem prema istini; na nj se istaču uzvišena zadovoljstva i on se raduje svojom dušom zbog traga istine u njoj. Jedan pogled prema istini, a drugi pogled prema vlastitoj duši, i on od tada to ponavlja.
On potom iščezava iz sebe i motri samo veličanstvo svetosti, premda motri svoju dušu, no samo utoliko što i ona motri a ne što je urešena. U tomu je istinsko postignuće.
Istinski znalac je veseo, dobre ćudi, smiješi se, štuje malo neovisno o njegovu stanju, kao što štuje i veliko. On se raduje neznatnu kao znatnu čovjeku. A i kako se ne bi radovao, kad je radostan zbog istine i zbog svake stvari jer u njoj vidi istinu?! I kako ne bi izjednačivao, kad su za nj svi jednaki oni kojima pripada <božje>milosrđe nakon što su bili zaokupljeni ispraznostima?!
Istinski je znalac odvažan. A kako i ne bi bio, kad je daleko od straha od smrti i kad je darežljiv?! Kako ne bi bio, kad je daleko od toga da ljubi lažnoga i kad je velikodušan?! Kako i ne bi bio, kad je njegova duša odveć velika a da bi bila gurnuta pogreškom u zlo, i kad nije zlohotan?! Kako i ne bi bio, kad je njegovo sjećanje zaokupljeno istinom?!
Blizina Istine odveć je uzvišena da bi bila pravo svakoga ili da se svakoga uputi u nju, osim moguće.